Ovaj hotel je smješten na osami, uz samo more, u borovoj šumi, u jednom od najljepših jadranskih predjela. No, ostao je zaboravljen zajedno sa svojim stanarima. Toliko zaboravljen da mu čak ni u eri preimenovanja nitko ni u ime nije dirnuo, već mu je ostao naziv kojeg je dobio po velikom sindikalnom vođi Đuri Salaju.
Na recepciji umjesto ključeva na policama stoje borove šiške. Jedino što podsjeća na pravi hotel je recepcionarka – Nada Radić:
„Hotel je jadan o otužan, cijeli devastiran. Tu je negdje četrdesetak ljudi koji žive baš u teškim uvjetima. Mnogi nemaju nikakvu potporu, osim ovo malo što dobiju hrane, to ne plaćaju i to im je sve. Pojedini stvarno jadno žive, a pojedini bi se mogli vratiti doma, ali neće. Obnovljeno im je, ali ne znam zbog čega neće da se vrate. Neki su čak izgubili status, ali ne idu, tu su. A ovi drugi, koji bi htjeli, oni nemaju gdje. Ima ih puno koji bi stvarno željeli da se vrate, ali nemaju gdje, za njih se nitko ne brine, nemaju ni tu socijalnu pomoć, niti išta.“
U one koji nemaju gdje spadaju i Ana Jerković iz Iloka i Vesna Jonjić iz Borova naselja:
„Tu smo od petog mjeseca 1992. godine, djeca i ja. Suprug je došao 1995. godine, on je bio na ratištu. Tu smo dok nas odavde ne izbace.“
Bojite li se da bi se to moglo dogoditi?
„Pa bojim se da bi se moglo desiti možda još i ove godine, jer dolje u Naselju se ništa ne rješava. A gdje ćemo, strah me. Jednostavno me je strah. Imam dva vojnika, jedan je došao iz vojske, drugi mi je sad u vojsci. Škole su završili, jedan je ekonomist, jedan automehaničar. Ta djeca ne mogu dobiti posao. Ne vidim nikakvu budućnost, ne za nas, već za tu djecu. Strah me je povratka i svega.“
Kako živite sad?
„Pa da ne ide suprug privatno raditi, ne znam kako bi. Ovo malo hrane što dobijemo, to je ništa, kad ne bi dokupili.“
Šta suprug radi?
„Sve. Sve što se tiče poljoprivrede. Ima tu još posla, pa može naći. Dečki rade većinom preko ljeta u kafićima. Radila sam i ja, ali ja sam sad oboljela, astmu sam dobila, soba je vlažna…“
Jeste li ikad mislili da ćete živjeti tako dugo na moru?
„Ne, nikad nisam ni pomislila. Ni u snu nisam pomislila da će se desiti ovo što se desilo. Obadvoje smo radili u Borovu, ja šesnaest godina, a suprug dvadeset, i 1991. godine dobijemo otkaz zato što smo bili Hrvati. To mogu otvoreno reći, nisam jedina, ima mnogo takvih. Nikakva prava nemam dolje. Potraživala sam svoja prava, ali ja ih nemam. Ne mogu ih ostvariti.“
Kako biste najkraće opisali svoj život između te neke prošlosti u Borovu i ove sadašnjosti uz more?
„Ovo meni izgleda kao san, kao da mi se ovo nije desilo i kao da se ne dešava. Meni to jednostavno još ne ide u glavu.“
Tko je kriv za tu vašu sudbinu?
„Mnogi su krivi. Na žalost, narod je ispaštao, ispašta i ispaštat će. Narod i sirotinja.“
Kazala nam je Vesna Jonjić iz Borova naselja. Ana Jerković je iz Iloka. Od progonstva tamošnjih Hrvata godine 1991., živjela je u Baškoj Vodi, a od prije godinu i po je u Gradcu:
„Nisam se vratila pošto mi ništa nije obnovljeno. Imala sam dvije kuće, ta nova kuća u kojoj sam stanovala je sva devastirana, nitko nije stanovao u njoj, ali stavili su mi je u treću kategoriju, na što sam se žalila. Međutim, četiri i pol godine kako žalba stoji u Zagrebu, a ja još nisam dobila ništa. Žalila sam se na to što mi je kuća jako devastirana, a dobila sam treću kategoriju, a to je samo 22 tisuće kuna. S tim se ne slažem i neću ih uzeti. Ako mi neće obnoviti onoliko kvadrata koliko mi po zakonu pripada, neću uzeti te 22 tisuće kuna. Pa ćemo vidjeti kako bude.“
Četiri i pol godine stoji ta vaša žalba, imate li osjećaj da ste ovdje na kraju Gradca zaboravljeni?
„Ne samo što se tiče Gradca, meni se čini da smo mi prognanici uopće zaboravljeni. Kad sam bila dolje u Iloku, dolazile su posebne komisije iz Zagreba za obnovu kuća Srba koji su naknadno podnijeli zahtjeve, bili su u Srbiji pa su se vratili, tolike godine poslije ,Oluje‘, i za njih je došla komisija, na lice mjesta su došli inženjeri iz Zagreba, a za naše žalbe i za naše kuće nitko nije izašao. Bila sam dolje, ali nitko me nije za ništa pitao.“
I za vas taj egzodus još uvijek traje. Tko je kriv za to sve?
„Ja bih rekla da je za sve općenito kriva Srbija. A za moj egzodus smatram da je kriva Hrvatska koja se nije dovoljno brinula za nas, što nas nije vratila na naša ognjišta. Zašto nas nije vratila, ne znam. Da li iz financijskih razloga, da li je to političko pitanje. Ne znam što hoće. Da li nas hoće do kraja upotrijebiti dok ovdje ne umremo? Ne bih znala reći, nemam odgovora na to, nemam.“
Na recepciji umjesto ključeva na policama stoje borove šiške. Jedino što podsjeća na pravi hotel je recepcionarka – Nada Radić:
„Hotel je jadan o otužan, cijeli devastiran. Tu je negdje četrdesetak ljudi koji žive baš u teškim uvjetima. Mnogi nemaju nikakvu potporu, osim ovo malo što dobiju hrane, to ne plaćaju i to im je sve. Pojedini stvarno jadno žive, a pojedini bi se mogli vratiti doma, ali neće. Obnovljeno im je, ali ne znam zbog čega neće da se vrate. Neki su čak izgubili status, ali ne idu, tu su. A ovi drugi, koji bi htjeli, oni nemaju gdje. Ima ih puno koji bi stvarno željeli da se vrate, ali nemaju gdje, za njih se nitko ne brine, nemaju ni tu socijalnu pomoć, niti išta.“
U one koji nemaju gdje spadaju i Ana Jerković iz Iloka i Vesna Jonjić iz Borova naselja:
„Tu smo od petog mjeseca 1992. godine, djeca i ja. Suprug je došao 1995. godine, on je bio na ratištu. Tu smo dok nas odavde ne izbace.“
Bojite li se da bi se to moglo dogoditi?
„Pa bojim se da bi se moglo desiti možda još i ove godine, jer dolje u Naselju se ništa ne rješava. A gdje ćemo, strah me. Jednostavno me je strah. Imam dva vojnika, jedan je došao iz vojske, drugi mi je sad u vojsci. Škole su završili, jedan je ekonomist, jedan automehaničar. Ta djeca ne mogu dobiti posao. Ne vidim nikakvu budućnost, ne za nas, već za tu djecu. Strah me je povratka i svega.“
Kako živite sad?
„Pa da ne ide suprug privatno raditi, ne znam kako bi. Ovo malo hrane što dobijemo, to je ništa, kad ne bi dokupili.“
Šta suprug radi?
„Sve. Sve što se tiče poljoprivrede. Ima tu još posla, pa može naći. Dečki rade većinom preko ljeta u kafićima. Radila sam i ja, ali ja sam sad oboljela, astmu sam dobila, soba je vlažna…“
Jeste li ikad mislili da ćete živjeti tako dugo na moru?
„Ne, nikad nisam ni pomislila. Ni u snu nisam pomislila da će se desiti ovo što se desilo. Obadvoje smo radili u Borovu, ja šesnaest godina, a suprug dvadeset, i 1991. godine dobijemo otkaz zato što smo bili Hrvati. To mogu otvoreno reći, nisam jedina, ima mnogo takvih. Nikakva prava nemam dolje. Potraživala sam svoja prava, ali ja ih nemam. Ne mogu ih ostvariti.“
Kako biste najkraće opisali svoj život između te neke prošlosti u Borovu i ove sadašnjosti uz more?
„Ovo meni izgleda kao san, kao da mi se ovo nije desilo i kao da se ne dešava. Meni to jednostavno još ne ide u glavu.“
Tko je kriv za tu vašu sudbinu?
„Mnogi su krivi. Na žalost, narod je ispaštao, ispašta i ispaštat će. Narod i sirotinja.“
Kazala nam je Vesna Jonjić iz Borova naselja. Ana Jerković je iz Iloka. Od progonstva tamošnjih Hrvata godine 1991., živjela je u Baškoj Vodi, a od prije godinu i po je u Gradcu:
„Nisam se vratila pošto mi ništa nije obnovljeno. Imala sam dvije kuće, ta nova kuća u kojoj sam stanovala je sva devastirana, nitko nije stanovao u njoj, ali stavili su mi je u treću kategoriju, na što sam se žalila. Međutim, četiri i pol godine kako žalba stoji u Zagrebu, a ja još nisam dobila ništa. Žalila sam se na to što mi je kuća jako devastirana, a dobila sam treću kategoriju, a to je samo 22 tisuće kuna. S tim se ne slažem i neću ih uzeti. Ako mi neće obnoviti onoliko kvadrata koliko mi po zakonu pripada, neću uzeti te 22 tisuće kuna. Pa ćemo vidjeti kako bude.“
Četiri i pol godine stoji ta vaša žalba, imate li osjećaj da ste ovdje na kraju Gradca zaboravljeni?
„Ne samo što se tiče Gradca, meni se čini da smo mi prognanici uopće zaboravljeni. Kad sam bila dolje u Iloku, dolazile su posebne komisije iz Zagreba za obnovu kuća Srba koji su naknadno podnijeli zahtjeve, bili su u Srbiji pa su se vratili, tolike godine poslije ,Oluje‘, i za njih je došla komisija, na lice mjesta su došli inženjeri iz Zagreba, a za naše žalbe i za naše kuće nitko nije izašao. Bila sam dolje, ali nitko me nije za ništa pitao.“
I za vas taj egzodus još uvijek traje. Tko je kriv za to sve?
„Ja bih rekla da je za sve općenito kriva Srbija. A za moj egzodus smatram da je kriva Hrvatska koja se nije dovoljno brinula za nas, što nas nije vratila na naša ognjišta. Zašto nas nije vratila, ne znam. Da li iz financijskih razloga, da li je to političko pitanje. Ne znam što hoće. Da li nas hoće do kraja upotrijebiti dok ovdje ne umremo? Ne bih znala reći, nemam odgovora na to, nemam.“
