Kao mala djevojčica, Koko Tanimoto Kondo je bila u majčinom naručju tog fatalnog avgustovskog jutra 1945., kada je samo na kilometar i po udaljenosti od njene kuće eksplodirala atomska bomba. Djevojčicin plač u ruševinama probudio je njenu majku iz nesvjesnog stanja:
“Moja majka je najprije pomislila da negdje neka beba plače i onda je plač prestao. Instinkt joj je sugerisao da sam to ja, njena djevojčica i da možda ne plačem jer ne mogu disati. Pozvala je pomoć, ali niko nije dolazio. Malo po malo, uspjela je da napravi otvor u ruševinama i da me izvuče. Prvo što je vidjela bila je vatra na sve strane.”
Tanimoto Kondo je ostala nepovrijeđena, ali nosi kasnije uspomene na ljude unakažene užasnim opekotinama, posebno žena koje su poznate kao “Djevojke Hirošime”:
“Neke od njih nisu mogle da zatvore oči ili usta, jer su im usne bile slijepljene sa bradom. Nisam znala kuda da pogledam. Pomislila sam - zašto te djevojke izgledaju tako grozno i saznala sam da su preživjele Hirošimu. Pretrpjele su stravične opekotine. Kazala sam tada sebi da ću u znak osvete žestoko udariti ko kod da je bio u američkom avionu iz koga je bačena bomba.”
Deset godina nakon Hirošime, 1955., Tanimoto Kondo je imala susret koji je ostavio trajnog traga. Njen otac je organizovao plastične operacije u Americi 25 Japanki, nastradalih u atomskom napadu. Tanimoto Kondo je bila pozvana u popularnu emisiju tamošnje televizije:
“Prepoznala sam mnoge učesnike emisije, osim jednog muškarca. Bilo nas je desetoro u programu i pitala sam majku ko je taj čovjek. Odgovorila mi je da je to kapetan Robert Luis, kopilot 'Enola Gaja', aviona čija je posada bacila bombu na Hirošimu.”
Američki zvaničnici su atomski napad smatrali jedinim načinom da Japan prinude na predaju i da izbjegnu dugu i krvavu invaziju. Neki istoričari osporavaju ovakav pristup, ističući da se pregovorima moglo učiniti više da se rat okonča.
Tog dana u studiju americke TV, Tanimoto Kondo je slušala kako kapetan Luis opisuje svoja osjećanja nakon aktiviranja bombe:
“Kazao je da je iz aviona vidio kako Hirošima nestaje i rekao je 'Bože, šta to uradismo?'. Mislila sam on je neprijatelj, ali kada je rekao 'Bože, šta uradismo?', pogledala sam ga u oči i vidjela suze i bilo mi je žao. Molila sam Boga da mi oprosti što sam mrzila tog čovjeka, umjesto da mrzim rat.”
Tanimoto Kondo je danas istaknuti aktivista “Hibakusa”, pokreta koji okuplja preživjele Hirošime. Često putuje u inostranstvo i drži predavanja o potrebi pomirenja. Sastala se i sa preživjelima japanskog bombardovanja Perl Harbora. Prije intervjua našem Radiju Slobodna Evropa govorila je studentima američkog koledža, koji su posjetili Muzej Hirošime. Jedino što može je, kako kaže, da ljude vodi ka miru.
“Moja majka je najprije pomislila da negdje neka beba plače i onda je plač prestao. Instinkt joj je sugerisao da sam to ja, njena djevojčica i da možda ne plačem jer ne mogu disati. Pozvala je pomoć, ali niko nije dolazio. Malo po malo, uspjela je da napravi otvor u ruševinama i da me izvuče. Prvo što je vidjela bila je vatra na sve strane.”
Tanimoto Kondo je ostala nepovrijeđena, ali nosi kasnije uspomene na ljude unakažene užasnim opekotinama, posebno žena koje su poznate kao “Djevojke Hirošime”:
“Neke od njih nisu mogle da zatvore oči ili usta, jer su im usne bile slijepljene sa bradom. Nisam znala kuda da pogledam. Pomislila sam - zašto te djevojke izgledaju tako grozno i saznala sam da su preživjele Hirošimu. Pretrpjele su stravične opekotine. Kazala sam tada sebi da ću u znak osvete žestoko udariti ko kod da je bio u američkom avionu iz koga je bačena bomba.”
Deset godina nakon Hirošime, 1955., Tanimoto Kondo je imala susret koji je ostavio trajnog traga. Njen otac je organizovao plastične operacije u Americi 25 Japanki, nastradalih u atomskom napadu. Tanimoto Kondo je bila pozvana u popularnu emisiju tamošnje televizije:
“Prepoznala sam mnoge učesnike emisije, osim jednog muškarca. Bilo nas je desetoro u programu i pitala sam majku ko je taj čovjek. Odgovorila mi je da je to kapetan Robert Luis, kopilot 'Enola Gaja', aviona čija je posada bacila bombu na Hirošimu.”
Američki zvaničnici su atomski napad smatrali jedinim načinom da Japan prinude na predaju i da izbjegnu dugu i krvavu invaziju. Neki istoričari osporavaju ovakav pristup, ističući da se pregovorima moglo učiniti više da se rat okonča.
Tog dana u studiju americke TV, Tanimoto Kondo je slušala kako kapetan Luis opisuje svoja osjećanja nakon aktiviranja bombe:
“Kazao je da je iz aviona vidio kako Hirošima nestaje i rekao je 'Bože, šta to uradismo?'. Mislila sam on je neprijatelj, ali kada je rekao 'Bože, šta uradismo?', pogledala sam ga u oči i vidjela suze i bilo mi je žao. Molila sam Boga da mi oprosti što sam mrzila tog čovjeka, umjesto da mrzim rat.”
Tanimoto Kondo je danas istaknuti aktivista “Hibakusa”, pokreta koji okuplja preživjele Hirošime. Često putuje u inostranstvo i drži predavanja o potrebi pomirenja. Sastala se i sa preživjelima japanskog bombardovanja Perl Harbora. Prije intervjua našem Radiju Slobodna Evropa govorila je studentima američkog koledža, koji su posjetili Muzej Hirošime. Jedino što može je, kako kaže, da ljude vodi ka miru.
