Bosanskohercegovačka „knjiga nezavisnih“ spala je na zastrašujuća dva slova, mada se tek naslov sedmičnika „Slobodna Bosna“ u tom kontekstu izgovara. I on, ponekad stidljivo, ponekad nevoljko. A nedavno, bio je to impresivan popis dnevnika i tjednika, radio i TV stanica, koje su jedni druge prestizali u utakmici zvanoj osvajanje medijskih sloboda.
Dugogodišnji novinar, glavni urednik Oslobođenja iz njegovih herojskih dana i medijski analitičar, Mehmed Halilović, podsjeća na činjenicu kako ova zemlja ima izvanrednu legislativu kad je profesija u pitanju:
„Zato što su najbolje vrijednosti i standardi svih evropskih zakona i preporuka Vijeća Evrope preneseni kod nas i usvojeni, ali do nas je kako to primjenjujemo i koliko smo svjesni i sposobni da se na to oslonimo da bi smo zaštitili jednom osvojene medijske slobode“, kaže Halilović.
Nažalost, medijska zajednica je svoju veliku priliku brzopotezno proigrala, kaže Halilović:
„Ovo u medijima je samo refleksija tih posvađanih političkih snaga i bojim se da su mediji i novinari izdali profesiju.“
Zoran Ćatić, novinar srednje generacije ali mladalačkog zanosa, urednik studentskog IFM radija, samo će nam reći kako pokušava razumjeti, nikako i opravdati, neke procese koji se dešavaju u nastojanju da se uspostavi novi sistem vrijednosti - bilo kakav sistem zapravo - u društvu koje je u pokušaju samoformiranja.
Zoran Ćatić„Tu vidim zamor materijala, smjenu generacija, onih starijih, koji su puno očekivali i trebali naplatiti svoj dugogodišnji rad. Od nekih prošlih vremena mi ne možemo danas nahraniti djecu. Čovjek je shvatio da ne može od svog predanog rada i profesionalizma unovčiti ništa i živjeti normalan život“, navodi Ćatić.
Mehmed Halilović upire prstom na vlasničku strukturu u ovdašnjim medijima i na posve zaboravljenu, pogubnu dimenziju procesa privatizacije, apsolutnu povezanost novih bogataša i političkih elita:
„Vlasnici su u štampanim medijima isključivo privatni vlasnici i oni u najvećoj mjeri diktiraju, i rad i dijapazon, medijskih sloboda u samim medijima, čak i više nego sama politika“, kaže Halilović.
Medij kao pomoćno sredstvo
Rubina Čengić, urednica u magazinu Start,, čitav je profesionalni vijek provela u medijima koji su se atribuirali kao „nezavisni“:
„Najveći broj vlasnika medija u BiH nisu novinari, nisu ljudi iz medija. Njima medij dođe kao neko pomoćno sredstvo. Krivi su vlasnici ili pojedinci koji nisu shvatili svoju ulogu novinara kao novinara, nego žele da utiču na neke političke procese. Neki su se dovoljno obogatili, pa više nemaju, ni potrebu, ni želju, da budu nezavisni“, navodi Rubina Čengić.
Svojevremeni medijski bum u BiH, onomad je značajno poticala međunarodna zajednica, ulažući silni novac u edukaciju, otvaranje i promociju medija. Ali, vremenom stranci su digli ruke od svega.
Mustafa Čengić, urednik pri davnim, početnim koracima BH TV, kasnije i doministar u Markovićevoj Vladi, kaže da su brojni strani zvaničnici ovdje razbacivali tuđi novac kako bi otkrivali toplu vodu i otvarali medije za vlastitu promociju.
„To mogu slobodno da tvrdim za OBN TV jer sam od strane OHR-a bio zadužen za njeno stvaranje. Tadašnji visoki predstavnik je podržavao taj projekt isključivo zbog svog prestiža u Briselu. Kada je OBN počeo emitovati program, visoki predstavnik je smatrao posao završenim. Ubrzo smo došli u veoma tešku situaciju, pa sam tražio da OHR izvršava svoje obaveze. Pri tome sam ukazao na očigledan kriminal jer je oprema u emisionom centru plaćena nekoliko puta više nego što je vrijedila, a engleska firma, koja je izvršila montažu, dobila je nevjerovatno visoku sumu za taj posao. U roku od dva dana sam dobio otkaz“, kaže Mustafa Čengić.
U ovoj zemlji otkaz je postao sudbina za većinu novinara koji ne vežu konja gdje im aga kaže, ma koje boje, vjere ili s koje strane svijeta bio. Kužna kost sukoba, bačena je sa političkog vrha među novinare i ovdje sad traje medijski brato-ubilački rat. Zaustaviti ga mogu isključivo novinari sami, poručuje Rubina Čengić:
„Nezavisno novinarstvo mora opstati. Ako ne opstane, onda nema istine, nema demokratije. Jako je važno da imamo nezavisne novinare koji mogu, potpuno neopterećeni bilo čime, propitivati procese koji teku, odluke, razgovore, pregovore. To je jedan strašno opasan trenutak. Bez istinski nezavisnih i profesionalnih novinara, ovaj trenutak može otići u raznim pravcima.“
Dugogodišnji novinar, glavni urednik Oslobođenja iz njegovih herojskih dana i medijski analitičar, Mehmed Halilović, podsjeća na činjenicu kako ova zemlja ima izvanrednu legislativu kad je profesija u pitanju:
„Zato što su najbolje vrijednosti i standardi svih evropskih zakona i preporuka Vijeća Evrope preneseni kod nas i usvojeni, ali do nas je kako to primjenjujemo i koliko smo svjesni i sposobni da se na to oslonimo da bi smo zaštitili jednom osvojene medijske slobode“, kaže Halilović.
Nažalost, medijska zajednica je svoju veliku priliku brzopotezno proigrala, kaže Halilović:
„Ovo u medijima je samo refleksija tih posvađanih političkih snaga i bojim se da su mediji i novinari izdali profesiju.“
Zoran Ćatić, novinar srednje generacije ali mladalačkog zanosa, urednik studentskog IFM radija, samo će nam reći kako pokušava razumjeti, nikako i opravdati, neke procese koji se dešavaju u nastojanju da se uspostavi novi sistem vrijednosti - bilo kakav sistem zapravo - u društvu koje je u pokušaju samoformiranja.
Mehmed Halilović upire prstom na vlasničku strukturu u ovdašnjim medijima i na posve zaboravljenu, pogubnu dimenziju procesa privatizacije, apsolutnu povezanost novih bogataša i političkih elita:
„Vlasnici su u štampanim medijima isključivo privatni vlasnici i oni u najvećoj mjeri diktiraju, i rad i dijapazon, medijskih sloboda u samim medijima, čak i više nego sama politika“, kaže Halilović.
Medij kao pomoćno sredstvo
Rubina Čengić, urednica u magazinu Start,, čitav je profesionalni vijek provela u medijima koji su se atribuirali kao „nezavisni“:
„Najveći broj vlasnika medija u BiH nisu novinari, nisu ljudi iz medija. Njima medij dođe kao neko pomoćno sredstvo. Krivi su vlasnici ili pojedinci koji nisu shvatili svoju ulogu novinara kao novinara, nego žele da utiču na neke političke procese. Neki su se dovoljno obogatili, pa više nemaju, ni potrebu, ni želju, da budu nezavisni“, navodi Rubina Čengić.
Svojevremeni medijski bum u BiH, onomad je značajno poticala međunarodna zajednica, ulažući silni novac u edukaciju, otvaranje i promociju medija. Ali, vremenom stranci su digli ruke od svega.
Mustafa Čengić, urednik pri davnim, početnim koracima BH TV, kasnije i doministar u Markovićevoj Vladi, kaže da su brojni strani zvaničnici ovdje razbacivali tuđi novac kako bi otkrivali toplu vodu i otvarali medije za vlastitu promociju.
„To mogu slobodno da tvrdim za OBN TV jer sam od strane OHR-a bio zadužen za njeno stvaranje. Tadašnji visoki predstavnik je podržavao taj projekt isključivo zbog svog prestiža u Briselu. Kada je OBN počeo emitovati program, visoki predstavnik je smatrao posao završenim. Ubrzo smo došli u veoma tešku situaciju, pa sam tražio da OHR izvršava svoje obaveze. Pri tome sam ukazao na očigledan kriminal jer je oprema u emisionom centru plaćena nekoliko puta više nego što je vrijedila, a engleska firma, koja je izvršila montažu, dobila je nevjerovatno visoku sumu za taj posao. U roku od dva dana sam dobio otkaz“, kaže Mustafa Čengić.
U ovoj zemlji otkaz je postao sudbina za većinu novinara koji ne vežu konja gdje im aga kaže, ma koje boje, vjere ili s koje strane svijeta bio. Kužna kost sukoba, bačena je sa političkog vrha među novinare i ovdje sad traje medijski brato-ubilački rat. Zaustaviti ga mogu isključivo novinari sami, poručuje Rubina Čengić:
„Nezavisno novinarstvo mora opstati. Ako ne opstane, onda nema istine, nema demokratije. Jako je važno da imamo nezavisne novinare koji mogu, potpuno neopterećeni bilo čime, propitivati procese koji teku, odluke, razgovore, pregovore. To je jedan strašno opasan trenutak. Bez istinski nezavisnih i profesionalnih novinara, ovaj trenutak može otići u raznim pravcima.“
