Dostupni linkovi

Nadzornike pod nadzor


Ines Šaškor
Ines Šaškor

Napisala: Ines Šaškor


Uhićenje bivšeg potpredsjednika hrvatske Vlade i ministra gospodarstva Damira Polančeca bilo je očekivano. Nakon odlaska premijera Sandera u Hrvatskoj je zbog korupcije pravosudno procesuiran veći broj donedavno moćnih osoba iz svijeta biznisa i politike, a najavljuju se i nova. Ono što se ne vidi je promjena sustava upravljanja državom i javnim sektorom koji je već ostavio ozbiljne posljedice.

Ministri, predsjednici i članovi uprava velikih firmi, savjetnici, lobisti pune hrvatske istražne zatvore. To više i nije neka vijest. Građani se dosta ravnodušno pitaju – tko je sljedeći? Kada je prva grupa menadžera iz 'Podravke' i njezinih partnera dospjela u pritvor guverener Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski izjavio je – oni nisu uradili ništa drugo nego što se radi posljedjih 20 godina, ali je nestašica novca učinila da to postane vidljivo.

Tektonski poremećaj zvan Bayerische Landesbank i Hypo Alpe-Adria Bank, težak 3 milijarde i 700 milijuna eura izgubljenog novca njemačkih poreznih obveznika, poslao je signale, koji su najvjerojatnije premijera Sanadera otjerali u prijevremenu mirovinu. I gromada se otkotrljala.

Sada stvari idu svojim tokom. Nešto će završiti na sudu, nešto će se moći, a nešto neće moći dokazati, nešto pokrpati. Nitko ne žali za neuspješnima. Građani podržavaju akcije pravosuđa, stječe se dojam da bi cijelu političku elitu rado vidjeli u zatvoru.

Korupcija je sveopća, nezaustavljiva i paralizirajuća. Premrežila je društvo i zaklanja pogled na uzroke, a oni su u dosadašnjem načinu upravljanja zemljom. Ta pojava nije samo hrvatska specifičnost. Tranzicijske zemlje pokazale su visoku neotpornost na dubinsku, sistemsku korupciju. Nove vladajuće elite prečesto su plaćali ulaznicu za predvorje moćnih i bogatih, tzv. prvi svijet, rasprodajući obiteljsko srebro svojih zemalja, najveća poduzeća, energetiku, zemlju, banke. Svaka velika afera u Hrvatskoj i u regiji ima i inozemne adrese. Svijet je umrežen. Političarski instinkt za samoodržanjem reproducirao je upravljački sloj klijenata, ekonomska logika učinila je svoje.

Takva, sistemska korupcija porodila je svoje zakonite nasljednike – gomilu nesposobnih direktora, ravnatelja, članova nadzornih i upravnih odbora, vijeća, savjeta i sličnih tijela, odgovornih onima koji su ih postavili, a ne građanima koji ih plaćaju.

Zemlja je pred ekonomskim i socijalnim kolapsom. Iz strukturalne krize u koju je zapala ne može se izaći samo borbom protiv korupcije ili antikorupcijskim kampanjama. Treba ponuditi novi razvoj, nova radna mjesta. A za to treba uređena država, osposobljena uprava, funkcionirajuće pravosuđe, utjecajna javnost.

Sistemski bypass – parlamentarno saslušanje

Građani plješću hapšenjima, ali istodobno, ne vjeruju u promjene na bolje.

Veliko nepovjerenje u sposobnost demokratskih institucija da zemlju izvuku iz krize samo raste.

To je sjajna podloga za još dublje potonuće, kaotična stanja i prijeka rješenja.

Zemlja se vrti u svojevrsnom začaranom krugu. Konsenzus oko promjena je dosta visok, ali do njih ne dolazi. Vladajuće elite ne mogu ništa ponuditi, oni koji ih opslužuju sve su manje kvalificirani.

Nedemokratska rješenja bila bi pogubna.

Razmišljajmo u ovome trenutku o onim rješenjima koja su utemeljena u demokratskom sustavu, a mogu se relativno brzo primijeniti, kako bi se zaustavio prijeteći raspad sveukupnog javnog sektora.

Nazovimo to „sistemskim bypassom“.

Upravljačke su strukture nesposobne, vitalno, tehnološko funkcioniranje niza sustava je ugroženo. Može li se to premostiti kvalificiranim izbororm najstručnijih ljudi za najdogovornije upravljačke, kontrolne i savjetničke funkcije u javnom sektoru?

Možda bi rješenje bilo uvođenje instituta pravog, ozbiljnog parlamentarnog saslušanja, nešto poput američkog senatskog hearinga za najvažnije funkcije u javnoj službi. Mislimo prije svega na suce Vrhovnog, Ustavnog i Upravnog suda, na predsjednike i članove uprava javnih poduzeća i njihovih nadzornih odbora, te programskih odbora javne televizije i sličnih institucija. U odgovarajućim saborskim odborima, proširenim stručnjacima iz tih oblasti, mogla bi se provesti temeljita rasprava, otvorena za javnost, o svakom kandidatu. Pročešljala bi se ukupna dotadašnja radna biografija kandidata, njegove kvalifikacije i obrazovanost, provjerile porezne kartice i mogući sukob interesa. Preispitalo bi se njihovo znanje o zakonskoj regulativi područja u kojemu namjeravaju upravljati, kontrolirati ili savjetovati, o osnovama poslovanja, tehnologije, te naročito o viziji razvoja i načinu upravljanja. Kandidati bi se trebali javno izjasniti i o svom svjetonazoru, o osnovnim civilizacijskim i moralnim vrednotama koje zastupaju. Trebali bi proći i test opće kulture.

Nekako smo uvjereni da najveći broj današnjih članova raznih upravljačkih i nadzornih tijela ne bi slavno prošla na takvom parlamentarnom saslušanju. Ne bi niti neki suci najviših sudova. Ni tužitelji. Nismo baš sigurni ni koliko bi meritorno sadašnji saborski zastupnici saslušavali kandidate, jer većina od njih ne bi glatko prošla slično saslušanje. Ali, oni imaju izborni legitimitet od čega u demokraciji ipak treba početi. A stručni dio za takvo saslušanje može se izraditi, mogu se konzultirati inozemna iskustva. Pa i sve ozbiljne hrvatske veće tvrtke imaju razrađeni sustav izbora rukovodećeg kadra, svakako uspješniji od državnog.

Ovo razmišljanje u današnjim tranzicijskim uvjetima može se činiti nerealnim, pa i naivnim. Odnos snaga sve određuje. Ali zato nam i jest tako.

Javni sektor juri u provaliju

Velike afere na željeznici, u elektroprivredi, u pomorstvu, u autocestama, naftnoj i industriji ukazuju da se tim tvrtkama ne zna upravljati, da upravljački slojevi i njihova nadzorna tijela ne znaju kako funkcioniraju sustavi. U zemlji sa stoljetnom pomorskom tradicijom brodovi se nasukavaju na otoke i udaraju u obale, a lučki kapetani izjavljuju da je to zato što su rubovi rive jako oštri. Vlakovi jure neispravni, željezničke tračnice se premazuju smjesama koje uzrokuju prizore kao iz horor filmova. Željezničarski sindikati, dugogodišnji radnički tribuni upozoravali su novinare prije 10 i više godina da će se sustav raspasti. To se sada događa, i to sa ljudskim žrtvama. Dubrovnik ostaje višekratno u mraku jer trafostanice opetovano ne rade. Ceste se urušavaju neposredno nakon puštanja u promet; šahtovi iskaču poput projektila u tunelima novih autocesta. Šefovi odjela po bolnicama ne znaju što su medicinski protokoli, pacijenti dobivaju pogrešne dijagnoze i terapije. Javnom televizijom upravljaju anonimusi bez stručnih referenci i ikakvog znanja o tom mediju. Medijima općenito drmaju tajkuni kao vlasnici ili najveći oglašivači koji su nedodirljivi. Njeguje se šund najgore vrste, zatupljuje javnost.

U riječkom brodogradilištu radnici su odlučili sami se pozabaviti stručnim aspektom proizvodnje i dati svoje mišljenje o svim planovima restrukturiranja, smatrajući da je bolje poznaju od menadžmenta.

Javnim sektorom posljednjih 20 godina direktno i indirektno upravlja politika. Bilo putem izravnih imenovanja uprava i nadzornih odbora javnih poduzeća, bilo putem natječaja za programska vijeća kulturnih i sličnih institucija koja su samo farsa, jer odluku donose političke većine u pojedinim skupštinama ili Saboru. Slično je i s tobože nezavisnim izborom sudaca koji imaju svoje izborno tijelo, ali ga je politika skrojila po svojoj mjeri. Pa među sucima Ustavnog suda ima ljudi bez ikakve profesionalne biografije, onih koji ne plaćaju poreze, nemaju dovoljno staža u struci. Predsjednik Upravnog je morao napustiti dužnost u Zagrebu zbog upletenosti u pogodovanje tajkunu itd.

Ekscentrični prijedlozi – izraz nemoći

Sve su to samo isječci iz tmurne svakodnevice koja upućuje na rasap sustava. Na zalaganje za privremeno, kako smo ga nazvali „bypass rješenje“ navelo nas je i razmišljanje nekih intelektualaca koji u nedoumici i sveopćoj zbunjenosti nude i posve ekscentrična rješenja izlaska iz krize. A riječ je o demokratski opredijeljenim ljudima, sa stručnim i životnim iskustvom.

Tako se nedavno genetičar i francuski akademik Miroslav Radman založio ni više ni manje nego za uvođenje razdoblja „prosvijećenog liderstva“, za vladavinu „izvrsnih“, jer je demokracija mediokritetska i nesposobna rješavati krupna razvojna pitanja. Drugim riječima, založio se za diktaturu! Prosvijećenu, naravno, ali to je bilo opravdanje svih totalitarista. A Miroslav Radman to doista nije. Svojedobno je akademik Dušan Bilandžić zastupao stav da EU treba u Hrvatskoj uvesti prinudnu upravu, jer Hrvati nisu u stanju urediti državu, nisu uspjeli dva puta, pa neće ni treći. Pokojni akademik Ivan Supek zalagao se za ukidanje „političke kaste“.

Prije nekoliko dana bivši ministar, energetski stručnjak i lobist Davor Štern založio se da strategiju razvoja Hrvatske izrade stranci, jer ovdašnja mala zemlja, premrežena kumstvima i rodbinskim vezama ne zna to učiniti. Ne zna što s plinom, strujom, nuklearnom energijom, vjetrom, rafinerijama, elektranama.

Ovakva razmišljanja ilustracija su konfuzije koja vlada. Rješenja nisu kratkoročna niti jednostavna. Ali, nešto kratkoročno treba poduzeti prije nego stvari izmaknu kontrolu.

Zato nadzornike pod nadzor – možda je upravo to mali koračić za presijecanje negativnog trenda.
XS
SM
MD
LG