ČAK NI U BUDVI NIJE SJAJNO
Najočigledniji primjer razmjera krize u Crnoj Gori je slučaj sa, do skora najbogatijom, opštinom Budva. Doduše, po broju džipova na tamošnjim ulicama, čini se da kriza zaobilazi Budvu, sve dok se ne ugledaju pusta gradilišta, nezadovoljni trgovci i sumorni potrošači.
“Da li smo se mi, u posljednje dvije - tri godine, nešto na kreditima se malo opuštili, jer smo mogli nešto sebi da priuštimo... Što se tiče mene, vidite koliko imam godina, ja sam u krizi evo dvadeset godina, ali nešto smo mogli malo da se opuštimo. Međutim, od prošle godine katastrofa.”
Ovo su riječi jedne od gradjanki Budve, grada koji je zajedno sa jednim brojem gradjana, posljednjih godina profitirao prodajom zemlje, i ubzanom gradnjom stanova za tržište. Zato su najbolji barometar prihoda građevinski radnici i njihove dnevnice. Gradjevinci kažu da na gradilištima posla nema, i da je sve zamrlo:
“Dnevnice su, zavisno od posla, prosječno, od 30 do 35 eura.”
RSE: Ima li konkurencije?
RADNIK: Ima konkurencije, ali mi smo složni. Dugo vremena smo tu i poznajemo se.
RSE: Nekada je ovdje bilo puno ljudi koji su čekali posao. Na gradilištima danas tek nekoliko.
RADNIK: Policija sve deportuje. Traže nam “boravak”.
RSE: A, odakle se vi?
RADNIK: Iz Makedonije.
RSE: Da li se isplati ovaj posao? Ako je dnevnica 30 eura, to je mjesečno oko hiljadu eura, što nije loše s obzirom na prosječnu platu.
RADNIK: To bi bilo tako, ali posla nema stalno. U toku jednog mjeseca, za 31. dan, radimo možda sedam dana. To je za stan, hranu i ništa drugo.
Kažu da se dubina džepa najbolje procjenjuje po obući, a prodavci kažu da izgleda da u posljednje vrijeme većina nosi upravo staru obuću, a da je prepolovljen broj kupaca, kao i ukupna potrošnja.
RSE: Kako ljudi komentarišu kada vide cijene koje nijesu snižene iako je kriza?
PRODAVAČICA: "Kod nas ovdje i nijesu toliko visoke cijene u odnosu na druge prodavnice. Artikli kod nas od 50 eura, u Starom gradu, u onim ekskluzivnim buticima, su duplo skuplji. Onda se kupci čude, ali nemaju novca ni za ove naše od pedeset eura."
I na pjaci je manje tezgi i kupaca, iako je potrošnja manja cijene ostaju iste. Prodavci kažu da je prepolovljen broj ljudi koji trguju, da ljudi dolaze, ali da manje kupuju.
RSE: Vidim da ovdje ima i manje tezgi.
PRODAVAČICA: "Tezgi je manje. Ne mogu ljudi da prodaju. Ne mogu ni doći. Inače, dolaze iz Bara i sa svih strana."
RSE: Ali čini mi se da ipak nijesu snižene cijene iako je kriza, iako se manje trguje?
PRODAVAČICA: "Cijene su iste."
RSE: Gdje je tu trgovački rezon?
PRODAVAČICA: "Da su plate i penzije veće, onda bi bilo bolje. Prije je, sa jednom penzijom, čitava familija živjeti, a sada ne može ni dvoje. Nikako."
Najočigledniji primjer razmjera krize u Crnoj Gori je slučaj sa, do skora najbogatijom, opštinom Budva. Doduše, po broju džipova na tamošnjim ulicama, čini se da kriza zaobilazi Budvu, sve dok se ne ugledaju pusta gradilišta, nezadovoljni trgovci i sumorni potrošači.
“Da li smo se mi, u posljednje dvije - tri godine, nešto na kreditima se malo opuštili, jer smo mogli nešto sebi da priuštimo... Što se tiče mene, vidite koliko imam godina, ja sam u krizi evo dvadeset godina, ali nešto smo mogli malo da se opuštimo. Međutim, od prošle godine katastrofa.”
Ovo su riječi jedne od gradjanki Budve, grada koji je zajedno sa jednim brojem gradjana, posljednjih godina profitirao prodajom zemlje, i ubzanom gradnjom stanova za tržište. Zato su najbolji barometar prihoda građevinski radnici i njihove dnevnice. Gradjevinci kažu da na gradilištima posla nema, i da je sve zamrlo:
“Dnevnice su, zavisno od posla, prosječno, od 30 do 35 eura.”
RSE: Ima li konkurencije?
RADNIK: Ima konkurencije, ali mi smo složni. Dugo vremena smo tu i poznajemo se.
RSE: Nekada je ovdje bilo puno ljudi koji su čekali posao. Na gradilištima danas tek nekoliko.
RADNIK: Policija sve deportuje. Traže nam “boravak”.
RSE: A, odakle se vi?
RADNIK: Iz Makedonije.
RSE: Da li se isplati ovaj posao? Ako je dnevnica 30 eura, to je mjesečno oko hiljadu eura, što nije loše s obzirom na prosječnu platu.
RADNIK: To bi bilo tako, ali posla nema stalno. U toku jednog mjeseca, za 31. dan, radimo možda sedam dana. To je za stan, hranu i ništa drugo.
Kažu da se dubina džepa najbolje procjenjuje po obući, a prodavci kažu da izgleda da u posljednje vrijeme većina nosi upravo staru obuću, a da je prepolovljen broj kupaca, kao i ukupna potrošnja.
RSE: Kako ljudi komentarišu kada vide cijene koje nijesu snižene iako je kriza?
PRODAVAČICA: "Kod nas ovdje i nijesu toliko visoke cijene u odnosu na druge prodavnice. Artikli kod nas od 50 eura, u Starom gradu, u onim ekskluzivnim buticima, su duplo skuplji. Onda se kupci čude, ali nemaju novca ni za ove naše od pedeset eura."
I na pjaci je manje tezgi i kupaca, iako je potrošnja manja cijene ostaju iste. Prodavci kažu da je prepolovljen broj ljudi koji trguju, da ljudi dolaze, ali da manje kupuju.
RSE: Vidim da ovdje ima i manje tezgi.
PRODAVAČICA: "Tezgi je manje. Ne mogu ljudi da prodaju. Ne mogu ni doći. Inače, dolaze iz Bara i sa svih strana."
RSE: Ali čini mi se da ipak nijesu snižene cijene iako je kriza, iako se manje trguje?
PRODAVAČICA: "Cijene su iste."
RSE: Gdje je tu trgovački rezon?
PRODAVAČICA: "Da su plate i penzije veće, onda bi bilo bolje. Prije je, sa jednom penzijom, čitava familija živjeti, a sada ne može ni dvoje. Nikako."