Ugledna američka novinarka Christiane Amanpour sudjeluje na međunarodnom skupu Forumu 2000 u okviru kojeg bivši češki predsjednik Vaclav Havel okuplja intelektualce, državnike, znanstvenike i borce za ljudska prava iz cijelog svijeta.
RSE: Poznati ste po izvještavanju o konfliktima na Balkanu. Čini mi se da ste bili među prvim novinarima koji su u lipnju 1999. ušli na Kosovo nakon kampanje NATO saveza. Kako ste tada doživjeli Kosovo?
AMANPOUR: U lipnju 1999. ušla sam na Kosovo sa britanskim snagama koje su pokušale zaustaviti napade na kosovske Albance. Svjedočili smo o brutalnostima kojima su po selima i gradovima bili izloženi kosovski Albanci. Našli smo masovne grobnice, dokaze o počinjenim zločinima i o tome sam izvještavala vrlo ekstenzivno. To su bili prvi trenuci nakon rata, nakon toga smo počeli izvještavati o političkim i društevnim zbivanjima. Želim istaknuti da je moj novinarski rad posvećen jačanju tolerancije među ljudima, i zato se nadam da će Kosovo biti primjer napretka i reformi. Nedvojbeno je da većinsko, albansko stanovništvo mora imati svoja prava i svoj politički sistem, ali oni također moraju garantirati i Srbima manjinska prava, i moraju sačuvati spomenike i povijesne znamenitosti. Znate ovo je postratno vrijeme i ono je uvijek teško, ali nadam se da ide u pravom smjeru.
RSE: Nedavno ste izjavili kako je model intervencije koji je primjenjen na Balkanu primjer uspješne intervencije. Možete li nam pojasniti taj stav?
AMANPOUR: Prvo sam izvještavala iz Slovenije, pa Hrvatske, pa Bosne i Hercegovine. Vidjela sam što se događa kada nema intervencije, shvatili smo što je to etnički rat i kako poltika koristi naciju za vlastite probitke. O tome su izvještavali i moje kolege iz BBC-a, austrijskih, njemačkih, turskih, francuskih i drugih svjetskih tv stanica. Godinama smo prenosili ono što se tamo događa, nismo bili ni za, ni protiv, bilo koje strane. Izvještavali smo što se događa a to je da jedna grupa ljudi, jako dobro naoružana, bombardira i drži u opsadi drugu grupu ljudi, uglavnom civila u gradovima. Zločini su se gomilali i bili sve stravičniji, da bi ih zapadna demokracija mogla tolerirati. Konačno, nakon toliko ratnih godina, tolikog granatiranja i opsade, nakon što je ubijeno i izmasakrirano toliko žena, muškaraca, djece, nevinih civila i to pred očima svijeta, i konačno nakon tragedije Srebrenice u srpnju 1995, zapadne zemlje predvođene Sjedinjenim državama i saveznicima su intervenirale. Intervencija je bila kratkotrajna i otvorila je put mirovnom procesu. On još uvijek traje i nije savršen, ali i to je bolje od onoga što se događalo ranije. Po mom mišljenju, model uspješnje intervencije je onaj koji se temelji na humanitarnim prioritetima, jer tamo nije bilo nafte, strateških interesa, obrane, ekononomskih resursa. Intervencija je izvedena brzom vojnom kampanajom svih saveznika, a potom je vojna pobjeda transformiana u političku i ekonomsku rekontsrukciju. Drugim riječima, postojao je plan kako impelementirati mir, i kako izvesti ekonomsku i političku obnovu. naravno, to nije bilo savršeno, ali dalo je rezultate.
RSE: Ipak države Balkana i danas se suočavaju sa probelmima. Primjerice, nije rješen status Kosova, aKaradžić i Mladić su još na slobodi!_
AMANPOUR: Činjenica da su Karadžić i Mladić slobodni, sramota je, kako za regiju koja ih krije, tako i za NATO koji ih nije uspio naći i privesti pravdi. Nikada neću shvatiti zašto je to tako, jer radi se o osobama koje su optužene za najteže ratne zločine, za genocid i zločine protiv čovječnosti, i oni za to moraju odgovarati pred sudom UN. Ja to smatram propustom koji zapravo nastavlja trovati djelove regije. Što se tiče statusa Kosova na njemu rade i UN, Sjedinjene Države i Evropa i nadam se da će uskoro status biti definiran.
RSE: Jeste li sigurni da više nećete izvještavati sa Balkana kao ratne zone?
AMANPOUR: Nadam se da neću. Svi znamo da rat nije neka budućnost, ili napredak. Oni koji su prošli kroz jedan divljački rat , najokrutniji od II svjetskog rata u Evropi , i te kako shvaćaju što je rat. Moja generacija se suočila s nečim za što je vjerovala da se nikada neće dogoditi i vjerujem da mladi u regiji mogu shvatiti da je mir bolji od rata i nesreće . Vjerujem da su oni zaintersirani kao i mladi svugdje u svijetu, da imaju dobar posao, obitelj. Nadam se da su oni jači od onih snaga koje žele destabilizirati regiju i da će im se suprostaviti.
