Dostupni linkovi

Pothranjuje li država nacionalizam i zbog čega?


„Imaš više grupa. Od sarpovaca, nacionalista, ortodoksa, nacista, hamera, komunista, hantera… Zavisi za šta se koja grupa zalaže. Grupa kojoj ja pripadam se zalaže za Srbiju. Znači Karlovac-Ogulin-Virovitica. Velika Srbija, duhovna obnova naroda, pravoslavlja…“

Kakav je stav, recimo, prema romskoj nacionalnoj manjini?

„Oni treba da se resocijalizuju. Znači, da ne prosijače, da nisu prljavi, da ne šire zarazu. Ako može da se resocijalizuju, zašto da ne. Ako ne, neka idu u Indiju.“

*****

RSE: Sa mnom u studiju u Beogradu pisac Marko Vidojković. Marko, kako tebi ovo zvuči?

VIDOJKOVIĆ: Kad čujem ovo, sjetim se sebe kad sam bio mlad. Nema nikog, barem ne iz moje generacije, koga u tim godinama nije uhvatila ta neka euforija vezana za ksenofobiju i bekstvo u ekstremno desno. Kad čuješ ovog momka, ne mogu da tvrdim da li je on loš ili dobar, mogu samo da ukapiram da je na potpunoj stranputici. Mislim da ljudi dosta često pribegavaju ekstremnim rešenjima kada se nalaze u ekstremnim situacijama i ja, u principu, svakog mladog čoveka mogu da razumem i da ga opravdam. Budući da su i meni i 99 odsto mojih vršnjaka barem jednom ovakve stvari prolazile kroz glavu kada smo bili mnogo mlađi i mnogo manje iskusni, mogu da kažem da mogu da skapiram šta se sa njim i sa mnogim drugim mladim ljudima dešava.

RSE: U najkraćem, šta se s njim dogodilo? O njemu ne znamo ništa, osim da je iz Bora i što smo čuli njegov stav.

VIDOJKOVIĆ: To je rezultat ekstremne situacije kakva je vođenje ratova, koje su prvo pokrenuli komunisti koji su bili na vlasti u ovoj zemlji krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Jedan takav komunista je bio na vlasti dobrih deset godina, a to je Slobodan Milošević, koji je zloupotrebio nagomilani bedak celokupnog srpskog naroda zbog onoga šta mu se dešavalo u Drugom svetskom ratu.

RSE: Hoćeš da kažeš da je sve ovo, zapravo, izraz njegove frustracije stečene tokom devedesetih?

VIDOJKOVIĆ: Naravno. To je rezultat te nebulozne situacije u kojoj su se ljudi našli - da treba da idu u rat, a ne zna se za šta i ne zna se za koga, u koji su ih zvali ljudi sa petokrakama…

RSE: Ali mi nismo bili u ratu sa Romima.

VIDOJKOVIĆ: To je sve rezultat tog jednog suludog, potpuno apsurdnog stanja. On beži u potpuni ekstrem i nerazmišljajući. Romi su mu krivi zato što „smrde“ i zato što prolaze okolo. Pomenuo je gomilu ekstremističkih organizacija, ali ne samo desnih. Pomenuo je i komuniste, pomenuo je sarpovce (Skinheads Against Racial Prejudice), što je kao neka vrsta pozitivnih skinsa… E sad, pošto je ovo svet pun apsurda, moguće da se stvori i „srpski nacista“. Ako postoje Rusi nacisti, onda može postojati i srpski nacista. Mislim, baš u smislu poklonika nacističke ideologije Adolfa Hitlera. To je ovde onako, srpski, zasoljeno i začinjeno svim mogućim kompleksima našeg naroda, koji se vuku posljednjih 500 i više godina.

RSE: Naš drugi sagovornik je iz Otačastvenog pokreta Obraz, Mladen Obradović. Mladene, kako je tebi zvučao razgovor sa momkom iz Bora?

OBRADOVIĆ: Ono što smo čuli na početku, nabrajanje onih grupa, koliko mi je poznato, to su različite podgrupe u okviru jedne grupe, šire poznate kao skinhedsi. A što se tiče njegovih stavova koje smo čuli, recimo vezanih za granice srpske države ili za potrebu duhovne i moralne obnove srpskog naroda, u tome ne vidim ništa loše. I takođe, ne vidim ništa loše u njegovom stavu da je potrebno da se određeni slojevi našeg društva i određene etničke grupacije resocijalizuju u naše društvo. Dakle, ne vidim ništa loše u tome što je on rekao da neki ljudi ne bi trebali da prose na ulici i tako dalje.

RSE: A vidiš li nešto loše u tome što je rekao da ih, ukoliko ne uspe resocijalizacija, treba poslati u Indiju?

OBRADOVIĆ: To je već neko drugo pitanje. Mislim da se treba potruditi da ta resocijalizacija uspe. Ako svi ulože napor u tom pravcu, mislim da će tako i biti.

RSE: Mogu li se neke izjave prihvatati do pola, a u drugoj polovini reći –
može, ali ne mora? Može li, ukoliko neko iznese takav stav koji u suštini jeste rasistički, ukoliko se neko zalaže da neko bude oteran zato što, po njegovom mišljenju, smrdi, to da bude nešto o čemu možemo razgovarati, a onaj prvi deo prihvatiti?

OBRADOVIĆ: On nije rekao da oni smrde, nego da ne treba da, na primer, prosjače po ulicama i tako dalje. A ja bih Vas zamolio da onda Vi kažete, recimo, šta bi trebalo uraditi ukoliko oni odbiju da se resocijalizuju? Šta je alternativa?

RSE: Ja viđam mnoge ljude po Beogradu koji nisu Romi, a koji takođe prose. Nije bitno koje su etničke grupe, bitno je to da li prose, da li su na margini socijalnog života i tako dalje. Treba ponuditi određenu alternativu tim ljudima.

VIDOJKOVIĆ: Mislim da će se Mladen složiti, kao što treba Rome resocijalizovati, jer gomila njih živi u potpuno neljudskim uslovima, da treba, pre svega, resocijalizovati i Srbe koji su došli kao žrtve ratova iz Republike Srpske Krajine i sa Kosova, od kojih neki žive i gore od Roma.

OBRADOVIĆ: To je velika tragedija u kojoj se nalazi srpski narod. Mi, nažalost, mnogo veću brigu vodimo o svima drugima nego o samima sebi.

RSE: Zašto tako mislite?

OBRADOVIĆ: To je činjenica. Evo, sad je to i Marko rekao. To je zaista tako. U najgorim uslovima danas, u najgorim uslovima u odnosu na njihovo pripadništvo državi u kojoj žive, u odnosu na njihov status u društvu, imaju upravo Srbi koji su prognani iz različitih krajeva. Mogu tu da navedem mnoge druge slučajeve. Znate da, recimo, postoje čitava naselja u okolini Beograda, pogotovo u zemunskoj opštini, koja su uglavnom naseljena izbeglicama. I ta naselja, mnoga od njih, do dana današnjeg nemaju ni struju, ni vodu i tako dalje, a reč je o našim sunarodnicima.

RSE: Čega je to posledica?

OBRADOVIĆ: To je posledica sveopšte nebrige koju vodi naša država, sveopšte nebrige koju smo mi, kao narod, pokazali u proteklim decenijama. To je posledica zapravo jedne strahovite duhovne otupelosti. A opet, uzročnik svega toga je komunizam, koji je najveće zlo koje je zadesilo srpski narod do sada.

VIDOJKOVIĆ: Možemo, naravno, da se složimo o mnogim groznim stvarima koje su se desile ovde za vreme, prvo, Turaka, zatim jedne dinastije, pa druge dinastije, zatim za vreme fašizma, zatim za vreme komunizma i na kraju za vreme Slobodana Miloševića. Problem je u načinu kako te ljude sa Kosova ili iz Hrvatske vratiti nazad u društvo. Baš me zanima šta, recimo, 'Obraz' misli o tome kako je moguće te ljude vratiti u normalno društvo? Da li ih vraćati tamo odakle su došli, boriti se za to da se vrate tamo odakle su došli, boriti se oružjem za to da se vrate tamo odakle su došli? Ili ih ovde uklopiti u društvo, jer su oni rezultat ratova koji su izgubljeni?

OBRADOVIĆ: Mislim da svim Srbima treba dati srpsko državljanstvo. Što još uvek nije slučaj. Treba im omogućiti uslove za normalan život, znači za školovanje i za zaposlenje, što mnogi od njih ni dan danas nemaju, budući da nemaju državljanstvo. I ono što je jako bitno, to je da srpska država mora da upotrebi sva sredstva, naravno najpre diplomatska i tako dalje, da bi jednoga dana, kad-tad, oslobodila sve okupirane i otete srpske zavičaje, kako bi svi ti ljudi koji su prognani sa svojih ognjišta jednog dana imali mogućnosti da se vrate na njih, bez straha za svoju bezbednost.

RSE: Misliš li da su takvi stavovi osnov ekstremnog razmišljanja, ukoliko se ti u ovom trenutku zalažeš za neke teritorije koje su u okviru drugih međunarodno priznatih država?

OBRADOVIĆ: To nisu nikakvi ekstremni stavovi. Znate, ako Nemci imaju pravo da imaju svoju nacionalnu državu, ako to pravo imaju Grci, Italijani i svi drugi narodi, zašto to isto pravo danas ne bi imali i Srbi?

RSE: Pa imaju je.

OBRADOVIĆ: Ne. Srbija danas nije srpska nacionalna država. U Ustavu piše da je ona država svih građana koji u njoj žive. I to je naš najveći problem. Mi nemamo jasno definisane naše državne interese.

VIDOJKOVIĆ: Osnovni problem ovde je u nedostatku praktičnog razmišljanja. Da se manemo ideologije, leve ili desne, srpskih država i tako dalje, već samo da se svedemo na pitanje – da li je moguće i u kom vremenskom periodu vratiti se na srpske teritorije na takav način kao što jedan deo desničara, ustvari svi desničari, zamišljaju da je moguće? Meni to izgleda potpuno nemoguće. Meni jedino što izgleda moguće, to je da ova zemlja konačno prihvati da je izgubila mnoge ratove. Da ljudi koji su vodili mnoge ratove u ime ovog naroda priznaju su te ratove izgubili. Mi smo stravično poraženi na svim frontovima i maštanje sada o Karlobagu, Karlovcu, Ogulinu i Virovitici kao srpskim granicama mi liči na neko maštanje Nemaca, recimo 1949. ili 1950. godine, o obnovi Trećeg rajha. Znači, ne izgleda mi praktično tako gledati na budućnost. Bojim se da ljudi koji tako gledaju na budućnost ustvari mnogo odmažu ovom narodu. Jer, ako se jedan deo naroda ili većinski deo naroda zavede za takvom stvari, bojim se da će naići na takav zid od strane bilo koje druge zemlje, a kamoli od NATO-a ili neke mnogo jače sile. I ovog naroda zaista više neće biti.

RSE: Znači, pitanje za Mladena bi moglo biti u jednoj rečenici – po koju cenu? Mi smo već platili vrlo visoku cenu tokom devedesetih.

OBRADOVIĆ: Verujem da ni Turci Osmanlije nisu verovali da će se Srbija jednog dana osloboditi od njihove vlasti, a Srbi se, ipak, jesu oslobodili.

RSE: Da čujemo šta se dogodilo prošle sedmice u Novom Sadu, a što je i povod za ovaj razgovor.

*****

„Vi ste smrdljive komunjare! Trujete ovu omladinu što nema pojma o čemu se radi!“

„Vi ne razumijete o čemu ja govorim.“

„Džukelo jedna!“

„Sin ti duva lepak. Pitaj Među gde je. A njega ćemo da karamo posebno…“

Tako je bilo 9. novembra, na godišnjicu Kristalne noći, koja se u svetu obeležava kao Dan borbe protiv fašizma, na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, u trenutku kada je grupa pripadnika organizacije Nacionalni stroj prekinula tribinu pod naslovom „Fašistička pretnja“. Neke od učesnika su šamarali, svima pretili i vređali ih. A koristili su i nacistički pozdrav „Sieg Heil“. Ubrzo se pokazalo da je incident na Filozofskom fakultetu zapravo dobro prošao u odnosu na ono što je usledelo iste noći.

Novosadska policija takođe je saopštila da je iste večeri kada je održana tribina, priveden i šesnaestogodišnji B.K., koji je u tuči ispred gradilišta, gde je posle tribine održan antifašistički koncert, nožem izbo Nikolu Trkulju i dvojicu njegovih drugova. Prvi privedeni bio je tridesetogodišnji Goran Davidović, poznat pod nadimkom Firer. Iako je pritvoren, njemu je prvobitno određena prekršajna kazna od 1.000 dinara. Nasuprot prvim izjavama iz policije da nema osnova za krivično gonjenje, već samo za prekršajne postupke, tokom ove sedmice podignuto je 15 krivičnih prijava za dela podstrekivanja rasne, nacionalne i verske netrpeljivosti. Do juče je privedeno 15 neonacista, od čega je zadržano njih 11, dok se četvorica brane sa slobode.

Međutim, osim pripadnika Nacionalnog stroja, na sudu će se naći i organizatori tribine „Fašistička pretnja“. Naime, policija je podnela i prekršajnu prijavu protiv organizatora tog skupa i to zbog neprijavljivanja tribine na kojoj su bili izloženi maltretiranju. Jedan od organizatora skupa Zoran Petakov:

„Ta prekršajna prijava je zapravo izjednačavanje fašista i antifašista. Izjednačavanje dželata i žrtvi.“

Skupština Vojvodine usvojila je u utorak zaključak kojim je osudila ispad neonacista. To je samo prvi korak u suprotstavljanju onima koji truju međunacionalne odnose u Vojvodini, najavio je predsedik Skupštine Bojan Kostreš:

„Sledeći potez je prepoznavanje svih tih organizacija i treći korak je traženje njihove zabrane.“

Tokom skupštinske sednice, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, pozvao je ministra policije Dragana Jočića da podnese ostavku:

„Zbog ove akcije bi ministar Jočić hitno trebao da podnese ostavku. Mislim na akciju hapšenja neonacista. Ta akcija je dokaz da se sve to moglo uraditi i ranije.“

*****

RSE: Mladene, vi ste praktično jedina organizacija koja se založila za zaštitu ovih ljudi koji su izazvali taj incident. To stoji u vašem saopštenju, objavljenom na vašem sajtu nakon svega što se dogodilo.

OBRADOVIĆ: Upravo tako. Otačastveni pokret 'Obraz' smatra da državni organi moraju imati podjednak stav prema svim našim državljanima, bez obzira na njihovu političko opredelenje. A to ovoga puta nije bio slučaj. Znate, grupa tih anarhista i narkomana koja je organizovala jedno takvo skandalozno okupljanje…

RSE: Odakle vam to da se radi o anarhistima i narkomanima?

OBRADOVIĆ: Pa ne mogu da shvatim kako normalan čovek može da radi ono što rade oni. Recimo izradu nalepnica „streljanje - OK“, kojima se veliča mučko i zločinačko ubistvo đenerala Draže Mihailovića. To normalan čovek ne može da radi. Ne znam kako bih drugačije opisao nekoga ko je to spreman ili sposoban da uradi.

RSE: To rade narkomani? Šta je gore biti, narkoman ili fašista?

OBRADOVIĆ: Gore je biti narkoman, zato što je mnogo teže izvući se iz pakla droge.

RSE: Narkomanija je bolest. A šta je fašizam?

OBRADOVIĆ: Fašizam je ideologija. Kao što je komunizam ideologija, kao što je socijalizam ideologija, demokratija i tako dalje.

RSE: Može li se izlečiti od ideologije? Od narkomanije može.

OBRADOVIĆ: Čovek koji je pristalica određene ideologije može postati pristalica neke druge ideje. A ako je narkoman, svi znamo kako prestajanje s tim teško ide. Druga stvar, apsolutno je mnogo gore biti anarhista nego, recimo, biti jedan od onih mladića koji su se na svoj način suprotstavili toj tribini. Podsetiću vas, učesnici te tribine, poput onoga Milenka Perovića, su ljudi koje slobodno možemo nazvati srbomrscima. Taj Milenko Perović je kolumnista takozvanog „Crnogorskog književnog lista“…

RSE: To je njegov politički stav. On piše u novinama to što piše i mi se nećemo time baviti.

OBRADOVIĆ: Pa i ovi ljudi imaju svoj politički stav.

RSE: On nije nikoga šamarao i nije nikome preteo da će mu silovati sina.

OBRADOVIĆ: Nije fizički šamarao, ali jeste uputio nešto što je mnogo gore od jednog fizičkog šamara, a to su strahovite uvrede na račun srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve.

RSE: Ja se nešto nisam uvredio, a Srbin sam.

OBRADOVIĆ: To je vaš problem. U „Crnogorskom književnom listu“, recimo, možete naći takve tekstove gde se na takav način napada vladika Amfilohije kako je on, navodno, izmislio uvođenje ženskih manastira u Crnoj Gori kako bi tamo mogao da pravi raznorazne orgije. Pa to je neverovatno! To bi u svakoj normalnoj državi bilo nedopustivo.

RSE: Nisam vidio taj tekst i ne bih mogao da odgovorim na tu tvrdnju. Marko?

VIDOJKOVIĆ: Meni 'Obraz' liči na jednu navijačku grupu. Ovi likovi koji se tamo pojavljaju mi izgledaju kao jedan deo navijačke grupe. I rečnik je dosta sličan. Tu je, naravno, i ono čuveno da će tu neko nekog „karati“, iako su svi muškarci.

RSE: Šta vam je tu sumnjivo?

VIDOJKOVIĆ: Sam takav način ponašanja mi govori da ljudi koji su u to ušli nisu svesni šta rade i da se, jednostavno, određena grupa ljudi, određenog mentalnog i emotivnog sklopa, dogovorila da će da budu skinhedsi i nacisti i da će da dođu da tamo malo naprave neko sranje. Oni su sada u zatvoru, što opet svraća na ono moje malopre – o praktičnosti svega toga šta se radi. U pitanju je jedno neshvatanje trenutka i oni su posledica ovakvog društva. Mislim da je za sve što se desilo najodgovornija Vlada Srbije.

RSE: Slažete li se sa Čankom da je cela stvar mogla da se predupredi? Jer, radi se o organizaciji koja je pre nekoliko meseci, skoro pola godine, objavila imena Jevreja u Srbiji. Istina, tu je bilo mnogo grešaka, ali i puno tačnih podataka.

VIDOJKOVIĆ: Stvar je u tome što su ovde ljudi koji su na vlasti toliko opčinjeni svojom vlašću da gledaju kako da se uvuku u dupe svima. I onda ćeš ti prvo da tolerišeš malo desničare zato što su oni, eto, i dalje nesvesni da smo pogubili ratove i pohranjuju ekstremizam na takav način. A onda, kada odjednom bukne ekstremizam u svom najgorem obliku, kao što je bilo ovo u Novom Sadu, ta ista vlada prvo jedan dan ćuti da vidi šta će da se desi. I ako krene mnogo velika galama od strane nevladinih organizacija, medija i tako dalje, onda pohapse te ljude, stave ih iza rešetaka i podnesu krivične prijave, što je skroz OK.

RSE: Da li su ih izreklamirali onakvim načinom hapšenja, vrlo spektakularnim?

VIDOJKOVIĆ: Nisu ih izreklamirali. Mislim da je u pitanju, ipak, marginalna grupa. Oni su ih izreklamirali tom tolerancijom prema njima. Dozvolili su da iskoči jedan nacistički pupoljak, da neki njegovi primerci naprave neko malo sranje, a onda su ih sve pohapsili. Prema tome, mi ne možemo da govorimo da ova država pothranjuje nacizam aktivno, ali to radi potpuno iz nehata ili iz bojazni da se ne zameri nekom glasaču.

RSE: Mladene, pokušavam da iz tebe izvučem nešto što bi bila i kritika organizacija ovog tipa. Da li ti je OK to što su oni objavili pomenuti spisak svih Jevreja u Srbiji?

OBRADOVIĆ: Mislim da bi se prvo trebalo pozabaviti onim što si maločas pitao, a to je da li se jedan ovakav događaj mogao sprečiti. Naravno da je mogao biti sprečen. Jednostavno nije smelo da se dozvoli održavanje onakve skandalozne tribine na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. To je prva stvar. Druga stvar, nedopustivo je da se samo prema pripadnicima određenog načina razmišljanja policija odnosi na onakav način, da ih hapsi kao u američkim akcionim filmovima, a s druge strane da onima koji su uradili istu stvar, ali imaju drugačiji ideološki stav, ništa ne fali.

RSE: Kako istu stvar? Šta su oni uradili? Sedeli i raspravljali na Dan borbe protiv fašizma.

OBRADOVIĆ: Kada je na beogradskom Pravnom fakultetu organizovana tribina „Istina o Srebrenici“, grupa sledbenika Čede Jovanovića, Žarka Koraća i ostalih, upala je na fakultet, pokušala je nasilno da prekine tribinu, iznela je niz uvreda na račun govornika… Ponašala se na mnogo gori način nego što su se ponašali ovi momci u Novom Sadu. Postoji samo jedna razlika, to je da oni tamo nikoga nisu šamarali, jer nisu mogli. Sticajem okolnosti, mi smo bili jači, pa to nisu mogli da urade. Ali, uradili su potpuno isu stvar. A njih ne da niko nije hapsio, nego niko nije rekao nijednu reč protiv takvih ljudi. Druga stvar, Nataša Kandić dođe na skup unesrećenih Srba, izbeglica sa Kosova i Metohije, ljudi koji su izgubili svoje najmilije, članova porodica 1.300 otetih i nestalih…

RSE: Ošamari jednog Srbina i dobije sudski spor.

OBRADOVIĆ: Da. Pa to je sramota! To je samo dokaz kakva je pravda u ovoj državi.

RSE: Ne veruješ u odluku suda?

OBRADOVIĆ: Ova hapšenja koja se sada dešavaju dovoljno govore koliko smo mi pravna država, odnosno, tačnije rečeno, koliko nismo. I to je sramota. Nataša Kandić može da šamara nekažnjeno, sledbenici Čede Jovanovića mogu nekažnjeno da prekidaju tribinu, mogu nekažnjeno da vređaju ljude, a kada isto to urade ovi momci u Novom Sadu, onda je to zločin najveći, onda ih treba hapsiti sa jedinicama specijalne policije, sa fantomkama, automatima, pod punom ratnom opremom.

RSE: U čemu je razlika kada momci u spitfajer jaknama ulete na tribinu na Filozofskom fakultetu i naprave što su napravili prošle nedelje i pokušaja grupe nevladinih organizacija i njihovih simpatizera da prekinu tribinu na Pravnom fakultetu, a reč je o tribini „Istina o Srebrenici“?

VIDOJKOVIĆ: Ovde je upravo došlo do zamene teza, pre svega zato što nisam siguran da su tamo otišli tako organizovani ljudi. Pre svega, znajući sebe samog, znam da ja nisam sledbenik Čede Jovanovića, niti sam član njegove partije, niti planiram to da budem, a bio bih tamo da nisam imao posla. Prosto da vidim šta se dešava. Niko me nije zvao organizovano da nešto prekidam.

RSE: Zašto ti ljudi koji su pokušali da prekinu tu tribinu na Pravnom fakultetu nisu hapšeni, a ovi koji su napravili incident na Pravnom fakultetu u Novom Sadu jesu?

VIDOJKOVIĆ: Pa zbog raspirivanja nacionalne, verske i druge netrpeljivosti. Prosto, jasno je da ako neko nosi sva nacistička obeležja i ponaša se nacistički i nasilnički i nekom lupi šamar…

OBRADOVIĆ: Lupanje šamara je izazivanje verske i nacionalne netrpeljivosti? To nije izazivanje verske i nacionalne netrpeljivosti.

VIDOJKOVIĆ: Izazivanje verske i nacionalne netrpeljivosti su stavovi koje ljudi koji dolaze da prekidaju antifašističku tribinu ispoljavaju. Fašizam jeste ideologija, ali ta ideologija je, u principu, zabranjena zakonom.

OBRADOVIĆ: Na onom snimku nismo mogli da čujemo nijedan ispad koji bi govorio u prilog toj tezi. Tamo nije rečeno ni da treba, daleko bilo, pobiti sve Hrvate ili muslimane, ovog ili onog. Dakle, potpuno istu stvar, ponavljam, uradili su pripadnici Čedine frakcije na beogradskom Pravnom fakultetu i ništa im se nije desilo. Prema tome, ovoga puta je reč o jednom pravnom presedanu koji je vrlo opasan za pravnu sigurnost naših državljana. Jednostavno, ukoliko mi želimo da pokažemo, ukoliko ova država želi da pokaže da je zaista pravna država, ona mora pothitno da pusti te mladiće, upravo zbog toga što su i dalje na slobodi i Čeda Jovanović i Žarko Korać i Nataša Kandić i Zoran Petakov koji je lepio one nalepnice kojima se veliča ubistvo Draže Mihailovića. Pa šta je to drugo nego veličanje verske i nacionalne mržnje?

RSE: Petakov nije nikoga šamarao.

OBRADOVIĆ: Nije šamarao, ali je uradio nešto što je mnogo gore – on je udarao na osećanja svih Srba, svih srpskih rodoljuba, svih onih koji su se borili za slobodu i pravdu, za kralja i otadžbinu. Ne možete na takav način da izjednačavate nešto što nije jednako.

RSE: Ti braniš stavove onih koji su organizovali tribinu „Istina o Srebrenici“ na kojoj je rečeno da posmrtne ostatke pobijenih u Srebrenici treba dislocirati. Time vređaš moja osećanja koja su čisto humana osećanja, pa ipak ne smislim da te treba uhapsiti.

OBRADOVIĆ: To treba da pitate onoga koji je takvu tvrdnju izrekao. Što se mene lično tiče, ja se slažem s time da treba obezbediti muslimanskim žrtvama pokopanim u Potočarima takvo grobno mesto koje neće izazivati nikakve incidente. Oni su namerno izabarali da baš u Potočarima naprave taj takozvani spomen-centar, iako u samim Potočarima nije bilo ni jedne jedine žrtve. A kad smo već kod toga, evo upravo pre neki dan se navršavalo deset godina otkako je proširena optuženica protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića. I tada, pre deset godina, u toj proširenoj optužnici je stajalo između ostalog i to da je u Srebrenici počinjen takav strašan zločin da su tamo „dede terane da jedu džigarice svojih unuka“ i tako dalje, slične gluposti i izmišljotine, najogavnije laži i najgnusnije klevete koje su se kasnije, normalno, pokazale kao potpuno netačne.

VIDOJKOVIĆ: Sad možemo da se hvatamo za svaku stvar. Ako postoji nalepnica kojom se veliča bilo kakvo streljanje, to je, naravno, odvratno. Što se tiče priče o Srebrenici, svi mi znamo šta se tamo desilo, ali Mladen pokušava to marketinški da izvuče na svoju stranu i na stranu svoje organizacije. Tako da je to nešto na šta smo već svi navikli. Mislim da je upravo problem u tome što se nešto što je marginalno, odsustvom pravovremene reakcije države, dovodi u prvi plan. Zato što je naša država gotovo uvek željna novih senzacija, novih vesti, novih ptičjih gripa i novih neonacističkih organizacija. Dok su god oni iza brave, sve je OK. Stvar je samo u tome koliko će oni dugo da budu iza brave. Mislim da Mladen uopšte ne mora da se brine, čim se malo slegne prašina, oni će biti pušteni. Poznato je da su i mnogo veći kriminalci pre par nedelja pušteni iz pritvora samo zato što im je istekao zakonski razlog za pritvor. Tako da mislim da ni za ove momke nema nikakve brige. Mislim da su oni dobili packu zato što su dozvolili da ih neko snimi i da će, kada se malo slegne prašina, svi biti pušteni bez problema napolje. Ako se to ne desi, to će biti jedno prijatno iznenađenje.

RSE: Kako si ti reagovao kada si čuo da je pokrenuta prekršajna prijava protiv onih koji su organizovali tu spornu tribinu?

VIDOJKOVIĆ: Ja sam zato i odustao od Pravnog fakulteta, zato što je tu u pitanju formalizam. Nemam pojma da li treba da se podnosi prijava policiji skupa na fakultetu. Ako treba, a to nisu uradili, onda treba prekršajno da se kazne i tu nije ništa sporno. Ti ljudi koji te dve stvari dovode u jednakost, prave medveđu uslugu ljudima koji su organizovali tribinu i prave, zaista, neki bezvezan marketing ovim desničarima koji su to prekinuli, zato što ta vrsta poređenja ne stoji. Neko je, naravno, iz policije odmah krenuo da bude formalista i uhvatio se za jednu stvar, da glasači desne opcije ne budu do kraja iznervirani. To je sve marketing ove glupave vlade. Na to smo se već navikli.

RSE: Novosadski incident nije bio prvi. Prethodilo mu je ono što se dogodilo u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Ko je bio na koncertu Expliteda?

VIDOJKOVIĆ: Bio sam ja. Tu se desila jedna totalno pank stvar i da je koncert malo duže potrajao, mislim da bi sve bilo na svom mestu. Neko je pustio suzavac. Stvarno ne znam ko. Ja sam bio na toj galeriji za koju se priča da su odatle bacali suzavac nekakvi neonacisti. Ja nisam primetio nikakve neonaciste. I ja sam izgledam, verovatno, kao neonacista. Nemam pojma ko je bio gore. Dole je krenulo bežanje i dobro poznati miris.

RSE: Mladene, izgleda li Marko kao neonacista?

OBRADOVIĆ: Izgleda.

RSE: Nisi bio na Exploitedu?

OBRADOVIĆ: Ne. Nisam baš ljubitelj panka.

RSE: Da čujemo šta se to dogodilo 8. novembra u SKC-u.

*****

Koncert britanske grupe Exploited, koja ima kultni status među ljubiteljima pank muzike, bukvalno je prekinut već posle njihove treće pesme, kada je Veliku salu SKC-a, koju je, prema različitim procenama ispunilo između 1.000 i 2.000 ljudi, bačen suzavac.

U tom trenutku nastao je metež i lom. Pojedinci su se spašavali čak i skakanjem kroz zatvorene prozore. Prema podacima službe hitne pomoći, bilo je na desetine lakše povređenih. Uglavnom su to bile posekotine, gušenje i problemi sa očima.

„Ja sam bila gore na balkonu. U jednom trenutku se masa dole počela da razilazi i delovalo je kao na demonstracijama. Bačen je definitivno suzavac. Jedan deo ljudi koji je bio na balkonu, spustio se na krov SKC-a, odakle smo mogli da vidimo veliku gužvu i priličnu paniku.“

Situacija se komplikuje u trenutku kada su pankeri, fanovi Exploiteda, shvatili da je koncert završen i nezadovoljni tim saznanjem, počeli žestoko da flašama i kamenicama zasipaju zgradu SKC-a, na kojoj je samo jedan prozor prvog sprata ostao čitav. Zatim su se pojavile jake policijske snage koje su prekinule ovaj haos. Desetine pankera su direktno prebačene u pritvor u Padinskoj skeli:

„Nisam ovo očekivao. Očekivao sam, možda, da će do nečeg doći pre mesec dana kad sam bio na Osmom putniku. Ali ovde su, valjda, osetili svoj trenutak jer Exploited zadnjih 25 godina peva o takvim stvarima. Bori se protiv crkve, protiv nacionalizma, protiv zatupljenosti ljudi. Oni su iskoristili ovaj trenutak da dovedu do toga. To govori o tome da mi još nismo izašli iz onih devedesetih godina, da nismo raskrstili sa prošlošću i da 5. oktobar treba završiti kako treba da ne bi do ovoga dolazilo.“

Expoited je za dve i po decenije svoje karijere napadan suzavcem od strane nemačke policije, bio je hapšen u Španiji i zabranjivan mu je ulazak u Holandiju. Grupa je svojevremeno na koncertu u Argentini izazvala krupan incident izjavom da će Falklandska ostrva, oko kojih je ta zemlja 1982. godine ratovala sa Velikom Britanijom, zauvek ostati u britanskom posedu. U svakom slučaju, članovi Exploiteda mogu da budu zadovoljni jer je beogradski incident podsetio na njihove najbolje dane.

*****

RSE: Mladene, da li i ovakvi primeri pokazuju da rastu neke ekstremističke tendencije u Srbiji?

OBRADOVIĆ: Ako takve tendencije postoje u Velikoj Britaniji ili Holandiji ili ne znam već gde, onda postoje i u Srbiji. Samo, ovaj slučaj svega što se desilo na koncertu Explioteda pokazuje koliko je smešno i iluzorno govoriti o tome da su za sve što se dešava, za sve incidente, pogotovo za ovaj sad u Novom Sadu, krivi ovi momci koji su pohapšeni. Sve se to dešava nevezano za ideologiju. To je nešto što je prosto odlika savremenog društva.

RSE: Da li vi pripadate ekstremističkoj organizaciji?

OBRADOVIĆ: Ne. Ja pripadam srpskoj organizaciji. Normalnoj organizaciji.

RSE: Šta ti Marko misliš, je li Obraz ekstremistička organizacija?

VIDOJKOVIĆ: Pa ja nikad nisam uspeo da se detaljnije upoznam sa tom organizacijom. Znači, stvarno izgledaju kao nekakvi nacistički ideolozi onako na prvi pogled, sa svojim saopštenjima i sa svim tim. Ali nisam siguran da znam da li je Obraz učestvovao u nekom nasilničkom incidentu, odnosno da li je neko vaš za to osuđen ili krivično gonjen.

RSE: Evo ja ću da te podsjetim. Pominjali su ih u vreme premlaćivanja učesnika prve gej parade.

VIDOJKOVIĆ: Pa dobro. Meni je logično da se takva ekipa tamo nalazi. Ne znam za Obraz, ali sigurno neki neonacisti ili nekakvi likovi u fajerkama.

RSE: Da li su učestvovali simpatizeri Obraza u tome?

OBRADOVIĆ: Naravno da jesu, kao što su učestvovali svi zdravi i pravi Srbi, svi srpski rodoljubi.

VIDOJKOVIĆ: Ja mislim da su svi zdravi i pravi ostali kući sa svojim ženama ili ribama, a da su pritajeni gejevi otišli tamo i mlatili ih.

OBRADOVIĆ: Ja bih te zamolio da pripaziš malo šta pričaš.

VIDOJKOVIĆ: Što?

OBRADOVIĆ: Nemoj ti meni ništa što, nego pripazi šta pričaš.

RSE: Zašto te to pogodilo? Jesi li ti učestvovao na tim demonstracijama?

OBRADOVIĆ: Naravno da jesam i ovo me uvredelo.

VIDOJKOVIĆ: Zašto onda stalno „karanje“ drugih muškaraca? Karaćemo ti ovo, karaćemo ti ono…

OBRADOVIĆ: Ne znam. To pitaj one koji to govore. Ja tako ne govorim. Tako ne govori niko iz Obraza, i nemaš prava sa mnom tako da govoriš.

RSE: Interesantno, ta gej tematika najviše pogađa. Da li si ti, Mladene, učestvovao u tom premlaćivanju učesnika gej parade?

OBRADOVIĆ: To nije nikakvo premlaćivanje, to je sprečavanje jednog velikog zla.

RSE: Nije premlaćivanje ako se nekom slomi vilica?

OBRADOVIĆ: Incidente su izazvali oni sami. Sećate se da su incidenti nastali upravo tako što su lezbejke nasrnule na policiju koja je bila tu prisutna.

RSE: Nataša Kandić je dobila što je dobila zato što je na nekog nasrnula, lezbejke su dobile jer su nasrnule na policiju…

OBRADOVIĆ: Nataša Kandić uopšte nije dobila ono što je zaslužila. Dakle, nije uhpšena, nije osuđena za to što je uradila. A prema ljudima koji su osuđeni, odnosno koji su danas optuženi, koji su uhapšeni kao najgori zlikovci, kao psi, kao pripadnici Al Kaide, ponaša se na jedan neprimeren način. Dakle, Nataša Kandić nije dobila ono što je zaslužila.

RSE: Da li su homoseksualci zaslužili premlaćivanje, što se desilo u Beogradu 2002. godine?

OBRADOVIĆ: Mislim da srpski narod nije zaslužio to da se održavaju takve sramotne manifestacije kao što je gej parada. Niko nije lud da sad ide i prebira po nečijoj privatnosti da li je neko homoseksualac ili nije. To nikome ne pada na pamet. Ali, ako već mi normalni ne idemo i ne demonstriramo zbog toga što smo normalni, onda ne moraju ni oni nenormalni.

RSE: To zvuči kao ekstremni stav. Samo lekar može da da dijagnozu da li je neko nenormalan ili nije.

OBRADOVIĆ: To nije ekstremno, to je tako. To je stav zdravih ljudi.

RSE: Marko, da li sada, nakon ovogs što si čuo, misliš je Obraz ekstremistička organizacija?

VIDOJKOVIĆ: Evidentno da jeste.

RSE: Da li ga treba zabraniti?

VIDOJKOVIĆ: I Obraz i svaku drugu organizaciju koja širi bilo kakvu netrpeljivost prema nekom ko je nekog drugog opredeljenja, bilo seksualnog, bilo nacionalnog, bilo verskog, treba zabraniti. Svakoga ko silom pokušava nekoga da promeni naravno da treba obuzdati.

RSE: Ne misliš da bi to moglo da proizvede kontraefekat? U istoriji su zabranjivane razne organizacije, pa su postale još jače.

VIDOJKOVIĆ: Mislim da je vreme tih organizacija prosto prošlo. Ljudima u kojima prepoznajem sebe i mnoge moje vršnjake, prijateljski preporučujem da, sebe radi i ovog naroda radi, pripaze na svoje ponašanje. Zato što će neko, mnogo moćniji od bilo kakvog pojedinca ili bilo koga, u krajnjoj instanci da im stane na put, a tada se neće praviti razlika između Mladena i Marka…

RSE: Zašto misliš da će neko da im stane na put kad si u toku ove emisije izjavio da upravo država svojim pasivnim odnosom prema tome, to zapravo na taj način i podstiče?

VIDOJKOVIĆ: Ne mislim na državu. Ako se jačanje nacističkih i fašističkih ideja dovede do granice da ovaj narod ponovo oružano krene u borbu sa nekim susednim narodom, on će, zaista, biti izbrisan sa lica zemlje. Znamo svi šta se dešavalo. Pogotovo ti koji su puštali krila i koji su se tako ophodili prema svome i prema drugim narodima, jednostavno su pogubili sve ratove. Mislim da su, nažalost, u ovom trenutku mnogo veći Srbi oni koje proglašavaju za izdajnike i oni mnogo više rade na uklapanju cele ove zemlje i njene tragične istorije u moderne svetske istorijske okvire nego oni koji forsiraju nešto što je odavno završeno ili nešto čemu je odavno došao kraj. Na jedan potpuno imbecilan način jedan bračni par je pokušao da se održi na vlasti, kroz povampirenje tih ideologija, i ceo narod je zbog toga ispaštao i ceo narod je doveden, bukvalno, na ivicu propasti.

RSE: Ti misliš da sve organizacije, poput Obraza, produžavaju tu agoniju?

VIDOJKOVIĆ: Pre svega Vlada Srbije produžava tu agoniju. A organizacije kao što je Obraz i svaka druga organizacija koja se okupi i recimo kaže – e, hajde da pobijemo sve Cigane… Ne kažem da Obraz hoće da pobije sve Cigane, verovatno vam to nije jedan od prvih planova…

OBRADOVIĆ: To nam uopšte nije plan.

VIDOJKOVIĆ: Samo pokušavam da objasnim da ako se tako nešto desi, država jednostavno treba da reaguje zato što je zakonom zabranjeno ubijati ili fizički nasrtati na ljude.

OBRADOVIĆ: Mi ne radimo takve stvari.

RSE: Kako ne, kad ste rekli da ono premlaćivanje homoseksualaca nije bilo premlaćivanje homoseksualaca već odbrana identiteta srpskog naroda? To je odobravanje.

OBRADOVIĆ: Ne znam čega je to odobravanje. Ako podržavate tu paradu, vi odobravate nešto što je apsolutno nedopustivo u zemlji Srbiji.

RSE: Ja samo ne odobravam da im neko lomi vilice na ulici.

OBRADOVIĆ: Kako pokazuje anketa, koju je sproveo režimski list „Politika“, nekih 80 posto, možda i više ljudi, apsolutno je bilo protiv tog događaja.

RSE: Za vreme Drugog svetskog rata Nemci su slali homoseksualce u konc-logore i imali su većinsku podršku naroda.

OBRADOVIĆ: Ne znam šta hoćete time da kažete.

RSE: Hoću da kažem da ta istraživanja ne moraju ništa da govore.

OBRADOVIĆ: Ja samo govorim o tome da je to stav ogromne većine srpskog naroda. Čak i da nije tako, činjenica je da ne može da se stavlja u isti koš neko ko je normalan, neko ko ima porodicu, neko ko ima ženu i decu, sa nekim ko je s tim apsolutno nespojiv.

RSE: Mladene, vi ste šta po struci?

OBRADOVIĆ: Istoričar.

RSE: Marko?

VIDOJKOVIĆ: Pisac.

RSE: Ja novinar. Ko od nas može da da dijagnozu šta je normalno, šta ne? Čak i Srpsko lekarsko društvo ovih dana vodi rasprave na tu temu.

OBRADOVIĆ: Mislim da je ta dijagnoza odavno data. Ja kao vernik, kao pravoslavni hrišćanin, ne želim ništa drugo do onoga što jeste stav Srpske pravoslavne crkve i hrišćanstva uopšte, a hrišćanstvo je protiv toga.

RSE: Šta ćete da uradite ako vas zabrane?

OBRADOVIĆ: Ne vidim zašto bi nas zabranili. Uostalom, nikakve zabrane ne mogu da spreče duhovnu i državotvornu obnovu srpstva.

RSE: Da čujemo da li zabrana rešava sve ove rasprave.

*****

Poslednjim incedentnom samo je dopunjen širok spektar delovanja mladih neonacista, počevši od ispisivanja antisemitskih grafita, otvorenih pretnji neistomišljenicima do nastojanja da se napravi detaljan popis imena i adresa Jevreja koji žive u Srbiji. No, i bez primene nasilja koje je ideje krvi i tla učinilo najprokazanijom ideologijom novije istorije, prema mišljenju predsednice Komiteta pravnika za ljudska prava Biljane Kovačević Vučo, već ima dovoljno razloga za zabranu ovakvih udruženja:

„Postoji zakonska obaveza da Tužilaštvo inicira zabranu takvih udruženja. Država ima odredbu u ustavu po kojoj se određuje da će biti zabranjene organizacije koje se bave propagandom diskriminacije. Takođe postoje odredbe u Krivičnom zakonu, član 134, koje se odnose na krivični progon svih onih koji su učestvovali u raspirivanju nacionalne, rasne, verske i druge mržnje i netrpeljivosti.“


Filmski reditelj Dušan Makavejev, koji se u svojim delima bavio različitim ispoljavanjima ideoloških ekstremizama, smatra da neonacistička udruženja u Srbiji predstavljaju autohtonu pojavu koja svoje uporište nalazi u političkoj istoriji:

„Sve ima neku narodnjačku, četničku ili neku drugu boju, što je, ipak, nešto što je naše i postoji u svim mogućim oblicima. To se stalno događa. Negde se zaustavlja, negde se samo gasi i tako dalje. Oni su se odmah predali, nisu pružali nikakav otpor. Pamtim vrlo dobro, ne samo četnike i partizane, nego i ljotićevce, koji su bili aktivni saradnici Nemaca i koji su bili apsolutno, besprekorno odeveni, vrlo dobro organizovani i zastrašujuće koordinirano su delovali. Nije ih bilo mnogo, ali su pomagali masovnim streljanjima. Imamo taj jedan politički ogranak u našoj političkoj istoriji i sad nam se on vraća. Kod nekih naših političara se vrlo diskretno pojavljuje i oni to dobro kriju.“

Čak i kada se najviši predstavnici državnih organa u Srbiji deklarativno ograđuju od fašističke ideologije, to, ipak, nije dovoljno da bi se zaustavila dalja fašizacija ovog društva, smatra profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Jasna Šakota:

„Vidite da je ovo neozbiljna država, koja pre svega nema policiju u svojim rukama, niti ima sudstvo u svojim rukama. Jer, ako hapsite, a onda kažnjavate srpske fašiste sa hiljadu dinara prekršajne kazne, pokazujete, ustvari, da samo medijski pokušavate Srbiju da pretvorite u ozbiljnu zemlju. Onda se nalazite u situaciji da nema govora o tome da su u uzmaku fašističke ideologije ili neke slične, tako pogubne kao i ova.“

*****

RSE: Mislite li vi u Obrazu da imate pasivnu, latentnu ili kakvu god podršku države, današnje vlasti?

OBRADOVIĆ: Mislim da današnja vlast ne vodi dovoljno računa o interesima srpskog naroda.

RSE: Što znači da ne podržava Obraz?

OBRADOVIĆ: To je činjenica koju ste, eto, i vi sada konstatovali. Ja mogu samo da kažem da mi je veoma žao zbog toga.

RSE: Pisalo se po novinama jedno vreme da je Obraz iznajmljivao prostorije u objektima Vojske Jugoslavije.

OBRADOVIĆ: To nije istina. Mi bismo voleli da je to bilo tako, ali to nije tačno. Obraz ima izuzetno pozitivno mišljenje o vojsci kao jednom od najvažnijih državotvornih staleža.

RSE: Vi ste organizacija koja puno pridaje tom borbenom duhu.

OBRADOVIĆ: Zašto da ne? Uostalom, kad Sjedinjene Američke Države, kao perjanica sadašnje demokratije, kao država koja nameće demokratiju svuda po svetu, pridaju najveći značaj upravo svojoj oružanoj sili, ne vidim zašto to ne bi imala pravo da radi i Srbija.

RSE: Malopre si se pozivao na istraživanje javnog mnenja. Kako ti zvuči anketa, koja bi možda mogla da ukaže i Obrazu kojih bi stavova trebalo da se drži, dakle većinskih stavova, po kojoj je skoro 50 posto regruta odbilo da služi vojsku?

OBRADOVIĆ: Ja nisam rekao da uvek treba da se pridržavam većinskih stavova. Anketu koja se ticala neuspele parade homoseksualaca sam uzeo kao primer, da pokažem da to što je tada urađeno, dakle sprečavanje tog nemilog događaja, nipošto nije bilo ispad jedne grupice ekstremista, već nešto što podržava ogromna većina našeg naroda. A što se tiče ovoga sa regrutima, meni je veoma žao zbog toga. Ne čudi me, s obzirom na sveopštu kampanju koja se već mesecima, pa i nekoliko godina unazad, vodi upravo protiv vojske.

RSE: Raduje li tebe to, Marko, ili rastužuje?

VIDOJKOVIĆ: To je neka normalna stvar. U principu, negde od početka devedesetih, kada su nama počeli da stižu pozivi za vojsku, niko nije bio presrećan što mu je stigao poziv za vojsku. Znam samo jednu osobu, jednog mog drugara iz kraja koji je dobrovoljno otišao u vojnu policiju, ali je posle dve-tri nedelje i on zakukao. Koncept vojske, ono što se ljudima dešava trenutno u armiji, stvarno nema nikakve veze ni sa srpstvom, ni sa bilo čim drugim. Ima samo veze sa zdravim razumom. Po onome kako je koncipirana, nisam siguran da je ta vojska u stanju uopšte s bilo kim da ratuje. Pošto ljudi koji tu vojsku služe, služe u potpuno nenormalnim uslovima.

RSE: Zašto ne možemo tolerisati fašizam?

VIDOJKOVIĆ: Fašizam je, kao ideologija, poražen od strane celog sveta, svetskim konsenzusom sila koje su međusobno u potpunosti različite. Neke od njih su, čak, vrlo bliske fašističkim. U svakom slučaju, mislim da je potpuno bespredmetno da obrazlažem zašto se ne može tolerisati
ideologija da nekoga uništavaš zato što je druge rase, nacije ili drugog opredeljenja,

RSE: Zašto mi na te pokrete ne bi mogli potpuno tolerantno da reagujemo? Dakle, zašto ne pustiti te ljude da pričaju šta hoće, s tim da je to njihovo pravo?

VIDOJKOVIĆ: Ja sam, u principu, za puštanje ljudi da misle šta hoće. U toj istoj Americi nacisti mogu da budu potpuno legalni i da potpuno legalno održavaju svoje skupove, što, po mom mišljenju, nije normalno. Ali, dok god neko nekog fizički ne ugrožava svojim delovanjem, pasivno ili aktivno, taj neko može da misli šta hoće i da govori šta hoće. To je neko moje ubeđenje. Ali, ako neko pravi organizaciju koja negde sprema neke bombe, puške, žice, noževe ili ne znam ni ja šta, taj, naravno, treba da bude zabranjen. Prema tome, ako policija ili neko ima sumnju da recimo Obraz radi takve stvari, onda neka to istraži. Ako oni samo nešto misle, mogu da misle šta hoće. Po mom mišljenju, vaš je gubitak u tome što se i dalje vrtite u tim nacionalističkim vrtlozima. To je, prosto, patern koji je ovu zemlju doveo do uništenja. Ja isto tako mogu da kažem da sam nacionalista, volim Srbiju i volim Srbe i nemam drugi narod od ovoga, ali ne mislim da je uopšte moguće, niti da je uopšte potrebno razmišljati o vraćanju Srba na granice zapravo nikad postojeće Velike Srbije.

OBRADOVIĆ: Ja nisam govorio o Velikoj Srbiji. Prosto mislim da treba govoriti o normalnoj srpskoj državi, o granicama u kojima je srpski narod vekovima živeo. Ako drugi narodi imaju pravo na to, zašto, isto tako, to pravo ne bi imao i srpski narod. Tu je stvar potpuno jasna. Vratio bih se malo na temu oko ovog fašizma. Fašizam nije jedina totalitarna ideologija koje smo bili svedoci recimo u 20. veku. Rekao bih, čak, da je mnogo pogubnija ideologija od fašizma bio komunizam, koji je čitavom čovečanstvu naneo mnogo veće zlo, jer mnogo više ljudi je stradalo od komunista nego od fašista. Na desetine i desetine miliona ljudi su pobijene u Rusiji. Setimo se šta se dešavalo u Kini. Setimo se neviđenog zločinačkog režima Pola Pota u Kambodži. To je neverovatno. To ni u jednom drugom sistemu nije postojalo. A ova sadašnja zapadnjačka demokratija koja nam se nameće bombama i raznoraznim drugim sredstvima, između ostalog i bombama sa osiromašenim uranijumom, debelo se približava onome što je radio komunizam. Debelo se približava jednom novom totalitarizmu koji preti da uništi čitav svet.

RSE: Zašto ne bi trebalo tolerisati fašizam? Zašto bi trebalo reći jasno „ne“ onima koji objavljuju, na primer, imena i adrese Jevreja u Srbiji?

OBRADOVIĆ: Mislim da svaku ideologiju treba tretirati na podjednak način. Ukoliko je reč o nekim ekstremnim ideologijama, onda država mora protiv njih na odgovarajući način da reaguje ako one ugrožavaju državni poredak. A mislim da itekako ugrožava državni poredak sve ono što je nasleđe komunizma. Mislim da je to osnovni problem u Srbiji danas. I dan danas su ovde na vlasti „Titova deca“, ljudi koji su stekli sve privilegije za vreme Titovog režima. To je zlo od kojeg srpski narod mora da se oslobodi. Evo, na primer, svi smo čitali u novinama proteklih dana, povela se priča oko pronalaženja ili navodnog pronalaženja mesta na kome je streljan Draža Mihailović, i videli smo, recimo, da komunistički zlikovac Miloš Minić, koji je nedavno umro, nije imao toliko ljudskosti u sebi da čak ni pred svoju smrt kaže gde se zaista nalazi telo Draže Mihailovića. Pa ima li goreg zla na svetu?

RSE: Pa mislim da je, možda, u tom trenutku imao druge probleme.

OBRADOVIĆ: A šta je radio pre toga?

RSE: Dobro, u svakom slučaju ne bih sada da se bavimo onima koji su ubili bilo koga, pa i Dražu Mihailovića. Ali problem sa četničkim pokretom jeste taj što su se ratovi devedesetih vodili pod simbolima četničkog pokreta.

OBRADOVIĆ: Pa ne vidim problem u tome ako je neko branio svoje ognjište s kokardom na glavi. Ne vidim u čemu je tu problem.

RSE: Marko, da li je fašizam i naša nespremnost da se sagleda ono što se događalo u devedesetim?

VIDOJKOVIĆ: To je više kukavičluk. Sad opet pričamo o četnicima i o partizanima. U ovom sada trenutku je to toliko deplasirano. Pre svega što su se četnici na kraju tog tragičnog rata deklarisali kao vojska koja se, zajedno sa ustašama i zajedno sa Nemcima, povlačila iz zemlje.

OBRADOVIĆ: Ne zajedno sa ustašama. To nije tačno.

VIDOJKOVIĆ: Jedan je poginuo zato što je verovao ustašama u nekom ključnom trenutku.

OBRADOVIĆ: To je bio vojvoda Pavle Đurišić koji je sklopio sporazum sa crnogorskim separatistom Sekulom Drljevićem. Nije sklapao sporazum direktno sa ustašama. Nikada četnici nisu sarađivali sa ustašama, za razliku od partizana.

VIDOJKOVIĆ: U svakom slučaju, povlačili su se zajedno s poraženima.

OBRADOVIĆ: Jedan deo četnika se jeste povlačio zajedno sa Nemcima, ali nikada zajedno sa ustašama. Uostalom, pokazalo se da je za Srbiju mnogo veće zlo bio komunizam nego Nemci. Da se razumemo, nemačka okupacija apsolutno jeste bila zlo, ali mnogo više ljudi su u Srbiji pobili komunisti nego Nemci.

RSE: Pa nisam baš siguran da tako pokazuju statistike.

OBRADOVIĆ: Statistike to itekako pokazuju. Preko 150 hiljada ljudi je streljano otkako su komunisti došli na vlast u Srbiji.

RSE: Koje statistike?

OBRADOVIĆ: Evo, recimo, jedna grupa hrabrih ljudi, neki od njih sarađuju sa časopisom „Pogledi“…

RSE: Opet jedan desničarski časopis. Ne postoji nikakava nepristrana, ekspertska analiza.

OBRADOVIĆ: Šta je za vas nepristrano? Levičari? Da li to znači da ako je neko desničar, to isključuje da je on stručnjak?

RSE: Ne, ali citirate pristrane izvore.

OBRADOVIĆ: Citiram te izvore, zato što su svi drugi izvori bili sistematski zataškavani i uništavani.

RSE: Marko, da li u Srbiji rastu fašističke tendencije?

VIDOJKOVIĆ: Naravno da rastu. Dešava nam se ono što se mnogima dešavalo u istoriji.

RSE: Da li ste optimista? Hoćemo li se mi izboriti sa tim?

VIDOJKOVIĆ: Ja sam uvek, koliko god to budalasto izgledalo, umereni optimista. Nadam se da je najgore iza nas. Ako ništa drugo, onda zbog toga što je taj narod, koji je iz svega toga izašao, toliko apatičan, da, jednostavno, ogromnu većinu ovog naroda ne zanimaju stvari koje mu se naturaju. Mislim da većinski nije spreman da podlegne bilo kakvoj fašističkoj histeriji ili euforiji. Mislim da su i dalje u pitanju više marketinški izleti koje i dalje vlada koristi da bi skretala pažnju sa nekih stvari o kojima se mnogo manje priča kad ovakve teme izađu u prvi plan. Naravno, više puta u istoriji su nas uveravali da fašizam može da se otrgne kontroli. Međutim, nadam se da u ljudima ima još dovoljno razuma i još dovoljno moći da shvate da bilo kakav fašizam ne može da ih odvede tamo gde su njihovi ciljevi. Znači, prosto iz praktičnih razloga. Sad ste vas dvojica ušli u neku ideološku raspravu. Ja kao ideološki anarholiberal ne znam kako bih se u to uklopio. Ja takođe mislim da su komunistički režimi doneli mnogo zla ovoj planeti. Ali, uvek sam mrzeo vaganje leševima.

RSE: Ja sam samo rekao da ne postoji nikakva precizna analiza.

VIDOJKOVIĆ: Ne postoji, ali postoji ono što svi u dubini duše osećamo i znamo, a to je da li je nešto pogrešno ili je nešto ispravno. Problem je u tome što mnogi mladi ljudi misle da je ispravno nešto što je zapravo pogrešno, zato što žive u državi u kojoj niko ne želi njima da se bavi. Isto kao što imate navijače Voždovca koji hoće da zakolju navijača nekog drugog kluba, tako imate, eto, i neke naciste koji hoće nekom da zabodu nož u vrat, ili imate pankere…

OBRADOVIĆ: Koji će da bace suzavac.

VIDOJKOVIĆ: Nisu pankeri, siguran sam, bacili suzavac, zato što je karta bila preskupa da bi tako rizikovali, ali pankeri jesu, naravno, u onom silnom ludilu, krali gajbe piva, jer su to pankeri, nisu to gospoda sa kravatama i leptir mašnama. Prema tome, svaki mladi, nezadovoljan čovek može vrlo lako da bude zaveden, u roku od jedne sekunde. A što zavođenje duže traje, to je opasnije, pre svega po njega, manje za društvo, a najmanje za one koji su na vlasti i koji mu to tolerišu i koji ga svojim šlihtanjem biračima drže u ekstremu i u ekstremizmu.

OBRADOVIĆ: Mislim da je najbolji način da čovek ne bude u zabludi da bude pravoslavni hrišćanin i da bude svetosavski srpski nacionalista.
XS
SM
MD
LG