U BiH ne postoje precizni podaci o broju ratnih veterana koji pate od postratnog stresnog poremećaja, a rijetka su i istraživanja problema već nazvana “bosanski sindrom”. Istraživanje koje je 1998. do 2003. godine proveo tuzlanski klinički psiholog, dr. Slobodan Pavlović svojevrsno je upozorenje:
“U jednoj populaciji ratnih veterana koji nisu nigdje uključeni u tretman, znači koji negdje normalno funkcionišu, da kažem u situaciji profesionalnih vojnika, utvrdio sam da u jednoj grupi koja ne traži nikakvu pomoć negdje oko 34 posto ima izražen potpuni postratni stresni poremećaj.”
Dražava ne čini ništa da olakša patnje ljudi koji trpe i zbog toga što je već određena granica poslije koje se ne priznaje postojanje postratnog traumatskog stresa. Predsjednik tuzlanskog udruženja “Stećak”, koje se bori za prava oboljelih od PTSP-a, Mehmed Širanović:
“Jeste da je određena jedna granica 23.12. 1997. godine, poslije koje nijedan borac koji je, bukvalno kažem, pukao, odnosno gdje se izrazila ta psihička povreda, odnosno posttraumatski stresni poremećaj, ne može ostvariti pravo koje ga sljeduje.”
Nakon demobilizacije, Alija Muratović se vratio u firmu gdje je njegovo radno mjesto bilo zauzeto. Ispraćen je porugljivom porukom - da ogradi ono što je oslobodio:
“To kad mi je saopšteno, onda se sve nešto okrenulo u meni, sve se prevrnulo i od tada je počelo razmišljanje kako ishraniti porodicu i opstati. Poslije toga je u glavu došlo neprimjetno, neprimijećeno vrćenje trake, vraćanje ratišta, kupljenje poginulih boraca, suboraca i na kraju je to počelo da kruži u glavi.”
Odbijanje nadležnih čak i da ozbiljno razgovaraju o ovom problemu gore je od preživljenih ratnih strahota. Kako onda razbiti famu koja se vezuje za postratni traumatski stres, pita se bivši ratnik Zerim Čamić:
“Mi smo ipak takav narod. Nama je lako bilo: uvešćemo mi mikrovalne iz Amerike - uvešćemo. Uvešćemo mi auto iz Amerike - uvešćemo. Pa treba da uvedemo PTSP, da ga uvedemo - to ne možemo uvesti.”
Mi smo surova realnost ovoga društva, svjesni da se prema nama odnosi kao da i ne postojimo, što je uvredljivo. Rješenja za promjenu našeg statusa ipak postoje, kaže predsjednik udruženja “Stećak”, Mehmed Širanović:
“Tražimo kao udruženje, i zbog toga smo se skupili, da se to u dosadašnjem zakonu izbriše kao oboljenje i da se stavi kao psihička povreda, jer je ona zadobijena tokom rata. A njeno je manifestovanje došlo poslije rata. Da se granica 1997. godina jednostavno pomjeri na određeni, odnosno na neodređeni rok.”
Stručnjaci su svjesni težine problema, ali deceniju nakon rata nema ozbiljnijih mjera na ublažavanju tegoba ovih ljudi i mogućih posljedica. Udruženje “Stećak” traži da država započne gradnju veteranskih centara, namijenjenih oporavku, kako sami kažu, ljudi koji su pukli, koji su kao pješčani satovi čija sadržina neumitno curi i prijeti aktiviranjem skrivenog detonatora.
“U jednoj populaciji ratnih veterana koji nisu nigdje uključeni u tretman, znači koji negdje normalno funkcionišu, da kažem u situaciji profesionalnih vojnika, utvrdio sam da u jednoj grupi koja ne traži nikakvu pomoć negdje oko 34 posto ima izražen potpuni postratni stresni poremećaj.”
Dražava ne čini ništa da olakša patnje ljudi koji trpe i zbog toga što je već određena granica poslije koje se ne priznaje postojanje postratnog traumatskog stresa. Predsjednik tuzlanskog udruženja “Stećak”, koje se bori za prava oboljelih od PTSP-a, Mehmed Širanović:
“Jeste da je određena jedna granica 23.12. 1997. godine, poslije koje nijedan borac koji je, bukvalno kažem, pukao, odnosno gdje se izrazila ta psihička povreda, odnosno posttraumatski stresni poremećaj, ne može ostvariti pravo koje ga sljeduje.”
Nakon demobilizacije, Alija Muratović se vratio u firmu gdje je njegovo radno mjesto bilo zauzeto. Ispraćen je porugljivom porukom - da ogradi ono što je oslobodio:
“To kad mi je saopšteno, onda se sve nešto okrenulo u meni, sve se prevrnulo i od tada je počelo razmišljanje kako ishraniti porodicu i opstati. Poslije toga je u glavu došlo neprimjetno, neprimijećeno vrćenje trake, vraćanje ratišta, kupljenje poginulih boraca, suboraca i na kraju je to počelo da kruži u glavi.”
Odbijanje nadležnih čak i da ozbiljno razgovaraju o ovom problemu gore je od preživljenih ratnih strahota. Kako onda razbiti famu koja se vezuje za postratni traumatski stres, pita se bivši ratnik Zerim Čamić:
“Mi smo ipak takav narod. Nama je lako bilo: uvešćemo mi mikrovalne iz Amerike - uvešćemo. Uvešćemo mi auto iz Amerike - uvešćemo. Pa treba da uvedemo PTSP, da ga uvedemo - to ne možemo uvesti.”
Mi smo surova realnost ovoga društva, svjesni da se prema nama odnosi kao da i ne postojimo, što je uvredljivo. Rješenja za promjenu našeg statusa ipak postoje, kaže predsjednik udruženja “Stećak”, Mehmed Širanović:
“Tražimo kao udruženje, i zbog toga smo se skupili, da se to u dosadašnjem zakonu izbriše kao oboljenje i da se stavi kao psihička povreda, jer je ona zadobijena tokom rata. A njeno je manifestovanje došlo poslije rata. Da se granica 1997. godina jednostavno pomjeri na određeni, odnosno na neodređeni rok.”
Stručnjaci su svjesni težine problema, ali deceniju nakon rata nema ozbiljnijih mjera na ublažavanju tegoba ovih ljudi i mogućih posljedica. Udruženje “Stećak” traži da država započne gradnju veteranskih centara, namijenjenih oporavku, kako sami kažu, ljudi koji su pukli, koji su kao pješčani satovi čija sadržina neumitno curi i prijeti aktiviranjem skrivenog detonatora.
