Dostupni linkovi

Sumorna vremena za izbeglice


Resorni ministri Mirsad Kebo, Božidar Kalmeta i Rasim Ljajić su u Sarajevu, u vezi sa tim, potpisali odgovarajuću deklaraciju:

KEBO: Cilj ove konferencije jeste da ubrzamo višesmjerni regionalni povratak među našim zemljama, ali i da razmotrimo najprikladnija rješenja za one koji su umjesto povratka izabrali lokalno integriranje kao trajno rješenje.

KALMETA: Deset godina nakon rata naša je odgovornost da jedno osjetljivo, humano pitanje izbjeglica riješimo tako da poštujemo pravo pojedinca i istodobno doprinesemo stabilizaciji ovog dijela Evrope. Rokovi predviđeni ovom Deklaracijom podudaraju se i s rokovima koje ima hrvatska Vlada, a rješavanje ovog pitanja od osobite je važnosti i na putu u Evropsku uniju.

LJAJIĆ: Mi smo jedna od država s najvećim procentom izbjeglica i interno raseljenih lica. U Crnoj Gori 4,5 posto ukupne populacije čine zapravo izbjeglice i interno raseljena lica. U Srbiji, po posljednjem popisu, odnosno registraciji, imamo 140 hiljada izbjeglica i preko 200 hiljada interno raseljenih. I naš je interes da u saradnji sa druge dvije države rješavamo problem izbjeglica kao najugroženije kategorije stanovništva u sve tri zemlje.

Samo nekoliko dana nakon ovog sastanka, pojavile su se prve nedoumice u vezi sa objavljenom namerom zemalja da pod međunarodnim pritiskom konačno reše najbolnije pitanje etničkog čišćenja.

IZBEGLICA 1: Ja bih se vratio, ali kako? Na koji način? Mi smo u manjini, a radi toga što smo bili manjinsko stanovništvo smo bili i istisnuti.

RSE: Je li vam lakše ovdje gdje ste u većini?

IZBEGLICA 1: Lakše nam je. Među svojim smo narodom.

IZBEGLICA 2: Tu smo proveli devet i po godina. Ni slučajno svoju djecu tamo neću vratiti. Neka njih u Srbiji.

RSE: U ovom terminu, u temama sedmice do sada smo se bavili uglavnom velikim pričama – geostrategijom, visokom politikom, međunarodnim odnosima i njihovim implikacijama na Zapadni Balkan. Ratovi vođeni prošle decenije, međutim, najviše tragova i najgore tragove ostavili su na običnim ljudima, često pripadnicima najugroženijih socijalnih slojeva.

Etnički inženjering, smišljan u toplim salonima, otelotvoren je na terenu. Glad, beda, hladnoća, nedostatak bilo kakve perspektive – to je svakodnevica junaka naše današnje priče.
Prema podacima Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR), još najmanje dva miliona ljudi na Balkanu ili sa Balkana nema rešen status ili ima status izbeglice i prognanika.

Veliki broj izbeglica i prognanika, još uvek pod snažnim utiskom preživljenog, jednostavno ne želi da se vrati u sredinu u kojoj će ponovo biti manjina. Mnogi nemaju gde da se vrate. Neki su u mestima u koja su ih naselile same države odnosno vlasti. Neki su se već asimilovali, a neki pak otišli u treće zemlje.

Je li devet godina nakon kraja ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i šest godina nakon rata na Kosovu, pitanje izbeglica praktično već rešeno, odnosno hoće li status quo zapravo ostati ono što je realno rešenje?

Prema podacima UNHCR-a, nakon sukoba širom sveta, prosečno se tek trećina izbeglica vrati u svoje domove. Ostali ostaju trajno, zauvek rasuti u drugim sredinama.

Naši novinari razgovarali su sa izbeglicama. Prenosimo u narednih petnaestak minuta njihove priče i probleme.

Najteža situacija je svakako u Bosni i Hercegovini. Od više od milion izbeglica, prema međunarodnim podacima, čak 600 hiljada njih već ima državljanstvo trećih zemalja. Oni ne nameravaju da se vrate. Mirsad Kebo, ministar za ljudska prava i izbjeglice:

KEBO: Po statistikama UNHCR-a, u 2004. godini u Bosnu i Hercegovinu je vraćen milioniti registrovani povratnik od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, očigledno da taj statistički podatak ne odgovara stvarnom stanju na terenu i da vjerovatno samo popisom stanovništva možemo doći do adekvatnih ocjena i rezultata povratka u Bosni i Hercegovini. Zabilježen je pad međunarodne donatorske pomoći skoro za 50 posto. Nismo uspjeli riješiti spontane povratke i korisnike kolektivnih centara. Minska polja su i dalje problem. Onda problem zdravstvene zaštite. Možda je vrlo značajno pomenuti i realizaciju ustavnog amandmana kada je riječ o zapošljavanju povratnika, mislim da tu prema povratnicima ima dosta diskriminacije. Ostalo je neriješeno i pitanje penzija. Imamo zapravo jednu situaciju da ljudi koji su se vratili, osim što im je rekonstruisana kuća, nemaju drugih povoljnosti, a to nije dovoljno za život.

Sa tezom da zvanični podaci nisu tačni, saglasan je i Muhamed Džemidžić, izvršni direktor Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini:

DŽEMIDŽIĆ: Došli smo do zaključka da je ta zvanična brojka, koju dakle pominju međunarodne zajednica i ministarstva, daleko od realne. Mi cijenimo da se od tih milion, zaista vratilo nekih trideset posto.

RSE: U Srbiji je situacija teška u tom smislu da je to zemlja regije sa najviše izbeglica i prognanika na svojoj teritoriji. Samo u Kragujevcu ih je 13 i po hiljada izbeglih iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i sa Kosova. Od izbeglica koje su ostale u tom gradu, izgleda više niko ne namerava da se vrati. Mnogi od njih su već dobili dokumenta Republike Srbije, deo ih je otišao u svet, a dosta ih se ipak vratilo u Bosnu i Hercegovinu i nešto malo u Hrvatsku:

IZBEGLICA 3: Dobila smo stan kao hraniteljska porodica. Zadovoljna sam. Mislila sam da su sve nade izgubljene, međutim u pet do dvanaest je rešeno i moje pitanje.

IZBEGLICA 4: Bilo kako bilo, živeti se mora. Posao ne mogu da nađem. Ja sam profesionalni vozač. U godini dana možda imam mjesec efektivnog radnog vremena, a od toga ne može da se živi. Vratiti se nemamo gde.

IZBEGLICA 5: Što se tiče posla, još uvek ne radimo ni ja ni suprug. Međutim, deca nam idu u školu, već su se tu privikla, i ja sam se prilagodila, tako da nameravamo da ostanemo. Uopšte ne razmišljamo o povratku. Nemamo gde ni da se vratimo. Sve nam je uništeno, nemamo više ni prijatelja, ni rodbine, sve je rastureno.

RSE: Naravno, u najtežem položaju su one izbjeglice koje su u Srbiji još uvek u izbegličkim logorima. Država Srbija zatvara te logore, čak i po zimi, isterujući ljude na hladnoću:

IZBEGLICA 6: Mi vidimo da moramo izaći odavde. Mi to znamo. Ali to nisu trebali napraviti. Trebali su pustiti da ova djeca, što su tu, završe školu i onda da ide svako svojim putem. Gase nam struju, vodu, grijanje…

IZBEGLICA 7: Makar da ostanemo ovdje dok ne otopli, pa ćemo onda bilo gdje. Ali kud ćemo sad na ovoj zimi?

Dragiša Dabetić, republički komesar za izbeglice: Što se tiče same integracije, znači onih ljudi koji nameravaju da ostanu ovde, sada smo prešli u tu fazu trajnih rešenja, izgradnju objekata i tako dalje. Kad kažem ,trajnih rešenja‘, to je pre svega krov nad glavom. Do sada je izgrađeno negde tri hiljade objekata za izbjeglice. U narednih godinu dana će biti otprilike još preko hiljadu objekata, stanova i kuća.

RSE: One izbjeglice iz Srbije koje su se vratile u Hrvatsku, za sada su uglavnom zadovoljne:

IZBEGLICA 8: Sad je nekako počelo stanje da se normalizuje – malo poljoprivreda, malo stočni fond… Međutim, ne vidim na ovom Balkanu nikakvu budućnost za ovu djecu.

IZBEGLICA 8: Zadovoljan sam povratkom i hvala ovim donatorima što su nam pomogli.

RSE: Šta ste zatekli kad ste se vratili?

IZBEGLICA 9: Zatekao sam sve spaljeno. Bilo me je srce steglo da sam mislio da ću dobiti infarkt. Ali preživio sam. Malo sam plakao za jednim hrastom, dok se nisam dobro isuzio. Onda sam vidio da je i drugima sve spaljeno i bilo mi je lakše. Računao sam, imam svoju zemlju, imam svoju kuću, imam nešto radno staža, imaću nešto u stare dane.

RSE: Ali u Hrvatskoj se postavlja problem Hrvata koje je država u vreme vladavine Franje Tuđmana naselila u srpske kuće. Većina njih odbija da se vrati:

IZBEGLICA 10: Ja sam, na primjer, bio izbjeglica iz Bosne, s obitelji. Jedva sam pobjegao iz rata, spašavao živu glavu, u Njemačku. Iz Njemačke sam došao ovdje na poziv vlade, iako sam kao pravnik znao da onakav propis ne može opstati, da se nekom ne može pokloniti tuđe. Ali nisam imao izbora. Tamo sam obolio, imao sam neku operaciju koja nije uspjela, morao sam negdje tražiti mjesto za život. Imao sam sreću da je supruga dobila posao. Tad smo imali status izbjeglica, čak smo dobivali i neku novčanu pomoć. Poslije toga smo imali status naseljenika. Taj status sad nemamo, sad smo, koliko ja vidim, i to je realno, jednaki sa svim ostalim građanima Republike Hrvatske. Imamo i državljanstvo i sve ostalo. Znači, što se toga tiče, nismo više ni izbjeglice, ni naseljenici, sad smo građani Hrvatske, ali država valjda razumije našu situaciju, pa nam pomaže da riješimo stambeno pitanje, a na taj način oslobađa kuće domicilnih stanovnika koji se žele vratiti.

IZBEGLICA 11: Rijedak je slučaj da netko nije došao na poziv vlade, znači na poziv najviših tijela države Hrvatske. Došli smo u vremenu kada je postojao jedan zakon i na neki način se odlučili tu živjeti. Postoji Udruga naseljenih Hrvata Kinina, ta Udruga je uradila jednu anketu, uzeli su 260 uzoraka iz svih grupacija naseljenika. Prvo pitanje je bilo da li žele ostati u Kninu, a drugo – ukoliko želite napustiti Knin, gdje želite živjeti? Od tih 260, negdje 95 posto naseljenika se izjasnilo da želi ostati u Kninu.

IZBEGLICA 12: U Hrvatskoj se trenutno nalazi između 150 tisuća i 200 tisuća Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Što se tiče želje za povratkom, situacija se nije nešto znatno promijenila.

RSE: Petar Pašić, načelnik Kervenika i ratni poverenik Vlade Hrvatske za Knin: Imate sada recimo jedan strahoviti problem, naime Vlada Republike Hrvatske je 1995. godine donijela uredbu o naseljavanju ovih područja, 1997. godine ta uredba je stavljena van snage. Dio ljudi je doveden ovdje iz hrvatskog korpusa iz Bosne i Hercegovine, dio su oni koji su željeli nastaniti ova područja koja su bila prazna. Međutim, 1997. godine ta ista vlada donosi odluku o ukidanju te uredbe i sada imate jednu strahovitu situaciju da ljudi koji su došli iz bosanske Posavine, iz Hercegovine i ne znam otkuda, gdje su već bili u vrijeme ratnih događanja, napustili su svoja ognjišta, došli su ovdje potražiti novi život, sada se moraju opet iseliti.

RSE: Ipak, što se stanja na područjima iz kojih su proterani tiče, najteže je izbeglicama koje se vraćaju u svoje domove u Bosni i Hercegovini:

IZBEGLICA 13: Poslije podne, kad završim sav posao, pometem, očistim, naložim sebi vatru, imam dva kreveta na razvlačenje, razvučem ih, stavim spužvu, pokrijem se i spavam. Odem kod prijatelja da se okupam. Svaki dan sam prljav, ali eto bar svaki treći dan se okupam. Ako odem kod familije, sve boga molim da mi ponude da ostanem da noćim. Međutim, od ovo sirotinje što imam, ovo alata, od toga živim, od toga hljeba jedem, i ako nisam tu, bojim se da će mi to neko ukrasti. Ako mi to odnesu, ne znam kuda ću, ne znam šta bih. Podnosio sam zahtjeve, kad saberem koliko sam do sad skupio papira, čini mi se da sam mogao kupiti petsto komada crijepa. Sad razmišljam koja sam budala bio. Pokrio bih kuću i riješio problem.

IZBEGLICA 14: Ovdje smo u kolektivnom smještaju. Kolektivni smještaj k’o kolektivni smještaj. Ali eto, sve u svemu, kad nemaš bolje, dobro ti je i ovo. Tu sa mnom su svekrva, dvoje djece i muž. Svekrva ima penziju, muž ponekad nešto privatno zaradi. I tako punih dvanaest godina po kolektivnim smještajima, ali nema bolje. Voljela bih da mi muž dobije stalni posao. Nemaš posla, nemaš krova nad glavom. Godine prolaze, radni staž ne ide, školujem dvoje djece, vrlo je teško. Plaćam njima dvjema karte, četrdeset maraka, plaćamo i struju. Kažem da je sve moje prošlo, ali eto mislim na djecu. Im’o pa nem’o, to ti je tako. Da mi je neko pričao da ću ovo da doživim, ne bih mu vjerovala. Valjda je to sudbina. Rat je učinio svoje, šta je tu je i eto.

RSE: Otvoreni problem je i onaj na Kosovu. Sukob je tamo bio poslednji u odnosu na ostatak područja bivše Jugoslavije, a povratak je tek simboličan.

Nedostatak perspektive u sredinama iz kojih su proterani, protok dugog vremena, ratne traume i nedostatak iskrene želje da se njihovim problemima iko ozbiljno i dugoročno pozabavi, ipak su najveća prepreka masovnijem povratku i pogotovo resocijalizaciji izbeglica.

Andrea fon Bider (von Bidder), čelnica Amike, švajcarske nevladine organizacije za pomoć ženama traumatizovanim ratom, kaže Radiju Slobodna Evropa da je nedostatak perspektive upravo ono što najteže pogađa izbeglice:

BIDER: Činjenica je da je nezaposlenost ogromna. Jedni govore o 42 posto, drugi tvrde da među mladima, tek svršenim srednjoškolcima, taj procent iznosi i 70 posto. Bespomoćnost je prevladavajuće osjećanje koje se širi zemljom, zbog čega puno mladih jednostavno želi otići na Zapad ili u Kanadu, što se naravno deprimirajuće odražava na cijelo stanovništvo. Na svakom koraku se osjeća da se nalazite u jednoj poratnoj zemlji, čak deset godina nakon što su neprijateljstva prestala.

IZBEGLICA 15: Vremena u kojima se nalazimo su vrlo teška i sumorna za izbjegličku i prognaničku populaciju, iz razloga što je teška ekonomska situacija na prostorima bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Vidim njihove dobre namjere da prikažu da ispunjavaju uslove za ulazak u Evropsku uniju, ali uslova za život izbjeglih i prognanih nema, oni nemaju više nigde da se vrate.
XS
SM
MD
LG