Tražimo odgovore na pitanja: zašto se kradu ovakve stvari poput mostova, železničkih vagona, žice dalekovoda? Zašto su na putevima u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori pokradeni saobraćajni znakovi i osvetljenje po tunelima, zašto se toliko krade iz fabrika? Zašto se o tome ne govori koliko o atraktivnijim temama poput prostitucije, organizovanog kriminala, ratnih zločina? Kako problem ovakvih krađa rešiti?
Naši sagovornici su:
Dobrivoje Radovanović, stručnjak kriminalistike, direktor Centra za kriminološka istraživanja u Beogradu:
«Za građane je najopasniji takozvani klasični kriminal. On je jako masovan i zagorčava svakodnevni život makar polovini stanovnika bilo kog velikog grada.»
Salih Fočo, sociolog, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu:
«Slična je situacija i u drugim zemljama koje su izašle iz socijalističkog modela i koje se nalaze u tranziciji.»
Dušan Miljuš, novinar, urednik Crne hronike zagrebačkog «Jutarnjeg lista»:
«Prošle godine smo i mi imali jedan raritet – ukraden je tenk i neki kamioni, ali su ti kradljivci otkriveni.»
I obični ljudi:
«Sve se u ovoj zemlji krade.»
«Svi bi htjeli dobro živjeti, a niko ne bi htio raditi, pa je onda lakše ukrasti.»
«Da se baš vagon krade, to do sada nisam čuo. Međutim, s obzirom da je ovo vrijeme u kojem je krađa postala umjetnost, vjerujem da je i to tačno.»
* * * * *
Prva vest na današnju Temu, koja je izazvala našu pažnju, objavljena je pre deset dana. Policiji u Banja Luci prijavljena je krađa sedam teretnih vagona – vlasništvo Željeznica Republike Srpske. Vagoni kapaciteta oko 170 tona «nestali» su sa industrijskog koloseka u krugu banjalučke fabrike «Incel». Milorad Milojević, novinar Radija Slobodna Evropa u Banja Luci otišao je u fabriku «Incel»
Policija još uvijek istražuje kakva je sudbina sedam željezničkih vagona čiju je krađu prijavila Željeznica Republike Srpske. Radnici obezbjeđenja u fabrici «Incel», gdje su se nalazili nestali vagoni, kažu da nisu primijetili bilo kakvu krađu. Ne želeći pred mikrofone, kazali su da jedan čovjek teško može proći neprimijećen kroz krug fabrike, a kamoli da neko iznese čak sedam vagona teških desetine tona. No Marko Vasiljević, direktor unutrašnje kontrole Željeznica, tvrdi drugačije:
«Osmog avgusta 2006. godine primijećeno je od strane šefa stanice da se vrši njihova sječa. »
Građani, navikli na česte krađe, ali novca iz banaka, pumpi i pošta, kažu da su pomalo zatečeni krađom čak i vagona:
«Čuo sam da se može ukrasti vagon novca, vagon žita, ali da se krade baš sam vagon, to do sada nisam čuo. Međutim, s obzirom da je ovo vrijeme u kojem je krađa postala umjetnost, vjerujem da je i to tačno.»
«To je presmiješno, da neko ukrade vagone.»
«U ovoj zemlji se sve krade. Kako možeš kupiti sve – od igle do lokomotive, tako možeš i ukrasti.»
Misteriju nestalih vagona razriješio je direktor «Incela» Mihajlo Crnadak, koji je kazao da se ne radi ni o kakvoj krađi vagona, već da je on dao nalog da se isijeku i ukline tone željeza koje su i ekološki štetne:
«To su vagoni koji tamo stoje 16-17 godina i u kojima su bile hemikalije koje su progrizle cisterne, iscurile vani i napravile ekološku havariju. Tako da je to poduzeto kao sanitarna mjera.»
U Željeznicama navode da je sječa nezakonito obavljena, te da će policiji biti dostavljena procjena nastale štete nakon uništavanja njihove imovine.
Još jedna neobična krađa dogodila se protekle sedmice u Bosni i Hercegovini. U mestu Kuli, u opštini Sokolac, na istoku zemlje, ukradeno je u noći između 8. i 9. avgusta oko 900 metara kabla od dalekovoda, što je uzrokovalo ispadanje 35 kilovatnog dalekovoda Sokolac-Stjenice iz sistema.
Neobična krađa dogodila se u Republici Srpskoj i početkom ove godine kada je Elektroprivreda Republike Srpske iz Trebinja ostala bez visokonaponskog dalekovoda s nekoliko kilometara električnih kablova.
* * * * *
U Srbiji, u Novom Sadu je, protekle sedmice, javila je prva Agencija Frans pres (Agence France Presse), ukraden deo nekadašnjeg Varadinskog mosta.
Most koji NATO srušio 1. aprila 1999. trebalo je da bude odnet u Muzej Novog Sada kao vredan eksponat. Ali kada je konstrukcija trebalo da bude preneta, ispostavilo se da dela mosta teškog nekoliko tona jednostavno nema. Bogoljub Savin, istoričar i kustos Muzeja Novog Sada kaže Radiju Slobodna Evropa da je deo mosta nestao, iako je bio u posebno ograđenom prostoru na petrovaradinskoj obali:
«Prošle nedelje smo konstatovali da je nestao taj komad mosta koji smo kolega Bunatić i ja zamolili da se sačuva. Mostogradnja je bila ljubazna, direktor je dozvolio da uzmemo komad, i oni su ga dizalicom stavili na to mesto, u taj mali park, odmah kad se pređe Varadinski most, u Petrovaradinu. I on je tu stajao od početka leta 2000. godine do sada. Neki ljudi koji su to videli, kažu da je isečen u komade. To su čelični komadi, veličine pet sa šest. Mi smo ih svojevremeno izmerili. Cenimo da je težak tri-četiri tone. To je isečeno i odneto u nepoznatom pravcu.»
Nestanak ostataka metalne konstrukcije nekadašnjeg Varadinskog mosta policiji do sada niko nije prijavio. Zamenik portparola novosadske policije Petar Jeličić kaže Radiju Slobodna Evropa da je policija upravo na osnovu informacija iz medija samoinicijativno pokrenula istragu i da su već uhvaćene tri osobe zbog pokušaja teške krađe:
«Prilikom hvatanja izvršioca krivičnog dela, na licu mesta su pronađeni i predmeti koji su upotrebljeni za izvršenje dela. Te alatke odnosno rezači koje su koristili za sečenje tih dugačkih rešetki odnosno metalnih konstrukcija, su oduzete, kao i dva terenska vozila koja su dovezli na lice mesta radi lakšeg utovarivanja odnosno pakovanja u izvršenja krađe. Pored toga kradljivci su zatečeni sa već utovarenih nekih 660 kilograma tog gvožđa. Nađeni predmeti su oduzeti, naravno lica su kriminalistički obrađena i protiv istih je nadležnom javnom tužilaštvu podneta krivična prijava zbog osnovane sumnje da su izvršili krivično delo teške krađe. »
Dobrivoje Radovanović, stručnjak kriminalistike, direktor Centra za kriminološka istraživanja u Beogradu kaže Radiju Slobodna Evropa da ga ovakve neobične krađe uopšte ne čude:
«Onaj ko dobro poznaje prilike u Srbiji unazad dve-tri godine, shvatiće da to nisu baš neobične krađe i da je tako nešto očekivano. Naime u Srbiji skoro punim kapacitetom sada radi Železara Smederevo, to jest kompanija USS Steel koja je sada vlasnik Železare Smederevo, i ona po Srbiji kupi sve što se zove sekundarna sirovina, odnosno staro gvožđe i to jako dobro plaća. Dakle, u Srbiji je sada jedna žestoka kampanja i utakmica oko prodaje staroga gvožđa između smederevske železare, rumunske železare u Rešici i koliko ja znam još jedne firme u Republici Srpskoj koja to prodaje na neku treću stranu.»
* * * * *
Hrvatska, država koja je najdalje odmakla u regiji u evroatlantskim integracijama, na ovom planu o kojem je danas reč čisti je Balkan. U četvrtak, 17. avgusta, zagrebačka policija je objavila da je jedna osoba zaradila opekotine drugog i trećeg stepena kada je neoprezno krala bakar u jednoj trafostanici.
Nesreća se dogodila kada je tridesetogodišnjak sa još neotkrivenim pomagačem pokušao metalnim ključem da skine bakarne sabirnice koje su međutim bile pod visokim naponom. U jednom trenutku ključem je spojio sabirnice prve i druge faze, pa je došlo do stvaranja električnog luka i visoke temperature, saopštila je zagrebačka policija.
Dušan Miljuš, novinar, urednik crne hronike zagrebačkog «Jutarnjeg lista» kaže Radiju Slobodna Evropa da u njegovoj zemlji ovo uopšte nije izolovan slučaj:
«U Hrvatskoj ima takvih krađa. U zadnje vrijeme, koliko ja bilježim kao urednik crne kronike, sve su češće. Gotovo da ne prođe tjedan da nam se ne pojave dvije-tri krađe bakra iz nekih skladišta telekomunikacijskih tvrtki, iz Elektrodistribucije ili Hrvatskih željeznica. Recimo, imali smo prije nekoliko mjeseci veliku krađu bakra iz ,Elke‘. Mislim da je šteta bila oko 400 tisuća kuna. Prošle godine smo imali jedan raritet – na vojnom poligonu kod Šibenika su ukradeni rashodovani tenk i još neki kamioni i odvučeni u Split u tvrtku koja otkupljuje otpad i tamo su prodani, ali su ti kradljivici otkriveni.»
Kriminalci koji se bave ovakvom vrstom krađa, kaže Dušan Miljuš, ne rade sami:
«Mislim da se u velikoj većini slučajeva te krađe događaju u suradnji sa ljudima koji su uposleni u tim tvrtkama. One tvrtke koje doista ozbiljno shvaćaju problem zaštite, poduzimaju mjere – dakle postoje načini da se takve krađe spriječe – i svele su štete na minimum. One koje na svojim skladištima imaju milijunske vrijednosti, a koje čuva možda neki portir koji krađu niti može ni fizički spriječiti ili je u dosluhu s kradljivcima, onda takve stvari prolaze.»
* * * * *
Veze ljudi sa jedne i druge strane zakona očite su i na nekim drugim poljima gde ih ne bi trebalo biti. O tome je naš Sead Sadiković porazgovarao u Bijelom Polju sa svojim sugrađanima:
Ono što se može vidjeti «golim okom», ne liči na borbu protiv kriminala, kaže Admir:
«Kriminalci i policajci su u svakodnevnom kontaktu. Mogu se vidjeti kako zajedno piju, mogu se vidjeti zajedno u gradu, što je nelogično.»
Mogu li policajci uhvatiti kriminalce kad piju s njima piće?
«Prije bih rekao da ih puštaju da za njih odrade neke poslove.»
Svuda na svijetu postoje kriminal i korupcija, pa Crna Gora ne može biti izuzetak, kaže Garo Kajević. On podržava vladajuću strukturu i vjeruje da je nova Crna Gora ujedno šansa da ona postane pozitivan primjer:
«Nova država je nova prilika da se dokaže da će biti pravna država. ovo će biti oaza mira. A što se tiče policije, ona radi svoj posao.»
Jednako kao i crnogorski političari i građani Crne Gore različito sude o kriminalu u njoj. Damir Šabanović je završio filozofiju i bez posla je:
«Često nas informišu kako se država Crna Gora uspješno bori protiv kriminala, ali ustvari ja ne vidim nikakvu razliku između informacije i manipulacije.»
Fahrudin Kajević iz Bijelog Polja redovno čita crne hronike i ne strahuje, kaže, da može biti žrtva kriminala, pogotovo ne da može biti opljačkan:
«Mogu samo mene ukrasti. Osim sebe, nemam ništa drugo.»
* * * * *
Nekadašnja Jugoslavija važila je za relativno sigurnu zemlju. O ovakvoj vrsti kriminala o kojoj danas govorimo, tada se nije govorilo. Je li razlog to što je danas otvorenost veća nego tada, ili je nekadašnja država realno bila zemlja sa manje kriminala, pitamo Dobrivoja Radovanovića, iz Centra za kriminološka istraživanja u Beogradu:
«Klasičnog kriminala, u koji sitni kriminal spada, pa i onaj nešto krupniji, sada je u zemljama bivše Jugoslavije makar tri puta više nego što ga je bilo do devedesetih godina prošlog veka, odnosno do raspada stare Jugoslavije. Razlog za to su verovatno ovi ratovi koji su između ostalog doneli angažovanje policije u mnogim drugim stvarima. Pojavila su se teška krivična dela kao što su ubistva, razbojništva, seksualni delikti, organizovani kriminal i tako dalje, tako da je policija jednostavno morala da se okrene malo na tu stranu i da zapostavi ovaj klasični kriminal. Kao ilustraciju mogu navesti da je recimo u Srbiji tamna brojka klasičnih krađa tri puta veća nego što je evidentirano, a u staroj Jugoslaviji ta tamna brojka je bila otprilike jedan prema jedan. Mogu vam takođe reći prilično tačan podatak da je u Srbiji za vreme stare Jugoslavije bilo za jednu godinu 79 razbojništava, a već 1992-1993. godine taj broj je prelazio hiljadu. To je sve takođe klasičan kriminal. Dakle, tog kriminala je bilo daleko manje nego što ga sada ima, ali ga je bilo. Da je takođe privlačio pažnju državnih organa pokazuje recimo činjenica da je moj institut radio paralelno sa Francuzima istraživanja takozvanog sitnog kriminala.»
Zašto su ovakve krađe često u medijima, da li i među stručnjacima ne znam, često u zapećku onih stvari koje zvuče atraktivnije, tipa otkrivanja falsifikata, otkrivanja narkotika i tako dalje? Jesu li one realno daleko manje opasne, bez obzira na raširenost?
«Ne, nisu. Za građane, za ukupno stanovništvo bilo koje zemlje, najopasniji je takozvani klasični kriminal, a u okviru njega je vrlo opasan sitni kriminal kojeg mediji skoro da ne registruju, a policija ga prilično zapostavlja u svom radu, i u prevenciji i u procesu otkrivanja, a on je jako masovan i zagorčava svakodnevni život makar polovini stanovnika bilo kog velikog grada. Da je to tako pokazuje i jedno istraživanje Francuza koji su radili taj sitni kriminalitet unazad jedno petnaestak godina. Iz tih rezultata se vidi okupiranost građana rešavanjem tih problema i nerviranja koja taj sitni kriminalitet donosi, više nerviranja nego materijalne ili neke druge štete.»
Jesu li krađe o kojima je reč specifičnost država u tranziciji? Dušan Miljuš, urednik crne hronike zagrebačkog «Jutarnjeg lista»:
«Ako bi čitali da je negdje u Engleskoj ili u Americi ukraden tenk, vjerojatno ne bi bio ukraden zbog toga da bi ga netko prodao u staro željezo, nego možda više kao nekakav raritet ili da bi netko dokazao da je sposoban to napraviti. No, ovdje to vjerojatno rade kriminalne organizacije koje su našle način gdje će to dalje plasirati. A vjerojatno dosta često i one koji otkupljuju to željezo puno ne zanima porijeklo otkud je ono došlo. Možda nekima proradi savjest, pa kad im dođe nekakva čudna pošiljka, onda o tome obavijeste policiju, ali u najvećem broju slučajeva svi gledaju samo svoj dio zarade u tom kolaču i ne zanimaju se puno za načine kako je to došlo do njih.»
Salih Fočo, sociolog, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kaže Žani Kovačević, novinarki Radija Slobodna Evropa da krađe o kojima je reč zaista nisu specifičnost Balkana, ali da je na Balkanu zbog rata problem daleko teži:
«Slična je situacija i u drugim zemljama koje su izašle iz socijalističkog modela i koje se nalaze u tranziciji. Dakle, jednostavno model pretvorbe državnog ili društvenog vlasništva vlasništva, koje je trebalo privatizirati, dakle koje je trebalo da pređe u ruke privatnih vlasnika, ostavljen je prazan formalno-pravni prostor koji je nedefinisan krivičnim i drugim zakonima, gdje se zapravo teško može razlučiti, gdje teško mogu legitimni organi reagirati, da se tačno može odrediti da je u izvjesnom smislu kriminalni akt, a šta je nešto što je zakonom dopušteno. Imovina koja je bila društvena danas je potpuno nezaštićena, prepuštena u izvjesnom smislu zubu vremena i zbog tog niko o njoj ne vodi računa. Tek poslije dobijemo informaciju ili se u izvjesnom smislu osjeti posljedica da se nešto desilo. Dakle, rekao bih da je jednostavno i kriminal jedno društveno stanje koje se sasvim sigurno ne želi suzbiti adekvatnim sredstvima koja su normalna u demokratskim zemljama gdje postoji jasan, normativno uređen sistem šta se podrazumijeva pod pojmom kriminala i kriminalnih akata i radnji, na osnovu čega primjereno djeluju određeni policijski, sudski i drugi organi koji to sankcioniraju. Kod nas – kad kažem ,kod nas‘ podazumijevam širi prostor bivše Jugoslavije – taj fenomen je ostao prilično ne definiran. Zbog tog se građani dobrim dijelom ne osjećaju ni sigurnim u smislu lične bezbijednosti, pa time i njihova imovina. Jednostavno nismo navikli na jedan takav sistem, a to zapravo govori da će tu oblast zaista trebati potpunije i sistematskije urediti i stvoriti normalne uvjete u kojima će se tačno definirati šta je kriminal koji će se sankcionirati.»
Ima li nekog skorijeg rješenja?
«Rješenje bi se moglo uspostaviti. Jednostavno je potrebno donijeti set zakona, povećati određena ovlaštenja policijskih i istražnih organa, pojačati sankcije izvršioca. Prema tome, to je u izvjesnom smislu vrlo lako rješivo. Potrebna je samo politička volja i potrebna je suglasnost zakonodavnih organa da zaista donesu sistemske zakone.»
Koliko smo mi, prema vašoj procjeni, trenutno daleko od tog rješenja?
«Dosta daleko, s obzirom da se kod nas sve politizira. To je zapravo kod nas ključni problem sistema. Nije samo u prevelikom broju institucija, nego jednostavno u nedostatku želje političkih struktura da institucionalni sistem funkcionira, nego se on blokira.»
Gde je rešenje? Krenuti od vrha, a tolerisati manji kriminal, krenuti od dna ili pak krenuti po svim frontovima? Dobrivoje Radovanović:
«Prvi deo odgovora je da se to mora da rešava. Država to ne sme da ostavi po strani i da čeka da on sam isčili, jer neće isčiliti. Naprotiv, rasće paralelno sa razvojem ekonomije, razvojem društvenog bogatstva sa standardom stanovništva i dalje će zagorčavati život. Zatim, ne sme da se ostavi po strani i zbog poštovanja pravnih principa, niti jedno krivično delo ne sme biti abolirano i niti jedan slučaj ne sme ostati nekažnjen ako država hoće da bude zaista država. To opravdanje da i drugi kradu, da ima mnogo većih krađa, potpuno je nedozvoljiv stav, i naučno i pravno i psihološki i kriminološki i kako god hoćete. Ta logika, ne daj bože, može čak da pređe u to da počnu da se opravdavaju ratni zločini. Oni se zapravo sada tako i opravdavaju – mi jesmo činili, ali činili su i oni, zašto bi smo mi odgovarali, kada ne odgovaraju oni. Taj lanac ide u beskraj i znači praktično mirenje sa kriminalom i uništavanje države.»
Naši sagovornici su:
Dobrivoje Radovanović, stručnjak kriminalistike, direktor Centra za kriminološka istraživanja u Beogradu:
«Za građane je najopasniji takozvani klasični kriminal. On je jako masovan i zagorčava svakodnevni život makar polovini stanovnika bilo kog velikog grada.»
Salih Fočo, sociolog, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu:
«Slična je situacija i u drugim zemljama koje su izašle iz socijalističkog modela i koje se nalaze u tranziciji.»
Dušan Miljuš, novinar, urednik Crne hronike zagrebačkog «Jutarnjeg lista»:
«Prošle godine smo i mi imali jedan raritet – ukraden je tenk i neki kamioni, ali su ti kradljivci otkriveni.»
I obični ljudi:
«Sve se u ovoj zemlji krade.»
«Svi bi htjeli dobro živjeti, a niko ne bi htio raditi, pa je onda lakše ukrasti.»
«Da se baš vagon krade, to do sada nisam čuo. Međutim, s obzirom da je ovo vrijeme u kojem je krađa postala umjetnost, vjerujem da je i to tačno.»
* * * * *
Prva vest na današnju Temu, koja je izazvala našu pažnju, objavljena je pre deset dana. Policiji u Banja Luci prijavljena je krađa sedam teretnih vagona – vlasništvo Željeznica Republike Srpske. Vagoni kapaciteta oko 170 tona «nestali» su sa industrijskog koloseka u krugu banjalučke fabrike «Incel». Milorad Milojević, novinar Radija Slobodna Evropa u Banja Luci otišao je u fabriku «Incel»
Policija još uvijek istražuje kakva je sudbina sedam željezničkih vagona čiju je krađu prijavila Željeznica Republike Srpske. Radnici obezbjeđenja u fabrici «Incel», gdje su se nalazili nestali vagoni, kažu da nisu primijetili bilo kakvu krađu. Ne želeći pred mikrofone, kazali su da jedan čovjek teško može proći neprimijećen kroz krug fabrike, a kamoli da neko iznese čak sedam vagona teških desetine tona. No Marko Vasiljević, direktor unutrašnje kontrole Željeznica, tvrdi drugačije:
«Osmog avgusta 2006. godine primijećeno je od strane šefa stanice da se vrši njihova sječa. »
Građani, navikli na česte krađe, ali novca iz banaka, pumpi i pošta, kažu da su pomalo zatečeni krađom čak i vagona:
«Čuo sam da se može ukrasti vagon novca, vagon žita, ali da se krade baš sam vagon, to do sada nisam čuo. Međutim, s obzirom da je ovo vrijeme u kojem je krađa postala umjetnost, vjerujem da je i to tačno.»
«To je presmiješno, da neko ukrade vagone.»
«U ovoj zemlji se sve krade. Kako možeš kupiti sve – od igle do lokomotive, tako možeš i ukrasti.»
Misteriju nestalih vagona razriješio je direktor «Incela» Mihajlo Crnadak, koji je kazao da se ne radi ni o kakvoj krađi vagona, već da je on dao nalog da se isijeku i ukline tone željeza koje su i ekološki štetne:
«To su vagoni koji tamo stoje 16-17 godina i u kojima su bile hemikalije koje su progrizle cisterne, iscurile vani i napravile ekološku havariju. Tako da je to poduzeto kao sanitarna mjera.»
U Željeznicama navode da je sječa nezakonito obavljena, te da će policiji biti dostavljena procjena nastale štete nakon uništavanja njihove imovine.
Još jedna neobična krađa dogodila se protekle sedmice u Bosni i Hercegovini. U mestu Kuli, u opštini Sokolac, na istoku zemlje, ukradeno je u noći između 8. i 9. avgusta oko 900 metara kabla od dalekovoda, što je uzrokovalo ispadanje 35 kilovatnog dalekovoda Sokolac-Stjenice iz sistema.
Neobična krađa dogodila se u Republici Srpskoj i početkom ove godine kada je Elektroprivreda Republike Srpske iz Trebinja ostala bez visokonaponskog dalekovoda s nekoliko kilometara električnih kablova.
* * * * *
U Srbiji, u Novom Sadu je, protekle sedmice, javila je prva Agencija Frans pres (Agence France Presse), ukraden deo nekadašnjeg Varadinskog mosta.
Most koji NATO srušio 1. aprila 1999. trebalo je da bude odnet u Muzej Novog Sada kao vredan eksponat. Ali kada je konstrukcija trebalo da bude preneta, ispostavilo se da dela mosta teškog nekoliko tona jednostavno nema. Bogoljub Savin, istoričar i kustos Muzeja Novog Sada kaže Radiju Slobodna Evropa da je deo mosta nestao, iako je bio u posebno ograđenom prostoru na petrovaradinskoj obali:
«Prošle nedelje smo konstatovali da je nestao taj komad mosta koji smo kolega Bunatić i ja zamolili da se sačuva. Mostogradnja je bila ljubazna, direktor je dozvolio da uzmemo komad, i oni su ga dizalicom stavili na to mesto, u taj mali park, odmah kad se pređe Varadinski most, u Petrovaradinu. I on je tu stajao od početka leta 2000. godine do sada. Neki ljudi koji su to videli, kažu da je isečen u komade. To su čelični komadi, veličine pet sa šest. Mi smo ih svojevremeno izmerili. Cenimo da je težak tri-četiri tone. To je isečeno i odneto u nepoznatom pravcu.»
Nestanak ostataka metalne konstrukcije nekadašnjeg Varadinskog mosta policiji do sada niko nije prijavio. Zamenik portparola novosadske policije Petar Jeličić kaže Radiju Slobodna Evropa da je policija upravo na osnovu informacija iz medija samoinicijativno pokrenula istragu i da su već uhvaćene tri osobe zbog pokušaja teške krađe:
«Prilikom hvatanja izvršioca krivičnog dela, na licu mesta su pronađeni i predmeti koji su upotrebljeni za izvršenje dela. Te alatke odnosno rezači koje su koristili za sečenje tih dugačkih rešetki odnosno metalnih konstrukcija, su oduzete, kao i dva terenska vozila koja su dovezli na lice mesta radi lakšeg utovarivanja odnosno pakovanja u izvršenja krađe. Pored toga kradljivci su zatečeni sa već utovarenih nekih 660 kilograma tog gvožđa. Nađeni predmeti su oduzeti, naravno lica su kriminalistički obrađena i protiv istih je nadležnom javnom tužilaštvu podneta krivična prijava zbog osnovane sumnje da su izvršili krivično delo teške krađe. »
Dobrivoje Radovanović, stručnjak kriminalistike, direktor Centra za kriminološka istraživanja u Beogradu kaže Radiju Slobodna Evropa da ga ovakve neobične krađe uopšte ne čude:
«Onaj ko dobro poznaje prilike u Srbiji unazad dve-tri godine, shvatiće da to nisu baš neobične krađe i da je tako nešto očekivano. Naime u Srbiji skoro punim kapacitetom sada radi Železara Smederevo, to jest kompanija USS Steel koja je sada vlasnik Železare Smederevo, i ona po Srbiji kupi sve što se zove sekundarna sirovina, odnosno staro gvožđe i to jako dobro plaća. Dakle, u Srbiji je sada jedna žestoka kampanja i utakmica oko prodaje staroga gvožđa između smederevske železare, rumunske železare u Rešici i koliko ja znam još jedne firme u Republici Srpskoj koja to prodaje na neku treću stranu.»
* * * * *
Hrvatska, država koja je najdalje odmakla u regiji u evroatlantskim integracijama, na ovom planu o kojem je danas reč čisti je Balkan. U četvrtak, 17. avgusta, zagrebačka policija je objavila da je jedna osoba zaradila opekotine drugog i trećeg stepena kada je neoprezno krala bakar u jednoj trafostanici.
Nesreća se dogodila kada je tridesetogodišnjak sa još neotkrivenim pomagačem pokušao metalnim ključem da skine bakarne sabirnice koje su međutim bile pod visokim naponom. U jednom trenutku ključem je spojio sabirnice prve i druge faze, pa je došlo do stvaranja električnog luka i visoke temperature, saopštila je zagrebačka policija.
Dušan Miljuš, novinar, urednik crne hronike zagrebačkog «Jutarnjeg lista» kaže Radiju Slobodna Evropa da u njegovoj zemlji ovo uopšte nije izolovan slučaj:
«U Hrvatskoj ima takvih krađa. U zadnje vrijeme, koliko ja bilježim kao urednik crne kronike, sve su češće. Gotovo da ne prođe tjedan da nam se ne pojave dvije-tri krađe bakra iz nekih skladišta telekomunikacijskih tvrtki, iz Elektrodistribucije ili Hrvatskih željeznica. Recimo, imali smo prije nekoliko mjeseci veliku krađu bakra iz ,Elke‘. Mislim da je šteta bila oko 400 tisuća kuna. Prošle godine smo imali jedan raritet – na vojnom poligonu kod Šibenika su ukradeni rashodovani tenk i još neki kamioni i odvučeni u Split u tvrtku koja otkupljuje otpad i tamo su prodani, ali su ti kradljivici otkriveni.»
Kriminalci koji se bave ovakvom vrstom krađa, kaže Dušan Miljuš, ne rade sami:
«Mislim da se u velikoj većini slučajeva te krađe događaju u suradnji sa ljudima koji su uposleni u tim tvrtkama. One tvrtke koje doista ozbiljno shvaćaju problem zaštite, poduzimaju mjere – dakle postoje načini da se takve krađe spriječe – i svele su štete na minimum. One koje na svojim skladištima imaju milijunske vrijednosti, a koje čuva možda neki portir koji krađu niti može ni fizički spriječiti ili je u dosluhu s kradljivcima, onda takve stvari prolaze.»
* * * * *
Veze ljudi sa jedne i druge strane zakona očite su i na nekim drugim poljima gde ih ne bi trebalo biti. O tome je naš Sead Sadiković porazgovarao u Bijelom Polju sa svojim sugrađanima:
Ono što se može vidjeti «golim okom», ne liči na borbu protiv kriminala, kaže Admir:
«Kriminalci i policajci su u svakodnevnom kontaktu. Mogu se vidjeti kako zajedno piju, mogu se vidjeti zajedno u gradu, što je nelogično.»
Mogu li policajci uhvatiti kriminalce kad piju s njima piće?
«Prije bih rekao da ih puštaju da za njih odrade neke poslove.»
Svuda na svijetu postoje kriminal i korupcija, pa Crna Gora ne može biti izuzetak, kaže Garo Kajević. On podržava vladajuću strukturu i vjeruje da je nova Crna Gora ujedno šansa da ona postane pozitivan primjer:
«Nova država je nova prilika da se dokaže da će biti pravna država. ovo će biti oaza mira. A što se tiče policije, ona radi svoj posao.»
Jednako kao i crnogorski političari i građani Crne Gore različito sude o kriminalu u njoj. Damir Šabanović je završio filozofiju i bez posla je:
«Često nas informišu kako se država Crna Gora uspješno bori protiv kriminala, ali ustvari ja ne vidim nikakvu razliku između informacije i manipulacije.»
Fahrudin Kajević iz Bijelog Polja redovno čita crne hronike i ne strahuje, kaže, da može biti žrtva kriminala, pogotovo ne da može biti opljačkan:
«Mogu samo mene ukrasti. Osim sebe, nemam ništa drugo.»
* * * * *
Nekadašnja Jugoslavija važila je za relativno sigurnu zemlju. O ovakvoj vrsti kriminala o kojoj danas govorimo, tada se nije govorilo. Je li razlog to što je danas otvorenost veća nego tada, ili je nekadašnja država realno bila zemlja sa manje kriminala, pitamo Dobrivoja Radovanovića, iz Centra za kriminološka istraživanja u Beogradu:
«Klasičnog kriminala, u koji sitni kriminal spada, pa i onaj nešto krupniji, sada je u zemljama bivše Jugoslavije makar tri puta više nego što ga je bilo do devedesetih godina prošlog veka, odnosno do raspada stare Jugoslavije. Razlog za to su verovatno ovi ratovi koji su između ostalog doneli angažovanje policije u mnogim drugim stvarima. Pojavila su se teška krivična dela kao što su ubistva, razbojništva, seksualni delikti, organizovani kriminal i tako dalje, tako da je policija jednostavno morala da se okrene malo na tu stranu i da zapostavi ovaj klasični kriminal. Kao ilustraciju mogu navesti da je recimo u Srbiji tamna brojka klasičnih krađa tri puta veća nego što je evidentirano, a u staroj Jugoslaviji ta tamna brojka je bila otprilike jedan prema jedan. Mogu vam takođe reći prilično tačan podatak da je u Srbiji za vreme stare Jugoslavije bilo za jednu godinu 79 razbojništava, a već 1992-1993. godine taj broj je prelazio hiljadu. To je sve takođe klasičan kriminal. Dakle, tog kriminala je bilo daleko manje nego što ga sada ima, ali ga je bilo. Da je takođe privlačio pažnju državnih organa pokazuje recimo činjenica da je moj institut radio paralelno sa Francuzima istraživanja takozvanog sitnog kriminala.»
Zašto su ovakve krađe često u medijima, da li i među stručnjacima ne znam, često u zapećku onih stvari koje zvuče atraktivnije, tipa otkrivanja falsifikata, otkrivanja narkotika i tako dalje? Jesu li one realno daleko manje opasne, bez obzira na raširenost?
«Ne, nisu. Za građane, za ukupno stanovništvo bilo koje zemlje, najopasniji je takozvani klasični kriminal, a u okviru njega je vrlo opasan sitni kriminal kojeg mediji skoro da ne registruju, a policija ga prilično zapostavlja u svom radu, i u prevenciji i u procesu otkrivanja, a on je jako masovan i zagorčava svakodnevni život makar polovini stanovnika bilo kog velikog grada. Da je to tako pokazuje i jedno istraživanje Francuza koji su radili taj sitni kriminalitet unazad jedno petnaestak godina. Iz tih rezultata se vidi okupiranost građana rešavanjem tih problema i nerviranja koja taj sitni kriminalitet donosi, više nerviranja nego materijalne ili neke druge štete.»
Jesu li krađe o kojima je reč specifičnost država u tranziciji? Dušan Miljuš, urednik crne hronike zagrebačkog «Jutarnjeg lista»:
«Ako bi čitali da je negdje u Engleskoj ili u Americi ukraden tenk, vjerojatno ne bi bio ukraden zbog toga da bi ga netko prodao u staro željezo, nego možda više kao nekakav raritet ili da bi netko dokazao da je sposoban to napraviti. No, ovdje to vjerojatno rade kriminalne organizacije koje su našle način gdje će to dalje plasirati. A vjerojatno dosta često i one koji otkupljuju to željezo puno ne zanima porijeklo otkud je ono došlo. Možda nekima proradi savjest, pa kad im dođe nekakva čudna pošiljka, onda o tome obavijeste policiju, ali u najvećem broju slučajeva svi gledaju samo svoj dio zarade u tom kolaču i ne zanimaju se puno za načine kako je to došlo do njih.»
Salih Fočo, sociolog, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kaže Žani Kovačević, novinarki Radija Slobodna Evropa da krađe o kojima je reč zaista nisu specifičnost Balkana, ali da je na Balkanu zbog rata problem daleko teži:
«Slična je situacija i u drugim zemljama koje su izašle iz socijalističkog modela i koje se nalaze u tranziciji. Dakle, jednostavno model pretvorbe državnog ili društvenog vlasništva vlasništva, koje je trebalo privatizirati, dakle koje je trebalo da pređe u ruke privatnih vlasnika, ostavljen je prazan formalno-pravni prostor koji je nedefinisan krivičnim i drugim zakonima, gdje se zapravo teško može razlučiti, gdje teško mogu legitimni organi reagirati, da se tačno može odrediti da je u izvjesnom smislu kriminalni akt, a šta je nešto što je zakonom dopušteno. Imovina koja je bila društvena danas je potpuno nezaštićena, prepuštena u izvjesnom smislu zubu vremena i zbog tog niko o njoj ne vodi računa. Tek poslije dobijemo informaciju ili se u izvjesnom smislu osjeti posljedica da se nešto desilo. Dakle, rekao bih da je jednostavno i kriminal jedno društveno stanje koje se sasvim sigurno ne želi suzbiti adekvatnim sredstvima koja su normalna u demokratskim zemljama gdje postoji jasan, normativno uređen sistem šta se podrazumijeva pod pojmom kriminala i kriminalnih akata i radnji, na osnovu čega primjereno djeluju određeni policijski, sudski i drugi organi koji to sankcioniraju. Kod nas – kad kažem ,kod nas‘ podazumijevam širi prostor bivše Jugoslavije – taj fenomen je ostao prilično ne definiran. Zbog tog se građani dobrim dijelom ne osjećaju ni sigurnim u smislu lične bezbijednosti, pa time i njihova imovina. Jednostavno nismo navikli na jedan takav sistem, a to zapravo govori da će tu oblast zaista trebati potpunije i sistematskije urediti i stvoriti normalne uvjete u kojima će se tačno definirati šta je kriminal koji će se sankcionirati.»
Ima li nekog skorijeg rješenja?
«Rješenje bi se moglo uspostaviti. Jednostavno je potrebno donijeti set zakona, povećati određena ovlaštenja policijskih i istražnih organa, pojačati sankcije izvršioca. Prema tome, to je u izvjesnom smislu vrlo lako rješivo. Potrebna je samo politička volja i potrebna je suglasnost zakonodavnih organa da zaista donesu sistemske zakone.»
Koliko smo mi, prema vašoj procjeni, trenutno daleko od tog rješenja?
«Dosta daleko, s obzirom da se kod nas sve politizira. To je zapravo kod nas ključni problem sistema. Nije samo u prevelikom broju institucija, nego jednostavno u nedostatku želje političkih struktura da institucionalni sistem funkcionira, nego se on blokira.»
Gde je rešenje? Krenuti od vrha, a tolerisati manji kriminal, krenuti od dna ili pak krenuti po svim frontovima? Dobrivoje Radovanović:
«Prvi deo odgovora je da se to mora da rešava. Država to ne sme da ostavi po strani i da čeka da on sam isčili, jer neće isčiliti. Naprotiv, rasće paralelno sa razvojem ekonomije, razvojem društvenog bogatstva sa standardom stanovništva i dalje će zagorčavati život. Zatim, ne sme da se ostavi po strani i zbog poštovanja pravnih principa, niti jedno krivično delo ne sme biti abolirano i niti jedan slučaj ne sme ostati nekažnjen ako država hoće da bude zaista država. To opravdanje da i drugi kradu, da ima mnogo većih krađa, potpuno je nedozvoljiv stav, i naučno i pravno i psihološki i kriminološki i kako god hoćete. Ta logika, ne daj bože, može čak da pređe u to da počnu da se opravdavaju ratni zločini. Oni se zapravo sada tako i opravdavaju – mi jesmo činili, ali činili su i oni, zašto bi smo mi odgovarali, kada ne odgovaraju oni. Taj lanac ide u beskraj i znači praktično mirenje sa kriminalom i uništavanje države.»
