Dostupni linkovi

Serijal čuda za tri dana


Ova evolutivna faza srpske pluralističke političke arene najtačnije bi se mogla opisati kao serijal “čuda za tri dana”. Ta čuda mogu imati pozitivan ili negativan vrednosni predznak, mogu biti bazirana na suvoj stvarnosti, na domaštanim poluistinama ili na neobuzdanom radu politikantske mašte, ali svakako im je zajedničko to da u jednom momentu glasno i pompezno eksplodiraju i okupiraju takoreći ceo javni prostor, te da nekoliko dana suvereno vladaju njime, posluživši kao prilika ama baš svakom političkom akteru – ili onome ko samo misli da to jeste – da se prema aktuelnom čudu nekako odredi i tako se preporuči kome već treba. Nakon toga sledi treća faza, u kojoj cela priča munjevito nestaje iz vidokruga javnosti, bivajući zamenjena nekom novom atrakcijom.

Samo u poslednjih dve nedelje, Srbija se prvo opsesivno bavila pozitivnom Studijom o izvodljivosti i njenim uticajem na sablasne političke nevene, potom su svi kao jedan skočili u napad – ili u odbranu, ali znatno ređe – na bivšeg ministra spoljnih poslova Gorana Svilanovića, zato što je negde potpisao neki nezvanični dokument u kojem se nagoveštava inače sasvim neverovatna mogućnost da Kosovo jednog dana ne bude deo Srbije, što se znatno razlikuje od sadašnjeg stanja u kojem su, na primer, Podujevo i Požarevac povezani neraskidivim nitima, u šta se može uveriti svako ko se prošeta do, naravno, nepostojećeg graničnog prelaza Merdare.

No, i ovo se čudo oko neovlašćenog upada stvarnosti u virtuelni svet srpske politike već nekako sasvim ofucalo, i sada je na redu “slučaj Labus”, to jest na više načina mutna i iz više pravaca zamućivana priča oko navodnog korumpiranja veoma visokog državnog službenika Miroljuba Labusa, serijskog potpredsednika ovdašnjih vlada. Iz Švedske je stigao više nagoveštaj nego tvrdnja da je kompanija Erikson još dvehiljadite, pred kraj Miloševićeve vladavine – koji je dobrom posmatraču bio već sasvim vidljiv – ostvarila bliski kontakt treće vrste s budućim važnim čovekom srpske ekonomije i finansija, koji joj je navodno obećao veliki uticaj u ovdašnjoj telefoniji (do kojeg je ona, fakat je, u međuvremenu i došla), traživši zauzvrat stipendiju za školovanje ćerke u Americi. Iznos od trinaest hiljada dolara sitnica je za jednu ozbiljnu firmu iz zemlje blagostanja, a bar smo do sada mislili i da je sitnica nedostojna blamaže jednog potpredsednika vlade, pa makar i u Srbiji, to jest da bi se neko na tom mestu, čak i ako je uistinu podložan korupciji, u to moralno posrnuće upustio samo za neki mnogo ozbiljniji iznos.

Sve je oko ove afere još prilično nejasno, a pre svega to da li prave afere uopšte ima. Zanimljivo je, međutim, gledati kako se ko u toj priči ponaša i kakve dividende iz nje želi da izvuče – ili pak kako misli da sanira štetu – jer nam to tako mnogo govori o pravoj naravi njihove politike. Labusova stranka G17 plus opredelila se za demonstrativnu uvređenost, što je otprilike najgori način da reagujete na optužbu da su vam prsti u pekmezu. Vlada se odlučila na dostojanstveno ćutanje, što tako liči na stari premijerski manir, za koji su dežurni optimisti već mislili da polako nestaje. Desna, radikalska opozicija se – zajedno sa tabloidima – razgalamila do neba, i to što ipak ne raspolaže nikakvim suvislim dokazima uopšte joj nije smetalo da Labusu već presudi, a Demokratska stranka tobože drži nizak profil, ali ne uspeva da sakrije diskretno likovanje i namigivanje, jer njene čelnike valjda još niko nije stigao da podseti da je Labus u vreme svog navodnog greha bio njihov funkcioner, pa bi im se sve to moglo vratiti kao onaj poslovični bumerang.

Tako to, dakle, izgleda u srpskoj politici: ko treba da govori, taj ćuti, ko ne zna šta bi rekao, taj nezaustavljivo priča. U međuvremenu će ionako neka nova afera, pa će se svi okrenuti novom rasporedu uloga u ovom neprestanom igrokazu.
XS
SM
MD
LG