Srebrenica je najveći zločin nakon 1945. godine u Evropi, a „Oluja“ je legitimna vojna akcija u kojoj je legalna vlast jedne zemlje uspostavljala kontrolu nad svojim teritorijem i omogućila povratak prognanih Hrvata i drugih nesrba, i tu nikakve usporedbe nema, kaže za Radio Slobodna Evropa predsjednica Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić. Za nju su takva relativiziranja:
„Zadnji udarac jednog groznog cinizma koji je s jedne strane proizveo i činio zločine u Srebrenici, a s druge strane, kao da to nije dovoljno, pokušava sada još pronaći neki način da se to relativizira i zataška. Dakle, to je faktički zločin, kombiniran sa cinizmom, na razini jednog intelektualnog zločina.“
Za sve bi bilo zdravije i pametnije da se pod takve grozne padove ljudskosti i civilizacije kao što je Srebrenica podvuče crta, da se oni koji su gledali sa strane i ništa nisu poduzimali s time suoče, a da se počinitelje kazni, jer je to jedini način da se narode oslobodi kolektivne krivice, naglašava doktorica Pusić:
„Jer to je vjerojatno jedini način kako se može ići dalje. A ovaj pokušaj da se relativizira nešto kao što je Srebrenica, uspoređujući je sa oslobađanjem vlastitog teritorija i uspostavljanjem civilne vlasti, koji je naravno imao i svoje probleme i zločine koji su u tom razdoblju počinjeni, mislim da je to nešto što vodi upravo u onom obrnutom pravcu od onog u kome bi trebalo ići. „
Izjednačavanju i uspoređivanju Srebrenice i „Oluje“ protivi se i član Izvršnog odbora Socijaldemokratske partije Zlatko Gareljić. Točno, kaže Gareljić, nakon legalne i legitimne vojne akcije „Oluja“, bilo je i zločina:
„Bio je procesuiran, ali dio, nažalost, sad možemo licitirati zbog čega, nije, i to je ono što je loša karakteristika druge polovice devedesetih godina u Republici Hrvatskoj. Dok je Srebrenica imala za cilj namjerno eliminiranje dijela stanovništva Srebrenice. U drugoj ravni je recimo i ono što je čisto pravno-političke naravi, a to je da je kroz sudski proces s generalom Krstićem jasno označeno što Srebrenica jeste i tu nema nikakvih kalkulacija, riječ je o genocidu. „
Takve sramotne usporedbe trebaju onima koji žele da se srebrenički genocid zaboravi, a da se Miloševića, Karadžića, i Mladića amnestira, kaže bivši ministar vanjskih poslova i posebni savjetnik Hrvatske stranke prava Mate Granić:
„,Oluja‘ je bila provedena u skladu sa rezolucijama Vijeća sigurnosti i Glavne skupštine Ujedinjenih naroda. Točno je da su se nakon ,Oluje‘ dogodila određena kriminalna djela. Više od tri tisuće počinitelja za četiri tisuće dijela je procesuirano. Prema tome, to je potpuno neusporedivo, jer hrvatska vojno-redarstvena operacija je bila dio savezničke operacije oslobađanja dijela Bosne i Hercegovine i uspostave mira u BiH“
Hrvatski helsinški odbor prvi je izišao sa civilnim žrtvama nakon „Oluje“, o kojima se, kaže njegov predsjednik Žarko Puhovski, u Hrvatskoj premalo govorilo. On podsjeća da je „Oluja“ bila sukob dviju, bar na početku, razmjerno ravnopravnih vojnih sila, a posrijedi je bio i dogovor – Tuđman je htio etnički čist teritorij, a Milošević je dobio više srpskog stanovništva da njima manipulira po Srbiji i na Kosovu:
„Konačno, ovdje se radi o toj razlici da su najveće zločine u Srebrenici izvele organizirane, ustrojene i komandno vertikalno sasvim jasno organizirane jedinice vojske kojom je zapovijedao general Mladić, dok su najveće zločine u Hrvatskoj izvele bande nakon prestanka operacija. Ma koliko bila činjenica da su dijelom te bande imale indirektnu ili direktnu podršku dijela političkih i vojnih funkcionara, nije se radilo o direktnoj vojnoj akciji vojske, o čemu je nedvojbeno bila riječ u Srebrenici.“
„Zadnji udarac jednog groznog cinizma koji je s jedne strane proizveo i činio zločine u Srebrenici, a s druge strane, kao da to nije dovoljno, pokušava sada još pronaći neki način da se to relativizira i zataška. Dakle, to je faktički zločin, kombiniran sa cinizmom, na razini jednog intelektualnog zločina.“
Za sve bi bilo zdravije i pametnije da se pod takve grozne padove ljudskosti i civilizacije kao što je Srebrenica podvuče crta, da se oni koji su gledali sa strane i ništa nisu poduzimali s time suoče, a da se počinitelje kazni, jer je to jedini način da se narode oslobodi kolektivne krivice, naglašava doktorica Pusić:
„Jer to je vjerojatno jedini način kako se može ići dalje. A ovaj pokušaj da se relativizira nešto kao što je Srebrenica, uspoređujući je sa oslobađanjem vlastitog teritorija i uspostavljanjem civilne vlasti, koji je naravno imao i svoje probleme i zločine koji su u tom razdoblju počinjeni, mislim da je to nešto što vodi upravo u onom obrnutom pravcu od onog u kome bi trebalo ići. „
Izjednačavanju i uspoređivanju Srebrenice i „Oluje“ protivi se i član Izvršnog odbora Socijaldemokratske partije Zlatko Gareljić. Točno, kaže Gareljić, nakon legalne i legitimne vojne akcije „Oluja“, bilo je i zločina:
„Bio je procesuiran, ali dio, nažalost, sad možemo licitirati zbog čega, nije, i to je ono što je loša karakteristika druge polovice devedesetih godina u Republici Hrvatskoj. Dok je Srebrenica imala za cilj namjerno eliminiranje dijela stanovništva Srebrenice. U drugoj ravni je recimo i ono što je čisto pravno-političke naravi, a to je da je kroz sudski proces s generalom Krstićem jasno označeno što Srebrenica jeste i tu nema nikakvih kalkulacija, riječ je o genocidu. „
Takve sramotne usporedbe trebaju onima koji žele da se srebrenički genocid zaboravi, a da se Miloševića, Karadžića, i Mladića amnestira, kaže bivši ministar vanjskih poslova i posebni savjetnik Hrvatske stranke prava Mate Granić:
„,Oluja‘ je bila provedena u skladu sa rezolucijama Vijeća sigurnosti i Glavne skupštine Ujedinjenih naroda. Točno je da su se nakon ,Oluje‘ dogodila određena kriminalna djela. Više od tri tisuće počinitelja za četiri tisuće dijela je procesuirano. Prema tome, to je potpuno neusporedivo, jer hrvatska vojno-redarstvena operacija je bila dio savezničke operacije oslobađanja dijela Bosne i Hercegovine i uspostave mira u BiH“
Hrvatski helsinški odbor prvi je izišao sa civilnim žrtvama nakon „Oluje“, o kojima se, kaže njegov predsjednik Žarko Puhovski, u Hrvatskoj premalo govorilo. On podsjeća da je „Oluja“ bila sukob dviju, bar na početku, razmjerno ravnopravnih vojnih sila, a posrijedi je bio i dogovor – Tuđman je htio etnički čist teritorij, a Milošević je dobio više srpskog stanovništva da njima manipulira po Srbiji i na Kosovu:
„Konačno, ovdje se radi o toj razlici da su najveće zločine u Srebrenici izvele organizirane, ustrojene i komandno vertikalno sasvim jasno organizirane jedinice vojske kojom je zapovijedao general Mladić, dok su najveće zločine u Hrvatskoj izvele bande nakon prestanka operacija. Ma koliko bila činjenica da su dijelom te bande imale indirektnu ili direktnu podršku dijela političkih i vojnih funkcionara, nije se radilo o direktnoj vojnoj akciji vojske, o čemu je nedvojbeno bila riječ u Srebrenici.“
