U decembru prošle godine obilježen je vrhunac razaranja Dubrovnika (Video iz decembra 2009, Autor Iva Martinović)
Dimitrije Jovićević
Na današnji dan prije 19 godina počeo je napad vojnika Jugoslovenske narodne armije i crnogorskih rezervista na Dubrovnik. Pokretima pješadije u sadejstvu sa artiljerijskom paljbom, mahom po civilnim ciljevima, cijelo dubrovačko područje je paralisano. Oružani napadi dostigli su vrhunac u decembru 1991. kada je Dubrovnik pretrpio najveće žrtve i razaranja.
Prije 19 godina iz Crne Gore je u agresiju na Dubrovnik krenulo na hiljade rezervista Jugoslovenske narodne armije podržanih oklopnim jedinicama, teškom artiljerijom, avijacijom i pomorskim jedinicima. Invazija je počela nakon mjeseci medijske i političke pripreme terena. Jedinstveni DPS, potčinjen Slobodanu Miloševiću, sa Milom Đukanovićem, Momirom Bulatovićem i Svetozarem Marovićem na čelu aktivno je učestovao u mobilizaciji javnosti upozoravajući na navodnu ratnu opasnost koja dolazi sa druge strane granice.
Dok su državni mediji izvještavali o nagomilavanju Tuđmanovih bojovnika u rejonu Dubrovnika, provokacijama i navodnim oružanim provokacijam oko Prevlake, politički nalogodavci su sa skupštinskih govornica poručivali kako je došlo vrijeme za prekrajanje avnojevskih granica, dok su oni esktremniji pozivali da se krene direktno na Zagreb.
Pripadnici manjinskog antiratnog saveza okupljenog oko Liberalnog saveza na čelu sa Slavkom Perovićim najsurovije su šikanirani i označeni kao izdajnici. O toj atmosferi za naš radio govori Koča Pavlović, autor filma koji nosi ime Rat za mir - što je bila cinična kovanica ideologa rata iz jedistvenog DPS-a:
"1991., kada je raspad Titove Jugoslavije već bio izvjestan i kada je počeo grabež za teritorije, što se tada eufemistički zvalo prekompozicija AVNOJ-evskih granica, Bulatovićeva, Đukanovićeva i Marovićeva vlast i Kilibardina opozicija su postigli konsenzus oko ratnoga cilja i taj cilj je bio, sada je to očigledno, sa ove vremenske distance – proširenje Crne Gore u rejonu Konavala i Dubrovnika. Od tada pa do danas ova ekipa se trudi da sakrije ili umanji svoju odgovornost za to što su Crnu Goru poveli stranputicom. Jedan broj njenih grđana odveli su u smrt, jedan su odveli u zločin a najveći broj njih u sramotu od koje i danas trpimo."
Nakon razaranja logori
Godinama kasnije predstavnici crnogorske civilne vlasti koja je, osim što je organizovala mobilizaciju rezervista, Jugoslovenskoj narodnoj armiji potčinila i rezervne jedinice MUP-a koje su bile pod njihovom komandom, promijenili su priču.
Tadašnji i današnji premijer Milo Đukanović, koji je 1997 godine napravio otklon od Miloševića, je desetak godina nakon agresije na Dubrovnik u već pomenutom filmu 'Rat za mir' ustvrdio da tada nije znao šta se zapravo dešava u dubrovačkoj regiji, koju je, kako se kasnije ispostavilo od armade sa crnogorske strane branilo oko 700 ljudi pod oružjem.
"Ne, ja to nijesam znao kao što to nije mogao znati niko iz tadašnjeg crnogorskog rukovodstva. Mislim da je objektivniju sliku o tom šta se dešavalo imao vojni vrh u Beogradu ali naš problem je bio u tome što smo isključivo upućeni na taj izvoj informisanja.Tu je ležala opasnost, a rekao bih da se pokazala i realnost manipulacije ne samo crnogorskom ukupnom javnošću nego i samim crnogorskim vrhom u tom vremenu."
Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i danas tvrdi da je pohod na Dubrovnik bio jedini način da se zaustavi prelivanje sukoba u Crnu Goru. Međutim i on, kako je kazao u intervjuu televizji Vijesti u četvrtak uveče, tvrdi da je vlast u Crnoj Gori od vojog vrha u Beogradu dobijala pogrešne informacije o stvarnom stanju:
"Pitao me je Stjepan Mesić 1993. godine 'Šta pobogu uradiste, šta nas pregaziste? Da li ste imali informaciju koliko je nas bilo?'. Ja sam mu odgovorio da je meni Kadijević rekao da njih ima 30.000. Na njih 30.000 blizu naše granice mi moramo da odgovorimo sa 60.000. Ali onda mi je Mesić rekao da je njih bilo svega 700. E, to smo tek kasnije saznali."
Tokom invazije na Dubrovnik više od 300 ljudi sa hrvatske strane, 33.000 je pobjeglo iz svojih domova, a u logore u Bileći i Morinju odvedeno je 336 osoba. Na tom ratištu poginulo je i 166 crnogorskih rezrvista koje je crnogorska vlast poslala u rat za mir.
Sa dubrovačkog aerodroma je, tvrdi se, odnijeta oprema vrijedna 10 miliona eura, a vojska je sa sobom nosila sve dragocjenosti na koje je je nabasala, uključujući i stoku.
Normalizacija odnosa sa Hrvtaskom počinje nakon 2000. kada je premijer Milo Đukanović izrazio žaljenje zbog agresije na Dubrovnik. Zbog granatiranja Dubrovnika u Hagu su na po sedam i sedam i po godina zatvora osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić, dok niko od državnih čelnika, propagatora i organizatora rata nije obuhvaćen optužnicom.
Dimitrije Jovićević
Na današnji dan prije 19 godina počeo je napad vojnika Jugoslovenske narodne armije i crnogorskih rezervista na Dubrovnik. Pokretima pješadije u sadejstvu sa artiljerijskom paljbom, mahom po civilnim ciljevima, cijelo dubrovačko područje je paralisano. Oružani napadi dostigli su vrhunac u decembru 1991. kada je Dubrovnik pretrpio najveće žrtve i razaranja.
Prije 19 godina iz Crne Gore je u agresiju na Dubrovnik krenulo na hiljade rezervista Jugoslovenske narodne armije podržanih oklopnim jedinicama, teškom artiljerijom, avijacijom i pomorskim jedinicima. Invazija je počela nakon mjeseci medijske i političke pripreme terena. Jedinstveni DPS, potčinjen Slobodanu Miloševiću, sa Milom Đukanovićem, Momirom Bulatovićem i Svetozarem Marovićem na čelu aktivno je učestovao u mobilizaciji javnosti upozoravajući na navodnu ratnu opasnost koja dolazi sa druge strane granice.
Dok su državni mediji izvještavali o nagomilavanju Tuđmanovih bojovnika u rejonu Dubrovnika, provokacijama i navodnim oružanim provokacijam oko Prevlake, politički nalogodavci su sa skupštinskih govornica poručivali kako je došlo vrijeme za prekrajanje avnojevskih granica, dok su oni esktremniji pozivali da se krene direktno na Zagreb.
Pripadnici manjinskog antiratnog saveza okupljenog oko Liberalnog saveza na čelu sa Slavkom Perovićim najsurovije su šikanirani i označeni kao izdajnici. O toj atmosferi za naš radio govori Koča Pavlović, autor filma koji nosi ime Rat za mir - što je bila cinična kovanica ideologa rata iz jedistvenog DPS-a:
"1991., kada je raspad Titove Jugoslavije već bio izvjestan i kada je počeo grabež za teritorije, što se tada eufemistički zvalo prekompozicija AVNOJ-evskih granica, Bulatovićeva, Đukanovićeva i Marovićeva vlast i Kilibardina opozicija su postigli konsenzus oko ratnoga cilja i taj cilj je bio, sada je to očigledno, sa ove vremenske distance – proširenje Crne Gore u rejonu Konavala i Dubrovnika. Od tada pa do danas ova ekipa se trudi da sakrije ili umanji svoju odgovornost za to što su Crnu Goru poveli stranputicom. Jedan broj njenih grđana odveli su u smrt, jedan su odveli u zločin a najveći broj njih u sramotu od koje i danas trpimo."
Nakon razaranja logori
Godinama kasnije predstavnici crnogorske civilne vlasti koja je, osim što je organizovala mobilizaciju rezervista, Jugoslovenskoj narodnoj armiji potčinila i rezervne jedinice MUP-a koje su bile pod njihovom komandom, promijenili su priču.
Tadašnji i današnji premijer Milo Đukanović, koji je 1997 godine napravio otklon od Miloševića, je desetak godina nakon agresije na Dubrovnik u već pomenutom filmu 'Rat za mir' ustvrdio da tada nije znao šta se zapravo dešava u dubrovačkoj regiji, koju je, kako se kasnije ispostavilo od armade sa crnogorske strane branilo oko 700 ljudi pod oružjem.
"Ne, ja to nijesam znao kao što to nije mogao znati niko iz tadašnjeg crnogorskog rukovodstva. Mislim da je objektivniju sliku o tom šta se dešavalo imao vojni vrh u Beogradu ali naš problem je bio u tome što smo isključivo upućeni na taj izvoj informisanja.Tu je ležala opasnost, a rekao bih da se pokazala i realnost manipulacije ne samo crnogorskom ukupnom javnošću nego i samim crnogorskim vrhom u tom vremenu."
Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i danas tvrdi da je pohod na Dubrovnik bio jedini način da se zaustavi prelivanje sukoba u Crnu Goru. Međutim i on, kako je kazao u intervjuu televizji Vijesti u četvrtak uveče, tvrdi da je vlast u Crnoj Gori od vojog vrha u Beogradu dobijala pogrešne informacije o stvarnom stanju:
"Pitao me je Stjepan Mesić 1993. godine 'Šta pobogu uradiste, šta nas pregaziste? Da li ste imali informaciju koliko je nas bilo?'. Ja sam mu odgovorio da je meni Kadijević rekao da njih ima 30.000. Na njih 30.000 blizu naše granice mi moramo da odgovorimo sa 60.000. Ali onda mi je Mesić rekao da je njih bilo svega 700. E, to smo tek kasnije saznali."
Tokom invazije na Dubrovnik više od 300 ljudi sa hrvatske strane, 33.000 je pobjeglo iz svojih domova, a u logore u Bileći i Morinju odvedeno je 336 osoba. Na tom ratištu poginulo je i 166 crnogorskih rezrvista koje je crnogorska vlast poslala u rat za mir.
Sa dubrovačkog aerodroma je, tvrdi se, odnijeta oprema vrijedna 10 miliona eura, a vojska je sa sobom nosila sve dragocjenosti na koje je je nabasala, uključujući i stoku.
Normalizacija odnosa sa Hrvtaskom počinje nakon 2000. kada je premijer Milo Đukanović izrazio žaljenje zbog agresije na Dubrovnik. Zbog granatiranja Dubrovnika u Hagu su na po sedam i sedam i po godina zatvora osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić, dok niko od državnih čelnika, propagatora i organizatora rata nije obuhvaćen optužnicom.
