Diego Arija, bivši ambasador Venecuele i član Savjeta bezbjednosti tokom tragičnih događaja u Srebrenici kaže da se i sada, deset godina nakon masakra osjeća kao saučesnik u ubistvima:
“Ovdje, u zdanju UN-a, osjećao sam se danas kao kada se svjedok vrati na mjesto gdje je učinjen veliki zločin. To je, dakle, veoma teško lično osjećanje, jer sam bio dio Savjeta bezbjednosti, koji je, iako odgovoran za živote hiljada ljudi, okrenuo glavu.”
Jordanski princ Zeid al Husein je svojevremeno bio zvaničnik UN-a u Zagrebu i odgovoran za Srebrenicu. On tvrdi da su lideri bosanskih Srba konstatno iskušavali granice tolerancije UN-a i NATO-a. Među tim vođama su Radovan Karadžić i Ratko Mladi, kaže Al Husen i uz žaljenje dodaje da je ponašanje UN-a bilo kukavičko.
“Mislim da su mnogi od nas počeli shvatati da ponavljanje prijetnji vazdušnim udarima liči na bezubog tigra. Svaki put bismo upotrijebili tu prijetnju, sadržanu i u izvještaju generalnom sekretaru, a da nikad nismo to i ostvarili. Zaprijetli bismo bosanskim Srbima vazdušnim udarima i zatim bismo im nadugo i naširoko objašnjavali da smo prisiljeni na taj posljednji korak, ali da ne namjeravamo da im zaista naudimo.”
Učesnici debate pod krovom UN-a su se složili da je Srebrenica krvavi primjer, na kojem je globalna zajednica naučila važnu lekciju - da mora odlučno reagovati na sistematske pokusaje terora i ubijanja cijelog naroda. Princ Zeid:
“Nikada nije bilo diskusije u UN-u o tom pitanju. Kada je izvještaj o Srebrenici predat generalnom sekretaru, uslijedili su površna rasprava i serija izjava Generalne skupštine. Nikada nismo imali temeljnu debatu i zaključke na osnovu izvještaja o Srebrenici. Jesmo li odgovorni za iste greške, kada se ubuduće suočimo sa kompleksnim situacijama? Ja mislim da apsolutno jesmo.”
Profesorica Samanta Pauer iz Ker Cetra za politiku ljudskih prava na Univerzitetu Harvard je tokom rata u bivšoj Jugoslaviji bila novinar:
“ U američkom Kongresu imamo, ko zna koju po redu, istragu o korupciji u okviru programa “Nafta za hranu.” Koliko ćemo istraga imati o seksualnim skandalima pripadnika mirovnih snaga UN-a? Zašto istrage o tim skandalima, a ne o Srebrenici i Ruandi? Zato što smo, kroz Savjet bezbjednosti, bili umiješani. I zašto bi bilo ko želio da se osvrće na sopstveno saučesništvo?”
Doktor Mirza Kušjugić, sadašnji ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama, dobro pamti osjećaj beznađa u posljednjim mjesecima rata:
“Pred kraj rata sam se osjećao prvi put zaista bespomoćan, iznevjeren. Ljudi su razumjeli šta se desava. Srebrenica je bila završna faza i manjak volje da se zaustave agresija i genocid protiv Bošnjaka i bosanske države je suštinski razlog što se Srebrenica desila.”
“Ovdje, u zdanju UN-a, osjećao sam se danas kao kada se svjedok vrati na mjesto gdje je učinjen veliki zločin. To je, dakle, veoma teško lično osjećanje, jer sam bio dio Savjeta bezbjednosti, koji je, iako odgovoran za živote hiljada ljudi, okrenuo glavu.”
Jordanski princ Zeid al Husein je svojevremeno bio zvaničnik UN-a u Zagrebu i odgovoran za Srebrenicu. On tvrdi da su lideri bosanskih Srba konstatno iskušavali granice tolerancije UN-a i NATO-a. Među tim vođama su Radovan Karadžić i Ratko Mladi, kaže Al Husen i uz žaljenje dodaje da je ponašanje UN-a bilo kukavičko.
“Mislim da su mnogi od nas počeli shvatati da ponavljanje prijetnji vazdušnim udarima liči na bezubog tigra. Svaki put bismo upotrijebili tu prijetnju, sadržanu i u izvještaju generalnom sekretaru, a da nikad nismo to i ostvarili. Zaprijetli bismo bosanskim Srbima vazdušnim udarima i zatim bismo im nadugo i naširoko objašnjavali da smo prisiljeni na taj posljednji korak, ali da ne namjeravamo da im zaista naudimo.”
Učesnici debate pod krovom UN-a su se složili da je Srebrenica krvavi primjer, na kojem je globalna zajednica naučila važnu lekciju - da mora odlučno reagovati na sistematske pokusaje terora i ubijanja cijelog naroda. Princ Zeid:
“Nikada nije bilo diskusije u UN-u o tom pitanju. Kada je izvještaj o Srebrenici predat generalnom sekretaru, uslijedili su površna rasprava i serija izjava Generalne skupštine. Nikada nismo imali temeljnu debatu i zaključke na osnovu izvještaja o Srebrenici. Jesmo li odgovorni za iste greške, kada se ubuduće suočimo sa kompleksnim situacijama? Ja mislim da apsolutno jesmo.”
Profesorica Samanta Pauer iz Ker Cetra za politiku ljudskih prava na Univerzitetu Harvard je tokom rata u bivšoj Jugoslaviji bila novinar:
“ U američkom Kongresu imamo, ko zna koju po redu, istragu o korupciji u okviru programa “Nafta za hranu.” Koliko ćemo istraga imati o seksualnim skandalima pripadnika mirovnih snaga UN-a? Zašto istrage o tim skandalima, a ne o Srebrenici i Ruandi? Zato što smo, kroz Savjet bezbjednosti, bili umiješani. I zašto bi bilo ko želio da se osvrće na sopstveno saučesništvo?”
Doktor Mirza Kušjugić, sadašnji ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama, dobro pamti osjećaj beznađa u posljednjim mjesecima rata:
“Pred kraj rata sam se osjećao prvi put zaista bespomoćan, iznevjeren. Ljudi su razumjeli šta se desava. Srebrenica je bila završna faza i manjak volje da se zaustave agresija i genocid protiv Bošnjaka i bosanske države je suštinski razlog što se Srebrenica desila.”
