S obzirom na tempo obnove ratom uništenih kuća i stanova, povratak svih prognanika u Vukovar trebao bi biti završen do konca sljedeće godine, kaže ravnatelj tamošnjeg Regionalnog ureda za prognanike Ante Drmić:
“Od nekadašnjih 22 tisuće registriranih i prognanih građana Vukovara, u statusu prognanika je još ostalo dvije tisuće tristo osoba, za koje mi očekujemo da će se steći osnovni uvjeti za njihov povratak tijekom ove i eventualno 2006. godine.”
U Vukovar se od sada vratilo oko 12 tisuća prognanika ili 56 posto od njihovog ukupnog broja, a gotovo osam tisuća nekadašnjih stanovnika Vukovara izgubilo je prognanički status. Oni se više, kaže Drmić, ne namjeravaju vratiti u svoj grad, jer su u međuvremenu svoj stambeni i egzistencijalni problem riješili negdje drugdje. Drmić dodaje da su glavni razlozi zbog kojih se tako velik broj Vukovaraca više ne želi vratiti, teške ekonomske prilike koje vladaju u tom gradu:
“Svakako je to problem radnih mjesta koja u ovom gradu nedostaju. Ako znamo da je do rata grad Vukovar bio ne samo urbano središte i današnje županije, ali i ovog dijela Hrvatske za radna mjesta. Sjetimo se ,Borova‘, sjetimo se ,Vutexa‘ kojeg nema, sjetimo se poduzeća koja danas egzistiraju, ali u daleko manjem obimu i sa daleko manjim brojem radnih mjesta.”
Među 567 osoba, koliko ih se prošle godine iz progonstva vratilo u Vukovar, su i supružnici Olenka i Zlatko Kolčicki i njihovo dvoje djece predškolske dobi. Nakon 13 godina prognanstva, što u Njemačkoj, što u Crikvenici, u kolovozu prošle godine vratili su se u rodni Vukovar. Pitamo ih je li Vukovar danas ono što je bio kad su ga napustili. Olenka Kolčicki:
“Pa i nije. Nama izgleda kao da je isto, ali ipak nije. Evo na primjer škole su podijeljene, vrtići su podijeljeni, što nas malo zabrinjava, jer evo imamo djecu koja će sada u školu. A drugo, dosta ljudi nema. Ljudi koje srećemo su nam nepoznati.”
Ni Olenka, ni njen suprug Zlatko nemaju posla, a ovo je posljednji mjesec u kojem primaju prognaničku naknadu. Zahvaljujući glazbenom obrazovanju Zlatko Kolčicki nešto novca zaradi sviranjem, a da bi preživjeli, pomažu im i roditelji. Ipak, sretni su što su se vratili, kaže Zlatko, jer sada bar imaju svoj vlastiti stan:
“Najveći problem je posao. I to što je supruga rekla, ni meni se ne sviđa podijeljenost, ali to je tako kako je. Da li će to biti u nedogled ili će se to jednom riješiti, ne znam, ali mi se nadamo boljem.”
U Vukovaru se mnogo uložilo u obnovu stambenog fonda, no gotovo ništa u gospodarstvo i otvaranje novih radnih mjesta. To je problem s kojim se susreću svi povratnici, kaže Zlatko Kolčicki:
“Obnavlja se i radi se, ali ne vidim nikakvog napretka da se otvaraju nekakva nova radna mjesta, nema proizvodnje. Mi smo oboje završili obućarsku školu, žena je bila neki dan da pita za posao u ,Borovu‘, to je katastrofalno, ne zna se niti kolika je plaća, niti koje je radno vrijeme. Otvaraju se samo trgovački lanci. Ali nadamo se boljem, nadamo se da će u skorije vrijeme vlada nešto učiniti za ovaj Vukovar.”
U Regionalnom uredu za prognanike kažu da su riješili mnogo stambenih problema, no prognanici koji bi se mogli vratiti još uvijek to ne žele. Zbog toga brojni obnovljeni stanovi, mada preuzeti, stoje prazni i zaključani, jer povratkom u Vukovar, prognanici gube pomoć koju im daje država. A kako u Vukovaru ne mogu naći posao, koliko god teško bilo, prognanstvo im se čini boljim rješenjem.
“Od nekadašnjih 22 tisuće registriranih i prognanih građana Vukovara, u statusu prognanika je još ostalo dvije tisuće tristo osoba, za koje mi očekujemo da će se steći osnovni uvjeti za njihov povratak tijekom ove i eventualno 2006. godine.”
U Vukovar se od sada vratilo oko 12 tisuća prognanika ili 56 posto od njihovog ukupnog broja, a gotovo osam tisuća nekadašnjih stanovnika Vukovara izgubilo je prognanički status. Oni se više, kaže Drmić, ne namjeravaju vratiti u svoj grad, jer su u međuvremenu svoj stambeni i egzistencijalni problem riješili negdje drugdje. Drmić dodaje da su glavni razlozi zbog kojih se tako velik broj Vukovaraca više ne želi vratiti, teške ekonomske prilike koje vladaju u tom gradu:
“Svakako je to problem radnih mjesta koja u ovom gradu nedostaju. Ako znamo da je do rata grad Vukovar bio ne samo urbano središte i današnje županije, ali i ovog dijela Hrvatske za radna mjesta. Sjetimo se ,Borova‘, sjetimo se ,Vutexa‘ kojeg nema, sjetimo se poduzeća koja danas egzistiraju, ali u daleko manjem obimu i sa daleko manjim brojem radnih mjesta.”
Među 567 osoba, koliko ih se prošle godine iz progonstva vratilo u Vukovar, su i supružnici Olenka i Zlatko Kolčicki i njihovo dvoje djece predškolske dobi. Nakon 13 godina prognanstva, što u Njemačkoj, što u Crikvenici, u kolovozu prošle godine vratili su se u rodni Vukovar. Pitamo ih je li Vukovar danas ono što je bio kad su ga napustili. Olenka Kolčicki:
“Pa i nije. Nama izgleda kao da je isto, ali ipak nije. Evo na primjer škole su podijeljene, vrtići su podijeljeni, što nas malo zabrinjava, jer evo imamo djecu koja će sada u školu. A drugo, dosta ljudi nema. Ljudi koje srećemo su nam nepoznati.”
Ni Olenka, ni njen suprug Zlatko nemaju posla, a ovo je posljednji mjesec u kojem primaju prognaničku naknadu. Zahvaljujući glazbenom obrazovanju Zlatko Kolčicki nešto novca zaradi sviranjem, a da bi preživjeli, pomažu im i roditelji. Ipak, sretni su što su se vratili, kaže Zlatko, jer sada bar imaju svoj vlastiti stan:
“Najveći problem je posao. I to što je supruga rekla, ni meni se ne sviđa podijeljenost, ali to je tako kako je. Da li će to biti u nedogled ili će se to jednom riješiti, ne znam, ali mi se nadamo boljem.”
U Vukovaru se mnogo uložilo u obnovu stambenog fonda, no gotovo ništa u gospodarstvo i otvaranje novih radnih mjesta. To je problem s kojim se susreću svi povratnici, kaže Zlatko Kolčicki:
“Obnavlja se i radi se, ali ne vidim nikakvog napretka da se otvaraju nekakva nova radna mjesta, nema proizvodnje. Mi smo oboje završili obućarsku školu, žena je bila neki dan da pita za posao u ,Borovu‘, to je katastrofalno, ne zna se niti kolika je plaća, niti koje je radno vrijeme. Otvaraju se samo trgovački lanci. Ali nadamo se boljem, nadamo se da će u skorije vrijeme vlada nešto učiniti za ovaj Vukovar.”
U Regionalnom uredu za prognanike kažu da su riješili mnogo stambenih problema, no prognanici koji bi se mogli vratiti još uvijek to ne žele. Zbog toga brojni obnovljeni stanovi, mada preuzeti, stoje prazni i zaključani, jer povratkom u Vukovar, prognanici gube pomoć koju im daje država. A kako u Vukovaru ne mogu naći posao, koliko god teško bilo, prognanstvo im se čini boljim rješenjem.