Od preko šezdeset bisti narodnim herojima, poznatim piscima, slikarima i drugim umjetnicima koje su postojale prije rata u Sarajevu, na svoje mjesto je vraćeno samo njih osam. Na Trg oslobođenja vraćene su biste Meše Selimovića, Ive Andrića, Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Isaka Samokovlije i Rodoljuba Čolakovića. Novi vlasnik zgrade “Svjetlost” nije dozvolio prije dvije godine postavljanje biste Veselina Masleše.
Ove biste vratile su nevladine organizacije ne tražeći dozvolu, jer kako kažu u Centru za savremenu umjetnost, nisu ni znali od koga je tražiti. Od državnog, preko entitetskog, kantonalnog, te opštinskog nivoa tvrde da to nije njihova nadležnost. Biste narodnih heroja, koje su se nalazile uglavnom u školskim dvorištima ili aulama, nisu vraćene. Predstavnik boračke organizacije BiH Nadžija Taso:
“Od tih 61 biste, ja mislim da je otprilike ostalo neoštećeno možda desetak njih, uračunavajući i ove biste koje su pred zgradom “Svjetlost”, ili na Trgu oslobođenja, koje su vraćene, izuzev, koliko znam, ove biste Veselina Masleše. Ostale su nestale. Gdje su završile, to mi ne znamo, za njima mi tragamo.”
Aneksom 8. Dejtonskog mirovnog sporazuma regulisano je da je državna Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika jedina institucija koja brine o spomenicima na teritoriji BiH. O tome šta će biti kulturno naslijeđe, objašnjava predsjednica Amra Hadžimuhamedović, Komisija ne odlučuje po automatizmu, već na osnovu prijedloga ili, kako to stoji u zakonu, peticija koje dobije od pravnih ili fizičkih lica. Ni za jednu od sarajevskih bisti ili spomenika Komisija nikada nije dobila sličan zahtjev:
“Kad bi nama neko poslao peticiju za bilo koju od ovih bisti, po Aneksu 8., ona bi tog časa, kad mi primimo peticiju, automatski bila zaštićena, uživala bi status spomenika najviše razine u BiH u narednoj godini dana, ili do donošenja konačne odluke Komisije. Konačna odluka Komisije može biti i negativna ako ne ispunjava sve uslove, ali bi automatski uživala režim zaštite.”
Interesantno je da se na ovu odredbu Dejtonskog soporazuma nije pozvala nijedna organizacija u Sarajevu koja se, makar deklarativno, zalaže za vraćanje bisti na postamente na mjestima gdje su nekada stajale:
“Ali nam se, recimo, desilo da Četnički ravnogorski pokret savršeno dobro zna i manipulira takvom odredbom, kao onog časa kad je trebalo ukloniti statuu Draže Mihajlovića, šalje peticiju da iskoriste taj institut automatske zaštite u narednoj godini dana.”
Direktorica Centra za savremenu umjetnost, Dunja Blažević, podsjeća na razloge zbog kojih najveći broj bisti nije vraćen na svoje mjesto:
“Novim ispisivanjem historije itd. postoje politički razlozi, jer kako je sve podijeljeno na tri, naprimjer Isak Samokovlija nije više ničiji. Onda vjerovatno jedni ovdje ne bi željeli Branka Ćopića nazad, a oni drugi ne bi željeli Skendera Kulenovića nazad.”
Razlog nevraćanja bisti nisu samo haos i nemar institucija, već i politički razlozi o kojima se javno ne govori. Kao i u drugim oblastima, tome doprinosi i zakonski vakum u BiH, te nedostatak brojnih regulatornih akata kojima bi bili regulisani odnosi u prostoru i prema naslijeđu.
Ove biste vratile su nevladine organizacije ne tražeći dozvolu, jer kako kažu u Centru za savremenu umjetnost, nisu ni znali od koga je tražiti. Od državnog, preko entitetskog, kantonalnog, te opštinskog nivoa tvrde da to nije njihova nadležnost. Biste narodnih heroja, koje su se nalazile uglavnom u školskim dvorištima ili aulama, nisu vraćene. Predstavnik boračke organizacije BiH Nadžija Taso:
“Od tih 61 biste, ja mislim da je otprilike ostalo neoštećeno možda desetak njih, uračunavajući i ove biste koje su pred zgradom “Svjetlost”, ili na Trgu oslobođenja, koje su vraćene, izuzev, koliko znam, ove biste Veselina Masleše. Ostale su nestale. Gdje su završile, to mi ne znamo, za njima mi tragamo.”
Aneksom 8. Dejtonskog mirovnog sporazuma regulisano je da je državna Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika jedina institucija koja brine o spomenicima na teritoriji BiH. O tome šta će biti kulturno naslijeđe, objašnjava predsjednica Amra Hadžimuhamedović, Komisija ne odlučuje po automatizmu, već na osnovu prijedloga ili, kako to stoji u zakonu, peticija koje dobije od pravnih ili fizičkih lica. Ni za jednu od sarajevskih bisti ili spomenika Komisija nikada nije dobila sličan zahtjev:
“Kad bi nama neko poslao peticiju za bilo koju od ovih bisti, po Aneksu 8., ona bi tog časa, kad mi primimo peticiju, automatski bila zaštićena, uživala bi status spomenika najviše razine u BiH u narednoj godini dana, ili do donošenja konačne odluke Komisije. Konačna odluka Komisije može biti i negativna ako ne ispunjava sve uslove, ali bi automatski uživala režim zaštite.”
Interesantno je da se na ovu odredbu Dejtonskog soporazuma nije pozvala nijedna organizacija u Sarajevu koja se, makar deklarativno, zalaže za vraćanje bisti na postamente na mjestima gdje su nekada stajale:
“Ali nam se, recimo, desilo da Četnički ravnogorski pokret savršeno dobro zna i manipulira takvom odredbom, kao onog časa kad je trebalo ukloniti statuu Draže Mihajlovića, šalje peticiju da iskoriste taj institut automatske zaštite u narednoj godini dana.”
Direktorica Centra za savremenu umjetnost, Dunja Blažević, podsjeća na razloge zbog kojih najveći broj bisti nije vraćen na svoje mjesto:
“Novim ispisivanjem historije itd. postoje politički razlozi, jer kako je sve podijeljeno na tri, naprimjer Isak Samokovlija nije više ničiji. Onda vjerovatno jedni ovdje ne bi željeli Branka Ćopića nazad, a oni drugi ne bi željeli Skendera Kulenovića nazad.”
Razlog nevraćanja bisti nisu samo haos i nemar institucija, već i politički razlozi o kojima se javno ne govori. Kao i u drugim oblastima, tome doprinosi i zakonski vakum u BiH, te nedostatak brojnih regulatornih akata kojima bi bili regulisani odnosi u prostoru i prema naslijeđu.
