JELENA: Najviše volim vukove.
RFE: A, što vukove najviše voliš?
JELENA: Zato što mi se vukovi sviđaju.
RFE: Zašto? Jel’ zato što su ti lijepi?
JELENA: Aha.
Samo je na prvi pogled čudno što je osmogodišnja djevojčica fascinirana tako samotnom i divljom životinjom poput vuka. Jelenu Đukanović, sa nepune dvije i po godine, otac i majka su ostavili da živi sa babom i djedom u usamljenoj kolibi u pivskim planinama. Odrastanje u surovim krajevima pomoglo je djevojčici da preživi avanturu iz koje bi se i odrastao čovjek teško izvukao. Drama je počela nakon što se Jelena krajem avgusta udaljila od kolibe i izgubila u divljim i opasnim šumama. Čitava Crna Gora je sa zebnjom pratila potragu za djevojčicom koja je trajala puna tri dana i noći. Taman kada su i najuporniji počeli da gube nadu, Jelena Đukanović je pronađena. Malaksala, preplanula od sunca, raskrvavljenih stopala, ali sa neodoljivim, širokim osmjehom na licu.
Nakon što je pronađena zasuta je, ne samo medijskom, već i pažnjom mnogih ljudi koji su željeli da pomognu djevojčici koja je djetinjstvo provela u surovim crnogorskim krajevima, daleko od škole, civilizacije i vršnjaka. “Čudo od djeteta”, “djevojčica jača od planine”, pisali su crnogorski mediji nakon što je šarmantna djevojčica pobjedila planinu i opasnosti koje su je vrebale dok je tumarala šumom sama bez vode i hrane. Ta epizoda promijenila je Jelenin život iz korijena. Danas živi u Nikšiću, sa ocem koji je uzeo k sebi i tri godine starijom sestrom koju je prvi put vidjela dok se oporavljala u bolnici. Jelena danas upoznaje stvari koje su njeni vršnjaci odavno iskusili. Vozi bicikl koji je prvi put vidjela u gradu. Sa osam godina pohađa predškolsku nastavu i uči prve riječi na engleskom koji kaže, još nije savladala, ali se trudi:
RFE: A, da li znaš nešto da mi kažeš na engleskom?
JELENA: Znam neke brojeve: two, three, five, six...
Jelena je u gradu prvi put probala sladoled, pizzu i posjetila ringišpil, što joj se naročito dopalo:
“Kuku! Mi smo se otkidali na ringišpilu. Znaš ona auta, kad se ono sudaraju?
RFE: Aha.
JELENA: Ja znam i to sam vozila. I one velike ljuljaške, što se ono vrti.
RFE: Jel' ti ljepše u selu ili u gradu?
JELENA: U gradu. Ja ću s tatom ljeti da idem na odmor.
RFE: Jesi li bila kad na moru?
JELENA: Ne, al’ ću ići.
Djevojčica, koja tek sada otkriva uobičajene draži dječije zabave, djetinjstvo je provela u drugačijem ambijentu, zbližena sa prirodom i poslovima o kojima gradska djeca i ne sanjaju. O godinama provedenim na planini, Jelena govori sa osjetnom nostalgijom.
RFE: Kako se muze krava? Ja je ne bih znao pomusti.
JELENA: Ja znam. E, ovako ….. za petnaest minuta.
RFE: Za petnaest minuta da pomuzeš kravu? Ko te je to naučio? Jel' baka naučila?
JELENA: Ne, nego ja sama.
RFE: I šta si još radila? Šta si još pomagala baki?
JELENA: Ja sam baki pomagala…. ponekad joj skuvam, ponekad operem suđe...Ponekad idem s konjem đe mi drago...
RFE: Jel’ jašeš ti?
JELENA: Aha.
RFE: Jesu li to neki mali konji ili veliki?
JELENA: Veliki, najviši... Ja sam brža od svakog. Ovoliko sam brža od zeca.
RFE: Pričaj mi što ti je još bilo novo u gradu kad si došla.
JELENA: Ovdje je drugačije, gore ima više planine, gore ima više da se ide, da se šeta, kol’ko odavde do Amerike.
Upravo je to iskustvo Jeleni pomoglo da preživi tri noći u zagrljaju hladne planine, okružena zvjerima i tminom. Kaže da nije osjećala strah, da je spavala pod smrekom uz dva psa koji su je prva dva dana pratila. Hranila se borovnicom, a žeđ tolila vodom sa okolnih izvora:
“Ja, počela sam da slušam kako ptice cvrkuću.”
RFE: A, šta si jela?
JELENA: Borovnice.
RFE: Samo borovnice? Je li je bilo borovnica?
JELENA: Aha! Ima trista kamiona ‘vođe da bude.
Jelena se na planini, priča, susrela i sa medvjedom. Pomalo ljutito i iskusno kaže da se nije uplašila, jer zna da medo ne napada ako mu mladunčad nijesu u opasnosti.
RFE: Da li te je bilo strah kad si vidjela meda?
JELENA: Ne, medvjed neće... Ako mu neko dira mladunčad, onda ‘oće.
RFE: Ti si znala sa svim divljim životinjama?
JELENA: Išla sam sa ujakom u lov i ubili divlju svinju.
Sa takvim životnim iskustvom Jelena se lako adaptirala na gradske blagodeti. Njen stric Vulo Đukanović, sa kojim dijeli porodičnu kuću u Nikšiću, kaže da je Jelena bistro i energično dijete koje ima urođenu želju da sve nauči - rođeni pobjednik.
JELENIN STRIC: Kao da je gimnastičarka. Ovdje ima jedna loza i ona se popne isto ka’ panter, toliko je puna snage i živosti.
RFE: A, šta su joj još bile nove stvari ovdje?
STRIC: A, sve… počev od sladoleda i slatkiša.
Osim na novi dom, Jelena se navikava i na tri godine stariju sestru Gordanu.
RFE: Sad vi, kao da nadoknađujete sve ono vrijeme što nijeste bile zajedno.
GORDANA: Jeste.Učila sam je da crta i da piše.
Jelenu ostavljamo na biciklu koje je već tako dobro savladala da se spušta niz okolne strmine ne dirajući rukama upravljač. Topao zagrljaj i poljubac i hitro se vraća novim preokupacijama. Ima toliko stvari koje tek treba da nauči. Na licu isti neodoljivi osmjeh kojim je “kupila” sve ljude do kojih je došla njena priča.
RFE: A, što vukove najviše voliš?
JELENA: Zato što mi se vukovi sviđaju.
RFE: Zašto? Jel’ zato što su ti lijepi?
JELENA: Aha.
Samo je na prvi pogled čudno što je osmogodišnja djevojčica fascinirana tako samotnom i divljom životinjom poput vuka. Jelenu Đukanović, sa nepune dvije i po godine, otac i majka su ostavili da živi sa babom i djedom u usamljenoj kolibi u pivskim planinama. Odrastanje u surovim krajevima pomoglo je djevojčici da preživi avanturu iz koje bi se i odrastao čovjek teško izvukao. Drama je počela nakon što se Jelena krajem avgusta udaljila od kolibe i izgubila u divljim i opasnim šumama. Čitava Crna Gora je sa zebnjom pratila potragu za djevojčicom koja je trajala puna tri dana i noći. Taman kada su i najuporniji počeli da gube nadu, Jelena Đukanović je pronađena. Malaksala, preplanula od sunca, raskrvavljenih stopala, ali sa neodoljivim, širokim osmjehom na licu.
Nakon što je pronađena zasuta je, ne samo medijskom, već i pažnjom mnogih ljudi koji su željeli da pomognu djevojčici koja je djetinjstvo provela u surovim crnogorskim krajevima, daleko od škole, civilizacije i vršnjaka. “Čudo od djeteta”, “djevojčica jača od planine”, pisali su crnogorski mediji nakon što je šarmantna djevojčica pobjedila planinu i opasnosti koje su je vrebale dok je tumarala šumom sama bez vode i hrane. Ta epizoda promijenila je Jelenin život iz korijena. Danas živi u Nikšiću, sa ocem koji je uzeo k sebi i tri godine starijom sestrom koju je prvi put vidjela dok se oporavljala u bolnici. Jelena danas upoznaje stvari koje su njeni vršnjaci odavno iskusili. Vozi bicikl koji je prvi put vidjela u gradu. Sa osam godina pohađa predškolsku nastavu i uči prve riječi na engleskom koji kaže, još nije savladala, ali se trudi:
RFE: A, da li znaš nešto da mi kažeš na engleskom?
JELENA: Znam neke brojeve: two, three, five, six...
Jelena je u gradu prvi put probala sladoled, pizzu i posjetila ringišpil, što joj se naročito dopalo:
“Kuku! Mi smo se otkidali na ringišpilu. Znaš ona auta, kad se ono sudaraju?
RFE: Aha.
JELENA: Ja znam i to sam vozila. I one velike ljuljaške, što se ono vrti.
RFE: Jel' ti ljepše u selu ili u gradu?
JELENA: U gradu. Ja ću s tatom ljeti da idem na odmor.
RFE: Jesi li bila kad na moru?
JELENA: Ne, al’ ću ići.
Djevojčica, koja tek sada otkriva uobičajene draži dječije zabave, djetinjstvo je provela u drugačijem ambijentu, zbližena sa prirodom i poslovima o kojima gradska djeca i ne sanjaju. O godinama provedenim na planini, Jelena govori sa osjetnom nostalgijom.
RFE: Kako se muze krava? Ja je ne bih znao pomusti.
JELENA: Ja znam. E, ovako ….. za petnaest minuta.
RFE: Za petnaest minuta da pomuzeš kravu? Ko te je to naučio? Jel' baka naučila?
JELENA: Ne, nego ja sama.
RFE: I šta si još radila? Šta si još pomagala baki?
JELENA: Ja sam baki pomagala…. ponekad joj skuvam, ponekad operem suđe...Ponekad idem s konjem đe mi drago...
RFE: Jel’ jašeš ti?
JELENA: Aha.
RFE: Jesu li to neki mali konji ili veliki?
JELENA: Veliki, najviši... Ja sam brža od svakog. Ovoliko sam brža od zeca.
RFE: Pričaj mi što ti je još bilo novo u gradu kad si došla.
JELENA: Ovdje je drugačije, gore ima više planine, gore ima više da se ide, da se šeta, kol’ko odavde do Amerike.
Upravo je to iskustvo Jeleni pomoglo da preživi tri noći u zagrljaju hladne planine, okružena zvjerima i tminom. Kaže da nije osjećala strah, da je spavala pod smrekom uz dva psa koji su je prva dva dana pratila. Hranila se borovnicom, a žeđ tolila vodom sa okolnih izvora:
“Ja, počela sam da slušam kako ptice cvrkuću.”
RFE: A, šta si jela?
JELENA: Borovnice.
RFE: Samo borovnice? Je li je bilo borovnica?
JELENA: Aha! Ima trista kamiona ‘vođe da bude.
Jelena se na planini, priča, susrela i sa medvjedom. Pomalo ljutito i iskusno kaže da se nije uplašila, jer zna da medo ne napada ako mu mladunčad nijesu u opasnosti.
RFE: Da li te je bilo strah kad si vidjela meda?
JELENA: Ne, medvjed neće... Ako mu neko dira mladunčad, onda ‘oće.
RFE: Ti si znala sa svim divljim životinjama?
JELENA: Išla sam sa ujakom u lov i ubili divlju svinju.
Sa takvim životnim iskustvom Jelena se lako adaptirala na gradske blagodeti. Njen stric Vulo Đukanović, sa kojim dijeli porodičnu kuću u Nikšiću, kaže da je Jelena bistro i energično dijete koje ima urođenu želju da sve nauči - rođeni pobjednik.
JELENIN STRIC: Kao da je gimnastičarka. Ovdje ima jedna loza i ona se popne isto ka’ panter, toliko je puna snage i živosti.
RFE: A, šta su joj još bile nove stvari ovdje?
STRIC: A, sve… počev od sladoleda i slatkiša.
Osim na novi dom, Jelena se navikava i na tri godine stariju sestru Gordanu.
RFE: Sad vi, kao da nadoknađujete sve ono vrijeme što nijeste bile zajedno.
GORDANA: Jeste.Učila sam je da crta i da piše.
Jelenu ostavljamo na biciklu koje je već tako dobro savladala da se spušta niz okolne strmine ne dirajući rukama upravljač. Topao zagrljaj i poljubac i hitro se vraća novim preokupacijama. Ima toliko stvari koje tek treba da nauči. Na licu isti neodoljivi osmjeh kojim je “kupila” sve ljude do kojih je došla njena priča.
