“Mi smo invalidi i bavimo se ronjenjem”, kaže Sead Muratović koji je u proteklom ratu nagazio na minu i preživio visoku amputaciju desne noge. O ronjenju govori kao o pratiji šaha, jer je već nekoliko godina kroz ovaj sport stekao poljuljano samopouzdanje i savladao krizu u koju je, poput mnogih, nakon ranjavanja zapao:
“Između ostalog, radimo na izviđanju rijeka koje su u BiH zagađane neeksplodiranim ubojnim sredstvima, minama itd. Bavimo se svim drugim radnjama na vodi i pod vodom. Okupljamo nekih tridesetak invalidnih lica koja su nastradala tokom rata.”
Inicijator ovog rijetko uspješnog projekta rehabilitacije žrtava rata je deminerska kompanija “Amfibija” iz Sarajeva. Projekat je započet na području Kantona Sarajevo, a postepeno se širi na područje cijele države i šire. Direktor “Amfibije” Rusmir Hanić:
“Ljudi neće da budu i nisu oni invalidi zato što nemaju jedan ekstremitet, nego je samo pitanje koliko mi želimo da ih prihvatimo takve kakvi jesu i da im pomognemo i da ih zaposlimo. Znate, veliki broj je humanitarnih organizacija koje se bave invalidima, a nisu zaposlili nijednog invalida u svojim redovima. I mi želimo da aktiviramo te invalide upravo u funkciji da se smanji rizik od pogibija civila, i da budu u funkciji deminiranja na razne načine - a oni to zaista mogu biti.”
Na početku svake škole ronjenja, novi članovi eko-sportske grupe povučeni su i opterećeni činjenicom da se razlikuju od drugih, objašnjavaju nam treneri. Po završetku škole, kada shvate da, bez obizira na svoje hendikepe, mogu biti bolji od drugih koji ih sa obale gledaju sa poštovanjem, sasvim je druga situacija.
Višestruki su efekti ovog projekta. Jedan od bh. eksperata za deminiranje, Nail Hujić:
“Dugo godina se nalazim ovdje i opserviram ovaj teren na razne načine. Znam da su na rijeci Drini bila oko tri ili četiri položaja, očita borbena položaja, između Armije BiH i Vojske RS-a, a svi ti položaji, i po kartama minskim, bili su minirani.”
Rusmir Hanić:
“Mi smo uzeli samo jednu grubu matematiku - da je otprilike hiljadu dana bilo granatiranje Goražda. Cilj najveći je bila upravo gradska jezgra, posebno komunikacija ovoga mosta koji je u pozadini našeg snimka. I procjenjujemo da samo kad bi padalo sto granata dnevno - artiljerijska statistika kaže da otprilike deset granata ima otkaz - onda lako možemo izračunati da se radi o minimum hiljadu granata, koje su pale u rijeku Drinu samo na toj lokaciji, koje nisu eksplodirale.”
Za deminere kažu da samo dva puta griješe u životu. Prvi put su pogriješili kada su odabrali taj posao. Podvodno deminiranje mnogo je opasnije. Sead Muratović:
“Podvodni demineri su ista kategorija kopnenih deminera, znači vrlo rijetko se oprašta ta greška. Pod vodom su neki drugi uslovi, neki drugi zakoni fizike koji ne dozvoljavaju preživljavanje ni kod malih detonacija.”
Podvodni demineri Sead Muratović i Hajrudin Osmanović:
“Pozivam da nam sve da nam se jave, da se priključe, jer ja znam samo po sebi i po svojim kolegama da nam je izuzetno dobro pomoglo i fizički, a o psihičkom stanju da ne pričam.”
“Naš radni dan protiče, najbitnije, u druženju, a ako doprinesemo ovoj državi, ovom društvu, onda je to još jedan plus.”
“Između ostalog, radimo na izviđanju rijeka koje su u BiH zagađane neeksplodiranim ubojnim sredstvima, minama itd. Bavimo se svim drugim radnjama na vodi i pod vodom. Okupljamo nekih tridesetak invalidnih lica koja su nastradala tokom rata.”
Inicijator ovog rijetko uspješnog projekta rehabilitacije žrtava rata je deminerska kompanija “Amfibija” iz Sarajeva. Projekat je započet na području Kantona Sarajevo, a postepeno se širi na područje cijele države i šire. Direktor “Amfibije” Rusmir Hanić:
“Ljudi neće da budu i nisu oni invalidi zato što nemaju jedan ekstremitet, nego je samo pitanje koliko mi želimo da ih prihvatimo takve kakvi jesu i da im pomognemo i da ih zaposlimo. Znate, veliki broj je humanitarnih organizacija koje se bave invalidima, a nisu zaposlili nijednog invalida u svojim redovima. I mi želimo da aktiviramo te invalide upravo u funkciji da se smanji rizik od pogibija civila, i da budu u funkciji deminiranja na razne načine - a oni to zaista mogu biti.”
Na početku svake škole ronjenja, novi članovi eko-sportske grupe povučeni su i opterećeni činjenicom da se razlikuju od drugih, objašnjavaju nam treneri. Po završetku škole, kada shvate da, bez obizira na svoje hendikepe, mogu biti bolji od drugih koji ih sa obale gledaju sa poštovanjem, sasvim je druga situacija.
Višestruki su efekti ovog projekta. Jedan od bh. eksperata za deminiranje, Nail Hujić:
“Dugo godina se nalazim ovdje i opserviram ovaj teren na razne načine. Znam da su na rijeci Drini bila oko tri ili četiri položaja, očita borbena položaja, između Armije BiH i Vojske RS-a, a svi ti položaji, i po kartama minskim, bili su minirani.”
Rusmir Hanić:
“Mi smo uzeli samo jednu grubu matematiku - da je otprilike hiljadu dana bilo granatiranje Goražda. Cilj najveći je bila upravo gradska jezgra, posebno komunikacija ovoga mosta koji je u pozadini našeg snimka. I procjenjujemo da samo kad bi padalo sto granata dnevno - artiljerijska statistika kaže da otprilike deset granata ima otkaz - onda lako možemo izračunati da se radi o minimum hiljadu granata, koje su pale u rijeku Drinu samo na toj lokaciji, koje nisu eksplodirale.”
Za deminere kažu da samo dva puta griješe u životu. Prvi put su pogriješili kada su odabrali taj posao. Podvodno deminiranje mnogo je opasnije. Sead Muratović:
“Podvodni demineri su ista kategorija kopnenih deminera, znači vrlo rijetko se oprašta ta greška. Pod vodom su neki drugi uslovi, neki drugi zakoni fizike koji ne dozvoljavaju preživljavanje ni kod malih detonacija.”
Podvodni demineri Sead Muratović i Hajrudin Osmanović:
“Pozivam da nam sve da nam se jave, da se priključe, jer ja znam samo po sebi i po svojim kolegama da nam je izuzetno dobro pomoglo i fizički, a o psihičkom stanju da ne pričam.”
“Naš radni dan protiče, najbitnije, u druženju, a ako doprinesemo ovoj državi, ovom društvu, onda je to još jedan plus.”
