Briselska odluka o formiranju radne grupe koja će pripremiti elemente za zaključak o hrvatskoj suradnji ili nesuradnji sa hagom, govori o tome da se odgovornost za donošenje odluka o hrvatskom članstvu u Evropskoj uniji ipak želi ostaviti u Evropi, a ne izvan nje, ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa sveučilišni profesor politologije i donedavni hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim državama, doktor Ivan Grdešić:
„Radno tijelo koje je oformljeno na sastanku premijera Europske unije, sigurno je jedan novi element u ovoj našoj europskoj priči. I ja bih rekao, cinično parafrazirajući Churchilla, da kad se nešto ne može riješiti odmah, onda oblikujemo radnu grupu. A konstruktivno rekao bih da je ta ideja sigurno dobra, budući da će jedan dio odgovornosti za hrvatsku europsku budućnost biti smješten ipak unutar najvišeg evropskog tijela. Mislim da se Europljani ipak nisu potpuno htjeli dovesti u situaciju da o njihovim važnim odlukama o proširenju odlučuje jedno privremeno tijelo Ujedinjenih nacija, pa makar to bilo i haško Tužiteljstvo. Tim više bi možda bili skloniji pristati da to bude Haški sud nego samo jedna grana toga. Tako da mislim da su se, nakon što su odspavali dvije-tri noći, odlučili da sami sebi delegiraju tu odgovornost u obliku takve jedne radne skupine.“
Sinoćnja izjava voditelja misije Evropske komisije u Hrvatskoj Jacquesa Wunenbergera kako bi Hrvatska trabala više raditi na rješavanju problema, a manje lobirati, nije slučajna, ocjenjuje profesor Grdešić:
„Ne bi on to rekao slučajno i ne bi rekao baš sasvim spontano. Malo je toga u tako visokoj europskoj diplomaciji spontanoga. Mislim da već duže vrijeme hrvatska vanjska politika, pa možda i od samog početka, funkcionira na obećanjima, na riječima, na gestama i na simbolima, a ne na stvarnom materijalu koji može donijeti iz domovine. Uspješna diplomacija se prije svega temelji na uspješnim domaćim zadaćama kod kuće, sve ostalo je takozvano lobiranje.“
„Radno tijelo koje je oformljeno na sastanku premijera Europske unije, sigurno je jedan novi element u ovoj našoj europskoj priči. I ja bih rekao, cinično parafrazirajući Churchilla, da kad se nešto ne može riješiti odmah, onda oblikujemo radnu grupu. A konstruktivno rekao bih da je ta ideja sigurno dobra, budući da će jedan dio odgovornosti za hrvatsku europsku budućnost biti smješten ipak unutar najvišeg evropskog tijela. Mislim da se Europljani ipak nisu potpuno htjeli dovesti u situaciju da o njihovim važnim odlukama o proširenju odlučuje jedno privremeno tijelo Ujedinjenih nacija, pa makar to bilo i haško Tužiteljstvo. Tim više bi možda bili skloniji pristati da to bude Haški sud nego samo jedna grana toga. Tako da mislim da su se, nakon što su odspavali dvije-tri noći, odlučili da sami sebi delegiraju tu odgovornost u obliku takve jedne radne skupine.“
Sinoćnja izjava voditelja misije Evropske komisije u Hrvatskoj Jacquesa Wunenbergera kako bi Hrvatska trabala više raditi na rješavanju problema, a manje lobirati, nije slučajna, ocjenjuje profesor Grdešić:
„Ne bi on to rekao slučajno i ne bi rekao baš sasvim spontano. Malo je toga u tako visokoj europskoj diplomaciji spontanoga. Mislim da već duže vrijeme hrvatska vanjska politika, pa možda i od samog početka, funkcionira na obećanjima, na riječima, na gestama i na simbolima, a ne na stvarnom materijalu koji može donijeti iz domovine. Uspješna diplomacija se prije svega temelji na uspješnim domaćim zadaćama kod kuće, sve ostalo je takozvano lobiranje.“
