U tekstu pod naslovom “Masakr dvadesetpet srpskih civila uzrok otmici u Štrpcima” objavljenom u dnevniku “Dan”, direktor Centra za istraživanja zločina nad Srbima Milivoje Ivanišević tvrdi da je zločin u Štrpcima posljedica ubistva više srpskih civila u selima Ponikve, Glamočevići, Vučkovići, Trojani i Šapčići, koji se desio trinaest dana prije otmice u Štrpcima 27.februara.Ivanišević je pojasnio da su prvobitno devetnaest putnika trebali da posluže za razmjenu srpskih civila za koje u trenutku otmice Vojska Republike Srpske nije znala da nijesu živi. Kako u tom trenutku, prema navodima Ivaniševića, srpska vojska nije imala zarobljenih Muslimana za razmjenu, oteti su putnici iz voza 671 na pruzi Beograd-Bar. Kada su saznali da su dvadesetpet lica srpske nacionalnosti ubijeni, Srbi su potom poubijali nedužne putnike iz voza. Direktor Centra za istraživanje zločina nad Srbima Ivanišević tvrdi da uzrok stradanja putnika “nije bila srpska namjera da ih ubiju, već muslimanski zločin nad još većim brojem Srba”. “Da Srbi nijesu poubijani i da je došlo do razmjene i putnici bi bili u životu”, kaže Ivanišević i sugeriše da je oko slučaja Štrpci trebalo da se povede detaljna istraga, od uzroka do posljedica. Siniša Bjeković iz Centra za ljudsta prava Univerziteta Crne Gore zatečen je činjenicom da se na takav način pokušavaju sravnjavati računi:
“Ono što mora ovdje da zabrine jeste da se pokušava opravdati zločin “principom taliona” , a, takođe, ono što bi trebalo da zabrine jeste shvatanje pravde uopšte, odnosno shvatanje pravosuđa, po ovom kako je napisano u tekstu, jer ovdje se kaže da bi trebalo da se povede detaljnija istraga o zločinu od uzroka do posljedica, što je apsurd koji ja odavno nijesam čuo ili nijesam vidio. Zločin nema ni boju, zločin nema ni etničko porijeklo u smislu odgovornosti onoga ko je počinio taj zločin i mislim da ovakvi tekstovi doprinose stavljanju “soli na rane, još nezarasle”, bez obzira da li su ti zločini počinjeni nad Muslimanima, Bošnjacima, Srbima ili nekim trećim”.
Podsjetimo da se otimca putnika iz voza 671 dogodila 27.februara 1993.godine u Štrpcima. Vojska Republike Srpske pod komandom Milana Lukića tom prilikom je otela devetnaest putnika muslimanske vjeroispovijesti i kasnije iz ubila u okolini Višegrada. Od odgovornih za ovaj zločin pravdi je priveden samo Nebojša Ranisavljević koji je poslije četvorogodišnjeg procesa osuđen na petnaest godina zatvora. Ostali osumnjičeni i dalje su na slobodi. Predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta Slobodan Franović kaže da se sa pravom može sumnjati da je riječ o pokušaju pritiska na pravosudne organe, budući da novi detalji u istrazi za otmicu u Štrpcima vode do najviših državnih organa tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i vlasti u Srbiji:
“Naročito tu mislim na taj već javnosti dobro poznati čuveni dokument “Željezničko-Trensportnog preduzeća Beograd” koji je nosio oznaku “strogo povjerljivo”. Svi ti dokazi podižu u značajnoj mjeri nivo sumnje koju smo mi već ranije iznijeli i postoji krivična prijava advokata Velije Murića da su sa zločinom Štrpci bili povezani i najveći državni dužnosnici tadašnje Federalne Republike Jugoslavije i možda Republike Srbije, uključujući tu prije svega tadašnjeg federalnog predsjednika Dobricu Ćosića, ali i mnoge druge znane i neznane”.
“Proces suočavanja sa prošlošću mora biti jedan od prioritetnih ciljeva”, kaže istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Zeković ali pri tom naglašava da to treba činiti na objektivan, nepristrasan i prije svega moralan način:
“Umjesto da se jasno osudi zločin otmice putnika u Štrpcima i pozdravi pravda,odnosno bar njen početak, pokušava se taj zločin staviti u sjenku nekog drugog zločina i predstaviti se kao usputna šteta koja se mogla izbjeći da nijesu nedužno stradali neki drugi civili na nekom drugom mjestu. Zašto onda ti isti ljudi iz Centra za istraživanje zločina nad Srbima pošteno ne kažu da otmica u Štrpcima predstavlja odmazdu srpskih vojnika i paravojnika. Osuda zločina u Štrpcima ne znači da se isto glasno ne može tražiti rasvijetljavanje bilo kojeg drugog zločina. Valjalo bi da cilj svih bude otkrivanje zločina i u tome ne treba da ih vodi želja za osvetom, umjesto za pravdom”.
“Ono što mora ovdje da zabrine jeste da se pokušava opravdati zločin “principom taliona” , a, takođe, ono što bi trebalo da zabrine jeste shvatanje pravde uopšte, odnosno shvatanje pravosuđa, po ovom kako je napisano u tekstu, jer ovdje se kaže da bi trebalo da se povede detaljnija istraga o zločinu od uzroka do posljedica, što je apsurd koji ja odavno nijesam čuo ili nijesam vidio. Zločin nema ni boju, zločin nema ni etničko porijeklo u smislu odgovornosti onoga ko je počinio taj zločin i mislim da ovakvi tekstovi doprinose stavljanju “soli na rane, još nezarasle”, bez obzira da li su ti zločini počinjeni nad Muslimanima, Bošnjacima, Srbima ili nekim trećim”.
Podsjetimo da se otimca putnika iz voza 671 dogodila 27.februara 1993.godine u Štrpcima. Vojska Republike Srpske pod komandom Milana Lukića tom prilikom je otela devetnaest putnika muslimanske vjeroispovijesti i kasnije iz ubila u okolini Višegrada. Od odgovornih za ovaj zločin pravdi je priveden samo Nebojša Ranisavljević koji je poslije četvorogodišnjeg procesa osuđen na petnaest godina zatvora. Ostali osumnjičeni i dalje su na slobodi. Predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta Slobodan Franović kaže da se sa pravom može sumnjati da je riječ o pokušaju pritiska na pravosudne organe, budući da novi detalji u istrazi za otmicu u Štrpcima vode do najviših državnih organa tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i vlasti u Srbiji:
“Naročito tu mislim na taj već javnosti dobro poznati čuveni dokument “Željezničko-Trensportnog preduzeća Beograd” koji je nosio oznaku “strogo povjerljivo”. Svi ti dokazi podižu u značajnoj mjeri nivo sumnje koju smo mi već ranije iznijeli i postoji krivična prijava advokata Velije Murića da su sa zločinom Štrpci bili povezani i najveći državni dužnosnici tadašnje Federalne Republike Jugoslavije i možda Republike Srbije, uključujući tu prije svega tadašnjeg federalnog predsjednika Dobricu Ćosića, ali i mnoge druge znane i neznane”.
“Proces suočavanja sa prošlošću mora biti jedan od prioritetnih ciljeva”, kaže istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Zeković ali pri tom naglašava da to treba činiti na objektivan, nepristrasan i prije svega moralan način:
“Umjesto da se jasno osudi zločin otmice putnika u Štrpcima i pozdravi pravda,odnosno bar njen početak, pokušava se taj zločin staviti u sjenku nekog drugog zločina i predstaviti se kao usputna šteta koja se mogla izbjeći da nijesu nedužno stradali neki drugi civili na nekom drugom mjestu. Zašto onda ti isti ljudi iz Centra za istraživanje zločina nad Srbima pošteno ne kažu da otmica u Štrpcima predstavlja odmazdu srpskih vojnika i paravojnika. Osuda zločina u Štrpcima ne znači da se isto glasno ne može tražiti rasvijetljavanje bilo kojeg drugog zločina. Valjalo bi da cilj svih bude otkrivanje zločina i u tome ne treba da ih vodi želja za osvetom, umjesto za pravdom”.
