Dostupni linkovi

Naselje prijateljstva


Nada Arbanas pročelnica Regionalnog ureda za prognanike, povratnike i izbjeglice kaže da se njihov broj, doduše, smanjio. No, ne upušta se u procjene kada bi iz naselja mogao otići i posljednji prognanik i izbjeglica:

¨Danas u Naselju prijateljstva boravi 505 prognanika i 254 izbjeglice. Da bi ste razunjeli taj broj, koji još uvjek velik izgleda, u onim najtežim momentima u Naselju prijatelstva je boravilo i do 3.500 korisnika, uglavnom prognanika.¨

Dok prognani Hrvati očekuju skori završetak obnove u mjestima u kojima su do rata živjeli ili zbrinjavanje putem otkupljenih kuća državne agencije, te skoro napuštanje tjesnih montažnih kućica u naselju, s izbjeglicama iz susjedne Bosne i Hercegovine stvari stoje drugačije. Ondje obnova zavisi od inozemnih donacija, a njih je sve manje. Kaže Nada Arbanas:

¨Uvjeti za povratak nisu onakvi kakvi su oni navikli, gledajući prognanike koji imaju uvjete za povratak. Pre svega se to odnosi na zakon o obnovi. Oni vam nemaju zakon o obnovi još danas nego ovise isključivo o donacijama međunarodnih organizacija. To je jedna strana priče, druga je da se radi o dosta staroj populaciji izbjeglica koja je ostala, a ujedno su i socijalno ugroženi. Dakle, nemaju osiguranu egzistenciju.¨

Slavka i Jakov Parić, već su 13 godina izbjeglice od Brčkog. Iza njih je dug izbjeglički staž i mnoga mjesta u kojima su živjeli od danas do sutra:

¨Bili smo svugdje. U Vinkovcima u vagonima dvije godine. Bili smo u tehničkoj školi u Vinkovcima, isto tako oko dvije, tri godine. U Varaždinu pet godina. Sada smo ovde. U Rakovici smo bili onda kada su je bombardirali.¨

Ovdje u prognaničkom naselju Čepin bar imaju čvrst krov nad glavom, zajamčena tri obroka dnevno, struju, plin i toplu vodu koje ne moraju plaćati.

¨Što se tiče smještaja, bolje mi je nego gdje smo dosad bili. Samo, malo mi je što se tiče hrane nezgodno pošto imam četvero djece, nemamo nikakvog primanja, čovjek mi ne radi, bez ruke je. Ovdje ne može naći nigdje posao da se zaposli.¨

Slično živi i obitelj Požnjak i Belog Manastira, koja se nada da će dogodine završiti kuću i vratiti se u Baranju. Zahvaljujući pomoći države dobili su zemljište i osnovni građevinski materijal. No, dok ne završe kuću nekako se, kaže Branka Požnjak, snalaze u pedesetak kvadrata montažne kućice:

¨Imamo četiri prostorije. A nas je četvoro. Suprug, 1965. godište, ja sam 1966., kćer Marina 1986. godište i ide na Poljoprivredni fakultet u Vinkovcima. Sin je završio srednju školu za autoelektričara i 1987. godište je. Nemamo posla. Sin isto ne radi, kćer fakultet. Jedini izvor prihoda je ta prognanička naknada 1.775 kuna. Od toga živimo i nekako se snalazimo.

Na pitanje kako će od 14 prognaničkih godina izdržati još jednu? Branka Požnjak, kaže:

¨Snalazimo se nekako. Još i psa držimo. Ali kažem, gdje čeljad nije bjesna, ni kuća nije tjesna.¨
XS
SM
MD
LG