Dostupni linkovi

Ima li demokratije tamo gdje biju novinare?


Nedjelju dana nakon što je bio napadnut od strane za sada nepoznatih napadača, Tufik Softić, novinar Radija Berane i dopisnik podgoričkog dnevnog lista "Republika", za Utisak nedjelje priseća se raznih događaja iz svog života.


RSE:
Kakav je vaš doživljaj ličnosti lidera srpskih radikala?

SOFTIĆ: U bolesničkoj postelji, poslije batina koje sam dobio prošle sedmice od za sada nepoznatih napadača, u klasičnoj sačekuši ispred porodične kuće, u dokolici koju odavno nisam mogao sebi da priuštim, prisjećam se koječega iz svoga života, tako da me vijest o početku suđenja Šešelju vratila malo u predratno Sarajevo i u vrijeme dok sam studirao žurnalizam na Fakultetu političkih nauka, polovinom osamdesetih godina.

RSE:
Kada je Šešelj bio profesor.

SOFTIĆ:
Tako je. Šešelj je tada predavao na Fakultetu političkih nauka. Mislim da je predavao uvod u pravo ili tako nešto. Meni nije predavao, ali se odlično sjećam Šešelja iz tog vremena. Za mnoge studente on je bio sinonim disidenta, a moglo bi se čak reći i idol. Bio je najmlađi doktor nauka, krupan, rječit, pun energije, iako je doktorirao, kako se pričalo, na nekoj marksističkoj temi koncepta naoružanog naroda. Pazite tog apsurda u odnosu na ono što će se kasnije desiti. Sjećam se i kada je bio zatvoren. Štrajkovao je glađu. Čini mi se da je to bilo zbog verbalnog delikta. Znam da je dobio strašnu podršku studenata i da su se pisale peticije za njegovo oslobađanje. Činili su to i profesori i studenti. Bilo je to vrijeme mladalačke buntovnosti i opiranja komunističkom jednoumlju.

Tu dolazi do prekida. Završavam studije u Sarajevu i vraćam se u Berane. Odlazim u Beograd na postdiplomske studije i opet se vraćam u Berane. Sljedeći put Šešelja viđam u Beranima. Rat je u Bosni već uveliko počeo. Ne znam da li je to bilo 1993. ili 1994. godine. Potpuno drugi ambijent, sasvim drugačija situacija. Jedna zadimljena i zagušljiva prostorija, četnička ikonografija, pjesme i sve što ide uz to. Stojim ispod govornice za kojom Šešelj priča, nabija Turke na buljuke, a ja u tom trenutku razmišljam – šta se to desilo, šta je čovjeka koji je bio idol studenata odvelo u ekstremni nacionalizam i fašizam?

Razmišljajući o tome zaključio sam da je njegov konflikt sa svijetom od početka bio militantan i neproduktivan. To nije bio stvaralački konflikt preko kojeg se dolazi do autentične egzistencije. To je bio jedan brutalni konflikt, najprije sa samim sobom, a onda i sa okolinom. On je za sobom uspio da povuče toliko ljudi. Danas je njegova stranka najjača u Srbiji. Taj njegov militantni konflikt je rezultirao čime je rezultirao. On je govorio ono što je Slobodan Milošević mislio. Milošević nije dočekao kraj suđenja. Nadam se da će Šešelj dočekati presudu koju zaslužuje. Siguran sam da će opet biti peticija za njegovo oslobađanje, ali bih baš volio da vidim ko će potpisati tu peticiju, ako nije radikal, onako kako smo mi to činili u Sarajevu, u studentskim danima, i Srbi i Hrvati i Muslimani, svi koji su studirali u Sarajevu, tada najviše multietničkom gradu na prostoru bivše SFRJ. Ne mogu prežaliti taj potpis tada na peticiji, ali ko je mogao tada znati šta vrijeme nosi i u šta taj čovjek može da se transformiše.

Nisam za neki strogi sud za sve, ali se mora pogledati u prošlost...
Vezano za to vrijeme i osvrćući se na slučaj uhapšenog oficira crnogorske vojske, Brčića, smatram da je nama neophodna lustracija i suočavanje sa prošlošću. Šešelj je tamo gdje mu je mjesto. On je u Hagu. O gospodinu Brčiću, koji je uhapšen, ne znam mnogo, ali znam da je mnogo ljudi išlo za Miloševićem i Šešeljem i da su danas aktivni. Nisam za neki strogi sud za sve, ali se mora pogledati u prošlost. Gospodin Brčić je mogao da se bavi nekim privatnim poslom, ali u svakom slučaju nije smio da bude na javnoj funkciji.

RSE: U međuvremenu prijedlog Zakona o lustraciji je u skupštinskim fiokama. Prethodne sedmice u uži izbor najvažnijih događaja u Crnoj Gori ušlo je upravo ono što se vama dogodilo kada ste fizički napadnuti ispred svoga doma u Beranima. Više puta ste potom izjavili kako ste zadovoljni tokom istrage i onim što preduzima policija. Ima li novih indicija o počiniocima, ili o tome ne možete da govorite?

SOFTIĆ:
Od prvog trenutka sam rekao da sam zadovoljan onim što policija preduzima i na žalost, u ovom trenutku, nema ništa novo što bih vam mogao reći pored onoga što je već rečeno i ispisano. Dobio sam uvjeravanje da policija čini sve, da čini nemoguće. Ajde da vidimo. Razumijem da im posao u ovom slučaju nije ni malo lak. Sve se odigralo vrlo brzo, bez svjedoka, nema materijalnih tragova, sve govori u prilog tome da je u pitanju isplanirana sačekuša, da su u pitanju ljudi koji su to uvježbano radili, profesionalci batinaši. Neću da kažem da sam prezadovoljan, ali sam siguran da policija čini dosta. U policiji u Beranima imam dosta prijatelja koji, sticajem okolnosti, rade taj posao, kao što ja radim novinarstvo i ne mogu da im ne vjerujem da ne rade, kada mi oni to kažu.

RSE: Vaš slučaj je mobilisao crnogorsku javnost, makar onu medijsku, koja je već prilično senzibilisana učestalim napadima na poslanike javne riječi. Da li je kod nas ugrožena sloboda govora i pisanja? Koliko je danas u Crnoj Gori opasno tragati za istinom, posebno u sferi kriminala?

SOFTIĆ:
Rekao bih da je vrlo opasno. Tamo gdje napadi na novinare prolaze nekažnjeno, batinaši se osile. Ako državni organi ne budu efikasni u mom slučaju i ne pronađu napadače iz tog mraka, onda mrak prijeti svima, niko ne može biti bezbjedan i niko se ne može osjećati sigurno. Onda je to znak da kao društvo polako tonemo u mrak. Možda je još rano govoriti. Ne želim da pričam na pamet i optužujem na pamet. Sačekao bih da vrijeme učini svoje, da vidimo da li će biti rezultata istrage. Ima za to vremena.

RSE: Ali vi ste, uprkos svemu, poručili da nastavljate da se bavite novinarstvom. Ima i onih koji misle da je to besmisleno u državi u kojoj ne vladaju pravo i pravda i u kojoj se ne poštuju zakoni. Šta je vaš osnovni motiv da ne odustanete?

SOFTIĆ: Tako razmišljam u ovom trenutku. Ne znam šta može biti za mjesec dana ili za dva mjeseca. Studirao sam novinarstvo, magistrirao sam sociologiju kulture, prošao jednu kraću specijalizaciju za istraživačko novinarstvo u SAD-u. Novinarstvo je moj život i moj način da se ostvarujem i potvrđujem kao ličnost. Neko to radi kroz neki drugi posao, a ja to radim kroz novinarstvo. Ta profesija se ovdje ne shvata ozbiljno. Ne shvata se kao na Zapadu, kao u Americi, gdje za novinare kažu da su čuvari demokratije. Volio bih da dočekam vrijeme kada će i kod nas novinarstvo biti tako shvaćeno jer novinari bi morali da budu čuvari demokratije. Ali, ima li demokratije tamo gdje biju novinare? Ima li slobode javne riječi?

XS
SM
MD
LG