Dostupni linkovi

Ima nade za raseljene u BiH


Ne može se, ali se mora
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:04:51 0:00
U naselju Mirke u blizini Jablanice zvanično je otvorena i useljena još jedna zgrada u kojoj je smješteno sedam porodica iz kolektivnog centra Gornja Kolonija. (Prilog iz TV Liberty, oktobar 2010, autor: Selma Boračić)

Selma Boračić


Iako je rat davno završen, u BiH još uvijek postoji veliki broj kolektivnih centara, u kojima živi više od 2.500 porodica. Jedan od njih, u blizini Jablanice, nedavno je zatvoren, a sedam porodica koje su u njemu živjele smještene su u novu zgradu u naselju Mirke, nadomak Jablanice. Ova zgrada jedna je od četiri u BiH koje međunarodne organizacije prave za socijalno nezbrinute porodice i za one koje se ne mogu vratiti u prijeratno mjesto stanovanja.

Kao većina raseljenih u BiH, ni Zaha Gajip nije vjerovala da će se njena životna priča o raseljeništvu završiti tek ove jeseni. Soba u kampu, u kojoj je Zaha živjela prije i tokom rata izgorjela je. Prije šest godina smještena je u kolektivni centar Gornja Kolonija u blizini Jablanice, koji, kako nam priča Zaha, nije pružao ni osnovne uslove za život:

„Zajednička struja, voda se nije plaćala. Ko ima neka primanja, pa taman nekako je mogao kraj s krajem, a ko nema... Socijalni sve slučajevi su ovdje. Samo ja imam neku najminimalniju penziju“, kaže Zaha.
Zaha Gajip


Dva sprata iznad Zahe, stanuje Omer Tašić. Prije rata živio je u Čapljini, a od 1993. godine Omer je živio po različitim kolektivnim centrima.

„Kod kina je nas spavalo 32 u jednoj prostoriji. Nikome niko nije ništa, a svi brat i sestra. Eto kako je bilo. To je žalosno bilo, ali moralo se izdržati. Izdržalo se. A kad smo na Unis prešli, bilo je nešto malo drukčije. Bar smo imali kupatila neko vrijeme, a onda to je sve pocrkalo, niko nije više opravljalo, tako da nismo imali poslije ni kupatila“
, priča Omer.

Početkom rata Omer je bio zarobljen u logoru Dretelj u Čapljini, odakle je uspio pobjeći. Koliko život može biti okrutan, on najbolje zna.

„Kad sam izašao iz logora, u tome sam imao dvije nesreće koje sam preživio - kćer mi u 20 godini imala ovdje srčani udar, sin mi se utopio u šesnaestoj, onda sam se i ja razbolio toliko. Meni je 56 godina sada, užas“
, kaže Omer.

I Zaha i Omer od ove jeseni imaju novi dom, u koji su se uselili prije deset dana. Smješteni su u novoizgrađenu zgradu u naselju Mirke, nedaleko od Jablanice. Nakon godina provedenih u kolektivnim centrima, Zaha danas ima dom dostojan čovjeka.

„Imam sve osnovno. Sve su komšije iz kolektivnog smještaja. Ponešto sam imala gore, i nešto sam kupila, tako da sam zadovoljna i prezadovoljna. Može se živjeti nekako. Neću željeti hljeba. Hvala Bogu, kad ima i ovako“, kaže Zaha.

Omer Tašić
Novi stan za Omera je dom kakav nije imao od početka rata.

„Ovo je meni sad kuća, Imao sam je u Čapljini, ali meni je ovo kuća. Znaš kako se osjećam? Tužno. Zato što sam razočaran. Ovo da dobiješ nakon svega toga. Ja opet kažem - zahvaljujem svim ljudima“, kaže Omer.

Većina njih, kao i Omer, nemaju nikakvih primanja:

„Imam sestru u Americi i ona mi šalje. I nekada zaradiš koji dinar privatno - i tako, od toga živim.“

U novom stanu svoj mir je pronašla i četveročlana porodica Munikoza. Niko od njih nije zaposlen. Od 100 maraka socijalne pomoći, koliko mjesečno dobije ova porodica, ne može se živjeti, kaže Hajra Munikoza:

„Kako mi je taj čovjek umro, onda mi dali tu socijalu. Sad o socijali tu živim. Sin mi ne radi, snaha mi ne radi, i eto.“


Pitamo može li se živjeti?

"Mora se. Ne može se, ali mora se. Pošto gore nismo plaćali ni smeća, no vidu, a ovdje ćemo morati sve, i ja ti ne znam kako ću ti ja su tih 100 mraka, je li. Što je, tu je“
, odgovara Hajra.

Obnovljena zgrada u Jablanici
Od ove jeseni sedam porodica, koje su boravile u kolektivnom centru u Gornjoj koloniji, novi su stanovnici naselja Mirke u bizini Jablanice. Ovo je četvrta po redu zgrada socijalnog stanovanja u BiH, koju je uz pomoć UNHCR-a izgradila američka humanitarna razvojna agencija Catholic Relief Services.

Ovakav koncept smještaja socijalno ugroženih osoba podrazumijeva plaćanje određene naknade i režija. Međutim, kako kaže program menadžerica CRS-a Sanela Imamović, ove porodice biće oslobođene dijela troškova:

„Općina je osigurala sredstva koja će umjesto njih plaćati za rentu i na taj način kumulirati sredstva za održavanje ove stambene zgrade. To je jedan od kvalitetnih načina na koji se mogu prevazići problemi - da ne mora značiti ako ste u teškoj socijalnoj situaciji da ne možete da živite dostojno svakog čovjeka na ovoj planeti“
, kaže Sanela Imamović.

Nakon izmještanja ovih porodica, jedan od prvih kolektivnih centara u BiH, koji je od 1993. godine pružao smještaj za raseljena lica, napokon će biti zatvoren.
XS
SM
MD
LG