Broj slučajeva nasilja nad djecom u BiH je u porastu, stoji u prvom poslijeratnom izvješću koje su sačinile brojne nevladine i vladine organizacije i institucije. Istraživanje je provedeno u periodu od 2000. do 2005. godine i ono što posebice zabrivanja je broj slučajeva koji se nikada ne otkrije. Kao najizraženije vrste nasilja navode se seksualno, fizičko, te psihološko nasilje nad djecom, a evidentna je i trgovina djecom. Nasilje se odvija u obitelji, školama, u međusobnim odnosima među djecom, kaže šefica Odjela za zaštitu ljudskih prava BiH, Saliha Džuderija:
“Dob 7 do 16 godina je najizloženija dob nasilju. Ubjedljivo najveći broj slučajeva zabilježen je nad ženskom djecom.”
Iako još uvijek nema pouzdanih podataka o broju slučajeva psihičkog ili fizičkog nasilja nad djecom, kao i trgovine, registrirano je da je u BiH u 2000. godini zabilježeno 50, a 2003. godine 65 slučajeva. Između ostaloga, registrirano je 47 slučajeva nasilja nad djecom dobi od 15 do 18 godina u 2000., odnosno 50 slučajeva u 2003. godini.
U ovome izvješću se navode podaci o zakonodavstvu u BiH, izgradnji institucija za zaštitu djece, jačanju svijesti o ovom problemu, te informacije o složenosti i načinu pružanja zaštite djeci, kao i o resursima. Konstatirano je, između ostaloga, da je ostvaren napredak u krivičnom i obiteljskom zakonodavstvu. Međutim, i dalje su prisutni problemi u policijskim strukturama i centrima za socijalni rad. Saliha Džuderija, navodeći konkretne primjere nedovoljne organiziranosti države u zaštiti djece, kaže:
“Kad je u pitanju identifikovanje nasilja u porodici, obično dijete nad kojim je učinjeno nasilje, naravno i majka ukoliko je u to uključena, ponovo vraća u istu porodicu. Znači, nemamo ni finansijski resurs, izuzev sad skloništa ili kuća u okviru nevladinih organizacija. Znači, centri za socijalni rad ne mogu da ponude adekvatnu zaštitu kad je u pitanju zbrinjavanje žrtava nasilja. I s druge strane, ono što imamo sad novo u novim zakonima, to je da se predviđaju mjere prema nasilnicima, njihova rehabilitacija, resocijalizacija. To sve podrazumijeva da država u okviru svih tih zakona mora identifikovati odgovarajuća sredstva za tu namjenu.”
Iz Odjela za ljudska prava kažu da je u BiH potrebno niz stvari zakonski regulirati i izvršiti izmjene i dopune zakona:
“Za svaki od ovih zakona koji uvode zaista visok standard, to izgleda de jure dobro, međutim de fakto treba obezbijediti i ljude i edukaciju i početi primjenjivati neke bolje prakse da bi djeca bila bolje zaštićena. A to je jedan kompleksan proces koji podrazumijeva i zahvate i u oblasti obrazovanja, i reformu socijalne zaštite, i reformu institucija agencija koje daju usluge za zaštitu djece od nasilja.”
O ovome izvješcu bit će upoznato Vijeće ministara BiH i vlade entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. Nakon toga, izvješće će biti upućeno Ujedinjenim narodima, koji će, kako BiH tako i ostalim zemljama članicama, uputiti preporuke sa konkretnim mjerama koje treba provesti kako bi se djeca zaštitila od svake vrste nasilja.
“Dob 7 do 16 godina je najizloženija dob nasilju. Ubjedljivo najveći broj slučajeva zabilježen je nad ženskom djecom.”
Iako još uvijek nema pouzdanih podataka o broju slučajeva psihičkog ili fizičkog nasilja nad djecom, kao i trgovine, registrirano je da je u BiH u 2000. godini zabilježeno 50, a 2003. godine 65 slučajeva. Između ostaloga, registrirano je 47 slučajeva nasilja nad djecom dobi od 15 do 18 godina u 2000., odnosno 50 slučajeva u 2003. godini.
U ovome izvješću se navode podaci o zakonodavstvu u BiH, izgradnji institucija za zaštitu djece, jačanju svijesti o ovom problemu, te informacije o složenosti i načinu pružanja zaštite djeci, kao i o resursima. Konstatirano je, između ostaloga, da je ostvaren napredak u krivičnom i obiteljskom zakonodavstvu. Međutim, i dalje su prisutni problemi u policijskim strukturama i centrima za socijalni rad. Saliha Džuderija, navodeći konkretne primjere nedovoljne organiziranosti države u zaštiti djece, kaže:
“Kad je u pitanju identifikovanje nasilja u porodici, obično dijete nad kojim je učinjeno nasilje, naravno i majka ukoliko je u to uključena, ponovo vraća u istu porodicu. Znači, nemamo ni finansijski resurs, izuzev sad skloništa ili kuća u okviru nevladinih organizacija. Znači, centri za socijalni rad ne mogu da ponude adekvatnu zaštitu kad je u pitanju zbrinjavanje žrtava nasilja. I s druge strane, ono što imamo sad novo u novim zakonima, to je da se predviđaju mjere prema nasilnicima, njihova rehabilitacija, resocijalizacija. To sve podrazumijeva da država u okviru svih tih zakona mora identifikovati odgovarajuća sredstva za tu namjenu.”
Iz Odjela za ljudska prava kažu da je u BiH potrebno niz stvari zakonski regulirati i izvršiti izmjene i dopune zakona:
“Za svaki od ovih zakona koji uvode zaista visok standard, to izgleda de jure dobro, međutim de fakto treba obezbijediti i ljude i edukaciju i početi primjenjivati neke bolje prakse da bi djeca bila bolje zaštićena. A to je jedan kompleksan proces koji podrazumijeva i zahvate i u oblasti obrazovanja, i reformu socijalne zaštite, i reformu institucija agencija koje daju usluge za zaštitu djece od nasilja.”
O ovome izvješcu bit će upoznato Vijeće ministara BiH i vlade entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. Nakon toga, izvješće će biti upućeno Ujedinjenim narodima, koji će, kako BiH tako i ostalim zemljama članicama, uputiti preporuke sa konkretnim mjerama koje treba provesti kako bi se djeca zaštitila od svake vrste nasilja.
