Dostupni linkovi

Osumnjičeni za zločine progovorili


“Pa taj dan kad sam ja došao dole, to je završni dio bio. Ja sam vidio tu puno mrtvih, vidio sam i kako se to obavlja, završava ta zadnja egzekucija da kažem. Odreagovao sam: ’Šta se radi ovdje? Zašto ubijate ljude?’ Jedan od tih izvršilaca krenuo je prema meni s puškom: ’Šta ti hoćeš?’ itd. I jedva sam glavu spasio.”

Ovo su riječi Jovana Nikolića, jednog od osumnjičenih za zločine u Srebrenici, počinjene u julu 1995. godine. Policija RS-a uhapsila je Nikolića prošle srijede, ali on je četiri dana kasnije, nakon žalbe njegovog advokata, pušten da se brani sa slobode.

Serija privođenja osumnjičenih za srebreničke zločine, započeta sredinom prošle sedmice, nastavljena je hapšenjem još deset lica, od kojih se većina sumnjiči za genocid. Akciju je provelo Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a, a po nalogu Tužilaštva BiH. Do sada najmasovnije hapšenje osumnjičenih za srebreničke zločine uslijedilo je deceniju nakon masakra.

Osumnjičeni Jovan Nikolić smatra da se sve o srebreničkom pokolju odavno znalo, kao i da su nadležne institucije mogle davno istražiti ovaj zločin:

“Ja i sad mislim da se za to što se ovdje, na ovom prostoru, izdešavalo uglavnom znalo i da je, ne kažem institucije, ali baš neko ko je više odgovoran od mene morao to negdje zabilježiti, zapisati i proslijediti gdje treba. Mislim da su institucije države mogle sve to fino arhivirati, završti i proslijediti tamo gdje treba, pa do Haga - do Haga.”

Ali čelnici partije koja je bila na čelu RS-a i u vrijeme pokolja i danas insistiraju na reciprocitetu u zločinu. Stanko Pivašević, portparol Srpske demokratske stranke:

“Nemoguće je da su samo Srbi činili zločine. Pa gdje su samo desetine i desetine hiljada pobijenih Srba, i stotine i stotine hiljada raseljenih i toliko izgubljenih etnički srpskih prostora? Ja ne znam ko je nama nanio i da li smo to mi sami sebi nanijeli zlo?”

Da su entitetske institucije mnogo ranije započele privođenje osumnjičenih za srebreničke zločine, status i imidž RS-a ne bi se promijenio, smatra Pivašević, ističući da međunarodna zajednica cijelo vrijeme vodi politiku prema kojoj su Srbi u BiH dežurni krivci za sve.

Opozicija u RS-u je drugačijeg mišljenja i, čini se, spremnija na suočavanje sa zločinima počinjenim u ime entiteta. Krstan Simić, potpredsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata:

“RS ima obavezu, ima potrebu, ima, na kraju-krajeva, i ljudsku potrebu da se suoči sa stvarima koje su se dogodile i da ide u susret događajima, a ne samo da se to događa kad nas stigne stav međunarodne zajednice, kakav izgubljeni izvještaj, kakva deklaracija.”

Član Glavnog odbora Stranke demokratske akcije, Tarik Sadović, smatra da institucije RS-a nisu dovoljno učinile na otkrivanju i hapšenju osumnjičenih za ratne zločine:

“To se vidi iz činjenice da deset godina od završetka rata u BiH nisu još uvijek uhapšeni najtraženiji optuženici, Karadžić i Mladić. Sve ono što su vlasti Republike u poslijeratnom periodu radile nije bilo rezultat jedne želje da se zatvori mračna stranica prošlosti, nego rezultat pritisaka međunarodne zajednice.”

Predstavnici nekih političkih partija u RS-u smatraju da je neophodno suočiti se sa zločinima, ali i opominju na njihove zloupotrebe u dnevno-političke svrhe. Nevenka Trifković, član Predsjedništva Partije demokratskog progresa:

“Sigurno da se na tom poslu prioritetno treba raditi, prvenstveno da i zločini koji su učinjeni u Srebrenici ne budu politički korišteni i dalje nemajući poštovanja prema žrtvama, da tako kažem, ni od onih koji se pozivaju da su to žrtve s njihove strane, ni od onih koji se pozivaju da su učinili u nečije ime takve zločine. Ako se znalo za takve stvari, onda je zaista problem umanjenja digniteta RS-a - ako su organi znali a nisu postupali.”

Posljednja hapšenja osumnjičenih za masakr u Srebrenici, za političkog analitičara Tanju Topić su evidentan dokaz da institucije RS-a čine više na otkrivanju zločina nego ranije. Ona, međutim, smatra da to nije dovoljno:

“Uvijek se i tumačenje zločina u Srebrenici od strane nekih političkih struktura ovdje radi sa zadršakom, dakle sa rezervom i traže se kojekakva opravdanja, odnosno relativiziranja. A dok se to ne promijeni, bojim se da se neće moći promijeniti ništa i u ovom smislu te krajnje instance, odnosno hapšenja i sprovođenja osumnjičenih i optuženih za ratne zločine. Treba najprije razbiti taj zid šutnje, a promijeniti retoriku, jer onda tek možemo računati da će u nekoj perspektivi, mada ja ne očekujem da će to brzo doći, doći i do promjene svijesti običnih građana, kada će na neki način biti spremni da se suoče sa zločinom počinjenim u sopstvenim redovim
XS
SM
MD
LG