O tome kako se Jugoistočna Evropa bori i koliko sarađuju pojedina područja u suprotstavljanju ektremizmu, terorizmu i različitim oblicima radikalizacije, govori Marinko Raos, viši savjetnik za sigurnosnu politiku Vijeća za regionalnu saradnju (RCC).
RSE: Različiti oblici nasilnog ekstremizma i terorizma stavili su pred zemlje Jugoistočne Evrope obavezu koordinacije i saradnje. Koliko se u tome uspijeva s obzirom da se svaka zemlja suočava sa specifičnim problemima i da ima različite stepene ugroženosti?
Raos: Suradnja zemalja Jugoistočne Europe u ovom području, kao i u svemu ostalom, nije nešto što je nametnuto, nego nešto što je zaista potrebno. U različitim dijelovima Jugoistočne Europe, razina ugroza od terorizma i nasilnog ekstremizma zaista nije ista, nego je vrlo različita. Međutim, to ne znači da ne možemo i ne trebamo surađivati i razmjenjivati iskustva i dobre prakse. Uostalom, obično se kaže da teroristi i nasilni ekstremisti ne poznaju i ne priznaju granice država. Naravno, mi ih i poznajemo i priznajemo, ali ne znači da ne moramo i ne trebamo surađivati. Organizacija za koju radim, Vijeće za regionalnu suradnju - RCC, radi dosta na tome u posljednje vrijeme, radi dosta otkad je osnovana, i to nam je svrha, regionalna suradnji u Jugoistočnoj Europi, ali radimo i na ovom sigurnosnom području, specifično na prevenciji i suzbijanju nasilnog ekstremizma.
RSE: Koliko je izražen problem povratnika sa stranih ratišta, i u Bosni i Hercegovini i u drugim područjima, i da li se dovoljno shvata opasnost koju oni sa sobom mogu donijeti nakon povratka?
Raos: Mi smo tu imali više faza. Sjećamo se devedesetih godina – na Balkan su dolazili strani teroristički borci iz drugih dijelova svijeta. Naprotiv, zadnjih nekoliko godina vidjeli smo, nažalost, dosta veliki odlazak ljudi iz ovog dijela svijeta na strana ratišta, mislim prije svega na Siriju i Irak, ali ima i drugih. Kako vidimo poraze IDIL-a i drugih terorističkih organizacija u Siriji, očekuje se da će ti bivši strani borca vraćati u Bosnu i Hercegovinu, odnosno usvoja domicilna područja odakle su došli. Što se tiče odgovora i policije, tužiteljstava i pravosuđa, mogu reći da je problem prepoznat, da postoji međunarodna koordinacija, da se radi dosta na tome. Pristupi zakonodavstava na pojedinim jurisdikcijama ponešto se razlikuju. Ponegdje se to rješava vrlo jednostavno i drastično – uhićenje, suđenje, zatvor.... Drugdje se već razmišlja o onome o čemu mi u RCC-u razmišljamo, a to je potreba rehabilitacije, jer, ako je neko otišao iz ideoloških razloga, onda, bez obzira da li je u zatvoru šest mjeseci ili šest godina, ako nema programa rehabilitacije i reintegracije, onda on može izaći iz zatvora gori nego što je ušao. Može biti još uvjereniji da je on mučenik za pravu stvar, jer tako ti ljudi, nažalost, gledaju te stvari.
RSE: Kako vidite propagandu ovih ljudi, može li ona biti dovoljno jaka da povuče i druge osobe ?
Raos: Što se tiče propagandnog učinka, treba imati na umu jednu stvar: terorističke organizacije, koliko god da su retrogradne u svojim ciljevima, u svojim metodama, jako dobro su ovladale propagandnim metodama, kako licem u lice,“offline“ tako i u „online“. I tu RCC nešto planira i radi vrlo konkretno protiv toga. Što se tiče povratnika, kako ih zovemo, a ne govorimo o velikim brojkama, dosadašnje iskustvo pokazalo je da su ti ljudi, velika većina njih, razočarani, ustrašeni, i oni samo žele da ih se ostavi na miru. Neće se oni puno angažirati u propagandi, a ono što je dobro – ti su ljudi identificirani i nadležni orani ih imaju, kako se to kaže „na oku“. Ponekad se stvara dojam u javnosti, ne govorim samo za Bosnu i Hercegovinu nego i šire, za cijelu Jugoistočnu Europu, da ono što nije objavljeno, kao da se ne događa. Treba imati na umu da u ovoj vrsti stvari ima puno toga za štobolje, da nije objavljeno. Javnost treba informirati, ali policija i tužiteljstvo zapravo rade i mnogo više nego što se u javnosti vidi, a to je možda i dobro. .
RSE: Kako prepoznati oblike terorizma, nasilnog ekstremizma i razdvojiti ih od slobode izražavanja političkih, religijskih i drugih uvjerenja? Je li to uopšte moguće?
Raos: Postavili ste mi pitanje koje je vrlo važno i o kojem su raspravljali i pisali ljudi mnogo pametniji i s puno više znanja od mene. Nema definitivnog odgovora, ali kao što ste sami rekli, granica je nasilje, granica je nasilni ekstremizam. Ja sad ne ulazim u to kako pojedine jurisdikcije to rješavaju, čak i šire od Jugoistočne Europe. Mi znamo da je, na primjer, ono što mi u Europi zovemo govor mržnje, u Sjevernoj Americi legalno, on nije kažnjiv. U većini europskih zemalja to je kažnjivo. To je primjerkako različita nacionalna zakonodavstva i različite nacionalne kulture to posmatraju. Razlika je u samom terminu 'nasilje'. Kad netko poziva izravno na nasilje i čini nasilje, onda je to nasilni ekstremizam.Veliki problem jeste ako netko izriče, širi govor mržnje i stalno potiče na stigmatiziranje, na diskriminiranje, na mržnju protiv neke vrste ljudi, nekih skupina.... Onne mora uputiti otvoreni poziv na nasilje,ali naći će se uvijek ljudi koji će shvatiti poruku 'ispravno'. Iskreno, vrlo je teško postaviti razliku, treba biti kulturno osjetljiv i na trenutak osjetljiv. Da budem vrlo praktičan: ako se događa u nekom društvu da netko godinama govori neprihvatljivestvari ali zbog toga nema posljedica, nikome nije pala vlas s glave, onda si možda možemo dopustiti da to toleriramo. Ali, ako netko govori takve stvari nakon kojih sunekome zapalili kuću, nekoga su premlatili, nekoga su, ne daj Bože, ubili, ondazakonski odgovor treba biti drugačiji.
RSE: Teško je procjenjivati šta će se dešavati u ovoj izuzetno osjetljivoj oblasti, ali – šta možemo očekivati - uspješniju zajedničku borbu ili porast ekstremnih istupa i radikalizaciju?
Raos: Kako ste rekli – vrlo je teško prognozirati. S obzirom na to da je IDIL doživio poraz kao neka nazovidržava i on ga upravo doživljava, on će se vjerojatno vratiti u oblik klasične terorističke skupine, što znači: nema teritorija, mogu udariti bilo kada, bilo gdje, postavljanje bombi i takve stvari. To je jedan dio priče. Drugi dio priče je da takve ekstremističke skupine često metamorfoziraju i metastaziraju – odjednom se zovu drugačije, vođa nije onaj koji je bio do jučer, možda je i ubijen, možda se deradikalizirao, možda je smijenjen. Problem je što u Jugoistočnoj Europi, kao uostalom i u Zapadnoj Europi i drugdje, postoje dvije skupine čimbenika koji utječu na radikalizaciju ljudi. Jedno je propaganda ovih globalnih terorista i ekstremista, nekakvih ideologija u najširem smislu. To ima svoju privlačnost na neke ljude koji suvrlo dobro organizirani.. Druga stvar su domaći uvjeti. Govorim prije svega o mladim ljudima. Mi imamo veliki broj mladih ljudi, i diljem Jugoistočne Europe i uopće u svijetu, koji osjećaju da nemaju perpspektive, nemaju dovoljno obrazovanja, ni općeg ni vjerskog, imaju krizu identiteta, ne rade, ne studiraju, neki rade ili studiraju, ali nisu zadovoljni, ne znaju što bi od sebe, ne znaju koja im je svha u životu, i onda postaju lake žrtve takvih propagandi. Hoće li biti porasta ili pada, vrlo je teško prognozirati. Moj vrlo osobni odgovor je: najvjerojatnije će biti otprilike jednako, vrlo ugrubo govoreći, jer ovi domaći uzrocinažalost, ostaju. Što se tiče međunarodnih uzroka – netko tko je tražio avanturu i mislio da će biti „veliki paša“ u Siriji a to se nije dogodilo, možda će kod njega izazvati bijes koji ga može tjerati na zlo.. A možda će se uplašiti, možda će mu čak doći do pameti pa će promijeniti način života. To su sve psihološke stvari, vrlo je teško, što se kaže, ljudsku dušu izmjeriti.
RSE: Koliko bi u tome pomogla zajednička akcija, koordinirano djelovanje cijelog područja?
Raos: Ja ne bih čak govorio u kondicionalu. To pomaže i još će više pomagati. Rekli smo, uvjeti u pojedinim dijelovima Jugoistočne Europe dosta se razlikuju, međutim, ima i dosta sličnosti. Nadalje, neke ozbiljne znanstvene studije su pokazale – ovo samo kao primjer navodim – da su upravo područja oko državnih i administrativnih granica područja gdje su ljudi najviše skloni radikalizaciji, nasilnom ekstremizmu pa i terorizmu. To nije slučajno i to ukazuje na potrebu još mnogo veće prekogranične regionalne međudržavne suradnje. Jer, ovo je vrlo kompleksan problem i nema rješenja, jednostavnog i brzog. Kao što netko pametan reče: problem nije nastao preko noći, pa neće ni nestati preko noći, ali, već kad znamo tko što radi, kad znamo gdje su otprilike uzroci, gdje su najveće opasnosti, možemo bolje reagirati.
RSE : Vezano za saradnju, možemo podsjetiti da je u novembru ove godine, u Tirani održana regionalna Konferencija o borbi protiv terorizma, koja je okupila ključne međunarodne partnere, regionalne organizacije i predstavnike vlada iz Jugoistočne Evrope (JIE). Šta je glavni zaključak ovog skupau organizaciji RCC?
Raos: Uz RCC, organizator je bilo Ministarstvo vanjskih poslova Albanije, a radili smo to zajedno sa Konvencijom za policijsku suradnju u Jugoistočnoj Evropi a opet sve u sklopu Inicijative Europske unije „Zapadnobalkanska protuteroristička inicijativa“. Glavna svrha Konferencije je jačanje koordinacije i suradnje. Iako svi ističu da je to potrebno, postojalo je u prošlosti izvjesno oklijevanje, kako nacionalnih vlada tako međunarodnih i regionalnih organizacija da zaista surađuju. Mi smo tu mogu reći napravili proboj, jer su svi koji su bili na Konferenciji, brojne međunarodne organizacije uključujući OSCE, predstavncii raznih tijela i institucija EU, svi koji su relevantni, izrazili spremnost na suradnju a prije svega da se vidi što ko radi, kako bi se izbjeglo dupliciranje, jer su sredstva i vrijeme ograničeni. Također da se vidi gdje su „ rupe“ pa da se one pokriju. Glavna svrha je bila da znamo što ko radi i da dogovorimo buduću suradnju. Zajednički problem traži zajednički odgovor, zajedničko djelovanje.
Vijeće za regionalnu saradnju (RCC), počelo je da radi 2008. godine, umjesto Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope. Pakt za stabilnost je djelovao u Briselu dok je Vijeće za regionalnu saradnju smješteno u Sarajevo.
Proces saradnje u Jugoistočnoj Evropi (SEECP), zajedno sa RCC i zajedničkom koordinacijom, je najvažnija platforma političkog dijaloga među zemljama Balkana.
Facebook Forum