Dostupni linkovi

Putinova verzija istorije


Biste sovjetskog lidera Josifa Visarionoviča Staljina i predsjednika Rusije Vladimira Putina u prodvaonici suvenira u Moskvi, 4. maj 2015.
Biste sovjetskog lidera Josifa Visarionoviča Staljina i predsjednika Rusije Vladimira Putina u prodvaonici suvenira u Moskvi, 4. maj 2015.

Autor: Vladimir Šimov (Priredila Anamaria Ramač Furman)

Dan Pobjede je prošao, pitanja ostaju. Predsednik Rusije Vladimir Putin je ovih dana bio zapažen po veoma neobičnim izjavama na istorijske teme – njegove reči izazvale su žive diskusije u medijima i na socijalnim mrežama. Istoričar i književnik Kiril Kobrin tvrdi da je Kremlj izmislio svoj sopstveni princip ocenjivanja istorijskih događaja koji bi mogao da se nazove – “princip indijskih ratnika Putina”.

Radio Svoboda: Reči Vladimira Putina i njegova ocena pakta Ribentrop-Molotov na zajedničkoj pres konferenciji sa kancelarkom Nemačke Angelom Merkel izazvale su prilično burnu reakciju. Dan pobede postao je katalizator novog talasa rasprava o Drugom svetskom ratu na društvenim mrežama i u medijima. Kremlj je opet preuzeo ulogu onog ko “diktira modu” kad je reč o novoj interpretaciji istorije. Kako vi ocenjujete ovu najsvežiju interpretaciju kao i reakcije na nju?

Kiril Kobrin: Meni se u poslednje vreme čini da bilo kakakv razgovor o odnosu prema istoriji u današnjoj Rusiji treba da počinje od Orvela. Ali ne od Orvela autora “1984”, već od Orvela novinara i esejiste. Za vreme Drugog svetskog rata on je napisao esej “Sećanje na Španski građanski rat”. U njemu se naročito govori o trendu u odnosu prema istoriji među fašističkim i nacističkim vođama i partijama. Na primer, citat: “Znam da je rasprostranjen pogled da svaka napisana, opšteprihvaćena istorija obavezno laže. Spreman sam da se složim da je istorija većim delom netačna i neobjektivna, ali posebna karakteristika naše epohe jeste poricanje same ideje da je istinita istorija moguća. U prošlosti se lagalo namerno ili podsvesno, događaji su se propuštali kroz prizmu pristrasnosti, ili se težilousposatavljanju istine, shvatajući pri tom da je nemoguće zaobići sve greške, ali u svakom slučaju, verovalo se da postoje “činjenice” koje više ili manje mogu da se provere. Bojim se da je u ovom slučaju Orvel, а on je, podsećam, govorio o sredini ХХ veka, apsolutno u pravu što se tiče nove ruske prakse u odnosu prema istoriji. Kao što pijan muškarac psuje kada nema šta da kaže, tako sada i ruska vlast počinje da tumači istoriju kada nema šta da kaže povodom realnih, objektivnih problema u državi. O bilo čemu da se priča, odmah se prelazi na istoriju.

Pogledajmo šta radi Vladimir Putin. On u prisustvu Angele Merkel – i to je prva drskost – govori o tome da je sovjetsko-nemački pakt o nenapadanju bio važan za bezbednost SSSR-a. Ali Putin je rešio da ne preuzima u potpunosti na sebe odgovornost za tu izjavu te govori na sledeći način: “Saglasan sam u tome sa ministrom kulture Medinskim”. On se pozvao na mišljenje navodnog profesionalca, istoričara. A svi mi dobro znamo kakav je istoričar Medinski. Zatim druga drskost: Vladimir Putin je o paktu Ribentrop-Molotov pre šest godina govorio kao o zločinu, ali sada se, očigledno, nešto promenilo. Moguće da je bliskost sa Medinskim nekako uticala na njegove istorijske poglede.

Radio Svoboda: Tim povodom pojavili su se odmah komentari na internetu, a jedan od tih komentatora, Andrej Movčan, krupni biznismen, koji ovde nastupa u ulozi ekonomskog i političkog analitičara, tvrdi da u rečima Vladimira Putina, ako se one pažljivo pročitaju, ne može da se nađe ništa strašno: Putin govori da je pakt Ribentrop–Molotov bio zaključen u ime jačanja bezbednosti Sovjetskog Saveza, onako kako je to u tom trenutku shvatao Staljin. A što se tiče moralne osude, primećuje dalje Movčan, pre šest godina, kao što ste i vi sada pomenuli, Putin je zaista osudio pakt s moralne tačke gledišta, a sada kao da samo precizira detalje. Kako vam se čini ovakva interpretacija?

Kiril Kobrin: Povodom toga šta predstavlja ovaj pakt o nenapadanju s pragmatične, a ne s moralne tačke gledišta, vode se dugi istorijski sporovi. Ali s koje tačke gledišta je on bio pogodan? Jeste, Sovjetski Savez je okupirao nekoliko država, učestvovao je u podeli Poljske, zauzeo je finsku teritoriju, i usled toga je Finska... Ovde je veoma interesantno. Ne čini li se Movčanu, Putinu ili Medinskom, da je pitanje da li bi Finska počela da ratuje na strani Hitlera da nije bilo sovjetsko-finskog rata, i da li bi, zbog toga, blokada Lenjingrada bila onakva kakva je bila, strašna i katastrofalna? Кao drugo, postoji mišljenje vojnih istoričara koji smatraju da je SSSR, na kraju krajeva, bio nepripremljen za direktnu nemačku agresiju, i da su bili neophodni dodatni napori i sasvim drugačiji strateški pristup upravo radi toga da bi se obezbedila bezbednost i odbrana zauzete teritorije 1939–40. Zar sve to može da se nazove “korisnim”? Svi veliki problemi vezani za pribaltičke zemlje, njihovo rusko jezičko stanovništvo, veoma složeni odnosi sa Poljskom, a da ne govorim o ukrajinskom problemu – sve je to rezultat nesrećnog pakta Ribentrop–Molotov! I napokon: za šefa države koji je u predvečerje parade na Dan pobede držao govor u kome je gromoglasno izjavio da je Sovjetski Savez pobedio nacističku gamad i tako dalje, sledećeg dana faktički tvrdi da je Sovjetski Savez, radi postizanja određenih prednosti, stupio u rat na strani Hitlerove Nemačke – takvo ponašanje je, blago rečeno, čudno.

Radio Svoboda: Putin je na paradi govorio o mnogo čemu. Njegov pogled na Drugi svetski rat uopšte je dosta originalan. Na primer, on pominje aktivno učestvovanje Kine i čak i Indije – ovde je, očigledno, uzet u obzir sastav gostiju na paradi. Njegov, tako reći, novi pristup istoriji Drugog svetskog rata dopunjen je mnogobrojnim izjavama о tome ko je s kim kakve međunarodne ugovore sklapao tridesetih godina, koje su se odmah zatim pojavile na internetu, ne znam da li su se one distribuirane uz pomoć takozvanih “botova” ili dobrovoljno. Elem, nije samo SSSR bio sa Hitlerom, već je i ceo svet bio sa Hitlerom, tako da Staljin nije gori od ostalih. To je, formalno, nekad i u skladu s činjenicama: da, 1934. Poljska je potpisala s Nemačkom sporazum o nenapadanju, а čitav niz evropskih država je zaključivao ekonomske sporazume. O Minhenskom sporazumu da i ne govorim. Ovakvim poređenjem svega sa svime, ukoliko budemo suviše dugo tragali, izgubiće se predstava o tome šta su bili uzroci . Kako da rešimo ovo, kako treba da se gradi ta hijerarhija shvatanja istorijskih događaja?

Kiril Kobrin: Prisetimo se još jednom Orvela. Za početak ipak treba da se složimo – istorija može da bude istinita, u istoriji postoje nesporne činjenice. A nesporna činjenica je to da je upravo Sovjetski Savez potpisao sa hitlerovskom Nemačkom tajni dogovor o teritorijalnoj podeli drugih država. I pored sve podlosti i gluposti minhenskih sporazuma ni Velika Britanija ni Francuska nisu dobile ni mrvicu čehoslovačke zemlje od potpisivanja ovog dogovora. Dakle, Minhen s njihovog aspekta nije predstavljao halapljivu podelu tuđih zemalja. To i jeste upravo taj poznati spisak koji trenutno kruži, očigledno pokrenut od strane “botova” – ko je i kada potpisivao sporazum s Hitlerom. Jeste, Litvanija je potpisala sporazum o trgovini, još neko je potpisao 1935. godine još neki sporazum... Ali hajde onda da još jednom imenujemo države u čijoj štampi se pominjala reč “Nemačka”, i čiji su rukovodioci imali smelost da izgovore reč “Hitler”. Zapravo, pred nama je svođenje svega ka svemu – iz razloga da bi se upravo sadadobila neposredna pragmatična korist za obavljanje sopstvenih poslova.

Na žalost, govor Vladimira Putina na paradi bio je organizovan na sličan način. U početku on domišljato nabraja saveznike SSSR-a u Drugom svetskom ratu, izostavljajući Kinu. Kasnije je pominje, ali na samom početku, kada govori o tome da je Rusija, navodno, zahvalna narodima Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država za njihov doprinos pobedi – tada je ne pominje. Obratimo pažnju najpre na samu intonaciju – pobeda je naša, mi smo je privatizovali, prisvojili, а zatim smo odlučili da se srdačno zahvalimo ostalima za to što su oni došli, pomogli nam i otišli. I tu je pred nama opet čisto putinska verzija istorije – Kina nije pomenuta kao “saveznik”. A Kina je, na kraju krajeva, izgubila u ratu samo malo manje ljudi nego Sovjetski Savez, možda i isto toliko – niko nije precizno izbrojao. I zahvaljujući tome što je Kina bila saveznik našla se u Savetu bezbednosti UN. Sve ove činjenice Vladimiru Putinu nisu bile ni na kraj pameti. Pod dva, obratimo pažnju na probirljivo i prilično komično nabrajanje onih koji su Sovjetskom Savezu pomoglida pobedi. Na primer, citiram: “Odvažno su se s nacizmom borili indijski vojnici”. Ko su ti “indijski ratnici”? Zar on prisutnima priča o Bagavad Giti? U to vreme nije postojala nikakva nezavisna Indija, postojala je britanska kolonija u koju je ulazila teritorija današnje Indije, Bangladeša i Pakistana. Gde su onda “ratnici Bangladeša”? А “ratnici Pakistana”? Otkud ovakvo probirljivo pominjanje? Pa zbog toga što je indijski lider došao u Moskvu 9. maja, а pakistanski nije. Takav je i odnos prema istoriji: ono što nam je danas važno mi ćemo i smatrati da je zaista bitno. Ono što ne pomenemo, nije se ni desilo. Ovakav pristup istorijski ja bi nazvao “pravilo indijskih ratnika Vladimira Putina”, – govori istoričar i književnik Kiril Kobrin.

XS
SM
MD
LG