U zemlji koja pod okupacijom pokušava da se oslobodi dvogeneracijskog naslijeđa diktature, dvonedeljeno zakašnjenje u izradi nacrta ustava ne bi trebalo da predstavlja ni najmanji problem. Nevolja je što su podjele oko prvog ustava postsadamovskog Iraka tolike da dovode u pitanje jedinstvo zemlje. Ministar inostranih poslova Hošjar Zebari, obraćajući se u četvrtak novinarima u Rimu, je bez uvijanja kazao:
“Ovo vrijeme, ili bolje reći predstojeći mjeseci, za Irak znače biti ili ne biti. Ovo je za Iračane, za Sjedinjene Države i njihove saveznike kritičan period uspjeha ili propasti projekta demokratizacije i promjene režima.”
Prije nego što su predstavnici iračkih Sunita, Šiita i Kurda počeli pregovore oko novog ustava, mnogi eksperti su upozoravali da će biti nemoguće doći do dokumenta koji će potpunosti zadovoljiti sve zahtjeve ključnih aktera na političkoj sceni. Dokument, koji je ugledao svjetlo dana 22. avgusta, pisali su iza zatvorenih vrata uglavnom šiitski i kurdski predstavnici u Ustavnoj komisiji. Te dvije grupe postigle su, čini se, uravnotežen kompromis o ključnim odredbama. U temeljnom aktu Iraka islam je zvanična vjera i izvorište zakona. U isto vrijeme se jednaka pažnja pridaje principima demokratije, ljudskih prava i sloboda.
Nacrt novog ustava propisuje takođe da se u različitim dijelovima zemlje mogu formirati samoupravne oblasti. Ta odredba je najveći kamen spoticanja u dosadašnjim pregovorima. Iako prihvataju samoupravu Kurda na sjeveru zemlje kao gotovu stvar, irački Suniti ne prihvataju princip federalizma u drugim regijama, strahujući da će šiitska većina formirati enklavu na jugu, pod snažnim uticajem Irana.
Na ekonomskom planu, ovakvo uređenje bi značilo da Kurdi na sjeveru i Šiiti na jugu kontrolišu prihode od nafte, ostavljajući sunitski središnji dio zemlje praznih ruku. Kamran al-Kardagi, portparol iračkog predsjednika Džalala Talabanija, o rezervama sunitskih perdstavnika kaže:
“Suniti se uglavnom zalažu za jaku centralnu vladu, uz izvjesno prenošenje ovlaštenja na provincije. Oni priznaju da je federalizam u slučaju Kurda nešto posebno. Problem je federalizam na jugu. Kurdi se tome ne protive, ali za Sunite i još neke druge, to znači podjelu zemlje.”
Sunitski lideri su takođe s pravom zabrinuti što se ustavnim odredbama zabranjuje učešće u političkom životu bivšim pripadnicima BAAS partije ili stvaranje bilo kakve stranke koja predstavlja njenu ideologiju. Premijer Ibrahim al-Džafari, inače lider islamske Dava partije, u tom kontekstu upozorava:
“Mi smatramo da mnogi koji su u proslošti pristupili BAAS partiji, a nisu počinili zločine ili zauzimali visoke pozicije su nevini i čistih ruku. Najozbiljnije moramo razmotriti kako da ih angažujemo i to već činimo, jer oni rade u ministarstvima i drže važne funkcije. To je znak snage.”
Još je neizvjesno kako će se kontroverze oko ustava na kraju razriješiti. Ukoliko Suniti do referenduma polovinom oktobra ne prihvate ponuđena rješenja, dovoljno je da nacrt ustava bude odbijen dvotrećinskom većinom u tri od 18 iračkih provincija, pa da cijeli poduhvat propadne. Šef diplomatije Hošjar Zebari upozorava:
“Ovo je trenutak da ostanemo čvrsti, da ne odašiljemo pomiješane ili zbunjujuće signale protivnicima, posebno teroristima i onima koji ih podržavaju. Preuranjeno povlačenje bilo bi katastrofalno za Irak i za slobodu i demokratiju širom svijeta”
Irački ministar kao da čita misli američkog predsjednika Džordža Buša, koji uprkos anketama koje ukazuju da je zbog rata u Iraku u domaćoj javnosti njegov rejting najniži otkako je kročio u Bijelu kuću, još ne pomišlja ili barem ne govori javno o promjeni kursa. Predsjednik Buš je prošle srijede, u obraćanju pripadnicima Nacionalne garde u Nampi u saveznoj drzavi Ajdaho, istakao:
“Brutalno nasilje u Iraku je jasan znak odlučnosti terorista da spriječe da se demokratija ukorijeni na Bliskom istoku. Oni znaju da će uspjeh slobodnog Iraka, koji može biti ključni saveznik protiv terora i simbol uspjeha za druge, biti odlučujući udarac njihovoj strategiji da dominiraju u regiji i prijete Americi i slobodnom svijetu.”
Od početka invazije, u proljeće 2003., u Iraku je poginulo 1.800 američkih vojnika. To još nisu alarmantni gubici, ali iz dana u dan antiratno raspoloženje u Sjedinjenim Državama raste. Problem za predsjednika Buša i planere u Pentagonu je da u Iraku može biti još mnogo gore prije nego što bude bolje, a to znači i nove žrtve. Senator Džozef Bajden, najuticajniji u taboru Demokrata kada se radi o međunarodnim pitanjima, je američku dilemu u Iraku iskazao ovako:
“U ovom momentu možemo izabrati između dvije loše opcije: povući se i ostaviti haos za sobom ili ostati i rizikovati živote još Amerikanaca.”
Tenzije oko ustava Iraka, podudarile su se ove sedmice sa eskalacijom nasilja širom zemlje. Ne bude li ustav na koncu rezultat istinskog konsenzusa među Šiitima, Kurdima i Sunitima, pobunjenici bi mogli dobiti nove pristalice među onima koji osjete da u novom Iraku za njih nema budućnosti.
“Ovo vrijeme, ili bolje reći predstojeći mjeseci, za Irak znače biti ili ne biti. Ovo je za Iračane, za Sjedinjene Države i njihove saveznike kritičan period uspjeha ili propasti projekta demokratizacije i promjene režima.”
Prije nego što su predstavnici iračkih Sunita, Šiita i Kurda počeli pregovore oko novog ustava, mnogi eksperti su upozoravali da će biti nemoguće doći do dokumenta koji će potpunosti zadovoljiti sve zahtjeve ključnih aktera na političkoj sceni. Dokument, koji je ugledao svjetlo dana 22. avgusta, pisali su iza zatvorenih vrata uglavnom šiitski i kurdski predstavnici u Ustavnoj komisiji. Te dvije grupe postigle su, čini se, uravnotežen kompromis o ključnim odredbama. U temeljnom aktu Iraka islam je zvanična vjera i izvorište zakona. U isto vrijeme se jednaka pažnja pridaje principima demokratije, ljudskih prava i sloboda.
Nacrt novog ustava propisuje takođe da se u različitim dijelovima zemlje mogu formirati samoupravne oblasti. Ta odredba je najveći kamen spoticanja u dosadašnjim pregovorima. Iako prihvataju samoupravu Kurda na sjeveru zemlje kao gotovu stvar, irački Suniti ne prihvataju princip federalizma u drugim regijama, strahujući da će šiitska većina formirati enklavu na jugu, pod snažnim uticajem Irana.
Na ekonomskom planu, ovakvo uređenje bi značilo da Kurdi na sjeveru i Šiiti na jugu kontrolišu prihode od nafte, ostavljajući sunitski središnji dio zemlje praznih ruku. Kamran al-Kardagi, portparol iračkog predsjednika Džalala Talabanija, o rezervama sunitskih perdstavnika kaže:
“Suniti se uglavnom zalažu za jaku centralnu vladu, uz izvjesno prenošenje ovlaštenja na provincije. Oni priznaju da je federalizam u slučaju Kurda nešto posebno. Problem je federalizam na jugu. Kurdi se tome ne protive, ali za Sunite i još neke druge, to znači podjelu zemlje.”
Sunitski lideri su takođe s pravom zabrinuti što se ustavnim odredbama zabranjuje učešće u političkom životu bivšim pripadnicima BAAS partije ili stvaranje bilo kakve stranke koja predstavlja njenu ideologiju. Premijer Ibrahim al-Džafari, inače lider islamske Dava partije, u tom kontekstu upozorava:
“Mi smatramo da mnogi koji su u proslošti pristupili BAAS partiji, a nisu počinili zločine ili zauzimali visoke pozicije su nevini i čistih ruku. Najozbiljnije moramo razmotriti kako da ih angažujemo i to već činimo, jer oni rade u ministarstvima i drže važne funkcije. To je znak snage.”
Još je neizvjesno kako će se kontroverze oko ustava na kraju razriješiti. Ukoliko Suniti do referenduma polovinom oktobra ne prihvate ponuđena rješenja, dovoljno je da nacrt ustava bude odbijen dvotrećinskom većinom u tri od 18 iračkih provincija, pa da cijeli poduhvat propadne. Šef diplomatije Hošjar Zebari upozorava:
“Ovo je trenutak da ostanemo čvrsti, da ne odašiljemo pomiješane ili zbunjujuće signale protivnicima, posebno teroristima i onima koji ih podržavaju. Preuranjeno povlačenje bilo bi katastrofalno za Irak i za slobodu i demokratiju širom svijeta”
Irački ministar kao da čita misli američkog predsjednika Džordža Buša, koji uprkos anketama koje ukazuju da je zbog rata u Iraku u domaćoj javnosti njegov rejting najniži otkako je kročio u Bijelu kuću, još ne pomišlja ili barem ne govori javno o promjeni kursa. Predsjednik Buš je prošle srijede, u obraćanju pripadnicima Nacionalne garde u Nampi u saveznoj drzavi Ajdaho, istakao:
“Brutalno nasilje u Iraku je jasan znak odlučnosti terorista da spriječe da se demokratija ukorijeni na Bliskom istoku. Oni znaju da će uspjeh slobodnog Iraka, koji može biti ključni saveznik protiv terora i simbol uspjeha za druge, biti odlučujući udarac njihovoj strategiji da dominiraju u regiji i prijete Americi i slobodnom svijetu.”
Od početka invazije, u proljeće 2003., u Iraku je poginulo 1.800 američkih vojnika. To još nisu alarmantni gubici, ali iz dana u dan antiratno raspoloženje u Sjedinjenim Državama raste. Problem za predsjednika Buša i planere u Pentagonu je da u Iraku može biti još mnogo gore prije nego što bude bolje, a to znači i nove žrtve. Senator Džozef Bajden, najuticajniji u taboru Demokrata kada se radi o međunarodnim pitanjima, je američku dilemu u Iraku iskazao ovako:
“U ovom momentu možemo izabrati između dvije loše opcije: povući se i ostaviti haos za sobom ili ostati i rizikovati živote još Amerikanaca.”
Tenzije oko ustava Iraka, podudarile su se ove sedmice sa eskalacijom nasilja širom zemlje. Ne bude li ustav na koncu rezultat istinskog konsenzusa među Šiitima, Kurdima i Sunitima, pobunjenici bi mogli dobiti nove pristalice među onima koji osjete da u novom Iraku za njih nema budućnosti.
