Dostupni linkovi

Iran: Šta će se dogoditi sa uhapšenima?


Mohammad Khatami među studentima 1999. godine

Prema zvaničnim podacima, oko 450 ljudi je uhapšeno u protestima opozicije zbog rezultata predsjedničkih izbora u Iranu. Mnogi izvori u Iranu navode da je uhapšeno na hiljade ljudi. Onima koji su uhapšeni prije deset godina tokom demonstracija studenata, jasno je šta će se dogoditi sa novim zatvorenicima.

Ali Fathni (pseudonym) jedan je od studenata koji su uhapšeni 1999. godine. Prenosimo njegovu priču.

"Šta se dogoditi sa ljudima koji su uhapšeni tokom protesta u Iranu? Reći ću vam.

Ja sam uhapšen tokom studentskih demonstracija u Teheranu 1999. godine, tačno prije deset godina. Ono šta sam ja uradio bilo je trivijalno u odnosu na ono šta su demonstranti u Iranu sada uradili ispoljavajući bijes zbog rezultata predsjedničkih izbora. Ali, kazna koju sa dobio bila je izvan razmjera djela kojeg sam počinio, i bila je istinski kriminalna da sam morao pobjeći iz svoje domovine i zatražiti politički azil u Evropi.

Prije deset godina na mjestu predsjednika Irana bio je Mohammad Khatami i mnogo nade je polagano na to da će se okrutna ideološka atmosfera Islamske republike polako splasnuti.

Mi studenti smo uživali slobodu da kažemo šta mislimo tokom predavanja. To je uključivalo i obavezni čas o korjenima islamske revolucije kojeg su morali pohađati svi student. U to vrijeme čak i prisustvo iranske revolucionarne garde Basij među studentima (50 procenata mjesta na univerzitetima rezervisano je za članove garde) nije imalo uobičajeno hladni dojam. Promjena se osjećala u zraku.


Iz studentske klupe u zatvor


Onda su počele demonstracije u kampusima u Teheranu, koje su se proširile na ostale gradove u ljeto 1999. godine.

Protesti studenata reformista, 1999. godine

Neki studenti na Univerzitetuu Teheranu protestovali su zbog zatvaranja jednog od najpopularnijih reformističkih novina. Napali su ih ekstremisti naoružani sa palicama, pri čemu je najmanje jedan student izgubio život a policija nije ni prstom makla. Naš je bijes rastao. Na desetine hiljada studenata izašlo je na ulice zahtjevajući smjenu policijskih zvaničnika. Takođe smo pozvali i Khatamija da ubrza reforme te da imamo otvorenije društvo.

Bio sam u svom kampusu sa grupom od oko 50 studenata koji su pocijepali plakat vrhovnog vođe Ayatollaha Ali Khameneija, koji je bio postavljen na jednog od zgrada kampusa. Neko je zapalio plakat. Specijalne snage policije su zaključale kapije kampusa te uhapsile sve koje su zatekli unutra. Ali nisu nas odveli u policijsku stanicu.

Umjesto toga, vezali su nam oči i odveli nas na mjesto gdje nas naši roditelji nikad ne bi pronašli.

To mjesto bio je napušteni vojni kamp koji se nalazio izvan Teherana, a datira još od vremena iransko-iračkog rata tokom 80-tih. Tu su nas stavili u metalne teretne kontejnere koje se koriste za pomorski prevoz robe. Skinuli su nas gole te su nam dali po dva ćebeta. Unutra nije bilo ničega na čemu bi se moglo spavati a nije bilo ni svjetla. Nije bilo načina ni da saznamo koliko je sati, osim da je dan kada je svjetlost ulazila kroz otvor na ventilator.

Bio sam u kontejneru zajedno sa četiri studenta. Imali smo jedva po 20 godina. Bili smo unutra dvije sedmice, goli, bespomoćni te ostavljeni na milosti onima koji su nas zatvorili. Hranu su nam ubacivali jednom dnevno. S vremena na vrijeme, vodili su nas na ispitivanje. To je sve skupa uništilo i zadnji komadić našeg dostojanstva koji nam je preostao.

Na prvim ispitivanjima su nas jednostavno tukli. Ljudi koji su jasno bili ubjeđeni da samo mi prekršili sve božije i ljudske zakone, tukli su nas dok ne bismo pali. Tada su nas udarali u lice. Dok su to činili vikali su Alahu Ekber, pozivajući Boga da im se smiluje. To su bili skinhedsi, ali sa kosom i bradom.


"Balansiranje" radi priznanja


Iste godine na Univerzitetu u Teheranu protiv kulturne reforme protestovali su i studenti konzervativne struje
Onda su počela prava ispitivanja. Htjeli su da saznaju ko je skinuo sliku vrhovnog vođe, kojoj organizaciji pripadam ja i moje kolege studenti. Nije značilo ništa šta god sam rekao. Nije bilo tačnih odgovora.

Da li znaš Masuda Rajavija (duhovni vođa oružane grupe otpora - Mudžahedini naroda)?"

“Ne”.

“Lažeš. Svi znaju tog nitkova. Lažeš o svemu”.

Ponekad se činilo da razumiju moj problem.

“Ti si bio jedan od onih koji su vikali”, rekao je jedan.

“Ne, nisam”.

“Jesi! Hajde sad viči. Viči koliko hočeš”.

A onda su nudili tretman.

“Imaš ekstremne težnje. Samo te je potrebno izbalansirati”.


A onda bi rekli: “Brate Morteza, vodi ga na balansiranje”. Balansiranje je značilo još batina.

Tokom ispitivanja stavili bi mi kapuljaču na glavu. Gledajući prema dole, vidio sam samo pod. Jednom sam vidio ruke jednog od njih nakon što mi je stavio lisice. Njegove ruke bile su duplo veće od mojih.

Nakon dvije sedmice prebačen sam u druge zatvorske ćelije, bez ideje gdje se nalazim. Ponekad su ćelije bile potpuno mračne. Ponekad su imale četiri žarulje koje su svijetlile 24 sata dnevno. Bio sam sretan što nisam imao šta priznati.


Izgnanik u sopstvenoj zemlji


Pustili su me nakon osam mjeseci. Ali, sad sam bio kriminalac sa zatvoreničkim stažom. To je značilo da će čitav Iran biti moj doživotni zatvor. Nisam mogao nazad na univerzitet, niti dobiti posao. Mogao sam se jedino napustiti Teheran i vratiti se u svoj mali provincijski grad. A tamo, gdje je svako znao svakoga, bio sam izgnanik.

Moji roditelji su mjesecima tražili po zatvorima u Teheranu ne bili me pronašli. Na svakom mjestu bi im rekli da me nema na listi zatvorenika. Jedan im je zvaničnik rekao da sam “nestao”.

Vlada moje zemlje uzela je od mene moju državu. Moj zločin nije bio ništa više od učešća u političkim demonstracijama.



Policija je poslala moj zatvorski dosje jednom starom čovjeku iz mog grada koji je izgubio tri sina u iransko-iračkom ratu. On je bio vlasnik radnje za mušku obuću blizu lokalne banke, u kojoj niko nije kupovao jer su modeli cipela bili stari po deset godina. Ali bio je moćan jer je imao veze sa Revolucionarnom gardom. Taj čovjek bio je zadužen za mene. Morao sam mu se javljati svake sedmice kako bi znao da sam još u gradu. Ukoliko sam htio posjetiti prijatelje u drugom gradu, bila mi je potrebna njegova dozvola. Jedini njegov zahtjev bio je da se molim Bogu. Ne samo u džamiji, nego i na privatnim molitvama takođe. Na kraju, ja sam to prihvatio.

Tako sam počeo svoj put napuštanja Irana. Kako je polako sticao povjerenje u mene, tako sam lakše dobijao dozvole za duža odsustva. A na jednom od njih, pobjegao sam iz zemlje.

Put bijega ljudi dobro znaju – preko iranske granice, preko Turske, brodom do Grčke te kopnom do Francuske. Neki od onih koji su sada u zatvoru zbog protesta oko rezultata predsjedničkih izbora, ukoliko budu pušteni, će nedvojbeno poći istim putem. Bijeg je užasan, pun opasnosti, neljudski kao u zatvoru.

Bio sam prevaren od ljudi koji su trebali prebaciti. Jedna grupa me predala drugoj koja je tvrdila da nije plaćena. Tako sam ubrzo ostao bez novca.

Vozio sam se u teretnim kontejnerima. Vozio sam se na dnu kamiona sjedeći na maloj metalnoj šipci pola metra od asfalta.

Da li je vrijedilo da pobjegnem iz svoje zemlje i da napustim svoje roditelje i najdraže prijatelje? Naravno da nije. Ali za mene to je bilo pitanje koje nikad nisam morao da postavim. Vlada moje zemlje uzela je od mene moju državu. Moj zločin nije bio ništa više od učešća u političkim demonstracijama."

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG