RSE: Ukoliko bi strukture vlasti u Republici Srpskoj odustale od insistiranja na entitetskim ingerencijama u sferi odbrane i policije, Bosna i Hercegovina bi već ove jeseni mogla dobiti zeleno svjetlo u Briselu za početak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju. U protivnom, cijeli proces uključivanja u euroatlantske integracije bio bi odložen do daljnjeg, što bi BiH moglo staviti na začelje kandidatske liste uključivanja u evropske integracije. Predstavnici opozicije u Republici Srpskoj smatraju da zalaganje zvaničnika tog entiteta na zadržavanju entitetskih ministarstava odbrane i policije, nije u interesu građana Bosne i Hercegovine. Nikola Špirić iz Stranke nezavisnih socijaldemokrata o tome kaže:
ŠPIRIĆ: Gotovo je sigurno da je ovo stanje neodrživo. Pa vidite da više prava u BiH sa stanovišta kretanja po teritoriji cijele Bosne i Hercegovine imaju kriminalci nego policija. Dakle, ovdje nas apsolutno s razlogom upozoravaju iz Evropske unije da ta ministarstva treba urediti na državnom nivou, dakle jedinstven sistem finansiranja, jedinstven sistem obrazovanja, donošenje zakona na državnom nivou. To je ono što imaju normalne države. Sve ostalo može biti predmet dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Vidite, mi smo sad u situaciji da imamo negativnu promociju reforme policije, jer političari putem medija saopštavaju kako će ta reforma biti bolna. Reforma jeste bolna za kriminalce i ljude iz politike koji su u vezi sa sivom zonom i kriminalom, a za građane je dobra i zato se mora ući u pozitivnu promociju tih reformi.
RSE: Špirić smatra da bi problem ukidanja ministarstava i komandi bio lakše riješen ukoliko bi došlo do profesionalizacije vojske ili demilitarizacije:
ŠPIRIĆ: U Bosni i Hercegovini treba učiniti sve da imamo profesionalne vojne strukture, dakle profesionalnu vojsku, da nema regrutacije, da nema rezervnog sastava. Ja mislim da tu sad vlada nepodijeljeno mišljenje i da će se reforma vojske završiti na takav način. Još uvijek se vode polemike da li ukinuti ministarstvo ili ne. Ali, vidite, ukoliko ukinete regrutaciju i pogledate stvari, sadašnja entitetska ministarstva su upravo logistika tom poslu. A ako tog posla nema u reformi odbrane, onda se postavlja pitanje šta će ta ministarstva raditi? Mislim da je najbolji model bio demilitarizacija i mislim da na tome treba raditi, a da se ogromna sredstva koja se ulažu, pa čak i u profesionalnu vojsku, trebaju upotrijebiti u obnovu zemlje, u projekte novog zapošljavanja. To bi bilo dovoljno sredstava za unutrašnju integraciju u BiH.
RSE: Potpredsjednik Federacije BiH, Šahbaz Džihanović, smatra da aktualni ustavni ustroj Bosne i Hercegovine u posljednjih devet godina značajno zaustavlja procese njene unutrašnje integracije, povratka izbjeglica, prihvatanja evropskih standarda i ukupne stabilnosti. Aktualna zalaganja u Republici Srpskoj za zadržavanje postojećeg stanja u sistemu odbrane i policije, neće omogućiti Bosni i Hercegovini da se aktivno približi euroatlantskim integracijama, kaže Džihanović:
DŽIHANOVIĆ: Nažalost Bosna i Hercegovina, zbog takvih političkih odluka i nerazumijevanja potrebe da se promijeni stanje u BiH, trpi, građani Bosne i Hercegovine trpe. Jako puno se izdvaja za izdržavanje birokratskog aparata u BiH koji broji nekoliko stotina hiljada zaposlenih. Vojska u BiH troši jako puno. Nažalost, i pored reforme u obrambenom sektoru u Bosni i Hercegovini koja je provedena, kako se navodi, u posljednje dvije ili tri godine, mi i danas imamo stanje u kojem Bosna i Hercegovina ima de fakto tri vojske, de iure dvije vojske, za te tri vojske se godišnje izdvaja oko milijardu maraka i ovakvi kakvi jesmo očigledno nećemo biti u stanju da ispunimo kriterije koji se postavljaju pred nas da bi postali kredibilan partner za pregovore o stabilizaciji i pridruživanju i za ulazak u NATO savez. Ja ne mogu da razumijem da se politički odlukama zadržava postojeće stanje koje ne ide u korist niti jednog naroda, niti građana Bosne i Hercegovine, koje zaista BiH udaljavaju od euroatlantskih sigurnosnih integracija koje su, napominjem, Bosni i Hercegovini neophodne. Smatram da ovakav stav Narodne skupštine Republike Srpske ipak nije u skladu sa njenim ovlastima, nije u interesu naroda, građana, ni države BiH i da bi svakako ga trebalo preispitati i otkloniti mogućnost da se takvim odlukama sprječava Bosna i Hercegovina na putu ka euroatlantskim sigurnosnim integracijama. S druge strane mislim da međunarodna zajednica treba jače da insistira na usvajanju međunarodnih standarda koje BiH mora usvojiti kad-tad ukoliko želi da se odlijepi od donjih pozicija na stepenicama razvijenih država.
RSE: U stručnim analizama stanja u Bosni i Hercegovini ocjenjuje se da zadržavanje podijeljenih entitetskih vojnih i policijskih struktura ima uticaj na ukupno stanje bezbijednosti i stabilnosti u regionu. Anton Žabkar, profesor odbrane na ljubljanskom Fakultetu društvenih nauka, ističe kako je uspostavljanje vojnih i bezbjednosnih standarda u regionu interes Evrope koji se ne može dovoditi u pitanje:
ŽABKAR: To su uvijek neka lutanja i šetanja koja se pojavljuju kada treba prelomiti sa starim i preći u novo. Mislim da je osnovno pitanje: ako Evropa mora osigurati svoj interes u sljedećem periodu integracije i uključenja u proces globalizacije, onda je svakako vojni faktor jedan od tih faktora koji je prisutan u toj komponenti. I ako se neka država pokušava integrirati u Evropu, da tako kažemo sa besplatnom kartom, a da ne ispunjava svoje obaveze u pogledu sigurnosti, u pogledu obavještajnih službi, u pogledu borbe protiv terorizma, u pogledu vojnih obaveza, koje također Evropa ima, onda to znači neku vrstu tihog štrajka. I za moj pojam je nelogično i apsolutno neprihvatljivo da neka država hoće da prihvati neke pozitivne stvari u Evropi, a da se sa druge strane pokuša eskivirati i odaljiti od onoga što Evropa traži, da bude i u tom segmentu prisutna, jer, svakako, solidarnost nije samo solidarnost tamo gdje se dijele novci i gdje se regulira razvoj, već i u ovom dijelu gdje se to osigurava s takvim postupcima kao što su oružane snage i njihove aktivnosti i tako dalje, da taj proces bude stabilan, jer je suština te stabilizacije upravo u tome da se na nestabilni luk krize pokušava djelovati s tim oružanim snagama, da bi se taj proces u tom dijelu stabilizirao i da bi se omogućio neometan tok i sirovina i nafte i svega ostalog što je potrebno Evropi za njen razvoj u smislu globalizacije i odstranjivanja svih ovih parametara koji su do sad bili nacionalni i koji su imali mnoga ograničenja u razvoju.
RSE: Profesor Žabkar ističe da je insistiranje Evropske unije na prenošenju ingerencija u oblasti odbrane sa entiteta na državu u sklopu ukupnih evropskih standarda za uspostavljanje jedinstvenog lanca bezbijednosti:
ŽABKAR: Dok god su vojske podijeljene, to znači da ne postoji ni jedinstvena doktrina, da ne postoji ni jedinstven sistem kontrole nad sigurnosnom službom, nad obavještajnom službom, da ne postoji ni jedinstven sistem kontrole nad svim tim elementima koji čine vojni budžet i tako dalje. I ta homogenizacija koja bi trebala da vodi u pravcu Evrope, ustvari je ovdje negirana na neki način nekakvim feudalnim partikularizmom koji je u suštini povratak na staro i možda više čak ne liči ni na doba hladnog rata nego na neki period kojeg bih ja nazvao Machiavellijevim periodom, kada su te građanske, male republike u Italiji imale svoje vojske, koje su bile tako heterogene da se nisu mogle međusobno upoređivati. Taj proces u kome bi vojska, koja bi morala da preuzme u evropskim integracijama novu funkciju, o kojoj sam ja prije toga govorio, apsolutno ne može proizlaziti iz nekakvih sebičnih nacionalnih interesa u kojima se taj nacionalni faktor stavlja u prvi plan i u ime neke konzervacije postojećeg stanja, koje je udaljeno od evropskih integracija, pokušava naturiti ostalom sistemu, da tako kažemo, modus vivendi.
ŠPIRIĆ: Gotovo je sigurno da je ovo stanje neodrživo. Pa vidite da više prava u BiH sa stanovišta kretanja po teritoriji cijele Bosne i Hercegovine imaju kriminalci nego policija. Dakle, ovdje nas apsolutno s razlogom upozoravaju iz Evropske unije da ta ministarstva treba urediti na državnom nivou, dakle jedinstven sistem finansiranja, jedinstven sistem obrazovanja, donošenje zakona na državnom nivou. To je ono što imaju normalne države. Sve ostalo može biti predmet dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Vidite, mi smo sad u situaciji da imamo negativnu promociju reforme policije, jer političari putem medija saopštavaju kako će ta reforma biti bolna. Reforma jeste bolna za kriminalce i ljude iz politike koji su u vezi sa sivom zonom i kriminalom, a za građane je dobra i zato se mora ući u pozitivnu promociju tih reformi.
RSE: Špirić smatra da bi problem ukidanja ministarstava i komandi bio lakše riješen ukoliko bi došlo do profesionalizacije vojske ili demilitarizacije:
ŠPIRIĆ: U Bosni i Hercegovini treba učiniti sve da imamo profesionalne vojne strukture, dakle profesionalnu vojsku, da nema regrutacije, da nema rezervnog sastava. Ja mislim da tu sad vlada nepodijeljeno mišljenje i da će se reforma vojske završiti na takav način. Još uvijek se vode polemike da li ukinuti ministarstvo ili ne. Ali, vidite, ukoliko ukinete regrutaciju i pogledate stvari, sadašnja entitetska ministarstva su upravo logistika tom poslu. A ako tog posla nema u reformi odbrane, onda se postavlja pitanje šta će ta ministarstva raditi? Mislim da je najbolji model bio demilitarizacija i mislim da na tome treba raditi, a da se ogromna sredstva koja se ulažu, pa čak i u profesionalnu vojsku, trebaju upotrijebiti u obnovu zemlje, u projekte novog zapošljavanja. To bi bilo dovoljno sredstava za unutrašnju integraciju u BiH.
RSE: Potpredsjednik Federacije BiH, Šahbaz Džihanović, smatra da aktualni ustavni ustroj Bosne i Hercegovine u posljednjih devet godina značajno zaustavlja procese njene unutrašnje integracije, povratka izbjeglica, prihvatanja evropskih standarda i ukupne stabilnosti. Aktualna zalaganja u Republici Srpskoj za zadržavanje postojećeg stanja u sistemu odbrane i policije, neće omogućiti Bosni i Hercegovini da se aktivno približi euroatlantskim integracijama, kaže Džihanović:
DŽIHANOVIĆ: Nažalost Bosna i Hercegovina, zbog takvih političkih odluka i nerazumijevanja potrebe da se promijeni stanje u BiH, trpi, građani Bosne i Hercegovine trpe. Jako puno se izdvaja za izdržavanje birokratskog aparata u BiH koji broji nekoliko stotina hiljada zaposlenih. Vojska u BiH troši jako puno. Nažalost, i pored reforme u obrambenom sektoru u Bosni i Hercegovini koja je provedena, kako se navodi, u posljednje dvije ili tri godine, mi i danas imamo stanje u kojem Bosna i Hercegovina ima de fakto tri vojske, de iure dvije vojske, za te tri vojske se godišnje izdvaja oko milijardu maraka i ovakvi kakvi jesmo očigledno nećemo biti u stanju da ispunimo kriterije koji se postavljaju pred nas da bi postali kredibilan partner za pregovore o stabilizaciji i pridruživanju i za ulazak u NATO savez. Ja ne mogu da razumijem da se politički odlukama zadržava postojeće stanje koje ne ide u korist niti jednog naroda, niti građana Bosne i Hercegovine, koje zaista BiH udaljavaju od euroatlantskih sigurnosnih integracija koje su, napominjem, Bosni i Hercegovini neophodne. Smatram da ovakav stav Narodne skupštine Republike Srpske ipak nije u skladu sa njenim ovlastima, nije u interesu naroda, građana, ni države BiH i da bi svakako ga trebalo preispitati i otkloniti mogućnost da se takvim odlukama sprječava Bosna i Hercegovina na putu ka euroatlantskim sigurnosnim integracijama. S druge strane mislim da međunarodna zajednica treba jače da insistira na usvajanju međunarodnih standarda koje BiH mora usvojiti kad-tad ukoliko želi da se odlijepi od donjih pozicija na stepenicama razvijenih država.
RSE: U stručnim analizama stanja u Bosni i Hercegovini ocjenjuje se da zadržavanje podijeljenih entitetskih vojnih i policijskih struktura ima uticaj na ukupno stanje bezbijednosti i stabilnosti u regionu. Anton Žabkar, profesor odbrane na ljubljanskom Fakultetu društvenih nauka, ističe kako je uspostavljanje vojnih i bezbjednosnih standarda u regionu interes Evrope koji se ne može dovoditi u pitanje:
ŽABKAR: To su uvijek neka lutanja i šetanja koja se pojavljuju kada treba prelomiti sa starim i preći u novo. Mislim da je osnovno pitanje: ako Evropa mora osigurati svoj interes u sljedećem periodu integracije i uključenja u proces globalizacije, onda je svakako vojni faktor jedan od tih faktora koji je prisutan u toj komponenti. I ako se neka država pokušava integrirati u Evropu, da tako kažemo sa besplatnom kartom, a da ne ispunjava svoje obaveze u pogledu sigurnosti, u pogledu obavještajnih službi, u pogledu borbe protiv terorizma, u pogledu vojnih obaveza, koje također Evropa ima, onda to znači neku vrstu tihog štrajka. I za moj pojam je nelogično i apsolutno neprihvatljivo da neka država hoće da prihvati neke pozitivne stvari u Evropi, a da se sa druge strane pokuša eskivirati i odaljiti od onoga što Evropa traži, da bude i u tom segmentu prisutna, jer, svakako, solidarnost nije samo solidarnost tamo gdje se dijele novci i gdje se regulira razvoj, već i u ovom dijelu gdje se to osigurava s takvim postupcima kao što su oružane snage i njihove aktivnosti i tako dalje, da taj proces bude stabilan, jer je suština te stabilizacije upravo u tome da se na nestabilni luk krize pokušava djelovati s tim oružanim snagama, da bi se taj proces u tom dijelu stabilizirao i da bi se omogućio neometan tok i sirovina i nafte i svega ostalog što je potrebno Evropi za njen razvoj u smislu globalizacije i odstranjivanja svih ovih parametara koji su do sad bili nacionalni i koji su imali mnoga ograničenja u razvoju.
RSE: Profesor Žabkar ističe da je insistiranje Evropske unije na prenošenju ingerencija u oblasti odbrane sa entiteta na državu u sklopu ukupnih evropskih standarda za uspostavljanje jedinstvenog lanca bezbijednosti:
ŽABKAR: Dok god su vojske podijeljene, to znači da ne postoji ni jedinstvena doktrina, da ne postoji ni jedinstven sistem kontrole nad sigurnosnom službom, nad obavještajnom službom, da ne postoji ni jedinstven sistem kontrole nad svim tim elementima koji čine vojni budžet i tako dalje. I ta homogenizacija koja bi trebala da vodi u pravcu Evrope, ustvari je ovdje negirana na neki način nekakvim feudalnim partikularizmom koji je u suštini povratak na staro i možda više čak ne liči ni na doba hladnog rata nego na neki period kojeg bih ja nazvao Machiavellijevim periodom, kada su te građanske, male republike u Italiji imale svoje vojske, koje su bile tako heterogene da se nisu mogle međusobno upoređivati. Taj proces u kome bi vojska, koja bi morala da preuzme u evropskim integracijama novu funkciju, o kojoj sam ja prije toga govorio, apsolutno ne može proizlaziti iz nekakvih sebičnih nacionalnih interesa u kojima se taj nacionalni faktor stavlja u prvi plan i u ime neke konzervacije postojećeg stanja, koje je udaljeno od evropskih integracija, pokušava naturiti ostalom sistemu, da tako kažemo, modus vivendi.
