Kako se Iran bliži postizanju konačnog sporazuma sa Zapadom o nuklearnom naoružanju, on vješto koristi svoje prednosti kako bi se izborio za još veću nagradu - rastući utjecaj na cijelom Bliskom istoku. Međutim, neželjena posljedica je rast sektaških tenzija i tinjajući konflikt sa Rijadom.
Stanovnici čekaju da prime pomoć u hrani koju isporučuje UN Relief and Work Agency (UNRWA) u opkoljenom kampu al - Yarmouk, južno od Damaska, 31. Januar 2014. godine. (Reuters/UNRWA)
U ljeto 2011. godine, vladavina sirijskog predsjednika Bašara al Asada je oslabljena zbog pobune koja je počela šest mjeseci ranije. Stručnjaci su predvidjeli da će to biti posljednji trzaji Asadovog režima.
Ali Iran je u slabljenju Asadovog režima u kojem dominiraju manjinski Alaviti (bliski Šiitima) vidio prijetnju egzistenciji. Iran je aktivirao svoje milicije snage na čelu sa moćnom libanskom organizacijom Hezbolah, kako bi ugušio ustanak.
Četiri godine kasnije Sirija se našla u krvavom ratu koji je odnio više od 220.000 života. Asadove snage sa podrškom Irana odgovorne su za ogroman broj civilnih žrtava. No, iz ovog krvoprolića pojavile su se grupe kao što su Islamska država i al Nusra front koje sada kontroliraju velike dijelove teritorije.
Prema report Filipu Smitu, stručnjaku za šiitske paravojne jedinice, rat u Siriji je donekle i pomogao Iranu da promoviše svoj cilj da postane dominantni regionalni i globalni predstavnik šiita.
Zapovjednik Islamske Revolucionarn Garde Kasim Solejmani (desno) na prvoj liniji tokom borbe sa militantima Islamske države u gradu Tal Ksaiba u pokrajini Salahudin u Iraku, 8. mart 2015. godine (Reuters)
Nakon povlačenja američkih trupa 2011. godine, tadašnji premijer Nuri al Maliki koji je šiit, marginalizovao je sunitske političare dok je uticaj Irana rastao. Plemenske vođe na sunitskom zapadu od kojih se većina pridružila američkoj vojsci u borbi protiv Al Kaide 2008. godine, su se razljutili.
Kada su borci Islamske države zauzeli velik dio teritorije, iračka armija se povukla, a suniti su ih dočekali sa dobrodošlicom.
Iračka vojska koju je obučila Amerika pokazala se neučinkovitom i sada se vlada oslanja na šiitske milicije. Povučeni iranski general Kasim Sulejmani, zapovjednik iranskih elitnih snaga, sada otvoreno savjetuje vojne vođe i vojsku u Iraku.
Kako šiitske milicije sve više napreduje i ponovo zauzimaju sunitske gradove, oni iz osvete zbog zločina koje je počinila Islamska također čine zločine.
U gradu Taiz pro-Hutske policijske snage pucaju u zrak i rastjeruju anti-Hutske demonstrante, 23. mart 2015. godine, (Reuters)
Vlada Ali Abdulaha Saleha do 2011. godine uspjela je brutalno potisnuti secesionistički pokret na jugu, pobunu Huti pobunjenika iz sekte Zaidi sa sjevera, kao i sve veću pobunu Al Kaide blizu zaljeva Aden. Ali početkom 2012. godine, pritisak arapskog proljeća natjerao je Saleha da preda vlast svom potpredsjedniku.
Samo tri godine kasnije, njegov nasljednik Abd Rabu Mansur Hadi pobjegao je iz zemlje dok su Huti zauzeli zapadni Jemen i preuzeli vlast.
Teheran je podržao Huti pokret, ali je dugo vremena odbijao ponuditi bilo kakvu materijalnu pomoć zbog zaplijene broda koji je krijumčario iransko oružje za pobunjenike. Nakon zauzimanja Sane, Iran se više ne trudi biti objaktivan. Delegacija ministara posjetila je Iran u martu, a avio kompanije su dodale 14 redovnih letova između svojih glavnih gradova.
Zabrinuti onime što vide kao iranski puč i jačanja šiitske države, Saudijska Arabija je izgradila savezništvo sa najmanje deset sunitskih država u regionu, počev od Maroka do Pakistana kao što je i izvršila zračne napade kako bi zaustavila napredak Huta. Premijer Turske Tajip Erdogan rekao je da se namjera Teherana da dominira regijom "ne može tolerisati i da Iran to mora shvatiti. Vlasti u Egiptu su rekle da nije isključeno slanje kopnenih snaga.
Mnoge sunitske zemlje na jugu su u međuvremenu ljutito odbile vladavimu Huta, dok se plemena u arapskom zaljevu udružuju sa Al Kaidom.
Službeni slogan Huta izveden je iz iranske revolucije 1979. godine: "Bog je veliki, smrt Americi. Smrt Izraelu. Bog je prokleo Židove. Islam je pobijedio."
Pristalice libanskog Hezbolaha marširaju tokom vjerske povorke u Bejrutu kako bi obilježili šiitski praznik Ašura, 4. novembar 2014. godine. (Reuters)
U zemlji podijeljenoj između libanskih kršćana, šiita i sunita, šiitska milicija Hezbolah već dugo uživa veliku moć.
Oni su spriječili prodor sunitske vojske iz Sirije u Liban.
Zapad oprema libansku vojsku od 65.000 vojnika kako bi se suprotstavili Hezbolahu. Ali Teheran vidi prijetnju al Nusra fronta i Islamske države koji se bore na libanskoj granici sa Sirijom, kao argument kako bi pružili podrškulibanskoj vojsci. Iran je na pomoć Saudisjke Arabije od tri milijarde dolara odgovorio sa ponudom da libanskoj vojsci pruži pomoć u vojnoj opremi.
Vrhovni vođa Irana Ajatolah Ali Hamenei (desno) razgovara sa liderom Hamasa Ismailom Hanijeom u Teheranu, 12. februar 2012. godine. (Reuters)
Prije samo tri godine, odnos Irana i Hamasa bio je u rasulu. Hamas je podržavao sunitske pobunjenike u borbi protiv režima Bašara al Asada u Siriji.
Ali sa vladom koja je došla na mjesto Muslimanskog bratstva u Egiptu (na južnoj granici Gaze) koja se ne slaže sa Hamasom i sukobom u Siriji koji traje već četiri godine, Hamasu su potrebni novi saveznici. Teheran se sada boji gubitka utjacaja dok se sunitske grupe poput Islamske države pokušavaju miješati u odnose Palestinaca. Uz posredovanje Hizballah, Irana i Hamas su spremni približiti svoje oko Sirije.
Izrael u međuvremenu vidi nuklearno naoružani Iran kao ozbiljnu prijetnju, a premijer Natanjahu se žestoko protivi pregovorima o nuklearnom naoružanju sa Zapadom.
Tu su također i visoko pozicionirani članovi iranske vojske koji djeluju na granici Izraela i Sirije. U izraelskim zračnim napadima na sirijskoj granici na Golanskoj visoravni, poginuo je Mohamad Ali Alah - Dadi, general elitne Islamske Revolucionarne garde (IRGC).
Anti vladini demonstranti marširaju prema trgu Perl u Manami, 22. Februar 2011. godine (AFP)
Prije četiri godine, Saudijska Arabija je poslala vojsku kako bi ugušila mirne demonstracije šiita. Ovaj mali otok je kraljevstvo većinom naseljeno šiitima, ali kojim upravljaju suniti. Iako su vlasti u Bahreinu kao i Rijad pokušali povezati prosvjede sa Iranom, većina izvještaja pokazala je da je ovo bio pokret sa iskrenim interesom za reforme u zemlji sa autoritarnom vladavinom.
Ipak, relativno mlada anti-vladina grupa, Saraya al-Mukhtar, koristi simbole koji su povezani sa iranskim IRCG-om, a vođa Hezbolaha Hasan Narsalah je rekao da je jedini razlog zašto ova organizacija nije poslala oružje šiitskim demonstrantima je jer je on tako odlučio.
"Bahrein je kao i svaka druga zemlja u svijetu i moguće je poslati oružje čak i onim zeljama koje su najviše čuvane i zaštićene, " rekao je Nasralah prema izvještaju Al Monitora.
Na površini, iranski uticaj u Afganistanu je oslabio dolaskom američkih trupa nakon 11. septembra 2001 godine. Ali Vašington je počeo povlačiti vojsku 2011. godine i to je značilo da je Iran spreman zauzeti jače uporište.
Teheran je mnogo uložio u zapadni Afganistan koji graniči sa Iranom i ima povijesno jake kulturne veze sa regijom.
Trgovina između Afganistana i Irana porasla je deset puta u periodu između 2009. i 2014. godine dostigavši brojku od pet milijardi dolara u 2014. godini.
Ali investicije nisu uvijek dočekane raširenih ruku. Plan da se u većinski šiitskoj pokrajini Bamijan izgradi bolnica nazvana po Ajatolahu Ruholahu Komeiniju, osnivaču Irana, dočekan je "stiff opposition" oštrim protivljenjem onih koji sumnjaju u motive Teherana.