Dostupni linkovi

Nedostatak volje glavni krivac u istragama za ratne zločine


Velija Murić

Gost u Utisku nedjelje Velija Murić, advokat i predsjednik crnogorskog Komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava, govori o ratnim zločinima počinjenim na teritoriji Crne Gore i o riziku koji prati svakoga ko se bavi ljudskim pravima i iskreno govori...


MURIĆ:
Čvrsto sam ubjeđen da nije samo tih sedam lica odgovorno za taj zločin, već se taj zločin mora vezivati za vrh političkog rukovodstva u Crnoj Gori iz tog vremena. Nije isključeno ni da tadašnja vlada nije bila upoznata sa onim što se događalo u Crnoj Gori. To se nije dogodilo u jednom selu ili gradu, nego na jedenom veoma širokom prostoru, koji su, u to vrijeme, uglavnom naseljavali Bošnjaci muslimani.

Pokretanje postupka bez svake sumnje mogu da dovedem u vezu sa nedavnim skupštinskim zasjedanjem, na kome je jedna od tačaka dnevnog reda bila izbor predsjednika Vrhovnog suda Crne Gore. To pokretanje krivičnog postupka pada na dva dana prije otvaranja Husein-pašine džamije u Pljevljima, koja je oštećena, ali ne zbog rata. Na tom skupštinskom zasjedanju čuli smo Andriju Mandića, koji je licitirao sa nekoliko fotografija ubijenih Srba sa područja Čajniča, govoreći da su zločine izvršili upravo Bošnjaci sa područja Pljevaljske Bukovice, koja graniči sa čajničkom opštinom.

To sam doživio kao svojevrstan scenarij onoga što se dogodilo u slučaju deportacije Bošnjaka muslimana sa crnogorskog primorja, kada su pravljeni spiskovi Bošnjaka koje navodno treba Crna Gora da izda Republici Srpskoj, to jeste vojsci Radovana Karadžića. Na kraju krajeva, mislim da Mandiću nije pošla za rukom ova zamjena teza, da opravdava osvetu zbog žrtava toga rata na području Bosne i Hercegovine i onoga što se dogodilo u Pljevaljskoj Bukovici.

Događaj iz Pljevaljske Bukovice, ubijanje i raseljavanje, koji ima karakter, u činjenično pravnom smislu, klasičnog etničkog čišćenja, je specifičan po tome što se taj zločin dogodio na prostoru gdje nije vođen rat. Ne mogu sebi da objasnim, kao čovjeku koji se 30 godina bavi pravom, zbog čega nije bilo minimuma volje da se krene u istraživanje tog slučaja, pogotovo ako je sve napisano i sve objavljeno. Fond za humanitarno pravo je u svojim publikacijama dao imena žrtava i osumnjičenih i praktičan prikaz svih događanja iz toga vremena.

RSE: Vi ste bili pravni zastupnik porodica žrtava putnika voza otetih na stanici Štrbci. Također ste zastupnik albanskih izbjeglica sa Kosova, koji su 1999. godine pobijeni u Kaluđerskom Lazu. Osim tih zločina, procesuirani su i neki predmeti po tužbi oštećenih familija protiv države Crne Gore, zbog deportacije bošnjačkih izbjeglica. Koliko je, po vama, na tim drastičnim primjerima država pokazala odlučnost ili inertnost u suočavanju sa zločinima? Koliko ste vi zadovoljni epilogom ili dinamikom tih procesa?

MURIĆ: Ne treba čovjek da bude kritizerski u svim tim slučajevima. Desilo se da je 1996. godine uhapšen Nebojša Radisavljević iz Despotovca i samo njemu jednom, od njih tridesetak, je suđeno u Bjelopoljskom sudu. U to vrijeme se to može pripisati Crnoj Gori kao jedan pozitivan iskorak u suočavanju sa tim zločinom koji se nije desio na prostoru Crne Gore. Srbija ništa nije učinila da privede pravdi još tridesetak ljudi, izuzimajući Milana Lukića koji se nalazi u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala. Što se tiče toga slučaja, pokrenuo sam 19 parničnih predmeta za nadoknadu štete. U svim tim predmetima karakteristično je da su crnogorski sudovi dosuđivali majkama ubijenog ili otetog 20 hiljada eura, sestri, bratu ili supruzi po 15 hiljada. U jednom slučaju Vrhovni sud Crne Gore je potvrdio takvu presudu, a u drugom slučaju je ta svota umanjena za pet hiljada eura, a u pitanju je istovjetan slučaj. Kod srbijanskih sudova stanje je sasvim drugačije. Sud je dosuđivao po 4500 eura. Takva je sudska praksa i nije se moglo dalje.

Slučaj deportacije Bošnjaka i slučaj Kaluđerski Laz su različiti, i po načinu izvršenja, i po efektu koji je proizveden. Deportacija je izvršena kao jedan svojevrstan presedan sa ovih prostora, gdje se gostu nije ukazalo gostoprimstvo. Crnogorska vlast je bez kompleksa izručila te ljude, znajući da će oni biti ubijeni i likvidirani. Ono zbog čega sam posebno nezadovoljan u tom slučaju, kada je riječ o sudskom procesu, jeste da, niti Tužilaštvo niti Sud, nisu odredili pritvor ljudima na koje postoje pravosnažna rješenja istražnog sudije da su okrivljeni.

To se dogodilo i u slučaju Kaluđerski Laz. Protiv 12 lica podnio sam krivičnu prijavu. Tek nakon 18 mjeseci sud je podnio zahtjev za sprovođenje istrage, opet bez prijedloga za određivanje pritvora. Mislim da je to svojevrstan način prkošenja žrtvama i da je to kontraproduktivno i sa aspekta pomirenja naroda sa ovih prostora i sa aspekta primjene prava na ovim prostorima.

RSE: Ono što ste i sami rekli i što se provlači kao zajednička nit svih pokrenutih istraga za zločine počinjene na našoj teritoriji, jeste da se odnose na neposredne izvršioce, ali ne i na njihove nalogodavce i inspiratore. Da li to znači da država dozirano i selektivno pristupa tim slučajevima, upravo zbog toga što su ključni krivci i dalje na položajima ili visoko u državnoj hijerarhiji?

...kao osnovnu smetnju efektivnom radu u tim slučajevima vidim nedostatak volje....

MURIĆ: Upravo kao osnovnu smetnju efektivnom radu u tim slučajevima vidim nedostatak volje. Da li je nedostatak volje u tome što se još uvijek ljudi, koji su i tada potpisivali ključne odluke, nalaze na važnim državnim i političkim pozicijama, ili je pak nešto drugo u pitanju, ne znam. Skoro uvijek su žrtve pripadnici jednog ili drugog manjinskog naroda, a odluke su u rukama nekoga drugog. Mislim da bi jednim objektivnim pristupom, kroz postupak lustracije i sklanjanja tih ljudi sa tih pozicija, bili u nekoj realnoj mogućnosti da se tu nešto više učini. Mislim da bi za slučaj odlučivanja u vezi sa ratnim zločinom, bilo da su u pitanju krivične ili parnične stvari, bilo dobro da se osnuje jedan sud i da se probrani kadrovi, neprikosnoveni stručnjaci, stave u funkciju odlučivanja. Tek tada bi se u tom dijelu nešto i uradilo.

RSE: Izvršen je fizički atak na bivšeg policijskog inspektora u Herceg Novom, Slobodana Pejovića, koji se suprotstavljao deportaciji bošnjačkih izbjeglica. Da li je to jedna od rijetkih manifestacija građanske hrabrosti i profesionalnog dostojanstva? Zbog čega nas je malo takvih i da li je to razlog sporog suočavanja sa prošlošću?

MURIĆ: Svakoga ko se bavi ljudskim pravima i svakoga ko iskreno govori, nazivaju hrabrim ili bar nepromišljenim. I lično sam suočen sa nekim stvarima koje se mogu nazvati rizikom. Živjeti na prostoru gdje se 12 osumnjičenih za ratni zločin nalazi na slobodi, kupovati u trgovini sa njima, šetati sa njima i susretati se sa njima, jeste nesumnjiv rizik. Zbog toga mislim da je taj gospodin, upravo zbog svoje iskrenosti, otvorenosti i hrabrosti, koje je pokazao u tom slučaju, pretrpio ono što je pretrpio. Divim mu se, kao i mnogim drugim koji hrabro u datom trenutku znaju da progovore i donesu hrabru sudsku odluku.
XS
SM
MD
LG