Dostupni linkovi

Pohod na Konavle


Početkom sljedeće sedmice u Cavtatu srešće se predsjednici i premijeri Crne Gore i Hrvatske. Biće to prvi u nizu sastanaka na kojima treba da se utvrdi ratna šteta koju su Crnogorci napravili kada su, početkom devedesetih, jurišali na Dubrovnik učestvujući u Miloševićevom ratu za Veliku Srbiju.

Istog dana kada je objavljena vijest uslijedile su brojne i burne reakcije. Za crnogorsku opoziciju to je bio izdajnički čin. Bulatovićeva Socijalistička narodna partija je ocijenila da Crna Gora sada preuzima svu krivicu za rat, dok je Mandićeva Srpska narodna stranka otišla korak dalje tvrdeći da je riječ o nečasnoj kompezaciji: da Hrvatska dobije ratnu odštetu, a Crna Gora zauzvrat da dobije hrvatsku podršku za projekat nezavisnosti. Sva prosrpska opozicija prosto je zgranuta činjenicom da će građani Crne Gore u godinama koje dolaze morati da otplaćuju možda i čitavih 100 miliona eura ratne odštete.

Protestvovale su i neke nevladine organizacije. Grupa za promjene smatra da je ideja o ratnim reparacijama u stvari bježanje od odgovornosti crnogorskih čelnika, dok je cetinjska organizacija „Sloboda“ - koju uglavnom čine bivši Perovićevi liberali - ocijenila velikom nepravdom da oni koji su Crnu Goru uveli u rat danas pregovaraju o ratnoj odšteti.

Mogle su se očekivati jake riječi: potez zvanične Podgorice zaista mora da pobudi pažnju. Ima li, međutim, razloga za takve osude?

Prvi put na Balkanu jedna je država voljno priznala svoju mračnu prošlost, prihvatila odgovornost za rat i spremna je da snosi posljedice za ono što je učinjeno. Nema valjanog hoda u budućnost bez spoznaje o grijesima iz vlastite prošlosti i zvanična Podgorica je – pihvatajući da plaća odštetu - pokrenula lanac istinskog pomirenja. Dosadašnja izvinjenja više su bila politički gafovi i manevri za unutrašnju upotrebu. Plaćanje ratnih reparacija je ozbiljna stvar. Politički - to je pravo priznanje greške; ekonomski - to je plaćanje za učinjene nepravde. Zato je potez crnogorske vlasti od izuzetnog značaja za budućnost baklanskog regiona.

Istini za volju, možda u čitavoj priči ima neke istorijske nepravde: Đukanović i Marović su jedni od tvoraca „rata za mir“ a sada ispada da će izvući političku korist od izvinjenja i prihvatanja da se plaća ratna odšteta. Tačnije: da će ličnu krivicu sakriti iza kolektivne odgovorsnosti. Ali, može se to i drugačije posmatrati: red je da oni koji su zapalili vatru, u svojim rukama sada drže užareno kamenje prošlosti. Valjda je to cijena: nikada više, ni sam Đukanović, ni njegovi politički nasljednici neće tako olako donositi državničke odluke.

A opoziciono lamentiranje nad mogućih 100 miliona eura odštete je obićčna - politička manipulacija. Kao da može da se odredi cijena ljudske duše, kao da se može procijeniti koliko koštaju stotine nevinih hrvatskih žrtava, kao da se može izmjeriti cijena 125 uludo potrošenih života crnogorskih rezervista. Njihove porodice, zavijene u crno, jedno znaju: nikada ih više vratiti neće.

I zato, koliko god da bude odšteta - to je najmanja šteta koju Crna Gora treba da plati. U pohod na Konavle su vodili Đukanović i Marović ali ne treba zaboraviti: oni su imali većinsku podršku građana. Iako je antiratni pokret u Crnoj Gori bio snažan, ipak se mora priznati: ne i toliko jak da spriječi rat.

Zato će odštetu i da plate svi: i oni koji su učestvovali, i oni koji nijesu bili kadri da zaustave bezumlje. I red je da Crna Gora plati cijenu vlastite bahatosti. Tako se kupuje ulaznica za bolju budućnost i to je poruka svima: ma koliko bilo jarko svjetlo današnjice, mora se voditi računa o sjutrašnjem danu i plaćanju računa istorije.
XS
SM
MD
LG