* * * * *
O realizaciji projekata i programa pomoći Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe Federacije BiH, u ovoj godini, govori ministar Edin Mušić.
Deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u Federaciji je još veliki broj ljudi koji još uvijek čekaju na rješavanje svog statusa, odnosno koji su i dalje briga Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. Uz ovu osnovnu činjenicu, ministar Edin Mušić navodi podatke o provedenoj ponovnoj registraciji onih kojim je pomoć potrebna:
MUŠIĆ: Mi imamo u Federaciji BiH, na današnji dan, reregistrovanih nešto oko 98 hiljada osoba. Znači, imamo potrebu za podrškom oko povratka još preko 33 hiljade porodica. To su ogromni brojevi, to su ogromne potrebe i to je naša ogromna odgovornost spram svih tih građana koji su, nažalost, još u tom statusu. To se ne može riješiti bez ovih tehničkih pretpostavki, bez uvezanog rada i bez obezbjeđivanja jako značajnih svota novca. Ono što smo mi u proteklom periodu uradili, to je da smo, čini mi se, jako dobro osmislili naš plan povratka za 2005. godinu i da smo predvidjeli kroz program utroška sredstava koji je usvojila federalna vlada. Ta sredstva kojima smo mi raspolagali u 2005. godini, a to je 20 350 000 KM koliko je iznosio transfer za povratak, odnosno za raseljene osobe. Da smo kroz onih devet-deset pozicija ili pravaca dobro rasporedili ta sredstva. „
RSE: Možete li za naše slušaoce napraviti neku vrstu analize kako su utrošena ta sredstva? Prvo, poznata je odluka Ministarstva i Vlade da podrže funkcionisanje Fonda za povratak na državnom nivou, planirajući izdvajanje 6 350 000 konvertibilnih maraka. Kako je realizovana ta namjera?
MUŠIĆ: Sa današnjim danom u Fond za povratak uplaćeno je 5 350 000. Ostaje još jedan milion koji treba da se uplati u narednom, ovom zadnjem kvartalu. Ono što je zanimljivo, znači upravljanje tim sredstvima se definiše na način da Državna komisija za povratak određuje prioritete i mi smo tamo na toj Komisiji odredili 30 opština u Bosni i Hercegovini. Mislim da u jednom broju opština koje imaju svoje unutrašnje kapacitete na tom nivou, vrlo operativni. Taj projekat je već u poodmakloj fazi, međutim imamo jedan manji broj opština u kojima taj projekat još nije na neki način ni započeo. Jednostavno smatramo da na toj Državnoj komisiji trebamo popraviti stanje i da se, dinamički gledano, projekat od ideje do nekakve konačne realizacije skrati, jer čini mi se da je on u ovom trenutku samo jedno produženo vrijeme koje nimalo ne ide na ruku građanima zbog kojih postojimo mi kao servisi. S druge strane federalno Ministarstvo je imalo jednu poziciju od četiri miliona konvertibilnih maraka, a ona se ticala isporuke građevinskog materijala i podrške u njegovoj ugradnji. Taj projekat smo mi skoro u potpunosti do sada okončali, završene su skoro sve isporuke i već je dinamika ugradnje tog materijala od strane građana sigurno na jednom zavidnom nivou. Mi smo nedavno imali jedan monitoring koji je utvrdio da se skoro na svim destinacijama na kojima je izvršena isporuka građevinskog materijala vrši njegova jedna dosta dinamična ugradnja. Također, kroz ovaj projekat smo podržali ove godine dosta onih građana koji su u jednom socijalnom statusu, sa participacijama od dvije do tri hiljade maraka za ugradnju, a sve u saradnji sa opštinama na kojima se vrši povratak.
RSE: Sa lokalnim organima vlasti pokušavate u urbanim dijelovima, dakle u gradovima, pomoći u rekonstrukciji zgrada. Možete li izdvojiti neke od ostvarenih projekata?
MUŠIĆ: U 2005. godini takve projekte smo realizovali u Stocu, gdje smo obnovili dvije zgrade koje imaju 19 stambenih jedinica. Zatim smo u Mostaru, zajedno sa gradskom upravom grada Mostara, Upravom za povratak Hercegovačko-neretvanskog kantona i još jednom humanitarnom organizacijom iz Velike Britanije obnovili takođe negdje preko 50 stambenih jedinica u samom urbanom jezgru. Kroz zajednički projekat podržavamo i rekonstrukciju objekata u Varešu i mislimo da i taj projekat u ovom trenutku, u jednoj dosta dobroj dinamici, u jednoj praktično završnoj fazi onoga što smo predvidjeli, gdje smo mi intervenisali nedavno sa dodatnih 75 000, kako bi taj projekat imao nekakve konačne konture. Zatim smo podržali i rekonstrukciju jedne stambene zgrade u Bosanskoj Krupi, u Drvaru i u Bosanskom Grahovu. Znači, to je jedan model gdje u najuža gradska jezgra, općinska jezgra ovo Ministarstvo, zajedno sa lokalnom upravom, podržava te projekte i čini nam se da je to jedan jako dobar model i da taj model trebamo još i u narednom periodu unaprijed.
RSE: Povratak ste pomagali i u nekim konkretnim slučajevima, reagujući na specifične probleme i one koji se iznenada pojave, pomažući obnovu čak 150 stambenih objekata. Poznato je kako je vaše Ministarstvo učestvovalo u izradi zajedničkih projekata na nivou opština, ponegdje i kantona. Šta još možete izdvojiti?
MUŠIĆ: Zajednički projekat sa Zavodom za zapošljavanje i sa federalnim Ministarstvom za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo, koji je proširen u ovoj godini sa dodatnih dva miliona, tako da ukupna masa tih sredstava sada iznosi 5,6 miliona. Taj projekat je krenuo i već su prve isporuke mehanizacije, plastenika, stoke. To je projekat zapošljavanja u poljoprivredi. On je, znači, takođe jedna podrška budžetskim sredstvima kojima ovo Ministarstvo raspolaže. Mislim da će se okončanjem tog projekta na prostoru Bosne i Hercegovine postići jedan poboljšani, bolji ambijent u oblasti zapošljavanja i u oblasti stvaranja novih vrijednosti. Takođe, ovo Ministarstvo, kroz predviđenu projekciju sredstava, vrlo pažljivo je analiziralo sve zahtjeve humanitarnih potreba u pojedinim zonama. Vi se sjećate svih onih snježnih padavina, odsječenosti mnogih sredina na početku ove godine, gdje smo i mi svojim zalaganjem, svojim trudom, tim pojedinim zonama pokušavali da doturimo one neophodne i namirnice i neke druge sadržaje koji su bili osnova da ti ljudi na neki način tamo i prežive. S nekim tim projektima smo nastavili i u toku godine. Ja bih htio istaći da ovo Ministarstvo veliku pažnju posvećuje radu sa humanitarnim organizacijama, jer ovo Ministarstvo daje dozvole za rad humanitarnim organizacijama, daje dozvole za uvoz humanitarne robe i to je takođe još jedan dodatni stabilizirajući faktor koji je malo neprimjetan, ali još uvijek ogromna podrška svim institucijama i nekakvom podizanju kvaliteta življenja u mnogim zonama i mnogim sredinama kako u Federaciji tako i u Bosni i Hercegovini.
* * * * *
Volja za povratkom, najčešće je jača od svih problema koji stoje na tom putu. Potvrdu tome nalazimo u srebreničkom selu Sućeska:
„Ja sam Ademović Ahmo, iz mjesne zajednice Sućeska, selo Vologovina. Vratio sam se 2000. godine. Kad sam se vratio, uslova nije bilo nikakvih. Sad malo ide nabolje. I dalje sam sam u selu Vologovina u kojem su prije bila 33 domaćinstva. Sedam kuća je napravljeno, neke nemaju struje. Neki neće da se vrate jer nema puta, neki jer nema struje, tako da sam ja u tom selu sam sa svojom porodicom. Imam tri sina, ženu i dvije snahe. Od nas sedmero niko ne radi. Uslovi gore kod mene su još uvijek loši, jer sam sam, odvojen od naroda, odvojen od svega živog. Put Derventa-Srebrenica je zanemaren. Vuku materijal kamionima, uništiše put. Ja nemam izlaza iz sela. O tome niko neće da povede računa. Tražio bih od vlasti da mi se pomogne. Najbitniji je put. Nekome nije priključena struja u kući, nema uslova. Neko se žali na put. Nema puta, nema uslova za život. To je zbog toga. Ka bi uradili put, kad bi uradili struju ljudima, ljudi bi se vratili. Najveća kočnica su im put i struja. Tako se bar meni žale. Isto k‘o kad zatvoriš nekoga u neku pećinu. Vidiš ti svijet okolo sebe, ali ne vidiš insana. Možda ti neko dođe u 15 dana ili ti nekome odeš. Nemaš s kim da popiješ kafu, samo sa svojom ženom i djecom. Ljeti ima naroda, dolaze da obiđu imovinu. Ali zimi, kad padne snijeg metar, metar i po, nikoga živog gore nema. Imam traktor, nekako sebi razgrnem. Žena kad se razboli, moram je vući u bolnicu u Srebrenicu. Tako da je zimi katastrofa živjeti gore. Što se tiče ljetine, trudim se koliko god mogu, žito sijem, krompir, sve živo sijem, ali ne mogu da odbranim od životinja. Pojedoše sve. Usijem ja po tri-četiri duluma žita, krompira… Ali to mi sve pojedu, sve zametoše. Volio bih da mi se pomogne na bilo kakav način. Ako ima neko da mi dođe gore u selo da mi pomogne, da me pita kako je, šta je i o čemu se radi.“
* * * * *
Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Kantona Sarajevo, Humanitarna organizacija HELP i druga grupa povratnika, potpisali su ugovore o isporuci građevinskog materijala za obnovu kuća. Isporuka građevinskog materijala se odnosi na ljude koji danas žive u Sarajevu u kolektivnim centrima ili alternativnom smještaju.
Ministar Hajrudin Ibrahimović:
„Planirano je da bude obuhvaćeno 40 korisnika sa područja opštine Foča-Ustikolina i Trnovo, oba entiteta. Nastojali smo predložiti ljude iz kantona koji su u alternativnom smještaju bilo kog vida, a takvih trenutno imamo negdje oko 600 porodica. Znači, pronalazimo projekte različitog vida da pokušamo prioritetno rješavati tu grupu korisnika u najtežoj materijalnoj situaciji. Čim su stekli uslove za alternativni smještaj, to pokazuje da su u određenoj težoj materijalnoj situaciji. Projekat je zamišljen sa djelimičnim vlastitim učešćem, u radnoj snazi ili finansijski, koliko ko može. Ima pojedinih primjedbi da infrastruktura nije provedena da nekih sela. Nažalost, neke humanitarne organizacije ne idu preko kantona, odnosno ne koordiniraju se s nama, da neće da rade kuće dok se ne obezbijedi put, voda i struja. Bojim se da nikada nećemo završiti proces ukoliko krenemo tim putem. Tako da mi nastojimo da pronađemo način da to započnemo, da prvo stvorimo jezgro povratka, a zatim ćemo krenuti, sa drugim nivoima vlasti, da se obezbjeđuje sanacija elektromreže i putne komunikacije. Inače, jedan od niza projekata koje Vlada kantona podržava ove godine, pored tri ili četiri projekta CARD s međunarodnim organizacijama, imamo i svoje unutrašnje projekte u kantonu Sarajevo. Tako da su za preko 2000 korisnika razni vidovi projekata ove godine već u fazi implementacije. Po zadnjoj reregistraciji, u kantonu Sarajevo je negdje oko 9000 porodica sa statusom raseljenih, ili negdje oko 27 000 članova tih obitelji. Dijelimo ih uslovno na kategoriju interno raseljenih, odnosno onih koji imaju prebivalište na području kantona, njih je oko 1000 i, nažalost, 8000 sa drugih područja Bosne i Hercegovine. Nastojimo naći partnere, jer je izuzetno opterećujući proces povratka na druga područja, u drugim nivoima vlasti, u humanitarnim organizacijama, Evropskom unijom, da realiziramo projekte pomoći povratka ljudi na druga područja u BiH. Naravno ne zapostavljajući ove koji su iz kantona Sarajevo, što nam je prevashodna obaveza.“
Zoran Mićević, organizacija HELP:
„Humanitarna organizacija HELP daje sa svoje strane podršku u isporuci materijala i dijelu radova, s čim su korisnici upoznati. HELP angažuje radne grupe koje izvršavaju teške ili poslove tehničke prirode. Postavljamo krovove i radimo unutrašnje instalacije, elektro i vodo. Korisnici sa svoje strane svojim doprinosom ugrađuju donirani materijal. Materijal je kompletan za jednu etažu, tako da se poslije završetka objekta korisnik može useliti. Visina donacije je varijabilna u okviru 40 kuća. U prosjeku je 15-16 hiljada KM. Uz dio rekonstrukcije, postoji dio održivog povrata, u jednom malom iznosu, pri kraju radova na projektu. To je ostavljeno kroz jedan anketni upitnik. Korisnicima će se pokušati pronaći nešto najpribližnije onome što bi oni željeli.“
Šta kažu potpisnici ugovora:
„Sinanović Hilmo, selo Šuljci, Foča. Evo me sad u Dobrinji 1, Trg Zlatnih ljiljana 26. Sastavljam nešto, i djeca sastave, pa platim. Patim se. Otkada sam napustio svoje imanje, meni je u mojoj duši ostalo da se vratim – i to sam ja uporno tražio godinama. Jednostavno mogu da kažem da su me varali. Razne su cake radili. Evo, vidite dokle su me doveli. Već je 2005. godina. Ja se prije nadam onome listu smrtnome nego da mi je naprave. Ali ja sam potpisao, hoću da se vratim. I to mi je želja u duši, ne mogu odustati nikad. Ja sam na ulici u Sarajevu. Niko me ne poštuje, ništa, nemam prava nikakva. I ja hoću na svoje. Ja sam ljetos cijelo ljeto proboravio tamo na obećanje njihovo: ,Pravićemo ti. Sjedi tamo‘. Pa sam ja sjedio tamo, imam neke kolibe. Pa sam ja od svojeg bjedluka – 160 maraka penzije, napravio neke kolibe da se imam đe sakriti od kiše, od jada. Evo, vidite. Ja dalje ne znam šta da vam pričam.“
Meho Alić, Ustikolina:
„Jedina šansa mi je da se vratim, da bih pokušao normalno živjet. Sada živim u poniženju. Stid me je reći da sam u kolektivnom. Evo 40 mi je godina. Povratak mi je jedina šansa. Ali, evo, vidite. Evo ja sam jedini prošao za tu donaciju. Nekadašnji dio Kalinovika. To je blizu. Put smo radili prije pet godina svojim sredstvima, niko nam ništa pomogao nije. Četrdeset i pet kilometara je od Ilidže do sela. To je tako blizu, a tako daleko, tolike godine. Da je bilo zainteresovanih da se to radi, to se moglo odraditi davnijeh dana. Napravili su oni ljudi koji mogu svojim finansijskim sredstvima. Bilo bi četiri-pet ljudi koji bi se vratili definitivno gore, a koji su sad u penziji i bolje im je živjeti gore nego ovdje. Ja sam jedini mlad koji bi se vratio. Ali, ipak, moram se vratiti jer nemam drugog izlaza. Ja definitivno nemam drugog izlaza. Inače sam trgovac po profesiji, ostao sam bez posla. Ganjaću, evo, humanitarne organizacije ne bi li mi pomogle, baviću se stočarstvom, poljoprivredom, nema drugog izlaza. Ako danas zaradim 20 maraka, to mi je premija. Više ne radim nego što radim. Gledanm u nebesa, stisnem se, pritegnem kaiš.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
O realizaciji projekata i programa pomoći Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe Federacije BiH, u ovoj godini, govori ministar Edin Mušić.
Deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u Federaciji je još veliki broj ljudi koji još uvijek čekaju na rješavanje svog statusa, odnosno koji su i dalje briga Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. Uz ovu osnovnu činjenicu, ministar Edin Mušić navodi podatke o provedenoj ponovnoj registraciji onih kojim je pomoć potrebna:
MUŠIĆ: Mi imamo u Federaciji BiH, na današnji dan, reregistrovanih nešto oko 98 hiljada osoba. Znači, imamo potrebu za podrškom oko povratka još preko 33 hiljade porodica. To su ogromni brojevi, to su ogromne potrebe i to je naša ogromna odgovornost spram svih tih građana koji su, nažalost, još u tom statusu. To se ne može riješiti bez ovih tehničkih pretpostavki, bez uvezanog rada i bez obezbjeđivanja jako značajnih svota novca. Ono što smo mi u proteklom periodu uradili, to je da smo, čini mi se, jako dobro osmislili naš plan povratka za 2005. godinu i da smo predvidjeli kroz program utroška sredstava koji je usvojila federalna vlada. Ta sredstva kojima smo mi raspolagali u 2005. godini, a to je 20 350 000 KM koliko je iznosio transfer za povratak, odnosno za raseljene osobe. Da smo kroz onih devet-deset pozicija ili pravaca dobro rasporedili ta sredstva. „
RSE: Možete li za naše slušaoce napraviti neku vrstu analize kako su utrošena ta sredstva? Prvo, poznata je odluka Ministarstva i Vlade da podrže funkcionisanje Fonda za povratak na državnom nivou, planirajući izdvajanje 6 350 000 konvertibilnih maraka. Kako je realizovana ta namjera?
MUŠIĆ: Sa današnjim danom u Fond za povratak uplaćeno je 5 350 000. Ostaje još jedan milion koji treba da se uplati u narednom, ovom zadnjem kvartalu. Ono što je zanimljivo, znači upravljanje tim sredstvima se definiše na način da Državna komisija za povratak određuje prioritete i mi smo tamo na toj Komisiji odredili 30 opština u Bosni i Hercegovini. Mislim da u jednom broju opština koje imaju svoje unutrašnje kapacitete na tom nivou, vrlo operativni. Taj projekat je već u poodmakloj fazi, međutim imamo jedan manji broj opština u kojima taj projekat još nije na neki način ni započeo. Jednostavno smatramo da na toj Državnoj komisiji trebamo popraviti stanje i da se, dinamički gledano, projekat od ideje do nekakve konačne realizacije skrati, jer čini mi se da je on u ovom trenutku samo jedno produženo vrijeme koje nimalo ne ide na ruku građanima zbog kojih postojimo mi kao servisi. S druge strane federalno Ministarstvo je imalo jednu poziciju od četiri miliona konvertibilnih maraka, a ona se ticala isporuke građevinskog materijala i podrške u njegovoj ugradnji. Taj projekat smo mi skoro u potpunosti do sada okončali, završene su skoro sve isporuke i već je dinamika ugradnje tog materijala od strane građana sigurno na jednom zavidnom nivou. Mi smo nedavno imali jedan monitoring koji je utvrdio da se skoro na svim destinacijama na kojima je izvršena isporuka građevinskog materijala vrši njegova jedna dosta dinamična ugradnja. Također, kroz ovaj projekat smo podržali ove godine dosta onih građana koji su u jednom socijalnom statusu, sa participacijama od dvije do tri hiljade maraka za ugradnju, a sve u saradnji sa opštinama na kojima se vrši povratak.
RSE: Sa lokalnim organima vlasti pokušavate u urbanim dijelovima, dakle u gradovima, pomoći u rekonstrukciji zgrada. Možete li izdvojiti neke od ostvarenih projekata?
MUŠIĆ: U 2005. godini takve projekte smo realizovali u Stocu, gdje smo obnovili dvije zgrade koje imaju 19 stambenih jedinica. Zatim smo u Mostaru, zajedno sa gradskom upravom grada Mostara, Upravom za povratak Hercegovačko-neretvanskog kantona i još jednom humanitarnom organizacijom iz Velike Britanije obnovili takođe negdje preko 50 stambenih jedinica u samom urbanom jezgru. Kroz zajednički projekat podržavamo i rekonstrukciju objekata u Varešu i mislimo da i taj projekat u ovom trenutku, u jednoj dosta dobroj dinamici, u jednoj praktično završnoj fazi onoga što smo predvidjeli, gdje smo mi intervenisali nedavno sa dodatnih 75 000, kako bi taj projekat imao nekakve konačne konture. Zatim smo podržali i rekonstrukciju jedne stambene zgrade u Bosanskoj Krupi, u Drvaru i u Bosanskom Grahovu. Znači, to je jedan model gdje u najuža gradska jezgra, općinska jezgra ovo Ministarstvo, zajedno sa lokalnom upravom, podržava te projekte i čini nam se da je to jedan jako dobar model i da taj model trebamo još i u narednom periodu unaprijed.
RSE: Povratak ste pomagali i u nekim konkretnim slučajevima, reagujući na specifične probleme i one koji se iznenada pojave, pomažući obnovu čak 150 stambenih objekata. Poznato je kako je vaše Ministarstvo učestvovalo u izradi zajedničkih projekata na nivou opština, ponegdje i kantona. Šta još možete izdvojiti?
MUŠIĆ: Zajednički projekat sa Zavodom za zapošljavanje i sa federalnim Ministarstvom za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo, koji je proširen u ovoj godini sa dodatnih dva miliona, tako da ukupna masa tih sredstava sada iznosi 5,6 miliona. Taj projekat je krenuo i već su prve isporuke mehanizacije, plastenika, stoke. To je projekat zapošljavanja u poljoprivredi. On je, znači, takođe jedna podrška budžetskim sredstvima kojima ovo Ministarstvo raspolaže. Mislim da će se okončanjem tog projekta na prostoru Bosne i Hercegovine postići jedan poboljšani, bolji ambijent u oblasti zapošljavanja i u oblasti stvaranja novih vrijednosti. Takođe, ovo Ministarstvo, kroz predviđenu projekciju sredstava, vrlo pažljivo je analiziralo sve zahtjeve humanitarnih potreba u pojedinim zonama. Vi se sjećate svih onih snježnih padavina, odsječenosti mnogih sredina na početku ove godine, gdje smo i mi svojim zalaganjem, svojim trudom, tim pojedinim zonama pokušavali da doturimo one neophodne i namirnice i neke druge sadržaje koji su bili osnova da ti ljudi na neki način tamo i prežive. S nekim tim projektima smo nastavili i u toku godine. Ja bih htio istaći da ovo Ministarstvo veliku pažnju posvećuje radu sa humanitarnim organizacijama, jer ovo Ministarstvo daje dozvole za rad humanitarnim organizacijama, daje dozvole za uvoz humanitarne robe i to je takođe još jedan dodatni stabilizirajući faktor koji je malo neprimjetan, ali još uvijek ogromna podrška svim institucijama i nekakvom podizanju kvaliteta življenja u mnogim zonama i mnogim sredinama kako u Federaciji tako i u Bosni i Hercegovini.
* * * * *
Volja za povratkom, najčešće je jača od svih problema koji stoje na tom putu. Potvrdu tome nalazimo u srebreničkom selu Sućeska:
„Ja sam Ademović Ahmo, iz mjesne zajednice Sućeska, selo Vologovina. Vratio sam se 2000. godine. Kad sam se vratio, uslova nije bilo nikakvih. Sad malo ide nabolje. I dalje sam sam u selu Vologovina u kojem su prije bila 33 domaćinstva. Sedam kuća je napravljeno, neke nemaju struje. Neki neće da se vrate jer nema puta, neki jer nema struje, tako da sam ja u tom selu sam sa svojom porodicom. Imam tri sina, ženu i dvije snahe. Od nas sedmero niko ne radi. Uslovi gore kod mene su još uvijek loši, jer sam sam, odvojen od naroda, odvojen od svega živog. Put Derventa-Srebrenica je zanemaren. Vuku materijal kamionima, uništiše put. Ja nemam izlaza iz sela. O tome niko neće da povede računa. Tražio bih od vlasti da mi se pomogne. Najbitniji je put. Nekome nije priključena struja u kući, nema uslova. Neko se žali na put. Nema puta, nema uslova za život. To je zbog toga. Ka bi uradili put, kad bi uradili struju ljudima, ljudi bi se vratili. Najveća kočnica su im put i struja. Tako se bar meni žale. Isto k‘o kad zatvoriš nekoga u neku pećinu. Vidiš ti svijet okolo sebe, ali ne vidiš insana. Možda ti neko dođe u 15 dana ili ti nekome odeš. Nemaš s kim da popiješ kafu, samo sa svojom ženom i djecom. Ljeti ima naroda, dolaze da obiđu imovinu. Ali zimi, kad padne snijeg metar, metar i po, nikoga živog gore nema. Imam traktor, nekako sebi razgrnem. Žena kad se razboli, moram je vući u bolnicu u Srebrenicu. Tako da je zimi katastrofa živjeti gore. Što se tiče ljetine, trudim se koliko god mogu, žito sijem, krompir, sve živo sijem, ali ne mogu da odbranim od životinja. Pojedoše sve. Usijem ja po tri-četiri duluma žita, krompira… Ali to mi sve pojedu, sve zametoše. Volio bih da mi se pomogne na bilo kakav način. Ako ima neko da mi dođe gore u selo da mi pomogne, da me pita kako je, šta je i o čemu se radi.“
* * * * *
Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Kantona Sarajevo, Humanitarna organizacija HELP i druga grupa povratnika, potpisali su ugovore o isporuci građevinskog materijala za obnovu kuća. Isporuka građevinskog materijala se odnosi na ljude koji danas žive u Sarajevu u kolektivnim centrima ili alternativnom smještaju.
Ministar Hajrudin Ibrahimović:
„Planirano je da bude obuhvaćeno 40 korisnika sa područja opštine Foča-Ustikolina i Trnovo, oba entiteta. Nastojali smo predložiti ljude iz kantona koji su u alternativnom smještaju bilo kog vida, a takvih trenutno imamo negdje oko 600 porodica. Znači, pronalazimo projekte različitog vida da pokušamo prioritetno rješavati tu grupu korisnika u najtežoj materijalnoj situaciji. Čim su stekli uslove za alternativni smještaj, to pokazuje da su u određenoj težoj materijalnoj situaciji. Projekat je zamišljen sa djelimičnim vlastitim učešćem, u radnoj snazi ili finansijski, koliko ko može. Ima pojedinih primjedbi da infrastruktura nije provedena da nekih sela. Nažalost, neke humanitarne organizacije ne idu preko kantona, odnosno ne koordiniraju se s nama, da neće da rade kuće dok se ne obezbijedi put, voda i struja. Bojim se da nikada nećemo završiti proces ukoliko krenemo tim putem. Tako da mi nastojimo da pronađemo način da to započnemo, da prvo stvorimo jezgro povratka, a zatim ćemo krenuti, sa drugim nivoima vlasti, da se obezbjeđuje sanacija elektromreže i putne komunikacije. Inače, jedan od niza projekata koje Vlada kantona podržava ove godine, pored tri ili četiri projekta CARD s međunarodnim organizacijama, imamo i svoje unutrašnje projekte u kantonu Sarajevo. Tako da su za preko 2000 korisnika razni vidovi projekata ove godine već u fazi implementacije. Po zadnjoj reregistraciji, u kantonu Sarajevo je negdje oko 9000 porodica sa statusom raseljenih, ili negdje oko 27 000 članova tih obitelji. Dijelimo ih uslovno na kategoriju interno raseljenih, odnosno onih koji imaju prebivalište na području kantona, njih je oko 1000 i, nažalost, 8000 sa drugih područja Bosne i Hercegovine. Nastojimo naći partnere, jer je izuzetno opterećujući proces povratka na druga područja, u drugim nivoima vlasti, u humanitarnim organizacijama, Evropskom unijom, da realiziramo projekte pomoći povratka ljudi na druga područja u BiH. Naravno ne zapostavljajući ove koji su iz kantona Sarajevo, što nam je prevashodna obaveza.“
Zoran Mićević, organizacija HELP:
„Humanitarna organizacija HELP daje sa svoje strane podršku u isporuci materijala i dijelu radova, s čim su korisnici upoznati. HELP angažuje radne grupe koje izvršavaju teške ili poslove tehničke prirode. Postavljamo krovove i radimo unutrašnje instalacije, elektro i vodo. Korisnici sa svoje strane svojim doprinosom ugrađuju donirani materijal. Materijal je kompletan za jednu etažu, tako da se poslije završetka objekta korisnik može useliti. Visina donacije je varijabilna u okviru 40 kuća. U prosjeku je 15-16 hiljada KM. Uz dio rekonstrukcije, postoji dio održivog povrata, u jednom malom iznosu, pri kraju radova na projektu. To je ostavljeno kroz jedan anketni upitnik. Korisnicima će se pokušati pronaći nešto najpribližnije onome što bi oni željeli.“
Šta kažu potpisnici ugovora:
„Sinanović Hilmo, selo Šuljci, Foča. Evo me sad u Dobrinji 1, Trg Zlatnih ljiljana 26. Sastavljam nešto, i djeca sastave, pa platim. Patim se. Otkada sam napustio svoje imanje, meni je u mojoj duši ostalo da se vratim – i to sam ja uporno tražio godinama. Jednostavno mogu da kažem da su me varali. Razne su cake radili. Evo, vidite dokle su me doveli. Već je 2005. godina. Ja se prije nadam onome listu smrtnome nego da mi je naprave. Ali ja sam potpisao, hoću da se vratim. I to mi je želja u duši, ne mogu odustati nikad. Ja sam na ulici u Sarajevu. Niko me ne poštuje, ništa, nemam prava nikakva. I ja hoću na svoje. Ja sam ljetos cijelo ljeto proboravio tamo na obećanje njihovo: ,Pravićemo ti. Sjedi tamo‘. Pa sam ja sjedio tamo, imam neke kolibe. Pa sam ja od svojeg bjedluka – 160 maraka penzije, napravio neke kolibe da se imam đe sakriti od kiše, od jada. Evo, vidite. Ja dalje ne znam šta da vam pričam.“
Meho Alić, Ustikolina:
„Jedina šansa mi je da se vratim, da bih pokušao normalno živjet. Sada živim u poniženju. Stid me je reći da sam u kolektivnom. Evo 40 mi je godina. Povratak mi je jedina šansa. Ali, evo, vidite. Evo ja sam jedini prošao za tu donaciju. Nekadašnji dio Kalinovika. To je blizu. Put smo radili prije pet godina svojim sredstvima, niko nam ništa pomogao nije. Četrdeset i pet kilometara je od Ilidže do sela. To je tako blizu, a tako daleko, tolike godine. Da je bilo zainteresovanih da se to radi, to se moglo odraditi davnijeh dana. Napravili su oni ljudi koji mogu svojim finansijskim sredstvima. Bilo bi četiri-pet ljudi koji bi se vratili definitivno gore, a koji su sad u penziji i bolje im je živjeti gore nego ovdje. Ja sam jedini mlad koji bi se vratio. Ali, ipak, moram se vratiti jer nemam drugog izlaza. Ja definitivno nemam drugog izlaza. Inače sam trgovac po profesiji, ostao sam bez posla. Ganjaću, evo, humanitarne organizacije ne bi li mi pomogle, baviću se stočarstvom, poljoprivredom, nema drugog izlaza. Ako danas zaradim 20 maraka, to mi je premija. Više ne radim nego što radim. Gledanm u nebesa, stisnem se, pritegnem kaiš.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba