Nakon punih 14 mjeseci robovanja, tridesetosmogodišnji Siniša K. ponovo je slobodan, a vlasnik autopraonice u novozagrebačkom naselju Botinec, koji je nesretnog čovjeka držao u ropskom položaju, uhapšen je – potvrdio nam je načelnik ureda policijske uprave zagrebačke, Krunosalv Borovac:
''Uvjeti u kojima je vlasnik te autopraonice držao žrtvu su nehumani i neprimjenjeni čovjeku, pogotovo ako spomenemo da je žrtva dobijala jelo dva puta dnevno, u jutro jedan sendvič i večeru tek nakon što bi obavio sve poslove koji su mu bili davani za rad.''
Umjesto da ga prijavi na radnom mjestu i isplaćuje plaću od 350 eura, kako je obećao, vlasnik praonice počeo je nesretnog Sinišu od samog početka psihički i fizički maltretirati:
''Svaki put bi ga udario kada bi prošao pored njega. Nekoliko puta je u prisutnosti oštećenog repetirao pištolj koji je nosio sa sobom i na prazno ga okidao držeći cijev u smjeru oštećenog. Pri tome, oštećeni nije znao da li je pištolj pun ili prazan. Na istog je huškao i svoga psa, njemačkog ovčara.''
Siniša K. je morao besplatno raditi, ne samo u radionici, već i osatale poslove u kući. Bio je slobodan samo nedjeljom iza 18 uveče, a sve to vrijeme gazda ga je izrabljivao gdje god je uspio, pa je, između ostalog:
''Prisilio istog da podigne hipotekarni kredit na svoj stan od 22.000 eura, a novac mu je odmah oduzeo.''
Nakon poznatog slučaja osječkog roba, Branka Markana, koji je, na žalost, ove godine umro ne dočekavši pravdu, Siniša K. možda bude bolje sreće:
''Žrtva je u programu pomoći nevladinih organizacija koje se bave pružanjem pomoći žrtvama trgovine ljudima ili uspostave ropstva.''
Hrvatska javnost ponovo je zgrožena, no sociologinja Jasenka Kodrnja upozorava da su Branko Markan iz Osijeka i Siniša K. iz Zagreba samo ekstremni primjeri, a da javnost zanemaruje činjenicu da golema većina ljudi živi danas u raznim ropskim odnosima u kojima najviše stradavaju žene i djeca:
''Trgovanje ljudima ili stavljanje ljudi u ropski pložaj je globalni društveni fenomen. Poznat je slučaj Olinke, Ukrajinke, koja je umrla od side u Mostaru, za koju se kasnije doznalo da je bila u ropskom položaju. Kada je potpuno oduzeta svaka sloboda čovjeku, onda je on rob.''
Posebno upozorava na ropske odnose u tranzicijskim zemljama u radnoj sferi: rad bez plaće, te općenito nemilosrdan odnos poslodavaca prema zaposlenicima:
''To je karakteristično za radnice koje rade po raznim kafićima nelegalno, s kojima se postupa bilo kako. Iskorištava ih se i fizički i seksualno i ne da ima se plaća za ono što rade.''
Predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski, ističe da u hrvatskom zakonodavstvu postoji definicija suvremenog ropstva, samo je pitanje koliko se primjenjuje. Potsjeća i na jednu ovoljetnu priču iz Međimurja i iskorištavanje djece za vađenje krumpira:
''Ne smijemo zaboraviti priču sa malim Romima za koje se tvrdilo da uživaju u radu.''
Na konkretnom slučaju zagrebačkog roba Siniše K., Puhovski upozorava na nekoliko elemenata:
''Čovjek o kojem je riječ očito je imao u nekoliko navrata mogućnost pobjeći. Koliko god bio pod pritiskom, on je dobrim dijelom pristao na taj odnos. S druge strane, ljudi oko njega su morali vidjeti da on ne ide sa njima na pauzu, da ima znakove fizičkog zlostavljanja i slično. Nije bilo solidarnosti, niti ljudi oko njega, niti njegove svijseti o tome da ima pravo. Sloboda se shvaća kao luksuz, a ne kao pravo. To je ključni problem i to je u našoj zajednici dosta česta pojava.''
''Uvjeti u kojima je vlasnik te autopraonice držao žrtvu su nehumani i neprimjenjeni čovjeku, pogotovo ako spomenemo da je žrtva dobijala jelo dva puta dnevno, u jutro jedan sendvič i večeru tek nakon što bi obavio sve poslove koji su mu bili davani za rad.''
Umjesto da ga prijavi na radnom mjestu i isplaćuje plaću od 350 eura, kako je obećao, vlasnik praonice počeo je nesretnog Sinišu od samog početka psihički i fizički maltretirati:
''Svaki put bi ga udario kada bi prošao pored njega. Nekoliko puta je u prisutnosti oštećenog repetirao pištolj koji je nosio sa sobom i na prazno ga okidao držeći cijev u smjeru oštećenog. Pri tome, oštećeni nije znao da li je pištolj pun ili prazan. Na istog je huškao i svoga psa, njemačkog ovčara.''
Siniša K. je morao besplatno raditi, ne samo u radionici, već i osatale poslove u kući. Bio je slobodan samo nedjeljom iza 18 uveče, a sve to vrijeme gazda ga je izrabljivao gdje god je uspio, pa je, između ostalog:
''Prisilio istog da podigne hipotekarni kredit na svoj stan od 22.000 eura, a novac mu je odmah oduzeo.''
Nakon poznatog slučaja osječkog roba, Branka Markana, koji je, na žalost, ove godine umro ne dočekavši pravdu, Siniša K. možda bude bolje sreće:
''Žrtva je u programu pomoći nevladinih organizacija koje se bave pružanjem pomoći žrtvama trgovine ljudima ili uspostave ropstva.''
Hrvatska javnost ponovo je zgrožena, no sociologinja Jasenka Kodrnja upozorava da su Branko Markan iz Osijeka i Siniša K. iz Zagreba samo ekstremni primjeri, a da javnost zanemaruje činjenicu da golema većina ljudi živi danas u raznim ropskim odnosima u kojima najviše stradavaju žene i djeca:
''Trgovanje ljudima ili stavljanje ljudi u ropski pložaj je globalni društveni fenomen. Poznat je slučaj Olinke, Ukrajinke, koja je umrla od side u Mostaru, za koju se kasnije doznalo da je bila u ropskom položaju. Kada je potpuno oduzeta svaka sloboda čovjeku, onda je on rob.''
Posebno upozorava na ropske odnose u tranzicijskim zemljama u radnoj sferi: rad bez plaće, te općenito nemilosrdan odnos poslodavaca prema zaposlenicima:
''To je karakteristično za radnice koje rade po raznim kafićima nelegalno, s kojima se postupa bilo kako. Iskorištava ih se i fizički i seksualno i ne da ima se plaća za ono što rade.''
Predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski, ističe da u hrvatskom zakonodavstvu postoji definicija suvremenog ropstva, samo je pitanje koliko se primjenjuje. Potsjeća i na jednu ovoljetnu priču iz Međimurja i iskorištavanje djece za vađenje krumpira:
''Ne smijemo zaboraviti priču sa malim Romima za koje se tvrdilo da uživaju u radu.''
Na konkretnom slučaju zagrebačkog roba Siniše K., Puhovski upozorava na nekoliko elemenata:
''Čovjek o kojem je riječ očito je imao u nekoliko navrata mogućnost pobjeći. Koliko god bio pod pritiskom, on je dobrim dijelom pristao na taj odnos. S druge strane, ljudi oko njega su morali vidjeti da on ne ide sa njima na pauzu, da ima znakove fizičkog zlostavljanja i slično. Nije bilo solidarnosti, niti ljudi oko njega, niti njegove svijseti o tome da ima pravo. Sloboda se shvaća kao luksuz, a ne kao pravo. To je ključni problem i to je u našoj zajednici dosta česta pojava.''
