Na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, svjedočenje je dovršio Ismet Svraka, žrtva ranjavanja na tržnici Markale, 28.kolovoza 1995.godine.
Svjedok je opisao užas koji je proživio nakon kobnog posjeta tržnici gdje je često mijenjao drva za hranu i tako preživljavao višegodišnju opsadu grada.
Dok je s prijateljima pušio cigarete do kojih je bilo također teško doći, svjedoka Svraku su na Markalama zasuli geleri od minobacačke granate.
Na snimci zbrinjavanja desetaka pogođenih civila koju je tužiteljstvo pustilo u sudnici, svjedok se propoznao među brojnim ranjenim i poginulim Sarajlijama.
Ismet Svraka na suđenju Radovanu Karadžiću, 13. prosinac 2010.
„Čuo sam eksploziju. Pao sam na zemlju. Onda sam rukama prešao po licu i rekao – glava mi čitava. Otvorio sam oči, ali gospodo suci, možda je nevjerovatno, ali ja nisam mogao vidjeti ništa. Počeo sam disati. Htio sam pomaći noge, ali ni jednu nisam mogao. Čuo sam, ali vidio nisam ništa. Tek dok su me ubacili u gepek automobila, tada sam otvorio oči i vidio vozača kako obilazi oko auta, okreće se meni i viče – ne boj se dedo“, opisao je svjedok.
U bolnici Koševo je bilo puno povrijeđenih, a svjedok Svraka se sjeća i liječnika koji je tražio od ostalih zdravstvenih djelatnika da uvedu red u nastali kaos kako bi se moglo pomoći unesrećenima.
Svjedok Svraka je preživio djelomične amputacije obje noge, geler mu je prošao kroz prepone u trbuh, a još i danas nosi jedan geler u glavi.
Radovan Karadžić na suđenju u Haškom sudu, 13. prosinac 2010.Prilikom kratkog unakrsnog ispitivanja ni optuženi Karadžić, koji inače tvrdi da je incident na Markalama isceniran od sarajevskih vlasti kako bi se stavio dodatan pritisak na srpsku stranu, nije prekidao duže, mučne opise svjedoka o operacijama, amputacijama i još uvijek prisutnim, teškim zdravstvenim problemima.
„Želim prije svega da Vam izrazim svoje poštovanje za to što ste preživjeli i zato neću puno da Vas pitam...samo nekoliko pitanja. Recite da li ste cijelo vrijeme (opsade) bili u radnoj obvezi ili ste bili i neko vrijeme u ratnim jedinicama?“, upitao je optuženi.
„Radna obaveza je počela možda mjesec-dva nakon početka rata. Nisam ni sata bio u vojsci, cijelo vrijeme sam bio u radnoj obavezi.“, izjavio je svjedok.
Svjedočio i bivši promatrač UN-a
Nakon Svrake ispitan je svjedok John Hamill, irski potpukovnik bivši promatrač UN-a.
John Hamill, bivši promatrač UN-a na suđenju Karadžiću, 13. prosinac 2010.U ratno vrijeme bio je časnik za vezu pri Sarajevsko –romanijskom korpusu koji je držao Sarajevo u okruženju. Hamill je kao svjedok tužiteljstva potvrdio svoje, već date izjave na haškom suđenju zapovjednika spomenutog korpusa Stanislavu Galiću, a koje terete Vojsku Republike Srpske za snajpersko djelovanje kao i korištenje nekonvencionalnog artiljerijskog oružja za napade na civile.
Svjedok je bio uključen u istragu oko granatiranja tržnice Markale u veljači 1994.godine tijekom koje ga je časnik za vezu Sarajevsko romanijskog korpusa, Cvetković upitao - zašto se uzbuđuje oko jedne granate kada je na Sarajevo ispaljeno samo 300 000 u prethodnoj godini.
Inače tužiteljstvo privodi kraju izvođenje dokaza o artiljerijskom i snajperskom teroru nad Sarajevom, nakon čega će prijeći na dokazivanje zapovjedne odgovornosti Karadžića nad genocidom u više BiH općina te za uzimanje međunarodnih promatrača za taoce.
Kao svjedoci o stradanjima sarajevskih civila najavljeni su još britanski novinar Martin Bell, koji je i sam ranjen snajperskim hicem tokom izvještavanja iz grada te Almir Begić, čiji je otac Ćamil ubijen u prvom incidentu na Markalama u veljači 1994. godine.
Svjedok je opisao užas koji je proživio nakon kobnog posjeta tržnici gdje je često mijenjao drva za hranu i tako preživljavao višegodišnju opsadu grada.
Dok je s prijateljima pušio cigarete do kojih je bilo također teško doći, svjedoka Svraku su na Markalama zasuli geleri od minobacačke granate.
Na snimci zbrinjavanja desetaka pogođenih civila koju je tužiteljstvo pustilo u sudnici, svjedok se propoznao među brojnim ranjenim i poginulim Sarajlijama.
„Čuo sam eksploziju. Pao sam na zemlju. Onda sam rukama prešao po licu i rekao – glava mi čitava. Otvorio sam oči, ali gospodo suci, možda je nevjerovatno, ali ja nisam mogao vidjeti ništa. Počeo sam disati. Htio sam pomaći noge, ali ni jednu nisam mogao. Čuo sam, ali vidio nisam ništa. Tek dok su me ubacili u gepek automobila, tada sam otvorio oči i vidio vozača kako obilazi oko auta, okreće se meni i viče – ne boj se dedo“, opisao je svjedok.
U bolnici Koševo je bilo puno povrijeđenih, a svjedok Svraka se sjeća i liječnika koji je tražio od ostalih zdravstvenih djelatnika da uvedu red u nastali kaos kako bi se moglo pomoći unesrećenima.
Svjedok Svraka je preživio djelomične amputacije obje noge, geler mu je prošao kroz prepone u trbuh, a još i danas nosi jedan geler u glavi.
„Želim prije svega da Vam izrazim svoje poštovanje za to što ste preživjeli i zato neću puno da Vas pitam...samo nekoliko pitanja. Recite da li ste cijelo vrijeme (opsade) bili u radnoj obvezi ili ste bili i neko vrijeme u ratnim jedinicama?“, upitao je optuženi.
„Radna obaveza je počela možda mjesec-dva nakon početka rata. Nisam ni sata bio u vojsci, cijelo vrijeme sam bio u radnoj obavezi.“, izjavio je svjedok.
Svjedočio i bivši promatrač UN-a
Nakon Svrake ispitan je svjedok John Hamill, irski potpukovnik bivši promatrač UN-a.
Svjedok je bio uključen u istragu oko granatiranja tržnice Markale u veljači 1994.godine tijekom koje ga je časnik za vezu Sarajevsko romanijskog korpusa, Cvetković upitao - zašto se uzbuđuje oko jedne granate kada je na Sarajevo ispaljeno samo 300 000 u prethodnoj godini.
Inače tužiteljstvo privodi kraju izvođenje dokaza o artiljerijskom i snajperskom teroru nad Sarajevom, nakon čega će prijeći na dokazivanje zapovjedne odgovornosti Karadžića nad genocidom u više BiH općina te za uzimanje međunarodnih promatrača za taoce.
Kao svjedoci o stradanjima sarajevskih civila najavljeni su još britanski novinar Martin Bell, koji je i sam ranjen snajperskim hicem tokom izvještavanja iz grada te Almir Begić, čiji je otac Ćamil ubijen u prvom incidentu na Markalama u veljači 1994. godine.
