A zbog čega sve to? Zbog emisije „Latinica“, autora Denisa Latina, na temu za koju, pokazuje se, još izgleda nije vreme. Voditelj, Denis Latin:
„Dobra večer dragi gledatelji. Prije punih šest godina, u svojoj 78 godini, u zagrebačkoj Novoj bolnici preminuo je prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Vrijeme polako odmiče, ali temeljna dilema ostaje – je li bio otac domovine ili autoritarni nacionalistički diktator? U večerašnjoj emisiji govorimo o Tuđmanu kao čovjeku, o njegovim dobrim i lošim stranama, te onome što nam je dao kao svoju političku ostavštinu.“
Neposredno nakon ovakve najave, usledili su prilozi o pokojnom Franji Tuđmanu kojima se, ruku na srce, može štošta profesionalno prigovoriti. Ono, međutim, što je iziritiralo širu javnost u Hrvatskoj, nije bila kritika nekih osobina prvog predsednika države, već sistematsko dovođenje u pitanje svega onoga što je, za širu javnost i državne medije, još uvek tabu.
Redale su se jedna za drugom konstatacije da Franjo Tuđman nije uvek bio na političkim pozicijama na kojima je tvrdio da je bio, da nije bio disident, kako je tvrdio, da nije odslužio zatvorsku kaznu, da mu roditelje nisu ubile ustaše…
„Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvom je sami želimo!“
„San o samostalnoj Hrvatskoj, isticao je Franjo Tuđman, pratio ga je od malih nogu. Istina je malko drukčija. Rođen je 1922. godine u Velikom Trgovišću. Od malena je uz oca ljevičara i stječe njegova uvjerenja. U partizanima ga upoznaje Zvonko Ivanović Vonta:
On je kao ementaler, šupljikav. Nitko ga nije volio jer je uvijek bio prepotentan.
Godine 1946. u tragičnom obiteljskom događaju, otac Franje Tuđmana prvo ubija suprugu pa sebe u Velikom Trgovišću. Događaj koji pripada u crnu kroniku Tuđman u Beogradu okreće sebi u korist – govori da su mu oca ubile ustaške snage.
Dvije godine zatvora, koliko je dobio, Tuđman nikad nije odsjedio. Vadeći se liječničkim potvrdama, proveo je u zatvoru samo šesnaest mjeseci. Umirovljuju ga u njegovoj četrdeset i petoj godini, ne daju mu raditi, kasnije govori Franjo Tuđman. Zvonko Ivanović Vonta upozorava da je to još jedna u nizu laži:
On je, dapače, nakon što je izbačen iz partije, ostao saborski zastupnik.“
Ovako oštri stavovi koji se do sada nisu čuli na najuticajnijim hrvatskim medijima, dobili su na težini i žustrom polemikom tokom emisije u kojoj među ostalima učestvuju: Zrinka Vrabec Mojzeš, urednica na nezavisnom Radiju 101:
„Hrvatska u vrijeme Tuđmana, bila je jedna mala, nedemokratska, nesimpatična i od međunarodne zajednice izolirana zemlja.“
Nenad Ivanković, nekada dopisnik i potom glavni urednik državnog Vjesnika, sada čelnik jedne minorne desne stranke:
„Državnička djela se ne mogu objasniti ovakvim prizemnim podmetanjima i ovakvim ocjenama koje su jedno insinuatorsko psihologiziranje.“
Zlatko Telko, predsednik Udruženja „Juns Protecta“:
„Tuđman je bez sumnje imao namjeru podijeliti Bosnu.“
Zrinka Vrabec Mojzeš:
„Ako je netko počeo kao komunist i general, a nakon toga smo čuli onu rečenicu da je NDH bila, između ostalog, ostvarenje vjekovnog ili tisućljetnog sna hrvatskog naroda…“
Profesor filozofije Milan Kangraga:
„Eksplicite Tuđman govori pozitivno o genocidu koji je on spremao. Spremao ga je, naravno, prema srpskom narodu u Hrvatskoj. Što je bilo s onima koji su ostali? Oni su poslije, ne pobijeni, nego zaklani. Bila je katastrofa nakon toga. Zamislite da je ostalo više ljudi ili čak mnogo. Pa sam Bog zna što bi se njima dogodilo.“
Dan ili dva nakon emisije, hrvatski Sabor. Glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić:
„U toj emisiji ima jako puno neprofesionalnosti, neuravnoteženosti, nepoštivanja temeljnih obveza koje je nametnuo zakon o ravnoteži argumenata i ravnoteži stavova koje nisu sinoć ispunjene.“
Zastupnik Damir Kain:
„Nije se gospodin Bukovac ubio zbog ,Latinice‘ već zbog PTSP-ja. ,Latinica‘ je emisija, a PTSP je bolest.“
Zastupnik Frano Piplović:
„U historiografiji postoji jedna metoda koja se zove dominacija memorije, kada želite nešto izbaciti, nešto izbrisati, i ta metoda je inače poznata. U toj istoj emisiji se pozovu osobe koje su žive i zdrave, koje su za života pokojnog predsjednika Franje Tuđmana bile u nekoj vrsti sukoba sa tim istim predsjednikom, a mrtva se usta braniti ne mogu…“
Zastupnica Zdenka Babić Petričević:
„Gospodine predsjedniče, dame i gospodo, kolega Piploviću, citirat ću vas: ,Pozvale su se osobe koje su bile u nekoj vrsti sukoba sa predsjednikom Tuđmanom‘. One nisu bile u sukobu s predsjednikom Tuđmanom nego sa stvaralaštvom predsjednika Tuđmana, a sada sa njegovom ostavštinom. Ona bi se trebala bazirati na istini, a ne na lažima. Ja osobno ne podnosim ,Latinicu‘ jer se piše ćirilicom i zato je onakva kakva jeste. Možda ne bi bilo tako strašno da se ,Latinica‘ nije dogodila nakon petnaest godina stvaranja hrvatske države i naše najnovije povijesti, već da se ta „Latinica“ dogodila nakon pedeset godina. Onda bi svi rekli – ma, slušajte, to je povijest koja je bila prije pedeset godina.“
Vladimir Šeks, predsednik hrvatskog Sabora:
„,Latinica‘ je jedna blasfemična krivotvorina hrvatske povijesti.“
* * * * *
Nasleđe triju ličnosti koje u državama regije važe za „očeve nacije“ naša je Tema sedmice. Je li došlo vreme za realno ocenjivanje ostavštine Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića? Ako ne, kako i kada se realno suočiti sa njim? O tome, bez ikakve namere da ove ličnosti poredimo, u našoj Temi sedmice.
Odmah nakon emisije „Latinica“ Hrvatsku je televiziju, prema riječima glasnogovornika Janoša Remera, nazvalo više od petsto gledatelja i uglavnom žestoko prosvjedovalo zbog kritičkog odnosa prema ostavštini prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Slično su i u našoj anketi reagirali mnogi Zagrepčani:
„Svi smo žalosni. Emisija nam se ne sviđa. Bila sam žalosna i plakala sam. Bilo mi je teško. Bilo mi je vrlo teško.“
„Emisija je skroz neobjektivna. Latina bi trebalo hitno smijeniti.“
„Sve mi je to očajno. Ja vam nisam tip koji voli grdne stvari slušati.“
„Sve što su govorili je u redu. Vozili su kamione, a sad su bogataši. To je sve primitivno, ovaj svijet. Nitko neće da vidi istinu.“
Da li su Hrvati spremni suočiti se sa istinom?
„Čujte, to je relativna stvar. Tuđman nam je, ipak, stvorio, nakon toliko stoljeća, državu i to treba poštivati.“
Što vi mislite, što je ostavio pozitivno, što negativno?
„Ne znam. S jedne strane pozitivno, s druge možda negativno. Ne znamo ni sami više kaj.“
„Ne slažem se da je u vrijeme Tuđmana sve bilo negativno. Pretvorba je bila kakva je bila, ali ni u drugim evropskim zemljama koje su prolazile tranzicijom nije bilo ništa bolje, s tim da smo mi još imali i rat.“
„Tuđman je bio super čovjek. Svaka mu čast. Ono što je on napravio za Hrvatsku, nitko do sad nije napravio.“
„Lopov i kriminalac. Koliko je on pokrao, Tito ne bi stigao da je još dvjesto godina živio.“
„O tom potom. Pljačkaju svi. Prema tome, svi su isti. Stvorio nam je državu, prema tome mislim da nije u redu da ga sad pljuju.“
„Meni je ukrao mojih četrdeset i pet posto penzije.“
„Dok je bio Tuđman živ, svi su govorili – najbolje je. Sad, pošto ga nema, svi pričaju protiv njega.“
„Ne može se reći da je predsjednik krao, jer je država bila u ratnoj situaciji.“
„Poštovanje Tuđmanu i sve najbolje. O politici baš i nemam neko mišljenje, to mi je najmanje važno u životu.“
„Ne znam što bih ustvari točno mislio. Mislio sam sve najbolje, sad baš i ne mislim da je bilo sve najbolje. Ali, eto, što je tu je.“
„Da budem surovo iskren, dosta je uzeo, ali je dosta i ostavio. Uzeo nam je dosta novaca, ali nam je ostavio hrvatsku državu. Ne bi bili ovdje u Hrvatskoj da njega nije bilo.“
IDS-ov saborski zastupnik Damir Kain:
„Tuđman jeste bio prvi Hrvatski predsjednik, to nitko ne može osporiti. Imao je dobrih stvari i imao je mana. Te loše stvari je nekako lakše nabrojati – od njegove politike u Bosni, pretvorbe, to mu sigurno nije podmetnuto, odnosa prema povijesti, manjinama, medijima i tako dalje. Ali, s druge strane, bio je na čelu pokreta koji je pokrenuo stvaranje Hrvatske, iako je laž da je Hrvatska samo njegovo djelo ili HDZ-a.“
Voditelj Centra za politička istraživanja dr. Anđelko Milardović:
„Smatram da je otvaranje ovog diskursa palo u nezgodno vrijeme, s obzirom na povišene tonove i emocije prilikom nedavnog uhićenja generala Gotovine. Isto tako mislim da ovo društvo nije spremno na dijalog ako nema činjenica, argumenata i dokaza.“
Doktorica Mirjana Krizmanić kaže da ništa u Latinici nije prepričavano, već dokumentirano samim Tuđmanovim izjavama:
„Naravno da nije ugodno vidjeti takvu emisiju, ali mi to sve znamo. Tu nije bilo ničeg posebno novog. To je skupljeno i prezentirano što je objektivnije moguće.“
Opovrgava tvrdnje kako je Tuđmanova izjava o NDH istrgnuta iz konteksta:
„Bilo je rečeno da je izjava predsjednika Tuđmana – da je NDH bila izraz težnje hrvatskog naroda, istrgnuta iz konteksta i da on to nije rekao. To je apsurdno reći. On je to rekao, on je to mislio, on je tako i dopuštao da se ponaša velik dio ljudi u Hrvatskoj, dakle da se vuku van opet ti ustaški simboli. On je to djelomično poticao. To je bilo rečeno i to je činjenica. Iako će se neki, ne sa argumentima, protiv toga buniti jer vjerojatno se o tom ne bi smjelo govoriti, a ja mislim da se treba govoriti.“
Novinar i književnik Miljenko Jergović kaže da urednici „Latinice“ kasne deset godina i zato mu je, kaže, cijela emisija išla na živce:
„Meni je cijela ta latinica izgledala kao ,Feral Tribune‘ iz 1996. ili 1997. godine. Oprostite, gospodo, ali ovo je 2005. godina! Pa ako ste svi skupa htjeli biti neke velike face i neki veliki frajeri, trebali ste to raditi 1996-97, jer 2005. godine to zbilja nema nikakve svrhe i nikakvog smisla.“
Samo hrvatsko društvo, prema njegovim riječima, i dalje je vrlo podijeljeno kad je riječ o Tuđmanovoj ostavštini:
„Tu je stvar krajnje jednostavna. Postoje i dalje ljudi kojima je Franjo Tuđman bog na zemlji, kakvim ga predstavlja, uostalom, i Katolička crkva u Hrvatskoj ili njezin veći dio, i postoje ljudi kojima je Franjo Tuđman nešto posve drugo. Tako je bilo prije deset godina, tako je i danas i tu se ništa bitno ne mijenja, osim što je ovih tuđmanofila neusporedivo manje nego što ih je bilo tada.“
Doktor Anđelko Milardović tvrdi suprotno. Većina Hrvata se, kaže, i danas identificira s osobom prvog hrvatskog predsjednika i za raspravu o njegovoj ostavštini treba povijesna distanca:
„Ovo što se sada dogodilo s Hagom, to će trajati na duge staze. Skoro do 2007. godine, ako ne do 2010. godine, i pitanje je kakav će biti epilog. Ako na to nadodate i ovu, možda nešto agresivniju raspravu koja neće voditi računa o toj nekoj povijesnoj distanci i koja neće voditi računa o trenutku i tom naboju, mislim da bi rasprava mogla otići u potpuno drugom smjeru i dodatno naelektrizirati i ovako naelektrizirano javnost. Svakom djelovanju je potrebno vrijeme i ne treba silovati stvari, jer će se proizvesti kontraefekt. Ne može se prije no što se može.“
* * * * *
O situaciji u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, o spremnosti ili nespremnosti tih sredina na suočavanje sa nasleđem nacionalnih vođa iz prošle decenije Radiju Slobodna Evropa govore upravo ličnosti koje su isto što i sada govorile ne samo 1996. nego i 1991. godine.
U Srbiji nije sazrela svest o stvarnim rezultatima vladavine Slobodana Miloševića, a što je još gore nema ni procene sadržine njegove politike kaže Radiju Slobodna Evropa Žarko Korać, univerzitetski profesor psihologije i političar:
KORAĆ: To je jedna politika koja, niti je nastala s njim, niti je, nažalost, prestala da postoji njegovim silaskom sa vlasti. Jedno je, naravno, moje mišljenje koje je bilo izrazito kritično od samog početka. Ja Miloševića u osnovi vidim kao čoveka koji je u jednom istorijskom trenutku formulisao politiku koja u Srbiji postoji praktično od 19. veka. Ona je, da kažem grubo, bila onaj drugi deo politike kojom je realizovano stvaranje Jugoslavije, drugi pol one politike koja se pojavila kao alternativa tokom Drugog svetskog rata. I konačno, on je istovremeno izraz onog etatizma koji je jedan deo srpskih političara branio u čitavom razvoju Jugoslavije posle 1945. godine. Dakle, on je u sebi pobrao ekstremni srpski nacionalizam, etatizam i jednu u osnovi ne samo antijugoslovensku, emancipujuću ideju ove grupe južnoslovenskih naroda, nego jednu ideju u suštini antizapadnjaštva koja u sebi sadrži klicu negacije modernog doba, modernog vremena i povratak pomalo tim zadružnim vrednostima, sabornosti ili kako to neki govore, narodnjaštvu. Znači, Miloševiće je zapravo izdanak te jedne politike, a sa dolaskom Koštunice na vlast, jedan deo te politike se ustvari obnovio. I moram reći da postoji izvestan kontinuitet u osnovnim političkim idejama između Miloševića i Vojislava Koštunice. Naravno, postoje razlike, ali postoje i neke duboko slične ideje. I Slobodan Milošević u ovom trenutku, iako nije na vlasti, iako mu se sudi, može da ima jednu malu satisfakciju da ideje antizapadnjaštva, ideje svetske zavere protiv srpskog naroda, ideje trulog i pokvarenog Zapada koji ostavlja srpski narod na cedilu i nema za njega razumevanja. Ideje privatizacije kao eksploatacije i pljačke. Ideje individualnih sloboda i ljudskih prava koje treba da budu podređene ideji velike nacionalne zajednice i velike istorijske nacionalne ideje i misije srpskog naroda. Sve to, nažalost, još uvek postoji i na neki paradoksalan način bez obzira na kompletan i katastrofalan poraz Miloševićeve politike koji se upravo pred nama zbiva. Znači, sledećih meseci će Crna Gora, verovatno, odnosno gotovo sigurno, imati referendum i moje je predviđanje da će na tom referendumu, ipak, većina građana glasati za nezavisnu Crnu Goru i, naravno, kosovski razgovori će se završiti nekom vrstom uslovne nezavisnosti Kosova. Dakle, to je konačan rezultat njegove vladavine. Isto tako, moram reći, činjenica je da jedan veliki deo našeg društva još uvek temeljno odbija modernizaciju i ulazak Srbije, u punom smislu te reči, u 21. vek. Dakle, legat te politike je tu pred nama, ali velikim delom zato što je Milošević samo nasledio jedan projekat, ali ga je na jedan krvav, brutalan, način svojstven njegovoj ličnosti počeo da realizuje i gotovo uspeo.
RSE: Ono što se sada događa u Hrvatskoj se već dogodilo, pre nekoliko godina, u Srbiji. Dakle, jedna vlada koja gura tu zemlju unapred, ka Zapadu, ostavlja na margini one snage koje žele prosto da se ništa ne promeni. To se događalo, po mom mišljenju, i u vladi Zorana Đinđića, čiji ste vi bili potpredsednik. Šta je sada put Srbije? Ima li uopšte nade da se Srbija vrati u neku takvu politiku?
KORAĆ: U ovom trenutku su šanse slabe. Mnogi su zbunjeni protivrečnostima Koštuničine politike. Nažalost, Zapad je sklon da gleda samo onaj pozitivni deo, a to su promene države. Koštunica je, znači, svestan da nema nikakvu alternativu ako ne promeni zakonski okvir, ako institucionalno ne promeni Srbiju da bi ona postala kompatibilna sa Evropskom unijom i eventualno ušla u EU. Zapad sasvim svesno i namerno gleda samo taj deo njegove politike. Ali on ne gleda onaj deo njegove politike koji je, ustvari, suštinski važan za Srbiju i za njeno okruženje, a to je – šta se zbiva sa društvom, znači sistemi vrednosti, kritički odnos prema ratu, prema ratnim zločinima. Evo, navešću jedan primer. Koštunica u suštini nikada nije rekao ništa o Ratku Mladiću, ni jednu jedinu rečenicu o tom čoveku, zbog čega njega ustvari traže. On i predstavnici njegove vlade govore da će zadovoljiti haške obaveze, da će ispuniti ono što se od njih traži – ostavimo po strani koliko to faktički rade, ali bar to govore – ali on nikada nije rekao u čemu je odgovornost Ratka Mladića, u kakvoj je on vezi sa Srebrenicom, u kakvoj je vezi sa nekim drugim teškim zločinima. To je ono što ja zovem promena društva i sistema društvenih vrednosti. Dakle, to je ono što je ogromna protivrečnost Srbije danas. Država se donekle menja. Međunarodni monetarni fond, OEBS, Savet Evrope, svi oni imaju svoj određen uticaj i nešto postižu ovde. Ali to su promene, ako tako mogu da kažem, izazvane promenama u Evropi, onim što se mora uraditi. Ali ono što je promena društva, gde i jeste najveća odgovornost političara, u Srbiji toga nema. Naprotiv, Miloševićev sistem vrednosti se obnavlja. Pa i personalno ti ljudi danas su aktivniji nego ikada. Dakle, u ovom trenutku ne vidim velike mogućnosti za tu promenu, pre svega zbog toga što je, tada vodeća, evropeizujuća i modernizujuća stranka u Srbiji, Demokratska stranka, danas u šoku zbog gubitka lidera, sa novim ljudima, zauzela jednu veoma neutralnu, srednju poziciju. Ona neće da preuzme tu vrstu istorijske odgovornosti. U Srbiji se svega mali broj, pojedinci i neke male grupe, nevladine organizacije, bori za taj sistem vrednosti. Te snage još uvek nisu dovoljno jake da mogu da promene javno mnenje u celini. Ovo je jedna, ustvari, patetična borba grupa i pojedinaca, među koje i sebe ubrajam, da zadržimo taj sistem vrednosti, da ponovo pokažemo Srbiji da nema alternativu nego da prihvati taj sistem vrednosti. Drugim rečima, još uvek su slabe i nedovoljno organizovane modernizujuće snage, ali vrlo važne za Srbiju u ovom trenutku, a najveći broj političkih snaga u Srbiji ili glavnih političkih stranaka je napravio neki međusobni dogovor. Uz mala koškanja, svi egzistiraju na političkoj sceni, bez suštinskih i ozbiljnih međusobnih konflikata.“
RSE: Vi se konkretno ne mirite s tom činjenicom, politički delujte. Kako gledate – pitam vas ne kao političara nego kao profesora psihologije – na tu situaciju da se jedno društvo našlo u tom stanju u kojem sada jeste? Nalazilo se i sovjetsko društvo i mnoga autoritarna društva su se u nekim periodima nalazila u nekim svojim izgubljenim situacijama. Gde vidite izlazak iz toga?
KORAĆ: Političke snage zastupaju određene vrednosti koje onda prihvata veći ili manji broj ljudi. Ali postoji i obratan proces. Promena svesti ljudi, stavovi većine ljudi u datom društvu ili velikih grupa, proizvode političke pozicije. Dakle, to je jedan vrlo složen odnos. Moramo čekati, nažalost sada velikim delom od toga zavisimo, trenutak da građani shvate da s ovom politikom koju imamo u ovom trenutku, nećemo dovoljno brzo, dovoljno energično i dovoljno suštinski ići napred. U Srbiji imate jednu demoralizaciju. Tragedija Srbije u ovom trenutku je to što se građanima čini da je jedina prava alternativa ovoj politici koju danas imamo, koju vodi vlast, Srpska radikalna stranka, koja je ustvari još gora alternativa i još bliža originalnom Miloševićevom nasleđu i njegovoj brutalnosti, primitivizmu i divljaštvu. Ova druga, proevropska, modernizujuća, koja je u Srbiji uvek bila veoma važna, danas je, nakon ubistva Zorana Đinđića, još uvek u izvesnom rasulu. Mi svi živimo ogrnuti onim čuvenim Gogoljevim šinjelom. Živimo ogrnuti tim ubistvom koje je potpuno destabilizovalo scenu. Nažalost, nijedna ličnost, niti stranka nije uspela da popuni tu prazninu. Postoje nukleusi toga, od Čedomira Jovanovića do nekih hrabrih žena u nevladinim organizacijama. Ali to sve nije dovoljno. Prema tome, u Srbiji je trenutno apatija tog građanskog sloja, sloja koji zaista prihvata evropske vrednosti, a ne ovako prividno, kalkulantski, kako to čini Koštuničina vlada – mi ćemo to uraditi jer traži MMF, mi ćemo to uraditi jer traži ovaj ili onaj. Kad pogledate obrazloženja vlade, sve što vlada unosi kao zaista neku inovaciju, to se uvek obrazlaže time da to traži Evropa. Nema nijednog obrazloženja zašto je to u interesu građana Srbije. Znači, sve dok neko istinski ne počne da zastupa te vrednosti, sve dok se neko istinski ne suprotstavi jednom antievropejstvu, ne može biti slučajno da je u ovom trenutku najuticajniji teoretičar Srpske pravoslavne crkve pokojni vladika Nikolaj Velimirović koji je bio autentični antievropejac, inače politički vrlo blizak Dimitriju Ljotiću, dakle ljotićevac, koji je u seriji svojih tekstova, koji se inače preštampavaju, govorio protiv Evrope. Znači, on je autentični antievropejac, čak bih rekao protivnik Francuske revolucije koju smatra najvećim zlom koje se desilo u Evropi. Prema tome, mi možemo samo očekivati da građani u jednom trenutku shvate da je Srbija bez te proevropske, dobro organizovane alternative, izgubljena. Koliko će to trajati, pitate me kao psihologa. Mislim da se stvari burno menjaju. Godina ili dve su dug period u životu jednog čoveka, ali u politici nisu. Dakle, ja ne verujem da taj period može da traje predugo. Mislim da će u već sledeće godinu, dve ili tri građani Srbije morati doneti konačnu odluku – da li oni stvarno misle da je SRS alternativa, što mnogi, nažalost, danas misle, ili je alternativa ponovo se vratiti onome što je započelo 2001. godine, korenitim promenama društva, uz ogromne otpore, potpuni diskontinuitet sa Miloševićevim zločinačkim poduhvatom i povratak jednog drugoj, takođe evropeizujućoj tradiciji koja postoji u srpskoj istoriji, koja se može pratiti kroz čitav 19. vek, od Dositeja Obradovića do Jovana Ristića, od Jovana Ristića u 20. veku do srpskih socijaldemokrata, znači jedna ideja koja počiva na pravima čoveka i na modernom društvu. I to je dilema pred kojom se danas nalazi srpski birač i ja mislim da će on morati tu dilemu da reši u sledećih godinu, dve ili tri dana. Srbija u ovakvoj konfuziji, kad menjate državu zato što to od vas Zapad traži, a društvo praktično održavate na nivou i sistemu vrednosti Slobodana Miloševića, Srbija u toj šizofrenoj podeljenosti neće dugo moći da funkcioniše.
RSE: Da li upravo situacija oko nerešenog statusa Kosova i Crne Gore na jedan određen način odmaže ljudima da se skoncentrišu na neke druge stvari i da se zaista suoče sa onim što nije samo nasleđe Slobodana Miloševića, ali u ovom trenutku govorimo o tome?
KORAĆ: Svi se skoro samo pitaju jednu stvar – kakve će posledice završetak pregovora o Kosovu imati na političkoj sceni Srbije? Dakle, pitanje jednostavno glasi – koja će cena toga biti? Ako većina građana Srbije zaključi da je od raspada Jugoslavije jedini gubitnik sama Srbija, da ona jedina ima manju teritoriju, da ona jedina kasni u svojim evropskim integracijama, onda, naravno, postoji mogućnost da se desi ono o čemu sam govorio – da se izabere jedna još gora alternativa, a to je Srpska radikalna stranka. A to bi bila jedna velika tragedija, zato što narodi znaju da naprave katastrofalne greške, istorijske, u datom trenutku, ali, ipak, da jedna generacija napravi dve ovako katastrofalne greške, to bi zaista bilo previše. Ja se zaista pitam šta bi bile konsekvence toga, u nekom zaista istorijskom smislu, za Srbiju? Građani Srbije će konačno morati da se opredele: ili dobrosusedski odnosi, moderna država, promene u društvu, ljudska prava i odbacivanje Miloševićevog nasleđa, uključujući saradnju s Hagom iz ubeđenja, a ne iz potrebe, ili povratak u nekakvu mračnu prošlost i izolaciju i nešto što je moguće nazvati antibudućnosti Srbije.
* * * * *
Ni u Bosni i Hercegovini, na žalost, još uvek nema kritične mase spremne da realno sagleda poslednjih petnaestak godina kaže Radiju Slobodna Evropa Vehid Šehić, predsednik Foruma građana Tuzle:
ŠEHIĆ: Nažalost, Bosna i Hercegovina dijeli sudbinu Srbije i Crne Gore i Hrvatske. To je sistem spojenih posuda, s obzirom da su politike dvije susjedne države imale uticaj i danas imaju. Nažalost, veliki uticaj u onom negativnom smislu kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. To sigurno koristi onim snagama u Bosni i Hercegovini koje pokušavaju da fragmentarno gledaju našu istoriju novijeg doba. Sigurno da odgovornost postoji kod sva tri lidera. Dobro ste rekli da ona nije ista, međutim niko ne može biti amnestiran. Kad s nekim igrate karte, onda ste odgovorni i za određeni fer plej, svako prema svojim mogućnostima. Mi imamo i danas nekritički odnos prema određenim liderima, pa i bivšeg predsjednika BiH Alije Izetbegovića. On je sigurno u očima mnogih najveći sin bošnjačkog naroda. Od istine ne može niko biti apsolutno amnestiran. Mi smo još uvijek u jednoj moralnoj krizi, uvijek su krivi oni drugi. Mi u Bosni i Hercegovini živimo jedan specifičan život. Neke stvari se pokušavaju urediti na način koji bi odgovarao svakom njenom građaninu, bez obzira na njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Ali imaju i te neke, da tako kažem, fabričke greške. Ovo je još uvijek dominantno tronacionalna država, jer, nažalost, ustav nam je takav da apsolutno zanemaruje individualna i ljuska prava. Ako bi sada gledali odnose između naroda, a tome su mnogo kumovali i lideri, u srpskom narodu na bošnjački narod se gleda kao na one koji su izdali svoju vjeru nekada u nekoj našoj istoriji. S druge strane, i dan danas, znači deset godina nakon rata, govori se o genetskom porivu srpskog naroda da vrši zločine, da proganja Bošnjake odnosno Muslimane. Tome su apsolutno doprinijeli i lideri. Ja sam čovjek kritičan i sigurno da treba sačekati vrijeme. Vrijeme će pokazati da svi oni kritičari takvog jednog nacionalnog, nacionalističkog režima, ne mogu ući u onu svijetlu stranu naše istorije i vrijeme će pokazati šta smo mi dobili kao zaostavštinu iza SDA, naročito tog njenog radikalnog krila. Alija Izetbegović nije imao snage da se odupre i na svoj način je u jednom periodu vratio Bosnu unazad, kad je u pitanju onaj naš tradicionalni način života – komšiluk, koji je bio posebna tradicija i način života u BiH.
RSE: Ekonomski napredak, boljitak onog svakodnevnog, običnog života, pomaže ljudima da prosto počnu drugačije da gledaju na život, da ne gledaju samo na neke fikcije o teritorijima, o zemljama, o istoriji i to najčešće pogrešno interpretiranoj i tako dalje. Bosna je tu specifična. U Srbiji se to dogodilo u onom, nažalost, kratkom periodu pokojnog Zorana Đinđića i onda je to stalo. U Hrvatskoj se to događa u vreme Ive Sanadera, znači u vreme nekakvog ekonomskog boljitka. Kakva je tu situacija u Bosni i Hercegovini, obzirom na upravo ovo o čemu ste vi govorili, a to je taj nesretni ustroj Bosne i Hercegovine, da ne postoji, kao što ste rekli, suverenitet građanina nego suverenitet tri konstitutivna naroda, pa onda svako beži u sopstveno okrilje. Šta je onda put Bosne da se iščupa iz tog zagrljaja i da počne kritički da rasuđuje o sopstvenoj prošlosti?
ŠEHIĆ: Jedini put je okretanje čovjeka čovjeku. Pokušaj izvlačenja čovjeka iz ova tri nacionalna kolektiviteta gdje je on samo broj i procent. Njemu se treba vratiti njegov identitet. Moraju se desiti neke pozitivne stvari, jer ovo previše dugo traje. I danas kad se pokušava humanizirati naš ustav, kada se on pokušava individualizirati, kada se u fokus države stavlja građanin pojedinac, mi imamo velike otpore. Jer, već smo postali ovisnici kolektivnog, nacionalnog. Time se najlakše manipuliše. Zato su ti veliki otpori da čovjek pojedinac postane što slobodniji.
RSE: Da se vratimo na našu početnu temu, a to je součavanje sa zaista pravom ulogom i vrednovanjem onih lidera, nacionalnih vođa iz prve polovine devedesetih. Šta će, po vama, u Bosni i Hercegovini biti najteže u procesu suočavanja, realno, sa ostavštinom pokojnog Alije Izetbegovića? Hoće li to biti privatizacija? Hoće li to biti preispitivanje je li zaista Srebrenica prodana ili izdana? Hoće li to biti moda njegova Islamska deklaracija, ta nesposobnost da možda privuče veći broj Srba na svoju stranu? Šta mislite šta će biti ono s čime će se Bošnjaci najteže suočiti u tom vrednovanju?
ŠEHIĆ: Mislim da će to biti istina o ratu u Bosni i Hercegovini. Kada se otvore svi arhivi, kada progovore svi ljudi, onda ćemo biti svjesni činjenice da se na početku rata razgovaralo o zamjenama teritorija, o predaji Srebrenice i nekih drugih dijelova istočne Bosne za neka mjesta oko Sarajeva. Za mene kao čovjeka to jeste veliki problem. Ali je veći problem to ako se već trgovali teritorijima, zašto se ljudi nisu spašavali. Pašće jedna velika maska. Niko nije vodio računa o narodima i građanima, pa ni o svom narodu. Više se govorilo o teritorijima, a ne o ljudima. Smatram da će se sigurno posebno morati fokusirati pažnja na Armiju Bosne i Hercegovine koja je 1992. godine bila bosanskohercegovački pokret, ko je kriv za to što je ta armija odstupila od onih osnovnih polazišta opstojnosti Bosne i Hercegovine kao jedne države u kojoj žive tri ravnopravna naroda? Zašto je to neko već 1993. godine narušio i polako istiskivao sve one koji nisu mislili kao određeno čelništvo SDA na čijem je čelu bio Alija Izetbegović. To je za mene bilo najpogubnije kada se od Armije BiH dobrim dijelom uspjelo napraviti isključivo muslimanska vojska. Moram ponoviti, ona je u početku bila bosanskohercegovački otpor. Ali kad vi uvedete određene strukture u Armiju BiH, onda niko normalan ne može biti s njima u rovu. Mislim i na ove jedinice koje su formirane od kriminalaca iz afro-azijskih zemalja koji su ukaljali obraz Armiji BiH. Vidimo da se upravo nekim komandantima Armije BiH sudi zato što su te mudžahedinske jedinice napravile zločine. Ko je to učinio? Sigurno da će tu biti velika odgovornost i Alije Izetbegovića kao vrhovnog komandanta, koji je na takav način jednim dijelom razarao iznutra Bosnu i Hercegovinu.
Za kraj inicijator čitave naše današnje teme, Denis Latin, kaže u intervjuu Branki Mihajlović da smatra da su građani Hrvatske još 2000. godine na izborima rekli šta misle o politici Franje Tuđmana:
„Mislim da su Hrvati još 2000. godine o Tuđmanu rekli ono što su mislili, glasajući protiv njegove politike i opredjeljujući se za drugu.“
Interesantno je da je te iste godine – 2000 – promenjena i vlast u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. A onda se situacija vratila na onu od pre 2000. godine. Sada spremnost na realno sagledavanje prošlosti i uloga nacionalnih vođa izgleda još dalja nego što je bila pre šest godina.
„Dobra večer dragi gledatelji. Prije punih šest godina, u svojoj 78 godini, u zagrebačkoj Novoj bolnici preminuo je prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Vrijeme polako odmiče, ali temeljna dilema ostaje – je li bio otac domovine ili autoritarni nacionalistički diktator? U večerašnjoj emisiji govorimo o Tuđmanu kao čovjeku, o njegovim dobrim i lošim stranama, te onome što nam je dao kao svoju političku ostavštinu.“
Neposredno nakon ovakve najave, usledili su prilozi o pokojnom Franji Tuđmanu kojima se, ruku na srce, može štošta profesionalno prigovoriti. Ono, međutim, što je iziritiralo širu javnost u Hrvatskoj, nije bila kritika nekih osobina prvog predsednika države, već sistematsko dovođenje u pitanje svega onoga što je, za širu javnost i državne medije, još uvek tabu.
Redale su se jedna za drugom konstatacije da Franjo Tuđman nije uvek bio na političkim pozicijama na kojima je tvrdio da je bio, da nije bio disident, kako je tvrdio, da nije odslužio zatvorsku kaznu, da mu roditelje nisu ubile ustaše…
„Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvom je sami želimo!“
„San o samostalnoj Hrvatskoj, isticao je Franjo Tuđman, pratio ga je od malih nogu. Istina je malko drukčija. Rođen je 1922. godine u Velikom Trgovišću. Od malena je uz oca ljevičara i stječe njegova uvjerenja. U partizanima ga upoznaje Zvonko Ivanović Vonta:
On je kao ementaler, šupljikav. Nitko ga nije volio jer je uvijek bio prepotentan.
Godine 1946. u tragičnom obiteljskom događaju, otac Franje Tuđmana prvo ubija suprugu pa sebe u Velikom Trgovišću. Događaj koji pripada u crnu kroniku Tuđman u Beogradu okreće sebi u korist – govori da su mu oca ubile ustaške snage.
Dvije godine zatvora, koliko je dobio, Tuđman nikad nije odsjedio. Vadeći se liječničkim potvrdama, proveo je u zatvoru samo šesnaest mjeseci. Umirovljuju ga u njegovoj četrdeset i petoj godini, ne daju mu raditi, kasnije govori Franjo Tuđman. Zvonko Ivanović Vonta upozorava da je to još jedna u nizu laži:
On je, dapače, nakon što je izbačen iz partije, ostao saborski zastupnik.“
Ovako oštri stavovi koji se do sada nisu čuli na najuticajnijim hrvatskim medijima, dobili su na težini i žustrom polemikom tokom emisije u kojoj među ostalima učestvuju: Zrinka Vrabec Mojzeš, urednica na nezavisnom Radiju 101:
„Hrvatska u vrijeme Tuđmana, bila je jedna mala, nedemokratska, nesimpatična i od međunarodne zajednice izolirana zemlja.“
Nenad Ivanković, nekada dopisnik i potom glavni urednik državnog Vjesnika, sada čelnik jedne minorne desne stranke:
„Državnička djela se ne mogu objasniti ovakvim prizemnim podmetanjima i ovakvim ocjenama koje su jedno insinuatorsko psihologiziranje.“
Zlatko Telko, predsednik Udruženja „Juns Protecta“:
„Tuđman je bez sumnje imao namjeru podijeliti Bosnu.“
Zrinka Vrabec Mojzeš:
„Ako je netko počeo kao komunist i general, a nakon toga smo čuli onu rečenicu da je NDH bila, između ostalog, ostvarenje vjekovnog ili tisućljetnog sna hrvatskog naroda…“
Profesor filozofije Milan Kangraga:
„Eksplicite Tuđman govori pozitivno o genocidu koji je on spremao. Spremao ga je, naravno, prema srpskom narodu u Hrvatskoj. Što je bilo s onima koji su ostali? Oni su poslije, ne pobijeni, nego zaklani. Bila je katastrofa nakon toga. Zamislite da je ostalo više ljudi ili čak mnogo. Pa sam Bog zna što bi se njima dogodilo.“
Dan ili dva nakon emisije, hrvatski Sabor. Glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić:
„U toj emisiji ima jako puno neprofesionalnosti, neuravnoteženosti, nepoštivanja temeljnih obveza koje je nametnuo zakon o ravnoteži argumenata i ravnoteži stavova koje nisu sinoć ispunjene.“
Zastupnik Damir Kain:
„Nije se gospodin Bukovac ubio zbog ,Latinice‘ već zbog PTSP-ja. ,Latinica‘ je emisija, a PTSP je bolest.“
Zastupnik Frano Piplović:
„U historiografiji postoji jedna metoda koja se zove dominacija memorije, kada želite nešto izbaciti, nešto izbrisati, i ta metoda je inače poznata. U toj istoj emisiji se pozovu osobe koje su žive i zdrave, koje su za života pokojnog predsjednika Franje Tuđmana bile u nekoj vrsti sukoba sa tim istim predsjednikom, a mrtva se usta braniti ne mogu…“
Zastupnica Zdenka Babić Petričević:
„Gospodine predsjedniče, dame i gospodo, kolega Piploviću, citirat ću vas: ,Pozvale su se osobe koje su bile u nekoj vrsti sukoba sa predsjednikom Tuđmanom‘. One nisu bile u sukobu s predsjednikom Tuđmanom nego sa stvaralaštvom predsjednika Tuđmana, a sada sa njegovom ostavštinom. Ona bi se trebala bazirati na istini, a ne na lažima. Ja osobno ne podnosim ,Latinicu‘ jer se piše ćirilicom i zato je onakva kakva jeste. Možda ne bi bilo tako strašno da se ,Latinica‘ nije dogodila nakon petnaest godina stvaranja hrvatske države i naše najnovije povijesti, već da se ta „Latinica“ dogodila nakon pedeset godina. Onda bi svi rekli – ma, slušajte, to je povijest koja je bila prije pedeset godina.“
Vladimir Šeks, predsednik hrvatskog Sabora:
„,Latinica‘ je jedna blasfemična krivotvorina hrvatske povijesti.“
* * * * *
Nasleđe triju ličnosti koje u državama regije važe za „očeve nacije“ naša je Tema sedmice. Je li došlo vreme za realno ocenjivanje ostavštine Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića? Ako ne, kako i kada se realno suočiti sa njim? O tome, bez ikakve namere da ove ličnosti poredimo, u našoj Temi sedmice.
Odmah nakon emisije „Latinica“ Hrvatsku je televiziju, prema riječima glasnogovornika Janoša Remera, nazvalo više od petsto gledatelja i uglavnom žestoko prosvjedovalo zbog kritičkog odnosa prema ostavštini prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Slično su i u našoj anketi reagirali mnogi Zagrepčani:
„Svi smo žalosni. Emisija nam se ne sviđa. Bila sam žalosna i plakala sam. Bilo mi je teško. Bilo mi je vrlo teško.“
„Emisija je skroz neobjektivna. Latina bi trebalo hitno smijeniti.“
„Sve mi je to očajno. Ja vam nisam tip koji voli grdne stvari slušati.“
„Sve što su govorili je u redu. Vozili su kamione, a sad su bogataši. To je sve primitivno, ovaj svijet. Nitko neće da vidi istinu.“
Da li su Hrvati spremni suočiti se sa istinom?
„Čujte, to je relativna stvar. Tuđman nam je, ipak, stvorio, nakon toliko stoljeća, državu i to treba poštivati.“
Što vi mislite, što je ostavio pozitivno, što negativno?
„Ne znam. S jedne strane pozitivno, s druge možda negativno. Ne znamo ni sami više kaj.“
„Ne slažem se da je u vrijeme Tuđmana sve bilo negativno. Pretvorba je bila kakva je bila, ali ni u drugim evropskim zemljama koje su prolazile tranzicijom nije bilo ništa bolje, s tim da smo mi još imali i rat.“
„Tuđman je bio super čovjek. Svaka mu čast. Ono što je on napravio za Hrvatsku, nitko do sad nije napravio.“
„Lopov i kriminalac. Koliko je on pokrao, Tito ne bi stigao da je još dvjesto godina živio.“
„O tom potom. Pljačkaju svi. Prema tome, svi su isti. Stvorio nam je državu, prema tome mislim da nije u redu da ga sad pljuju.“
„Meni je ukrao mojih četrdeset i pet posto penzije.“
„Dok je bio Tuđman živ, svi su govorili – najbolje je. Sad, pošto ga nema, svi pričaju protiv njega.“
„Ne može se reći da je predsjednik krao, jer je država bila u ratnoj situaciji.“
„Poštovanje Tuđmanu i sve najbolje. O politici baš i nemam neko mišljenje, to mi je najmanje važno u životu.“
„Ne znam što bih ustvari točno mislio. Mislio sam sve najbolje, sad baš i ne mislim da je bilo sve najbolje. Ali, eto, što je tu je.“
„Da budem surovo iskren, dosta je uzeo, ali je dosta i ostavio. Uzeo nam je dosta novaca, ali nam je ostavio hrvatsku državu. Ne bi bili ovdje u Hrvatskoj da njega nije bilo.“
IDS-ov saborski zastupnik Damir Kain:
„Tuđman jeste bio prvi Hrvatski predsjednik, to nitko ne može osporiti. Imao je dobrih stvari i imao je mana. Te loše stvari je nekako lakše nabrojati – od njegove politike u Bosni, pretvorbe, to mu sigurno nije podmetnuto, odnosa prema povijesti, manjinama, medijima i tako dalje. Ali, s druge strane, bio je na čelu pokreta koji je pokrenuo stvaranje Hrvatske, iako je laž da je Hrvatska samo njegovo djelo ili HDZ-a.“
Voditelj Centra za politička istraživanja dr. Anđelko Milardović:
„Smatram da je otvaranje ovog diskursa palo u nezgodno vrijeme, s obzirom na povišene tonove i emocije prilikom nedavnog uhićenja generala Gotovine. Isto tako mislim da ovo društvo nije spremno na dijalog ako nema činjenica, argumenata i dokaza.“
Doktorica Mirjana Krizmanić kaže da ništa u Latinici nije prepričavano, već dokumentirano samim Tuđmanovim izjavama:
„Naravno da nije ugodno vidjeti takvu emisiju, ali mi to sve znamo. Tu nije bilo ničeg posebno novog. To je skupljeno i prezentirano što je objektivnije moguće.“
Opovrgava tvrdnje kako je Tuđmanova izjava o NDH istrgnuta iz konteksta:
„Bilo je rečeno da je izjava predsjednika Tuđmana – da je NDH bila izraz težnje hrvatskog naroda, istrgnuta iz konteksta i da on to nije rekao. To je apsurdno reći. On je to rekao, on je to mislio, on je tako i dopuštao da se ponaša velik dio ljudi u Hrvatskoj, dakle da se vuku van opet ti ustaški simboli. On je to djelomično poticao. To je bilo rečeno i to je činjenica. Iako će se neki, ne sa argumentima, protiv toga buniti jer vjerojatno se o tom ne bi smjelo govoriti, a ja mislim da se treba govoriti.“
Novinar i književnik Miljenko Jergović kaže da urednici „Latinice“ kasne deset godina i zato mu je, kaže, cijela emisija išla na živce:
„Meni je cijela ta latinica izgledala kao ,Feral Tribune‘ iz 1996. ili 1997. godine. Oprostite, gospodo, ali ovo je 2005. godina! Pa ako ste svi skupa htjeli biti neke velike face i neki veliki frajeri, trebali ste to raditi 1996-97, jer 2005. godine to zbilja nema nikakve svrhe i nikakvog smisla.“
Samo hrvatsko društvo, prema njegovim riječima, i dalje je vrlo podijeljeno kad je riječ o Tuđmanovoj ostavštini:
„Tu je stvar krajnje jednostavna. Postoje i dalje ljudi kojima je Franjo Tuđman bog na zemlji, kakvim ga predstavlja, uostalom, i Katolička crkva u Hrvatskoj ili njezin veći dio, i postoje ljudi kojima je Franjo Tuđman nešto posve drugo. Tako je bilo prije deset godina, tako je i danas i tu se ništa bitno ne mijenja, osim što je ovih tuđmanofila neusporedivo manje nego što ih je bilo tada.“
Doktor Anđelko Milardović tvrdi suprotno. Većina Hrvata se, kaže, i danas identificira s osobom prvog hrvatskog predsjednika i za raspravu o njegovoj ostavštini treba povijesna distanca:
„Ovo što se sada dogodilo s Hagom, to će trajati na duge staze. Skoro do 2007. godine, ako ne do 2010. godine, i pitanje je kakav će biti epilog. Ako na to nadodate i ovu, možda nešto agresivniju raspravu koja neće voditi računa o toj nekoj povijesnoj distanci i koja neće voditi računa o trenutku i tom naboju, mislim da bi rasprava mogla otići u potpuno drugom smjeru i dodatno naelektrizirati i ovako naelektrizirano javnost. Svakom djelovanju je potrebno vrijeme i ne treba silovati stvari, jer će se proizvesti kontraefekt. Ne može se prije no što se može.“
* * * * *
O situaciji u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, o spremnosti ili nespremnosti tih sredina na suočavanje sa nasleđem nacionalnih vođa iz prošle decenije Radiju Slobodna Evropa govore upravo ličnosti koje su isto što i sada govorile ne samo 1996. nego i 1991. godine.
U Srbiji nije sazrela svest o stvarnim rezultatima vladavine Slobodana Miloševića, a što je još gore nema ni procene sadržine njegove politike kaže Radiju Slobodna Evropa Žarko Korać, univerzitetski profesor psihologije i političar:
KORAĆ: To je jedna politika koja, niti je nastala s njim, niti je, nažalost, prestala da postoji njegovim silaskom sa vlasti. Jedno je, naravno, moje mišljenje koje je bilo izrazito kritično od samog početka. Ja Miloševića u osnovi vidim kao čoveka koji je u jednom istorijskom trenutku formulisao politiku koja u Srbiji postoji praktično od 19. veka. Ona je, da kažem grubo, bila onaj drugi deo politike kojom je realizovano stvaranje Jugoslavije, drugi pol one politike koja se pojavila kao alternativa tokom Drugog svetskog rata. I konačno, on je istovremeno izraz onog etatizma koji je jedan deo srpskih političara branio u čitavom razvoju Jugoslavije posle 1945. godine. Dakle, on je u sebi pobrao ekstremni srpski nacionalizam, etatizam i jednu u osnovi ne samo antijugoslovensku, emancipujuću ideju ove grupe južnoslovenskih naroda, nego jednu ideju u suštini antizapadnjaštva koja u sebi sadrži klicu negacije modernog doba, modernog vremena i povratak pomalo tim zadružnim vrednostima, sabornosti ili kako to neki govore, narodnjaštvu. Znači, Miloševiće je zapravo izdanak te jedne politike, a sa dolaskom Koštunice na vlast, jedan deo te politike se ustvari obnovio. I moram reći da postoji izvestan kontinuitet u osnovnim političkim idejama između Miloševića i Vojislava Koštunice. Naravno, postoje razlike, ali postoje i neke duboko slične ideje. I Slobodan Milošević u ovom trenutku, iako nije na vlasti, iako mu se sudi, može da ima jednu malu satisfakciju da ideje antizapadnjaštva, ideje svetske zavere protiv srpskog naroda, ideje trulog i pokvarenog Zapada koji ostavlja srpski narod na cedilu i nema za njega razumevanja. Ideje privatizacije kao eksploatacije i pljačke. Ideje individualnih sloboda i ljudskih prava koje treba da budu podređene ideji velike nacionalne zajednice i velike istorijske nacionalne ideje i misije srpskog naroda. Sve to, nažalost, još uvek postoji i na neki paradoksalan način bez obzira na kompletan i katastrofalan poraz Miloševićeve politike koji se upravo pred nama zbiva. Znači, sledećih meseci će Crna Gora, verovatno, odnosno gotovo sigurno, imati referendum i moje je predviđanje da će na tom referendumu, ipak, većina građana glasati za nezavisnu Crnu Goru i, naravno, kosovski razgovori će se završiti nekom vrstom uslovne nezavisnosti Kosova. Dakle, to je konačan rezultat njegove vladavine. Isto tako, moram reći, činjenica je da jedan veliki deo našeg društva još uvek temeljno odbija modernizaciju i ulazak Srbije, u punom smislu te reči, u 21. vek. Dakle, legat te politike je tu pred nama, ali velikim delom zato što je Milošević samo nasledio jedan projekat, ali ga je na jedan krvav, brutalan, način svojstven njegovoj ličnosti počeo da realizuje i gotovo uspeo.
RSE: Ono što se sada događa u Hrvatskoj se već dogodilo, pre nekoliko godina, u Srbiji. Dakle, jedna vlada koja gura tu zemlju unapred, ka Zapadu, ostavlja na margini one snage koje žele prosto da se ništa ne promeni. To se događalo, po mom mišljenju, i u vladi Zorana Đinđića, čiji ste vi bili potpredsednik. Šta je sada put Srbije? Ima li uopšte nade da se Srbija vrati u neku takvu politiku?
KORAĆ: U ovom trenutku su šanse slabe. Mnogi su zbunjeni protivrečnostima Koštuničine politike. Nažalost, Zapad je sklon da gleda samo onaj pozitivni deo, a to su promene države. Koštunica je, znači, svestan da nema nikakvu alternativu ako ne promeni zakonski okvir, ako institucionalno ne promeni Srbiju da bi ona postala kompatibilna sa Evropskom unijom i eventualno ušla u EU. Zapad sasvim svesno i namerno gleda samo taj deo njegove politike. Ali on ne gleda onaj deo njegove politike koji je, ustvari, suštinski važan za Srbiju i za njeno okruženje, a to je – šta se zbiva sa društvom, znači sistemi vrednosti, kritički odnos prema ratu, prema ratnim zločinima. Evo, navešću jedan primer. Koštunica u suštini nikada nije rekao ništa o Ratku Mladiću, ni jednu jedinu rečenicu o tom čoveku, zbog čega njega ustvari traže. On i predstavnici njegove vlade govore da će zadovoljiti haške obaveze, da će ispuniti ono što se od njih traži – ostavimo po strani koliko to faktički rade, ali bar to govore – ali on nikada nije rekao u čemu je odgovornost Ratka Mladića, u kakvoj je on vezi sa Srebrenicom, u kakvoj je vezi sa nekim drugim teškim zločinima. To je ono što ja zovem promena društva i sistema društvenih vrednosti. Dakle, to je ono što je ogromna protivrečnost Srbije danas. Država se donekle menja. Međunarodni monetarni fond, OEBS, Savet Evrope, svi oni imaju svoj određen uticaj i nešto postižu ovde. Ali to su promene, ako tako mogu da kažem, izazvane promenama u Evropi, onim što se mora uraditi. Ali ono što je promena društva, gde i jeste najveća odgovornost političara, u Srbiji toga nema. Naprotiv, Miloševićev sistem vrednosti se obnavlja. Pa i personalno ti ljudi danas su aktivniji nego ikada. Dakle, u ovom trenutku ne vidim velike mogućnosti za tu promenu, pre svega zbog toga što je, tada vodeća, evropeizujuća i modernizujuća stranka u Srbiji, Demokratska stranka, danas u šoku zbog gubitka lidera, sa novim ljudima, zauzela jednu veoma neutralnu, srednju poziciju. Ona neće da preuzme tu vrstu istorijske odgovornosti. U Srbiji se svega mali broj, pojedinci i neke male grupe, nevladine organizacije, bori za taj sistem vrednosti. Te snage još uvek nisu dovoljno jake da mogu da promene javno mnenje u celini. Ovo je jedna, ustvari, patetična borba grupa i pojedinaca, među koje i sebe ubrajam, da zadržimo taj sistem vrednosti, da ponovo pokažemo Srbiji da nema alternativu nego da prihvati taj sistem vrednosti. Drugim rečima, još uvek su slabe i nedovoljno organizovane modernizujuće snage, ali vrlo važne za Srbiju u ovom trenutku, a najveći broj političkih snaga u Srbiji ili glavnih političkih stranaka je napravio neki međusobni dogovor. Uz mala koškanja, svi egzistiraju na političkoj sceni, bez suštinskih i ozbiljnih međusobnih konflikata.“
RSE: Vi se konkretno ne mirite s tom činjenicom, politički delujte. Kako gledate – pitam vas ne kao političara nego kao profesora psihologije – na tu situaciju da se jedno društvo našlo u tom stanju u kojem sada jeste? Nalazilo se i sovjetsko društvo i mnoga autoritarna društva su se u nekim periodima nalazila u nekim svojim izgubljenim situacijama. Gde vidite izlazak iz toga?
KORAĆ: Političke snage zastupaju određene vrednosti koje onda prihvata veći ili manji broj ljudi. Ali postoji i obratan proces. Promena svesti ljudi, stavovi većine ljudi u datom društvu ili velikih grupa, proizvode političke pozicije. Dakle, to je jedan vrlo složen odnos. Moramo čekati, nažalost sada velikim delom od toga zavisimo, trenutak da građani shvate da s ovom politikom koju imamo u ovom trenutku, nećemo dovoljno brzo, dovoljno energično i dovoljno suštinski ići napred. U Srbiji imate jednu demoralizaciju. Tragedija Srbije u ovom trenutku je to što se građanima čini da je jedina prava alternativa ovoj politici koju danas imamo, koju vodi vlast, Srpska radikalna stranka, koja je ustvari još gora alternativa i još bliža originalnom Miloševićevom nasleđu i njegovoj brutalnosti, primitivizmu i divljaštvu. Ova druga, proevropska, modernizujuća, koja je u Srbiji uvek bila veoma važna, danas je, nakon ubistva Zorana Đinđića, još uvek u izvesnom rasulu. Mi svi živimo ogrnuti onim čuvenim Gogoljevim šinjelom. Živimo ogrnuti tim ubistvom koje je potpuno destabilizovalo scenu. Nažalost, nijedna ličnost, niti stranka nije uspela da popuni tu prazninu. Postoje nukleusi toga, od Čedomira Jovanovića do nekih hrabrih žena u nevladinim organizacijama. Ali to sve nije dovoljno. Prema tome, u Srbiji je trenutno apatija tog građanskog sloja, sloja koji zaista prihvata evropske vrednosti, a ne ovako prividno, kalkulantski, kako to čini Koštuničina vlada – mi ćemo to uraditi jer traži MMF, mi ćemo to uraditi jer traži ovaj ili onaj. Kad pogledate obrazloženja vlade, sve što vlada unosi kao zaista neku inovaciju, to se uvek obrazlaže time da to traži Evropa. Nema nijednog obrazloženja zašto je to u interesu građana Srbije. Znači, sve dok neko istinski ne počne da zastupa te vrednosti, sve dok se neko istinski ne suprotstavi jednom antievropejstvu, ne može biti slučajno da je u ovom trenutku najuticajniji teoretičar Srpske pravoslavne crkve pokojni vladika Nikolaj Velimirović koji je bio autentični antievropejac, inače politički vrlo blizak Dimitriju Ljotiću, dakle ljotićevac, koji je u seriji svojih tekstova, koji se inače preštampavaju, govorio protiv Evrope. Znači, on je autentični antievropejac, čak bih rekao protivnik Francuske revolucije koju smatra najvećim zlom koje se desilo u Evropi. Prema tome, mi možemo samo očekivati da građani u jednom trenutku shvate da je Srbija bez te proevropske, dobro organizovane alternative, izgubljena. Koliko će to trajati, pitate me kao psihologa. Mislim da se stvari burno menjaju. Godina ili dve su dug period u životu jednog čoveka, ali u politici nisu. Dakle, ja ne verujem da taj period može da traje predugo. Mislim da će u već sledeće godinu, dve ili tri građani Srbije morati doneti konačnu odluku – da li oni stvarno misle da je SRS alternativa, što mnogi, nažalost, danas misle, ili je alternativa ponovo se vratiti onome što je započelo 2001. godine, korenitim promenama društva, uz ogromne otpore, potpuni diskontinuitet sa Miloševićevim zločinačkim poduhvatom i povratak jednog drugoj, takođe evropeizujućoj tradiciji koja postoji u srpskoj istoriji, koja se može pratiti kroz čitav 19. vek, od Dositeja Obradovića do Jovana Ristića, od Jovana Ristića u 20. veku do srpskih socijaldemokrata, znači jedna ideja koja počiva na pravima čoveka i na modernom društvu. I to je dilema pred kojom se danas nalazi srpski birač i ja mislim da će on morati tu dilemu da reši u sledećih godinu, dve ili tri dana. Srbija u ovakvoj konfuziji, kad menjate državu zato što to od vas Zapad traži, a društvo praktično održavate na nivou i sistemu vrednosti Slobodana Miloševića, Srbija u toj šizofrenoj podeljenosti neće dugo moći da funkcioniše.
RSE: Da li upravo situacija oko nerešenog statusa Kosova i Crne Gore na jedan određen način odmaže ljudima da se skoncentrišu na neke druge stvari i da se zaista suoče sa onim što nije samo nasleđe Slobodana Miloševića, ali u ovom trenutku govorimo o tome?
KORAĆ: Svi se skoro samo pitaju jednu stvar – kakve će posledice završetak pregovora o Kosovu imati na političkoj sceni Srbije? Dakle, pitanje jednostavno glasi – koja će cena toga biti? Ako većina građana Srbije zaključi da je od raspada Jugoslavije jedini gubitnik sama Srbija, da ona jedina ima manju teritoriju, da ona jedina kasni u svojim evropskim integracijama, onda, naravno, postoji mogućnost da se desi ono o čemu sam govorio – da se izabere jedna još gora alternativa, a to je Srpska radikalna stranka. A to bi bila jedna velika tragedija, zato što narodi znaju da naprave katastrofalne greške, istorijske, u datom trenutku, ali, ipak, da jedna generacija napravi dve ovako katastrofalne greške, to bi zaista bilo previše. Ja se zaista pitam šta bi bile konsekvence toga, u nekom zaista istorijskom smislu, za Srbiju? Građani Srbije će konačno morati da se opredele: ili dobrosusedski odnosi, moderna država, promene u društvu, ljudska prava i odbacivanje Miloševićevog nasleđa, uključujući saradnju s Hagom iz ubeđenja, a ne iz potrebe, ili povratak u nekakvu mračnu prošlost i izolaciju i nešto što je moguće nazvati antibudućnosti Srbije.
* * * * *
Ni u Bosni i Hercegovini, na žalost, još uvek nema kritične mase spremne da realno sagleda poslednjih petnaestak godina kaže Radiju Slobodna Evropa Vehid Šehić, predsednik Foruma građana Tuzle:
ŠEHIĆ: Nažalost, Bosna i Hercegovina dijeli sudbinu Srbije i Crne Gore i Hrvatske. To je sistem spojenih posuda, s obzirom da su politike dvije susjedne države imale uticaj i danas imaju. Nažalost, veliki uticaj u onom negativnom smislu kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. To sigurno koristi onim snagama u Bosni i Hercegovini koje pokušavaju da fragmentarno gledaju našu istoriju novijeg doba. Sigurno da odgovornost postoji kod sva tri lidera. Dobro ste rekli da ona nije ista, međutim niko ne može biti amnestiran. Kad s nekim igrate karte, onda ste odgovorni i za određeni fer plej, svako prema svojim mogućnostima. Mi imamo i danas nekritički odnos prema određenim liderima, pa i bivšeg predsjednika BiH Alije Izetbegovića. On je sigurno u očima mnogih najveći sin bošnjačkog naroda. Od istine ne može niko biti apsolutno amnestiran. Mi smo još uvijek u jednoj moralnoj krizi, uvijek su krivi oni drugi. Mi u Bosni i Hercegovini živimo jedan specifičan život. Neke stvari se pokušavaju urediti na način koji bi odgovarao svakom njenom građaninu, bez obzira na njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Ali imaju i te neke, da tako kažem, fabričke greške. Ovo je još uvijek dominantno tronacionalna država, jer, nažalost, ustav nam je takav da apsolutno zanemaruje individualna i ljuska prava. Ako bi sada gledali odnose između naroda, a tome su mnogo kumovali i lideri, u srpskom narodu na bošnjački narod se gleda kao na one koji su izdali svoju vjeru nekada u nekoj našoj istoriji. S druge strane, i dan danas, znači deset godina nakon rata, govori se o genetskom porivu srpskog naroda da vrši zločine, da proganja Bošnjake odnosno Muslimane. Tome su apsolutno doprinijeli i lideri. Ja sam čovjek kritičan i sigurno da treba sačekati vrijeme. Vrijeme će pokazati da svi oni kritičari takvog jednog nacionalnog, nacionalističkog režima, ne mogu ući u onu svijetlu stranu naše istorije i vrijeme će pokazati šta smo mi dobili kao zaostavštinu iza SDA, naročito tog njenog radikalnog krila. Alija Izetbegović nije imao snage da se odupre i na svoj način je u jednom periodu vratio Bosnu unazad, kad je u pitanju onaj naš tradicionalni način života – komšiluk, koji je bio posebna tradicija i način života u BiH.
RSE: Ekonomski napredak, boljitak onog svakodnevnog, običnog života, pomaže ljudima da prosto počnu drugačije da gledaju na život, da ne gledaju samo na neke fikcije o teritorijima, o zemljama, o istoriji i to najčešće pogrešno interpretiranoj i tako dalje. Bosna je tu specifična. U Srbiji se to dogodilo u onom, nažalost, kratkom periodu pokojnog Zorana Đinđića i onda je to stalo. U Hrvatskoj se to događa u vreme Ive Sanadera, znači u vreme nekakvog ekonomskog boljitka. Kakva je tu situacija u Bosni i Hercegovini, obzirom na upravo ovo o čemu ste vi govorili, a to je taj nesretni ustroj Bosne i Hercegovine, da ne postoji, kao što ste rekli, suverenitet građanina nego suverenitet tri konstitutivna naroda, pa onda svako beži u sopstveno okrilje. Šta je onda put Bosne da se iščupa iz tog zagrljaja i da počne kritički da rasuđuje o sopstvenoj prošlosti?
ŠEHIĆ: Jedini put je okretanje čovjeka čovjeku. Pokušaj izvlačenja čovjeka iz ova tri nacionalna kolektiviteta gdje je on samo broj i procent. Njemu se treba vratiti njegov identitet. Moraju se desiti neke pozitivne stvari, jer ovo previše dugo traje. I danas kad se pokušava humanizirati naš ustav, kada se on pokušava individualizirati, kada se u fokus države stavlja građanin pojedinac, mi imamo velike otpore. Jer, već smo postali ovisnici kolektivnog, nacionalnog. Time se najlakše manipuliše. Zato su ti veliki otpori da čovjek pojedinac postane što slobodniji.
RSE: Da se vratimo na našu početnu temu, a to je součavanje sa zaista pravom ulogom i vrednovanjem onih lidera, nacionalnih vođa iz prve polovine devedesetih. Šta će, po vama, u Bosni i Hercegovini biti najteže u procesu suočavanja, realno, sa ostavštinom pokojnog Alije Izetbegovića? Hoće li to biti privatizacija? Hoće li to biti preispitivanje je li zaista Srebrenica prodana ili izdana? Hoće li to biti moda njegova Islamska deklaracija, ta nesposobnost da možda privuče veći broj Srba na svoju stranu? Šta mislite šta će biti ono s čime će se Bošnjaci najteže suočiti u tom vrednovanju?
ŠEHIĆ: Mislim da će to biti istina o ratu u Bosni i Hercegovini. Kada se otvore svi arhivi, kada progovore svi ljudi, onda ćemo biti svjesni činjenice da se na početku rata razgovaralo o zamjenama teritorija, o predaji Srebrenice i nekih drugih dijelova istočne Bosne za neka mjesta oko Sarajeva. Za mene kao čovjeka to jeste veliki problem. Ali je veći problem to ako se već trgovali teritorijima, zašto se ljudi nisu spašavali. Pašće jedna velika maska. Niko nije vodio računa o narodima i građanima, pa ni o svom narodu. Više se govorilo o teritorijima, a ne o ljudima. Smatram da će se sigurno posebno morati fokusirati pažnja na Armiju Bosne i Hercegovine koja je 1992. godine bila bosanskohercegovački pokret, ko je kriv za to što je ta armija odstupila od onih osnovnih polazišta opstojnosti Bosne i Hercegovine kao jedne države u kojoj žive tri ravnopravna naroda? Zašto je to neko već 1993. godine narušio i polako istiskivao sve one koji nisu mislili kao određeno čelništvo SDA na čijem je čelu bio Alija Izetbegović. To je za mene bilo najpogubnije kada se od Armije BiH dobrim dijelom uspjelo napraviti isključivo muslimanska vojska. Moram ponoviti, ona je u početku bila bosanskohercegovački otpor. Ali kad vi uvedete određene strukture u Armiju BiH, onda niko normalan ne može biti s njima u rovu. Mislim i na ove jedinice koje su formirane od kriminalaca iz afro-azijskih zemalja koji su ukaljali obraz Armiji BiH. Vidimo da se upravo nekim komandantima Armije BiH sudi zato što su te mudžahedinske jedinice napravile zločine. Ko je to učinio? Sigurno da će tu biti velika odgovornost i Alije Izetbegovića kao vrhovnog komandanta, koji je na takav način jednim dijelom razarao iznutra Bosnu i Hercegovinu.
Za kraj inicijator čitave naše današnje teme, Denis Latin, kaže u intervjuu Branki Mihajlović da smatra da su građani Hrvatske još 2000. godine na izborima rekli šta misle o politici Franje Tuđmana:
„Mislim da su Hrvati još 2000. godine o Tuđmanu rekli ono što su mislili, glasajući protiv njegove politike i opredjeljujući se za drugu.“
Interesantno je da je te iste godine – 2000 – promenjena i vlast u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. A onda se situacija vratila na onu od pre 2000. godine. Sada spremnost na realno sagledavanje prošlosti i uloga nacionalnih vođa izgleda još dalja nego što je bila pre šest godina.
