U intervjuu za RSE direktorka Tivatskog kulturnog centra, Milena Radojević, na samom početku govori o tome koliko je zadovoljna ovogodišnjim Tivatskim kulturnim ljetom.

Na konstataciju da je kao prepoznatljiv kulturni entuzijasta vjerovatno uspjela da nađe izlaz u uslovima ekonomske krize, kaže:

„Hvala vam na ovoj konstataciji. Nešto slično upravo je tako. Ovoga puta je to bilo OK, pogotovo od strane našeg osnivača Skupštine opštine Tivat koja je prepoznala značaj Tivatskog kulturnog ljeta, a pogotovo značaj festivala „Purgatorije“ jer, koliko god vi imate sponzore, koliko god su oni voljni i žele da učestvuju i da pomognu ovakve manifestacije, očigledno je da je finansijska kriza dotakla i njih, kao i nas sve zajedno. U tom smislu imali smo zaista sjajnu podršku Skupštine opštine Tivat, odnosno gradonačelnika grada Tivta, tako da smo u zadnjem trenutku iznašli sredstva i Tivatsko kulturno ljeto traje onako kako smo ga zamislili – kvantitativno manje programa, ali kvalitativno izuzetno dobro.“

RSE: Šta biste izdvojili kao poseban uspjeh ove godine? Da li je to gostovanje teatra „Gavella“ iz Zagreba sa predstavom „San Ivanjske noći“?

Radojević: Upravo mislim da se može reći da je to najveći uspjeh Tivatskog kulturnog ljeta, odnosno festivala „Purgatorije“ jer zadnjih par godina mi nastojimo uspostaviti saradnju sa „Gavellom“ i imati njihove predstave na repertoaru tivatskog Centra za kulturu - „San Ivanjske noći“ koja je bila u takmičarskoj konkurenciji i koja je na kraju i dobila nagradu, tako i predstavu „Četvrta sestra“, koja je bila u pratećem programu. Ono što je jako važno kazati je da je publika izuzetno dobro ispratila ove godine festival, da je jako zadovoljna kvalitetom. Ako vam kažem da je za „San Ivanjske noći“, koja se iz tehničkih razloga igrala u sali, tražena karta više, znači - malo je bilo tih 400 karata koliko ih imamo u Sali - a da je „Mletačkog trgovca“ Jugoslavenskog dramskog pozorišta gledalo hiljadu ljudi, onda možete vjerovati da je festival u potpunosti opravdao prije svega svoje osnivanje koje se desilo prije pet godina i koji je ustanovljen kao međunarodni festival mediteranskog teatra, znači osoben i jedinstven, jer takvog pozorišnog festivala na prostorima ovoga regiona, odnosno Mediterana, nema. Iz tog razloga smo jako ponosni, tim prije što je ove godine prvi put i zvanično u konkurenciji bila jedna italijanska predstava iz Leće, koja je čak dobila i nagradu, i što je to jedan sasvim siguran put da ćemo dogodine imati više predstava iz inostranstva, znači iz zemalja Mediterana, što treba posebno naglasiti.

RSE: Za samo nekoliko godina Tivatsko kulturno ljeto zauzelo je, slobodno da kažemo, visoku poziciju na ljestvici kulturnih događaja u Crnoj Gori, a karakteristično je i po tome što forsira sopstvenu produkciju. Čime objašnjavate toliki uspjeh i može li se reći da je Tivatsko kulturno ljeto, posebno sa svojim teatarskim festivalom „Purgatorije“, postalo originalan domaći proizvod, da kažem – brend?

Na našim predstavama, kako iz produkcije Centra za kulturu tako i na gostujućim, 70 posto čini mlada publika. To je taj minuli rad koji je Centar za kulturu zavrijedio i ostvario u zadnjih deset godina.

Radojević: Sve više je mišljenja pozorišnih kritičara, prije svega publike, a evo, i vi ste to primijetili, da je Tivatsko kulturno ljeto, a pogotovo produkcija Centra za kulturu i festival „Purgatorije“, na neki način brend. Ja to objašnjavam time da prosto, u predstavljanju publici u stvaralaštvu i kulturi, morate forsirati neke svoje posebnosti i neke svoje znamenitosti. Ja smatram da u Crnoj Gori, a pogotovo u ljetnim festivalima, ima jako malo produkcije, a po mom mišljenju, produkcija je osnov razvoja kulture u cjelini, koja, osim te kulturne funkcije, sasvim sigurno - a to se pokazuje iz dana u dan, iz godine u godinu - ima jako važnu edukativnu ulogu. Ta edukativna uloga se vidi u tome što vi na neki način njegujete i edukujete mladu publiku. Na našim predstavama, kako iz produkcije Centra za kulturu tako i na gostujućim, 70 posto čini mlada publika. To je taj minuli rad koji je Centar za kulturu zavrijedio i ostvario u zadnjih deset godina. On zapravo njeguje svoju sopstvenu produkciju sa temama iz tradicije i kulture, ne samo Tivta, ne samo Boke, već, ja bih rekla, i Crne Gore.

Sadržaj visokog umjetničkog domena

RSE: Istovremeno, gospođo Radojević, u regionu se već govori o prevaziđenosti dugotrajućih festivala i potrebi njihovih temeljnih reformi, iako Tomaš Pandur, recimo, kaže kako nikakva forma ne može da bude prevaziđena ako ima srce. U čemu je tajna vašeg koncepta održivosti? Pomenuli ste publiku – ko je zapravo vaša publika, kom kulturnom miljeu i umjetničkom senzibilitetu pripada?

Radojević: Krenuću od kraja. Naša publika je vrlo prepoznatljiva, a to je ovdašnja, domaća publika, to je turistička publika, znači gosti, ne samo Tivta nego i cijelog crnogorskog primorja. To je publika koja je na godišnjem odmoru, ali to ni u kom slučaju ne znači da smo mi podilazeća manifestacija niti ustanova koja samo pruža publici neku vrstu zabave. Inače, mi u Crnoj Gori, a pogotovo vezano za ljetne festivale, imamo taj problem što nikako da se postavi granica šta je zabava, šta je estrada, šta je kultura. Ja vrlo odgovorno i vrlo jasno tvrdim da je u Tivtu publici ponuđen kulturni sadržaj isključivo visokog umjetničkog domena. Publika je to prepoznala i zato se održava i zato traje i Tivatsko kulturno ljeto, i produkcija Centra za kulturu, a pogotovo festival „Purgatorije“. Ja zaista ne mislim da su festivali prevaziđena forma. To što neki festivali na crnogorskom primorju žive i održavaju se od stare slave i od nekadašnjeg vremena kada su imali brda i brda para pa su se one tako trošile na vrlo elitne programe, elitne produkcije, to je tema za neku drugu priču. Ja mislim da festivali, na način kako mi to radimo u Tivtu, mogu da budu, i moraju na kraju krajeva da budu u službi turizma, u službi kulture - na prvom mjestu prezentirati domaću kulturu, domaću tradiciju, domaću istoriju, ne samo u pozorištu nego i u likovnom stvaralaštvu, u muzičkom stvaralaštvu i u svim onim segmentima koji kulturu čine jednom cjelinom - opet napominjem - jako važnom za razvoj društva u cjelini.

RSE: Ako bacite pogled van Tivta, na crnogorsku ljetnu kulturnu scenu, šta uočavate? O tome ste dijelom govorili i u vašem prethodnom odgovoru, ali – koliko se ona transformiše u pravom smjeru od komercijalnih, zabavnih, marketinških sadržaja do onih manifestacija koje su od šireg kulturnog značaja? Imamo slučaj nekada najskupljeg projekta u kulturi – kao što je budvanski Grad teatar, čija je produkcija ove godine znatno manja, do Kotor Arta, koji ulazi u neki svoj zenit, ako mogu tako da kažem.

Razvoj kulture u Crnoj Gori je tako usporen jer mi ne stvaramo infrastrukturu, a to su objekti, to su ljudi, to su kadrovska rješenja.

Radojević: Kada jedan festival, kada jedan grad ili jedna ustanova koja se bavi tim festivalom, ima neograničenu moć u vidu sredstava koja su namijenjena za taj festival, onda je to sasvim druga priča u odnosu na drugi grad koji je, recimo, ograničen sa nekih 100, ili 150, ili 200 hiljada eura, nebitno u ovom trenutku koja je to cifra, onda mi u tim relacijama uopšte ne možemo govoriti šta koji festival znači i za turizam, i za Crnu Goru i za kulturu Crne Gore uopšte. Kotor Art, koji je, kad ste ga već vi imenovali pa ću se i ja nadovezati na to, u sebi spojio nekih pet festivala sa pet direktora, i u ovom trenutku, mislim, raspolaže nekim sredstvima od milion dinara, ja u tim relacijama uopšte ne mogu da govorim jer su za mene, i za tivatski Centar za kulturu i za naš festival to misaone imenice. Znači, ja nisam iz te priče, mi nemamo te milione, mi imamo skromnih 100 hiljada, borimo se za svaku prodatu kartu koja će se uložiti u sljedeći projekat i tu je kraj moje priče o takvim festivalima. Da li je on potreban po toj cijeni, čak ni to ja ne mogu da cijenim jer, očigledno, postoje veće instance koje odlučuju o tome. Najbolji primjer je Grad teatar koji je u svoje vrijeme trošio milione i milione, prvo maraka, a onda eura, ne stvarajući infrastrukturu, što je vrlo važno za ovakvu priču jer, poslije potrošenih miliona za te ljetne festivale ako tom gradu i toj ustanovi i Crnoj Gori nije ostalo ništa od tog festivala nego samo novinski i televizijski izvještaji, ja ne smatram da smo mi dobro učinili. Kad bismo mi sada sjeli i počeli analizirati u posljednjih 20 godina koliko je od toga u kulturi Crne Gore ostalo, bojim se da bi došli na jako niske grane, do same konstatacije da, recimo, grad Budva od Tivta bukvalno pozajmljuje dva najobičnija reflektora u toku vanljetne sezone za potrebe najobičnije manifestacije gradskog karaktera. Zato je razvoj kulture u Crnoj Gori tako usporen jer mi ne stvaramo infrastrukturu, a to su objekti, to su ljudi, to su kadrovska rješenja. Zato mi imamo glumce, slikare, muzičare koji jako malo učestvuju u kulturnom životu Crne Gore.