Dostupni linkovi

Grodsky: Muka sa pravdom i pomirenjem u BiH


Memorijalni centar u Potočarima kod Srebrenice.

Brian Grodsky, professor političkih nauka na Univerzitetu u Marylandu, analizira zbog čega je pomirenje i dalje veliki izazov za BiH, 25 godina od početka rata. Tekst je objavljen na akademskoj i istraživačkoj internet platformi “The Conversation” (Razgovor), a prenijeli smo ga na Facebook stranici "Zašto?".

BiH: Četvrt vijeka muke sa tranzicijskom pravdom

Ove sedmice, navršava se 25 godina od početka rata u BiH.

Iako su bombe prestale padati 1995., narodi u BiH su još uvijek jednako podijeljeni. Protekle dvije decenije su jasno pokazale da podjele koje je prozveo rat i dalje duboko prožimaju politiku.

Čak šta više, samo jedan od šest ispitanika u istraživanju provedenom 2013. godine je rekao da smatra da su tri etničke grupe koje žive u BiH – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – ostvarile međusobno pomirenje.

Bilo bi vrlo jednostavno shvatiti ovaj raspoloženje kao ono što je jedan bivši američki državni sekretar inostranoh poslova nazvao “plemenske, etnički i vjerski rivaliteti”. Ja, međutim, vjerujem da ovo izaziva nedoumice u vezi sposobnosti međunarodne pravde da uspostavi mirniji svijet.

Kao što pokazujem u mojoj knjizi “Cijena pravde”, tranziciona pravda – a to je process suočavanja sa zloupotrebama ljudskih prava počinjenih od strane prethodnog režima – je po sebi politički proces koji postaje još sporniji kada ga se izmjesti iz zemlje.

Posljedica je ne samo nedostatak pomirenja, već i stalna prijetnja nasiljem.

U BiH, više od 30 posto ljudi smatra da su sukobi iza ugla.

  • Riječ na slovo ‘g’

Trenutno nezadovoljstvo u BiH su naglasila dva nedavna događaja.

Prvi je jesenjski izbor negatora genocida Mladena Grujičića za gradonačelnika Srebrenice – mjesta u kojem je 8.000 Bošnjaka sistematično ubijeno u julu 1995.

Nakon toga je uslijedio bošnjački odgovor: februarski zahtjev Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Hagu za reviziju presude iz 2007. godine kojom je susjedna Srbija oslobođena krivice za saučešće u genocidu tokom rata.

Rat je možda davno gotov, ali rane još uvijek cure.

Do pomirenja nije došlo uprkos – ili možda zbog – velikog međunarodnog napora kako bi se osigurala pravda u region. BiH, kao i druge zemlje u bivšoj Jugoslaviji, je bila pod jurisdikcijom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu više od dvije decenije.

Uspostavljanje ICTY-ja 1993. godine borci za ljudska prava su pozdravili kao nagovještaj nove ere pravde.

Stručnjaci za tranizicionu pravdu tada su propovijedali brojne prednosti. One su uključivale sprječavanje budućih kršenja ljudskih prava, jačanje vladavine prava, jačanje legitimiteta novih režima, i možda najvažnije, ohrabrivanje pomirenja unutar šireg društva.

Postoje mnogi načini kako riješti pitanje nasilja u prošlosti – od izvinjenja do osiguravanja naknade za žrtve do uspostavljanja komisija za istinu i pokretanje krivičnih procesa. Međunarodna zajednica se istorijski fokusirala na ovo posljednje – da li u Nirnbergu, Tokiju ili u Hagu.

Krivični procesi su uglavnom simbolični ali su bez obzira na to važni. Oni označavaju kraj nekažnjavanja ili mogućnosti izbjegavanja kazne te početka pravednijeg poretka. Činjenica da post-konfliktne zemlje često nemaju institucije dovoljno snažne ili nezavisne da sprovode krivične procese čini međunarodne mehanizme neizbježnim. Upravo zbog toga, nemogućnost BiH da sama tokom jedne i po decenije organizuje krivična suđenja ukazuje na stvarnu potrebu za međunarodnim sudovima.

  • Skupa i komplikovana suđenja

Ali sam proces izmještanja krivičnih procesa iz domaće nadležnosti na kraju može biti udar na pravdu. Većina lokalnog stanovništva, na primjer, gubi interes za suđenja koja se odvijaju u udaljenim sudnicama, što znači da suđenja ne uspijevaju proizvesti vrstu dijaloga koji bi mogao voditi međusobnom razumijevanju.

Značajni izazovi u međunarodnim procesima, od proučavanja zamršene strane kulture i političkog režima do skupljanja dokaza potrebnih za uspješno procesuiranje, također znače da je za međunarodna suđenja potrebno mnogo vremena.

I naravno ona su skupa. ICTY je koštao više od milijardu dolara, ili između 10 i 15 miliona dolara za svaku osobu koja je bila osuđena. Razne zemlje, uključujući i Sjedinjenje Države, su pokrile troškove.

Pa ipak, umjesto da popravi odnose u regionu, ICTY je pojačao tenzije. Sve strane su tvrdile da su se nepravedno našle na njegovoj meti. Srbi su bili ljuti zbog njihove pretjerene zastupljenosti na spisku sudskih slučajeva. Hrvati nisu vjerovali da se ijedan od njihovih heroja suočavao sa presudom.

Ne iznenađuje onda da je samo osam posto ispitanika iz 2013. godine smatralo da je ICTY dobro odradio svoj posao po pitanju podupiranja pomirenja.

Pored toga što su međunarodni sudovi učinili vrlo malo za pomirenje, oni su istovremeno suštinski sabotirali organske forme pravde koje su se inače mogle desiti na lokanom nivou. Politički lideri u bivšoj Jugoslaviji koji su se mučili da izbalansiraju međunarodni pritisak radi saradnje sa ICTY-om sa domaćim protivljenjem su se na kraju odlučili za polovna domaća rješenja koja su pokušala zadovoljiti obje strane.

Rezultat toga su bile razvodnjene komisije za istinu ili izvinjenja upitne iskrebosti.

Ove polumjere su na kraju zamijenile ono što su mogli biti ozbiljni mehanizmi, da nisu bili uspostavljeni u kontekstu tekućih međunarodnih suđenja.

Nedavni bošnjački zahtjev MSP-u, kao i ključna politička pobjeda negatora genocida, naglašavaju stepen do kojeg pravda i istorijsko pamćenje ostaju ispolitizirani u BiH 25 godina nakon početka rata.

  • Duga sjenka ICTY-ja

ICTY i svi tribunal nakon njega su pokazali da međunarodni procesi mogu igrati važnu ulogu u okončavanju nekažnjivosti.

Ali oni moraju pažljivo balansirati između potrebe međunarodne zajednice za osiguravanjem odgovornosti i domaće potrebe za bavljenjem nasiljem u prošlosti na svoj način.

Ograničavanje međunarodnih procesa na najozbiljnije počinitelje je jedan od načina da se postigne ova ravnoteža. Rijetko ko je u Srbiji plakao za Slobodanom Miloševićem, korumpiranim diktatorom.

Ali čak i tada, nedavno iskustvo Međunarodnog krivičnog suda (ICC), uspostavljenog 2002. kao trajna verzija ICTY-ja, pokazuje da ovo može biti teško. Brojne afričke države su optužile ICC za istu vrstu pristrasnosti kao što je ona koja je pripisivana ICTY-u. Zbog toga prijete da se povuku.

U BiH, MSP je prošlog mjeseca odbio bošnjački zahtjev pravdajući to time da on nije došao od sva tri člana Predsjedništva. Drugim riječima, nedostatak pomirenja između Bošnjaka, Srba i Hrvata koji je i potaknuo sam zahtjev čini ga čini neodrživim.

Ironično je da Bošnjaci još uvijek osjećaju potrebu da se obrate međunarodnoj zajednici za pomoć. Poslije svega, i sama međunarodna pravda bi mogla snositi dio krivice za situaciju u kojoj se BiH danas nalazi.

XS
SM
MD
LG