Hasan Nuhanović radio je kao prevodilac pri holandskom bataljonu 1995. godine u Srebrenici. Nakon što je Vojska Republike Srpske ušla u taj grad u julu mjesecu iste godine, njegovi roditelji i brat potražili su utočište u bazi u kojoj je Hasan radio. Međutim, holandski vojnici im nisu dozvolili boravak. 13. jula, Hasanovi roditelji i brat su tadašnju bazu Holanđana morali da napuste i od tad im se gubi svaki trag.
U intervjuu za naš program Nuhanović se prisjeća tih dana:
“Tokom cijelog rata, u Podrinju gdje sam se ja nalazio, u Srebrenici, mi smo svi znali šta će se dogoditi onog momenta ako bilo ko od nas padne u ruke srpskim snagama jer je već toliko bilo situacija gdje su ljudi bili ubijani, masakrirani, u toj regiji od '92. godine. Znali šta će se dogoditi ako bi zaštićena zona UN-a pala u srpske ruke. Moja iskustva sa holandskim vojnicima su toliko gorka i toliko užasna...“
Šest godina trajala je pravna borba Hasana Nuhanovića i porodice Mustafić protiv Holandije, zbog odnosa holandskog bataljona prema 5.000 Bošnjaka koji su tražili njihovu zaštitu nakon ulaska Mladićevih vojnika u Srebrenicu. Holandski sud je odbacio njihovu tužbu, a Hasan Nuhanović kaže da je presuda mnogo blaža u odnosu na dosadašnje izvještaje holandskih institucija koji su se bavili Srebrenicom:
„Uglavnom se pozivaju na to da je mandat sprovođen pod zastavom UN-a, mada u momentu, u Potočarima, kada su ljudi ubijani i odvajani, dvije su se zastave vijorile na najvišoj zgradi holandske baze u Potočarima. Zastava UN-a i odmah do nje je bila zastava Nizozemske. Oni također kažu: vi možete tužiti Ujedinjene nacije, ali dodaju negdje tamo u tekstu da praktično mi nemamo UN gdje tužiti. Dakle, poruka je: mi nismo odgovorni, ako je neko odgovoran, to je UN, a ako ćete tužiti UN, nemate ga gdje tužiti.“
Nuhanović navodi da je najbitnije od svega u presudi to što ona govori o pasivnosti holandskog bataljona, te da on Holandiju nije tužio zbog toga, već upravo suprotno:
„Noćna mora se nastavlja. Noćna mora je u tome što nama ljudi u formi presude govore da ono što mi govorimo nije tačno, da ono što sam ja vidio svojim očima nije tačno.“
Za direktoricu Društva za ugrožene narode BiH, Fadilu Memišević, presuda je očekivana, jer se radi, kako kaže, o poricanju genocida u Srebrenici. Organizacija na čijem je čelu poslaće Vijeću sigurnosti UN-a pismo u kojem će zahtijevati njihov stav o angažmanu trupa u tom gradu. Memišević poziva i predstavnike domaćih vlasti da se uključe u cijeli slučaj:
„...jer je ovo stvarno nedopustivo. Imamo takvo jedno licemjerje na jednoj strani, imamo zahtjev holandske vlade da Srbija ne potpiše ovaj Sporazum o pridruživanju dok se ne izruči Ratko Mladić, a s druge strane, kad je ona lično u pitanju, kada treba da se donese presuda, kada trebaju pokazati civilnu kuraž da kažu:“Da, mi jesmo suodgovorni, mi se stidimo zbog toga, žao nam je“, eto to porodica očekuje.“
Docentica na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu Edina Bećirević:
„Zanimljivo je da je sud u Hagu odbacio zahtjev osoba koje su preživjele genocid u Srebrenici da Holandska država bude proglašena krivom za smrt njihovih najbližih, kada je sama holandska vlada 2002. g. praktično priznala odgovornost tako što je kolektivno podnijela ostavku. No, ovo je samo jedan dokaz da pravni sistemi, kako državni tako i međunarodni, zapravo štite državu od odgovornosti za genocid. Holandske sudije su se ponašale zapravo isto kao sudije Međunarodnog suda pravde, koje su zaštitile državu Srbiju presudom iz februara 2007. godine. U oba ova slučaja pokazuje se da pravo ovisi od politike, ali i to da sudije, bilo državnih, bilo međunarodnih sudova, državne interese stavljaju iznad interesa pravde.“
Hasan Nuhanović i porodica Mustafić od Holandije nisu tražili nikakvu odštetu. Na presudu će podnijeti žalbu, a cijeli proces, pored dosadašnjih šest godina, mogao bi potrajati još toliko.
