Sabahudin je krajem 1992. ostao bez desne noge, ali zapanjujućom lakoćom kaže kako je u ratu prošao s ogrebotinom, a danas živi i aktivno radi 15 sati dnevno. Svaki radni dan počinje u 6 sati ujutru, u teretani:
“To je jedan kratki trening fitnesa. To praktikujem, znači, svaki dan sem nedjelje. Poslije tog treninga, normalno, spremanje za posao. Dolazim na posao u osam sati. Ja teretanu imam u svom stanu, tako da sam ja to sebi preuredio - jednu sobu gdje treniram. Imam sve adekvatne sprave za jedan lagani fitnes, samoodržavanje, znači mimo svih ovih takmičenja i priprema.”
Pored obaveza na radnom mjestu i studija na Višoj sportskoj školi, Sabahudin svakodnevno obavlja dužnost direktora u Sportskom klubu invalida SPID. U prostorijama Kluba, čije zidove krase desetine osvojenih pehara, Sabahudin priča koliko mu je sport, nakon što je ostao bez noge, pomogao da se vrati normalnom životu:
“Po samom izlasku iz bolnice, čak nisam ni protezu stavio, nastavio sam sa sportom. A kad sam prvu protezu stavio, u aprilu mjesecu ’93., izašao sam na igralište za košarku i nastavio normalno sa svojom rajom, što je svima bilo zadivljuće, ali ja sam, ono što se kaže, baš sportista u duši, tako da meni nije predstavljalo nikakvu prepreku. Eto, našao sam se u sjedećoj odbojci. Trenirao sam, znači, prije ovoga. Bavio sam se jedno vrijeme džudoom, a onda nastavio sa dizanjem tegova - i to sam nastavio poslije ranjavanja. I onda, eto, sticajem oklonosti, sjeo da probam negdje ’96. u aprilu mjesecu, da bih u vrlo kratkom roku, za neki možda tri, četiri mjeseca, dobio mjesto i u timu, čak i poziv u reprezentaciju. Najvišu podršku sam dobio u tom periodu dolaska od svoje braće, koji su također bili sportisti.”
Sabahudin naglašava da bi vlasti, ali i mediji u BiH trebali i morali učiniti više za stotine hiljada invalida u ovoj zemlji:
“Ja razumijem da je teška situacija, da novaca nema, ali mislim da se mora pogledati na ovu populaciju - da izađu iz kuća, da krenu u sportove formiranjem nekih škola za invalidne osobe. Na području BiH je 20 klubova u sjedećoj odbojci, na područnju RS ima 7. Znači, mi čitavo vrijeme apelujemo da se prijave. I nije sjedeća odbojka jedini sport. Ja moram reći, meni je krivo što nismo medijski popraćeni na Paraolimpijskim igrama, da se vidi kakvih sve invalida ima i kakvim se sportovima bave i da se to prikaže široj javnosti u BiH - da za svakog invalida postoji sport.”
Tracini saigrači iz kluba i reprezentacije dijele njegove ideje da u sport treba uključiti što veći broj mladih sa invaliditetom. Dugogodišnji prijatelj i kum Asim Medić kaže:
“Ja mislim najviše je ovaj sport doprinio da ljudi koji su doživjeli to i koji imaju i dan-danas neki kompleks - da prvaziđu taj kompleks. Neka, recimo, dođu da vide kako to izgleda, da ih mi nagovorimo, kad prođe par mjeseci, da i oni skinu protezu. A da ne govorim da počnu nešto malo igrati se. To je za nas isto tako uspjeh ustvari - da neki momak koji je sad civilna žrtva poslije rata - ko je u ratu stao na nogu bio je maloljetan - da sad dođe malo kod nas, da malo počne da igra, da gleda to.”
Na putu do Kluba invalida SPID prolazimo pored nekoliko ratnih vojnih invalida koji prose u glavnoj sarajevskoj, Titovoj ulici.
Sabahudin ističe da je, pored opšte nebrige za ovu kategoriju stanovnistva, i za zlatne momke sve teže obezbijediti novac za odlazak na obavezne pripreme i takmičenja:
“Stvarno teško je. Evo ja sam sad na poziciji direktora SPID-a. Sam odlazak u Italiju, pa poslije toga organizacija svjetskog prvenstva - to su stvarno velika sredstva. Uvijek se govori - uvijek je to nekih pet do 12 - hoćemo li ići, nećemo li ići. Pošto je Visoki predstavnik ukinuo one donacije, to nam je otežalo, zasigurno zagorčalo nam je život. Mi pravimo neke sponzorske ugovore, pokušavamo da reklamiramo firme koje nam pomažu, isto kao što to rade “Bosna”, “Sarajevo”, “Željezničar”. Mi Boga molimo, jedva čekamo da dođe do usvajanja zakona o sportu, jer onda mi ne bismo imali nikakvih problema kako u zakonu stoji, jer sve ono što se moglo osvojiti - osvojili smo.”
I pored svih problema, Sabahudin i njegovi saigrači nastavljaju da vrijedno treniraju. Pred Sabahudinom Delalićem Tracom stoje nove pobjede i pehari.
Klub invalida koji vodi organizator je Svjetskog klupskog prvenstva u sjedećoj odbojci u septembru u Sarajevu. Očekuje se dolazak osam ekipa, prvaka država i prvih osam najboljih sa Paraolimpijskih igara u Atini.
A ono što BiH očekuje, a momci iz SPID-a obećavaju - to je još jedno zlato za šampiona.
“To je jedan kratki trening fitnesa. To praktikujem, znači, svaki dan sem nedjelje. Poslije tog treninga, normalno, spremanje za posao. Dolazim na posao u osam sati. Ja teretanu imam u svom stanu, tako da sam ja to sebi preuredio - jednu sobu gdje treniram. Imam sve adekvatne sprave za jedan lagani fitnes, samoodržavanje, znači mimo svih ovih takmičenja i priprema.”
Pored obaveza na radnom mjestu i studija na Višoj sportskoj školi, Sabahudin svakodnevno obavlja dužnost direktora u Sportskom klubu invalida SPID. U prostorijama Kluba, čije zidove krase desetine osvojenih pehara, Sabahudin priča koliko mu je sport, nakon što je ostao bez noge, pomogao da se vrati normalnom životu:
“Po samom izlasku iz bolnice, čak nisam ni protezu stavio, nastavio sam sa sportom. A kad sam prvu protezu stavio, u aprilu mjesecu ’93., izašao sam na igralište za košarku i nastavio normalno sa svojom rajom, što je svima bilo zadivljuće, ali ja sam, ono što se kaže, baš sportista u duši, tako da meni nije predstavljalo nikakvu prepreku. Eto, našao sam se u sjedećoj odbojci. Trenirao sam, znači, prije ovoga. Bavio sam se jedno vrijeme džudoom, a onda nastavio sa dizanjem tegova - i to sam nastavio poslije ranjavanja. I onda, eto, sticajem oklonosti, sjeo da probam negdje ’96. u aprilu mjesecu, da bih u vrlo kratkom roku, za neki možda tri, četiri mjeseca, dobio mjesto i u timu, čak i poziv u reprezentaciju. Najvišu podršku sam dobio u tom periodu dolaska od svoje braće, koji su također bili sportisti.”
Sabahudin naglašava da bi vlasti, ali i mediji u BiH trebali i morali učiniti više za stotine hiljada invalida u ovoj zemlji:
“Ja razumijem da je teška situacija, da novaca nema, ali mislim da se mora pogledati na ovu populaciju - da izađu iz kuća, da krenu u sportove formiranjem nekih škola za invalidne osobe. Na području BiH je 20 klubova u sjedećoj odbojci, na područnju RS ima 7. Znači, mi čitavo vrijeme apelujemo da se prijave. I nije sjedeća odbojka jedini sport. Ja moram reći, meni je krivo što nismo medijski popraćeni na Paraolimpijskim igrama, da se vidi kakvih sve invalida ima i kakvim se sportovima bave i da se to prikaže široj javnosti u BiH - da za svakog invalida postoji sport.”
Tracini saigrači iz kluba i reprezentacije dijele njegove ideje da u sport treba uključiti što veći broj mladih sa invaliditetom. Dugogodišnji prijatelj i kum Asim Medić kaže:
“Ja mislim najviše je ovaj sport doprinio da ljudi koji su doživjeli to i koji imaju i dan-danas neki kompleks - da prvaziđu taj kompleks. Neka, recimo, dođu da vide kako to izgleda, da ih mi nagovorimo, kad prođe par mjeseci, da i oni skinu protezu. A da ne govorim da počnu nešto malo igrati se. To je za nas isto tako uspjeh ustvari - da neki momak koji je sad civilna žrtva poslije rata - ko je u ratu stao na nogu bio je maloljetan - da sad dođe malo kod nas, da malo počne da igra, da gleda to.”
Na putu do Kluba invalida SPID prolazimo pored nekoliko ratnih vojnih invalida koji prose u glavnoj sarajevskoj, Titovoj ulici.
Sabahudin ističe da je, pored opšte nebrige za ovu kategoriju stanovnistva, i za zlatne momke sve teže obezbijediti novac za odlazak na obavezne pripreme i takmičenja:
“Stvarno teško je. Evo ja sam sad na poziciji direktora SPID-a. Sam odlazak u Italiju, pa poslije toga organizacija svjetskog prvenstva - to su stvarno velika sredstva. Uvijek se govori - uvijek je to nekih pet do 12 - hoćemo li ići, nećemo li ići. Pošto je Visoki predstavnik ukinuo one donacije, to nam je otežalo, zasigurno zagorčalo nam je život. Mi pravimo neke sponzorske ugovore, pokušavamo da reklamiramo firme koje nam pomažu, isto kao što to rade “Bosna”, “Sarajevo”, “Željezničar”. Mi Boga molimo, jedva čekamo da dođe do usvajanja zakona o sportu, jer onda mi ne bismo imali nikakvih problema kako u zakonu stoji, jer sve ono što se moglo osvojiti - osvojili smo.”
I pored svih problema, Sabahudin i njegovi saigrači nastavljaju da vrijedno treniraju. Pred Sabahudinom Delalićem Tracom stoje nove pobjede i pehari.
Klub invalida koji vodi organizator je Svjetskog klupskog prvenstva u sjedećoj odbojci u septembru u Sarajevu. Očekuje se dolazak osam ekipa, prvaka država i prvih osam najboljih sa Paraolimpijskih igara u Atini.
A ono što BiH očekuje, a momci iz SPID-a obećavaju - to je još jedno zlato za šampiona.
