Mnogo više priče nego dobrih poteza države

RSE: Gospodine Marojeviću, kako ocjenjujete ukupnu socijalnu situaciju u državi, naročito imajući u vidu da Crna Gora iza sebe ima period investicionog buma od koga, po nekim procjenama, najširi sloj građana ipak nije imao velike koristi u smislu značajnijeg skoka životnog standarda?

Marojević: Period tog investicionog buma i eventualno nekog porasta društvenog bruto proizvoda u Crnoj Gori nije mogao nadomjestiti ono što je godinama bilo loše, i ja se u potpunosti slažem sa ocjenom da građani najvećim dijelom nijesu osjetili bilo kakve rezultate ili da im je država napravila neke olakšice ili subvencije proporcionalno tome što je došlo do nekog generalnog priliva sredstava kroz ta investiciona ulaganja. Ne vidim da su građani dobili bilo što. Nijesu dobili ni zaposleni da budem iskren i mislim da se to vidi kroz neko kretanje prosječne zarade ili pojedinačnih zarada u preduzećima gdje je došlo do priliva tih investicionih sredstava. Tako da je moguće da je samo manjina imala od toga koristi u Crnoj Gori.

RSE: Da li je po vama odgovor države adekvatan težini situacije?

Marojević: Ne. Mi smo u kontinuitetu bili nezadovoljni kakav je bio odgovor države prema ukupnoj situaciji u kojoj se našao veliki broj zaposlenih ili građana. Kada to kažem imam u vidu prije svega jednu u kontinuitetu restriktivnu socijalnu politiku od strane države. Za nas je prosto bilo neprihvatljivo da je jedno društvo u tako značajnim ukupnim procesima u situaciji kad je veliki broj zaposlenih koji su na kraju krajeva i kroz svoj minuli rad stvarali ta preduzeća u Crnoj Gori i u onom periodu društvene svojine, imamo socijalnu politiku koji objezbjeđuje radniku koji ostane bez posla nekih tridesetak eura nadoknade i od tih tridese eura treba da žive cijele porodice. Znači, sa druge strane, smatramo da država nije na adekvatan način se bavila onim streteškim pravcima razvoja Crne Gore i opredjeljivala sredstva u te razvojne koncepte, smatramo da te podsticajne mjere malim srednjim preduzećima nijesu bile adekvatne, nijesu bile primjerene potrebi tih preduzeća i to konceptom stvaranja malih i srednjih preduzeća kao nekog kostura privređivanja u Crnoj Gori. Mislimo da je bilo mnogo više priče nego što je bilo dobrih poteza i dobrih ulaganja i da su ta ulaganja i kada ih je i bilo možda bila problematična da su uložena na pravi način i da je to pitanje vratilo ona uložena sredstva i doprinijelu povećanju zaposlenosti.

RSE: Da li ste zadovoljni mjerama koje je Vlada preduzela u smislu ublažavanja efekata svjetske ekonomske krize?

Marojević: Da budem iskren, ja te mjere i ne osjećam. Mislim da Vlada kasni sa mjerama pomoći preduzećima i privredi u Crnoj Gori i kako stvari stoje bojim se da će mnoga preduzeća doći u kolaps prije nego što te Vladine mjere i zažive. Da li Vlada ima jedan sveobuhvatan program ili nema vidimo da tu ima jedne verzije A, B ili šta već, ali činjenica je mi prije svega ne vidimo da se oporavio bankarski sektor kao uslov ukupnog oporavka privrede i pružanja pomoći preduzećima da održe proizvodnju, da obezbijede sirovine a građane da mogu da zadrže neki svoju kupovnu moć da putem kredita mogu da zatvore taj lanac koji je potreban da bi se iz svega ovoga izašlo. Uostalom, neki svjetski recept izlaska iz krize je veoma jasan, investicije, kreditna sredstva, organizovanje proizvodnje, zadržavanje kupovne moći stanovništva i tu je sve jasno, ali zašto kod nas ne vidimo te mjere to je posebno pitanje.

RSE: Trenutno je u centru pažnje domaće javnosti naročito teška situacija u kojoj se našao podgorički Kombinat aluminijuma. Kakav bi razvoj događaja uslijedio u slučaju potpunog gašenja KAP-a, odnosno što bi trebalo učiniti da bi se izbjegle najteže posljedice?

Marojević: Situacija oko KAP-a je sigurno u velikoj mjeri nejasna za javnost. Vjerovatno Vlada i vlasnici KAP-a znaju mnogo toga što javnost ne zna ili mi u sindikatu. Mislim da je stanje oko KAP-a veoma problematično. Mnogo je nekih interesa, interesa koji treba da se zadovolje, ali u svemu tome se možda najmanje gleda interes koji je Kombinat aluminijuma i svih onih koji su vezani za Kombinat aluminijuma, a bojim se onda i Crne Gore kao države. U nekoj varijantu raskida ugovora mislim da mora država da pokaže svoju odgovornost za stanje koje je godinama u KAP-u prisutno jer to ne može u svakom slučaju da se amnestira i država mora da nađe rješenje da KAP radi jer rješenja da se KAP zatvori pa da se radnicima isplate otpremnine kolike god da budu ja mislim da je to problem za Crnu Goru jer te pare se odmah troše a one se ne dopunjuju. Po meni rješenje je da se KAP sačuva, da se obezbjede tamo radna mjesta, da zaposleni primaju zarade, to onda podiže i kupovnu moć i njihovih porodica i normalno vrši obrt ukupnog kapitala u Crnoj Gori.

Mislm da bi bilo koja varijanta, osim očuvanja Kombiniata aluminijuma, bila strašno problematična za Crnu Goru...

Varijanta gašenja KAP-a što bi povuklo i potopilo vjerovatno i rudnike boksita u Nikšiću je nešto što bi po meni bilo neprihvatljivo za Crnu Goru. Mi smo mala država sa nekih 665 hiljada stanovnika i gašenje KAP-a i dva preduzeća svako da bi imalo delekosežne posljedice i ogromne posljedice za Crnu Goru sa aspekta proizvodnje koja je donosila euro u Crnu Goru, sa aspekta socijalne sigurnosti, kupovne moći stanovništva, potrošnje u Crnoj Gori tako da mislm da bilo koja varijanta, osim očuvanja Kombiniata aluminijuma bi bila strašno problematična za Crnu Goru.

RSE: Nijesu samo KAP i Boksiti u teškoj situaciji. Nikšićku Željezaru su zadesile dvije ne uspjele privatizacije. Kakva je situacija sada i što će biti sa Livnicom koja je nekada poslovala u okviru kompanije?

Marojević: Prema našim saznanjima, stanje u Željezari je sada stabilno što je veoma značajno. Kako će se dalje odvijati to stanje sa Željezarom je sigurno dosta ne izvjesno sa aspekta što Željezara ima uvoz sirovina iz inostranstva, ima proizvodnju koja je uglavnom kompletno vezana za inostrano tržište. Kako će se stvari dešavati na tržištu u Evropi i okruženje gdje je Željezara sudbinski vezana vjerujem da to niko u ovom trenutku ne može da procjeni. Ono što mene ohrabruje jeste da Željezara u ovom trenutku stabilno posluje, da se proizvodnja održava na nekom nivou, nije to onaj maksimumalni nivo raspoloživih kapaciteta u Željezarai, ali u svakom slučaju jeste jedan nivo koji obezbjeđuje neku poslovnost Željezare i isplatu tih zarada zaposlenima. Kada se radi o Livnici to je problem koji je godinama prisutan, može se slobodno reći od vremena same privatizacije Livnice, kada je Željezara bila u državnom vlasništvu, a prodala je svoje vlasništvo u Livnici komapnij Gatti iz Italije, međutim, tada nije napravljen jedan kvalitetan kupoprodajni ugovor koji bi precizno definisao prava i obaveze kupca, a na drugoj strani adekvatno zaštitio interesa zaposlenih. Uostalom, kada su u pitanju interesi zaposlenih mislim da nijeda privatizaciju u Crnoj Gori nije određena na način da se adekvatno zaštite interesi zaposlenih. Nastali su problemi kada novi vlasnik nije poštovao obaveze prema zaposlenima iz kupoprodajnog ugovora, kasnije je tu došlo do jednog dugog štrajka evo godinu dana, najveći broj zaposlenih u štrajku ne prima bilo kakve zarade. U međuvremenu je Željezara s obzirom na svoja prava raskinula jednostrano kupoprodajni ugovor. Ono što nama pravi problem jeste što Centralna depozitarna agencija nije na zahtjev Željezare upisala vlasništvo Željezare u Livnici i mi sada imamo situaciju da je Željezara raskinula ugovor zbog svojih interesa, Gati ima svoje interese, očigledno da i država ima svoje interese jer ne želi da izgubi imidž destinacije u kojoj je dobro ulagati i jedino se stiče utisak da nemaju interes za stotinu porodica radnika Livnice. Ono što mi tražimo od Vlade i Željezare jeste da se obezbijedi da Livnica radi ili da pak Željezara uzme zaposlene u Livnici i zaposli ih u Željezari da oni i njihove porodice mogu da obezbjede egzistenciju, a onda oni neka na miru godimama ako žele, kako je to i praksa u Crnoj Gori ili kod domaćeg sudstva, rješavaju te sporove i vide ko je u pravu. U svakom slučaju, smatramo da ne može da "topovska hrana" u svemu tome budu zaposleni u Livnici i njihove porodice.

RSE: Radnici Livnice su nedavno protestovali ispred zgrade Vlade, ali ne samo oni. Bilo je tu još nekoliko kompanija. Da li su ovi protesti rezultat socijalnog trenutka ili je i postojala namjera da se iskoristi blizina parlamentarnih izbora kada je svaka Vlada osjetljivija nego inače?

Marojević: Moglo bi se reći da može biti i jedno i drugo. Nesporna je činjenica da smo u Crnoj Gori najviše dobijali ispred izbora i nije čudo što su i sindikati u tim nekim periodima najintenzivnije isticali određene zahtjeve jer je u svakom slučaju Vlada tada najosjetljivija na ta pitanja, ali mislim da ovo što se u ovih posljednjih mjesec ili dva dana dešavalo ispred Vlade je nešto što možda i nema obilježje ovih aktivnosti predizbornih nego jednostavno je jedno strpljenje tih radnika dovedeno do kraja. Ako su radnici Livnice godinu dana imali strpljenja onda je to strpljenje očigledno dovedeno do kraja. Tako je vjerovatno i sa bivšim radnicima "Radoja Dakića". Proizvodnja u Kombinatu je nešto što je novo i ono je svakako nastalo sticajem okolnosti problema u aluminijumskom ili sigurno da bi moglo da se kaže da nije imalo veze sa tim izborima, ali u svakom slučaju makar sam ja smatrao da sindikat treba da koristi i tu mogućnost kada je Vlada najosjetljivija u vrijeme izbora i da traži ono i ostvari nešto što u nekom redovnom periodu prije toga nije mogao da ostvari.

RSE: Unija slobodnih sindikata je nedavno osnovana. Vjerovatno jedan od najvećih problema sa kojim se suočavate je vaš status odnosno pozicija u kojoj vas Vlada ne smata reprezentativnom sindikalnom organizacijom. Ima li izgleda da Unije slobodnih sindikata dobija status reprezentativnog sindikata i tako stekne pravo na učešće u socijalnom dijalogu sa Vladom i Unijom poslodavaca?

Marojević: To je svakako pitanje koje zaokupljalo pažnju ne samo kada smo se mi registrovali kao Unija nego i u vrijeme dok smo mi bili reformsko krilo Saveza sindikata Crne Gore. Mi imamo problem što našom pojavom je uzdrmana sindikalna scena u Crnoj Gori na način što smo poremetili tu neku ljubav Saveza sindikata Unije poslodavaca i Vlade gdje je sindikat bio samo neko ko je onako fingirao socijalni dijalog u Crnoj Gori a uglavnom sve ono što je Vlada ili poslodavci imali namjeru da na toj tripartitnoj osnovi pregovaranja ili dogovaranja odrade oni su to i odradili. Mi smo bili svjesni da pojava nečega novoga u Crnoj Gori je sama po sebi problematična jer sve ovo se doživljava sa podozrenjem, tako da je i pojava Unije slobodnih sindikata i otvaranje i zvanično sindikalnog pluralizma u Crnoj Gori je dočekano sa velikom zabrinutošću upravo ovih o kojima sam govorio. Mi smo željeli da otvorimo jedan prostor i ponudimo sindikalno članstvo i alternativu. Ako je nezadovoljno savezom ima mogućnost da bira. Svjesni smo bili da se u toj situaciji uključuje jedan moćan aparat države, Vlade, ministarstava, poslodavaca Saveza sindikada koji po svaku cijenu pokušava da onemogući profilisanje iil makar jedno respektabilno ispoljavanje neke sindikalne organizacije.

RSE: Kakve su u tom smislu vaše šanse s obzirom da nemate neke privilegije koje ima Savez samostalnih sindikata? Na primjer, ne možete da dijelite stanove kao Savez koji je nedavno objavio gradnju hiljadu stanova koje će dobiti, kako je naglašeno, isključivo članovi te sindikalne organizacije.

Marojević: Očigledno da oni pokušavaju da sa raznim manipulacijama održe na toj sindikalnoj sceni, svjesni da njihovo vrijeme polako ali neminovno ističe jer takav sindikat nije u funkciiji interesa zaposlenih, nije na fonu zaštite prava zaposlenih i jednostavno postoje da bi se zadovoljavali interesi pojedinaca ili grupa u tom savezu. Oni koriste u posljednje vrijeme taj fond za finansiranje stambene izgradnje koji nije više sindikalni fond. Njegovi su osnivači Vlada i Unija poslodavaca. Vlada ulaže pare koje su pare svih građana Crne Gore. Lokalne uprave obezbjeđuju placeve, ali to je imovina svih građana Crne Gore. Raspodjela stanova za članove Samostalnog saveza sindikata je nešto što bi predstavljalo nonsens danas u cijelom svijetu, a ne samo u Evropi, jer ni Vlada ni lokalne uprave nemaju pravo to da rade. Uostalom i Vlada i Unija poslodavaca kao osnivači fonda mudro ćute jer znaju da ta priča Saveza sindikata ne može da prođe. Protivustavna je, protivzakonita je da se dijele stanovi podobnima parama svih građana. To je nešto što mislim da je zaista suludo i pričati, ali su svjesni da takvom pričom žele pomoći Savezu sindikata.

Mi ćemo obavezati sve sindikalne organizacije, preduzeća i ustanove da podnesu zahtjev za učešće u raspodjeli stanova, pa ćemo da vidimo kako će se tijela na opštinskim nivoima koja vrše tu raspodjelu oko svega toga ponašati. Takva raspodjela je protivustavna i protivzakonita. Raspodjela samo podobnima je problem u koji Crna Gora odnosno Vlada kao osnivač tog fonda, apsolutno sam siguran, ne smije da uđe ma koliko to oni pričali. Uostalom, sve što manje grade oni više pričaju. Činjenica je da u ovom tranutku pod teretom globalne ekonomske krize i ovo što je započeto u Crnoj Gori da se gradi ne može da se gradi, činjenica je građani zaposleni ne mogu dobiti kredite za kupovinu stanova i to znači da smo tu ušli u jedan začarani krug kada ni ovo što je taj fond počeo da radi i u ovom trenutku je pitanje da li će moći da završi, ali u priče sa njihove strane ne treba očigledno da fati, pogotovo priče u vrijeme izbora kada svaka priča pokušava da nađe svoje uporište u onim kategorijama stanovništva koji su u nekoj životnoj potrebi da makar imaju nadu da će makar neki od svojih životnih problema da riješe. U svakom slučaju, oni se nadaju na poslovično kratko pamćenje ovoga naroda koji će tu njihovu priču očigledno brzo i zaboraviti, pa neće snositi ni odgovornost što su tu priču pričali a nijesu je reallizovali.