Ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine Mirsad Kebo i švedski ambasador u BiH Anders Molander, potpisali su ugovor o ostvarivanju projekta kojim će ojačati opštinske administracije u oblasti povratka, u vrijednosti od 700 hiljada konvertibilnih maraka. Ministar Kebo:
„Projektom će u prvoj fazi biti obuhvaćeno 30 općina. U njima će ove godine država Bosna i Hercegovina, u suradnji s entitetima i Distriktom Brčko, izvršiti rekonstrukciju stambenih jedinica povratnika, ukupne vrijednosti od 10,2 miliona konvertibilnih maraka. Naknadno će biti obuhvaćeno još 10 općina, u kojima će se, između ostalog, realizovati projekti rekonstrukcije, vrijedni 24 miliona konvertibilnih maraka. Mi želimo osposobiti općinsku administraciju, kadrovski i tehnički, kako bi bila u stanju preuzeti odgovornost za uspješnu realizaciju navedenih, ali i svih budućih projekata na svom području. Ovaj projekat omogućiće i radno angažovanje povratnika u općinskoj službi. Osposobljavanjem općina, smanjiće se administrativni troškovi koje su do sada pravile implementacijske organizacije. Razliku ćemo moći iskoristiti za rekonstrukciju većeg broja stambenih objekata.“
Ambasador Švedske, Anders Molander:
„Kroz projekte švedske organizacije SIDA, do sada se oko 60 hiljada raseljenih vratilo svojoj kući i osigurano je 12 hiljada radnih mjesta za povratnike.“
* * * * *
Državna komisija za izbjegla i raseljena lica između ostalog je razmatrala i ispunjavanje obaveza prema Fondu za povratak. O odlukama Komisije govori njen predsjednik Ivica Marinović:
„Ono što je posebno bitno sa današnjih zasjedanja, to je da smo mi poslali jednu snažnu poruku, prije svega Evropskom povjerenstvu, da ni u kom slučaju ne odustajemo od projekta ,Sutra 2‘. Znate za jednu malo tešku korespondenciju koju smo imali sa njegovom ekscelencijom, gospodinom Michaelom Humpreysom (predsjednik Evropske Komisije u BiH). On je izrazio sumnju u našu sposobnost da pratimo projekat ,Sutra 2‘. Ovdje na ovome povjerenstvu smo donijeli odluku da iz raspoloživih sredstava Fonda za povratak uplatimo dva miliona Evropskom povjerenstvu, kako bi otpočele aktivnosti na realiziranju projekta ,Sutra 2‘. Ovo što smo sve skupa obradili, u iznosu je od 58 miliona konvertibilnih maraka, koje treba da otpočnu u ovoj godini sporazumom o udruživanju sredstava iz 2004. godine. Mi smo propisali obveze, znači vladama entiteta, Distriktu Brčko i Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, u iznosu od 10 miliona i 185 tisuća konvertibilnih maraka. Očekujemo ta sredstva vrlo brzo u Fondu za povratak.“
* * * * *
Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Vlade Federacije BiH, odlučilo je, na osnovu prijedloga svih kantonalnih ministarstava, da se ponovna registracija izbjeglih i raseljenih, čiji je rok isticao 15. februara, produži do 31. marta ove godine.
Osnovni razlog za ovakvu odluku je slab odziv jer, od 170 hiljada raseljenih, koliko ih je sada na evidencijama, za novi popis se prijavilo 57 hiljada ljudi. Ministar Edin Mušić govori o tome zbog čega se provodi ponovna registracija:
RSE: Koji će biti razlozi da neko izgubi status?
MUŠIĆ: Mi pokušavamo da kroz mnoge baze podataka, koje cirkulišu na različitim nivoima, jednostavno jednom utvrdimo pravo stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine i da svi, od općina, kantona, Federacije, do državnog nivoa, imamo jednu jedinstvenu bazu podataka, oko stvarnog statusa raseljenih lica. Zašto se provodi proces reregistracije? Dobro nam je poznato da je do kraja 2003. godine bio vrlo intenzivan proces povrata imovine u Federaciji BiH, proces koji su provodile uglavnom općine, koje su obavile jedan jako veliki posao, kao i kantoni, Federacija je pokušavala da im pomogne koliko je mogla. Jednostavno, nakon tog dijela Aneksa VII, znači nakon povrata imovine, neophodno je napraviti jednu novu sliku, jer postoje sve te baze podataka, od povrata stanova, kuća, do na neki način podataka kojima raspolažu međunarodne organizacije, ali je jednostavno došlo vrijeme da se konačno utvrdi jedno pravo stanje raseljenih osoba. Šta raseljene osobe dobivaju, a šta gube? U principu dobivaju mogućnost da se i dalje vode u bazama podataka i mogućnost da u skladu sa zakonom rješavaju svoja statusna pitanja. A s druge strane, šta mogu izgubiti? Mogu sigurno izgubiti puno, jer ne reregistrovanjem, odnosno ne provođenjem upravnog postupka, gube status, dakle i prava. Naša je želja da utvrdimo jedno pravo stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine i da, u skladu sa mogućnostima kojima raspolažu ministarstva, rješavamo njihova statusna pitanja. Tako da ćemo ovaj proces reregistracije produžiti do kraja marta 2005. godine, s tim da ćemo u tom periodu riješiti mnoge operativne probleme ili dileme oko kojih i danas razgovaramo.
RSE: Koji će biti razlozi da neko izgubi status?
MUŠIĆ: Nikome neće nasilno biti oduzet status. Postoji Zakon o raseljenim osobama i izbjeglicama na federalnom nivou, i jedino u skladu s tim zakonom se mogu oduzeti ili dodijeliti statusna prava, definisati status raseljene osobe, odnosno povratnika koji se vratio i koji također, po novom zakonu, ne gubi određena prava na rekonstrukciju i na određene zahtjeve za održivim povratkom. Suštinsko pitanje u ovoj zemlji, po meni, nije samo pitanje ovog odnosa naspram povratnika, odnosno naspram raseljenih osoba. Jednostavno, u ovoj zemlji, pored svih tih ratnih stradanja, dešavaju se još dvije vrlo krupne stvari – tranzicija vlasništva, znači društveno, kasnije državno vlasništvo prelazi privatizacijom u privatno, to je jedan mučan proces. I druga stvar je promjena karaktera ekonomije. U Bosni i Hercegovini je prije rata bila dogovorna ekonomija, sad je tržišna, u uslovima kada još mnoge državne institucije nisu zaživjele u punom kapacitetu i sve to direktno ima posljedicu i na građane koji su u statusu raseljenih osoba.
RSE: Ima li posebnih problema koje biste naveli, a koji se javljaju u postupku evidentiranja i koliko se do sada izbjeglih i raseljenih lica odazvalo pozivu federalnog Ministarstva?
MUŠIĆ: Pa nema nekih posebnih problema. Mnoge općine su to vrlo kvalitetno organizovale. Kantoni su maksimalno mobilni. Mi imamo jedan federalni tim ispred federalnog Ministarstva koji koordinira sve te aktivnosti. Uglavnom, nemamo nekih posebnih problema, osim toga što građani trebaju da dođu, oni koji još nisu došli, da se u ovome produženom periodu reregistruju i da na taj način zadrže svoja statusna prava koja imaju po zakonu. Ono što me pomalo i raduje, to je da je na jednom broju općina u ovom periodu u Federaciji došlo do većeg broja registrovanih porodica, od onih koje mi po statističkim podacima imamo, ali je otprilike negdje do sada reregistrovano oko 35 do 37 posto. Sad je različito od kantona do kantona i mislim da tri kantona, na kojima je najveći broj raseljenih osoba, Tuzlanski, Zeničko-dobojski i Sarajevski kanton, dosta kvalitetno rade ovu problematiku i mislim da ćemo ipak na kraju imati kvalitetne rezultate.
RSE: Kad mislite da bi se mogao završiti proces povratka izbjeglih i raseljenih u Bosni i Hercegovini?
MUŠIĆ: Moja procjena je da sigurno neće biti do kraja 2006. godine, do kada se strategijom to na neki način predviđa, iz razloga što su, čini mi se, ipak nedovoljna novčana i financijska sredstva koja prate ovu problematiku. Kad će to biti okončano, nisam siguran, ali deset godina nakon Dejtona, pitanje povratka se ipak pomalo potiskuje – na žalost ili na sreću, jer se ipak dosta uradilo – u jednu drugu ravan, i Bosna i Hercegovina ide u pravcu reformi u drugim oblastima, ekonomskim i tako dalje, koje će sigurno imati jedan pozitivan odnos naspram raseljenih lica, od kojih sigurno mnoga rade i stiču nekakva svoja druga prava i druge životne sadržaje tamo gdje su raseljeni.
* * * * *
Na vaša pitanja, poštovani slušaoci, u ovoj emisiji odgovara Branka Inić, Pravna služba Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, koji je jučer obilježio 10 godina uspješnog rada i djelovanja:
RSE: Više građana je zamolilo da objasnite kakva su njihova prava vezano za, uslovno kazano, potraživanja po osnovu radno-pravnog statusa. Vi ste pravili analizu o tome, pa Vas molim da podsjetite koje su to obaveze iz radnog odnosa i kako se one mogu riješiti.
INIĆ: S obzirom na veći broj prijava koje se vode kod Helsinškog komiteta ovakve vrste, Stručna služba je i sačinila svoje mišljenje u odnosu na potraživanja iz radno-pravnog statusa, a koje bi bilo: Članom 45 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH, kojim je Član 103 izmijenjen, iznađeno je realno rješenje koje utvrđuje da u vremenskom periodu od jedne godine od dana odluke ili pak saznanja za povredu prava, zaposlenik može podnijeti tužbu sudu s ciljem zaštite svoga prava. Međutim, Članom 106 ovog Zakona, kojim je utvrđeno da apsolutna zastara potraživanja iz radno-pravnog odnosa nastupa tri godine od dana potraživanja, ako zakonom nije drugačije riješeno, zaposlenik je stavljen u nepovoljan položaj, jer je utvrđen veoma kratak rok, imajući u vidu da zaposlenik u ovom roku ne sazna za povredu svojih prava ili ne pokrene njihovu zaštitu. U tom slučaju i u takvoj situaciji zaposlenik gubi svoja prava, iako se radi o potraživanjima iz radno-pravnog odnosa, koja mogu nastati po raznim osnovama, kao što su neizvršene isplate plaća, zatim otpremnine prilikom penzionisanja, regres za godišnji odmor i drugih naknada koje su zakonom predviđene, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. U pravilu se radi o potraživanjima iz radno-pravnog odnosa koja su novčane prirode. Istina, zakonodavac je utvrdio u ovakvoj situaciji primjeran rok apsolutne zastare. Rok od tri godine je apsolutni rok, strogi rok. Izostavio je utvrđivanje roka za nastupanje relativne zastare. Ovo posebno iz razloga što je Zakonom o obligacionim odnosima utvrđen opšti rok zastare, odnosno Članom 371 istog zakona je regulisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Stoga proizlazi jedno pitanje – zašto da potraživanje iz radno-pravnog statusa, gdje se već restriktivno djelovalo prema zaposleniku, ako mu je određen subjektivan rok za podnošenje tužbe, iznosi rok od tri godine a ne pet.
RSE: Jedna naša slušateljka piše: „Tek nedavno sam dobila rješenje Komisije za implementaciju Člana 143 u Kantonu Sarajevo, kojim se uvažava žalba upućena na adresu moje prijeratne firme – Bolnica Koševo, radi uspostave radno-pravnog statusa. U tom rješenju stoji da moj poslodavac treba da reguliše stanje na čekanju do maja 2000. godine i sa mnom potpiše sporazum o otpremnini. Meni se čini da ovim praktično nisam ništa riješila, pa me zanima da čujem stav stručnjaka.“
INIĆ: To su veoma interesantne situacije koje se inače kod Helsinškog komiteta, u vidu prijava, vode u ogromnom broju. Kad postavimo pitanje šta je konkretno slušateljica prilikom dobivanja rješenja drugostepene Komisije uspjela da ostvari, mogu istaći kao pravnik, i to je moje individualno mišljenje, da ustvari ona nije ostvarila ništa. Njoj je takvim rješenjem uspostavljen radno-pravni status od dana podnošenja žalbe Komisiji za implementaciju Člana 143 Zakona o radu, do 5. maja 2000. godine, kada prestaje status čekanja. Postavlja se pitanje koji je to rok 5. maj 2000. godine? Ko je utvrdio taj rok da tada prestaje status čekanja, kada imamo situaciju da je prestanak statusa čekanja određen s danom 23. decembra 1996. godine, odnosno kada prestaje neposredna ratna opasnost? Ja sam inače, s obzirom na ogroman broj prijava, formirala mišljenja vezana za ovakve situacije i smatrala sam da zaposlenik koji po Članu 143 Zakona o radu kumulativno ispunjava uslove, a koji su – da je na dan 31. decembra 1991. godine bio u radno-pravnom statusu, da je u utvrđenom roku Zakona o radu podnio zahtjev kod poslodavca za uspostavljanje radno-pravnog statusa, da mu poslodavac nije odgovorio ili je donio negativnu odluku, zatim da je iskoristio svoje pravo i podnio žalbu u utvrđenom roku Komisiji za implementaciju Člana 143, kao i da nigdje drugdje nije zasnovao radno-pravni status.
RSE: Šta ustvari precizira Zakon o radu, o takozvanom čekanju?
INIĆ: Član 143 Zakona o radu je preciziran i on kaže da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na statusu čekanja, ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako ga poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove na rad. Šta je i u ovom slučaju, kao i u istim situacijama, bitno? Bitno je to da je i kod slušateljice poslodavac, kada je podnijela zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa, trebao uspostaviti status čekanja. Bez obzira na situaciju kako i na koji način je zaposlenica ostala bez radno-pravnog statusa, to jeste da li je poslodavac donio odluku zbog izostanka sa rada pet dana ili je donio odluku o neplaćenom odsustvu ili je na neki drugi način utvrdio ovaj prestanak radnog odnosa. Inače ovaj radno-pravni institut upućivanja radnika na čekanje, bliže je bio određen tada uredbom, sa zakonskom snagom, o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, odnosno konkretno Članom VII ovog zakona. Prema toj zakonskoj odredbi, na čekanje su trebali biti upućivani zaposlenici za čijim je radom prestala potreba, zbog smanjena obima posla, za vrijeme trajanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Radilo se o zakonskoj odredbi, koja je imala jedan svoj karakter, hajde da uzmemo da je u tom vremenu taj njen karakter bio i zakonski. Smatram da je rješenje koje je dobila slušateljica, po mom mišljenju, nezakonito. Komisija za implementacija Člana 143 rješava samo statusna pitanja. Ona nije u situaciji i poziciji da nalaže poslodavcu da on isplati naknadu, odnosno otpremninu, na način kako je to utvrđeno odredbama Zakona o radu, imajući u vidu da je ta faktička odredba imperativne naravi i da se nalaže poslodavcu da on takvu obavezu izvrši.
RSE: Naša slušateljka također pita da li s rješenjem koje je dobila treba upoznati i svoju bivšu firmu?
INIĆ: Poslodavac je zasigurno upoznat s ovim rješenjem i postoji vjerovatnoća da će on pokrenuti sudski spor, s obzirom da u gro slučajeva, prilikom donošenja i ovakvih pozitivnih rješenja, mnogi poslodavci pokreću sudske postupke građanskom parnicom pred nadležnim sudom.
RSE: Šta možete savjetovati?
INIĆ: Ja bih u ovoj situaciji slušateljici savjetovala da ona pokrene sudski spor. Da utvrdi da je protiv rješenja, smatrajući da je rješenje nezakonito i da traži da se uspostavi radno-pravni status od dana 31. decembra 1991. godine, jer ko bi toliki vremenski period čekao na rješenje Komisije da uspostavi radno-pravni status od dana podnošenja žalbe Komisiji do 5. maja 2000. godine. To je negdje oko četiri i po mjeseca.
RSE: Kakav je inače ishod sličnih slučajeva, odnosno kakvo je ponašanje poslodavaca?
INIĆ: Veoma je mali broj slučajeva, možda bi mogli izdvojiti par, da je poslodavac odmah poslije donošenja prvostepene Komisije postupio po tom rješenju. Obično je poslodavac izjavljivao žalbe drugostepenoj Komisiji, to jest federalnoj, na rješenje prvostepene Komisije, i onda se postupak pred drugostepenom Komisijom odvijao duži vremenski period. Mi smo imali situacije gdje smo i utvrđivali povredu Člana 6 Evropske konvencije, s obzirom na dužinu trajanja razmatranja zahtjeva, s jedne strane, imajući u vidu da Zakonom o radu nije utvrđen rok u kojem se razmatraju žalbe podnesene kod prvostepene, odnosno kod drugostepene Komisije. Tada smo mi ispred Helsinškog komiteta zapazili da ponosilac žalbe, odnosno naša stranka, ni u kom slučaju nije uticala, niti je ona bila krivac, da se u takvoj situaciji, toliki vremenski period, žalba razmatra, na način kako se razmatra s jedne strane. A s druge strane, imajući u vidu da se radi o uspostavljanju radno-pravnog statusa na način kako je to utvrđeno normom zakona, smatrali smo da rješavanje takvih situacija podrazumijeva jednu hitnost. Na žalost, informacije koje smo dobivali od komisija, i prvostepene i drugostepene, jeste da se takve žalbe hronološkim redom razmatraju. Međutim, sama ta hronologija u mnogim situacijama nije bila zadovoljena, zbog čega smo i došli u ovu situaciju u kojoj se nalazimo. Najviše ispaštaju zaposlenici koji traže ispunjenje rješenja s jedne strane, a opet s druge strane dolaze u vrlo tešku situaciju, jer nemaju nikakav radno-pravni status, a niti mogu ostvariti odlazak u penziju na način da zadovoljili svoje egzistencijalne potrebe. Tako da i veći broj žena koje bi mogle ostvariti pravo na odlazak u penziju prije vremena, to ne mogu ostvariti jer ne ispunjavaju uslove.
* * * * *
Emin Bektić se prije pet godina sa šestočlanom porodicom vratio u Jasenovu, nadomak Srebrenice, gdje je bio prvi povratnik. O situaciji tada i danas te o porukama onim koji još uvijek imaju dilemu da li se vratiti ili ne, Emin kaže:
„Nije bilo nigdje nikoga. Pusto, tužno, spaljeno, srušeno, nigdje nikoga. Sad je sasvim drugačije. U svakom selu ima povratnika, desetak-petnaest kuća, zavisi kako koje selo. Ko hoće da radi, ima posla. Ali najgore je što su uvukli minđuše, mobilni u ruci, adidas na nogama i neće niko da radi. Poručio bih im da se vrate. Očevina, djedovina im je tu. Bio sam u metropolama i znam šta je asfalt. Ja sam se asfalta nasitio, zato sam se i vratio. Više volim svoje ognjište nego čitavu kuglu zemaljsku. Kad bi mi neko rek’o – evo ti kugla zemaljska samo ne možeš doći u Jasenovu, u Srebrenicu, u čaršiju, ja bih rekao – halal vam bilo sve.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
„Projektom će u prvoj fazi biti obuhvaćeno 30 općina. U njima će ove godine država Bosna i Hercegovina, u suradnji s entitetima i Distriktom Brčko, izvršiti rekonstrukciju stambenih jedinica povratnika, ukupne vrijednosti od 10,2 miliona konvertibilnih maraka. Naknadno će biti obuhvaćeno još 10 općina, u kojima će se, između ostalog, realizovati projekti rekonstrukcije, vrijedni 24 miliona konvertibilnih maraka. Mi želimo osposobiti općinsku administraciju, kadrovski i tehnički, kako bi bila u stanju preuzeti odgovornost za uspješnu realizaciju navedenih, ali i svih budućih projekata na svom području. Ovaj projekat omogućiće i radno angažovanje povratnika u općinskoj službi. Osposobljavanjem općina, smanjiće se administrativni troškovi koje su do sada pravile implementacijske organizacije. Razliku ćemo moći iskoristiti za rekonstrukciju većeg broja stambenih objekata.“
Ambasador Švedske, Anders Molander:
„Kroz projekte švedske organizacije SIDA, do sada se oko 60 hiljada raseljenih vratilo svojoj kući i osigurano je 12 hiljada radnih mjesta za povratnike.“
* * * * *
Državna komisija za izbjegla i raseljena lica između ostalog je razmatrala i ispunjavanje obaveza prema Fondu za povratak. O odlukama Komisije govori njen predsjednik Ivica Marinović:
„Ono što je posebno bitno sa današnjih zasjedanja, to je da smo mi poslali jednu snažnu poruku, prije svega Evropskom povjerenstvu, da ni u kom slučaju ne odustajemo od projekta ,Sutra 2‘. Znate za jednu malo tešku korespondenciju koju smo imali sa njegovom ekscelencijom, gospodinom Michaelom Humpreysom (predsjednik Evropske Komisije u BiH). On je izrazio sumnju u našu sposobnost da pratimo projekat ,Sutra 2‘. Ovdje na ovome povjerenstvu smo donijeli odluku da iz raspoloživih sredstava Fonda za povratak uplatimo dva miliona Evropskom povjerenstvu, kako bi otpočele aktivnosti na realiziranju projekta ,Sutra 2‘. Ovo što smo sve skupa obradili, u iznosu je od 58 miliona konvertibilnih maraka, koje treba da otpočnu u ovoj godini sporazumom o udruživanju sredstava iz 2004. godine. Mi smo propisali obveze, znači vladama entiteta, Distriktu Brčko i Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, u iznosu od 10 miliona i 185 tisuća konvertibilnih maraka. Očekujemo ta sredstva vrlo brzo u Fondu za povratak.“
* * * * *
Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Vlade Federacije BiH, odlučilo je, na osnovu prijedloga svih kantonalnih ministarstava, da se ponovna registracija izbjeglih i raseljenih, čiji je rok isticao 15. februara, produži do 31. marta ove godine.
Osnovni razlog za ovakvu odluku je slab odziv jer, od 170 hiljada raseljenih, koliko ih je sada na evidencijama, za novi popis se prijavilo 57 hiljada ljudi. Ministar Edin Mušić govori o tome zbog čega se provodi ponovna registracija:
RSE: Koji će biti razlozi da neko izgubi status?
MUŠIĆ: Mi pokušavamo da kroz mnoge baze podataka, koje cirkulišu na različitim nivoima, jednostavno jednom utvrdimo pravo stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine i da svi, od općina, kantona, Federacije, do državnog nivoa, imamo jednu jedinstvenu bazu podataka, oko stvarnog statusa raseljenih lica. Zašto se provodi proces reregistracije? Dobro nam je poznato da je do kraja 2003. godine bio vrlo intenzivan proces povrata imovine u Federaciji BiH, proces koji su provodile uglavnom općine, koje su obavile jedan jako veliki posao, kao i kantoni, Federacija je pokušavala da im pomogne koliko je mogla. Jednostavno, nakon tog dijela Aneksa VII, znači nakon povrata imovine, neophodno je napraviti jednu novu sliku, jer postoje sve te baze podataka, od povrata stanova, kuća, do na neki način podataka kojima raspolažu međunarodne organizacije, ali je jednostavno došlo vrijeme da se konačno utvrdi jedno pravo stanje raseljenih osoba. Šta raseljene osobe dobivaju, a šta gube? U principu dobivaju mogućnost da se i dalje vode u bazama podataka i mogućnost da u skladu sa zakonom rješavaju svoja statusna pitanja. A s druge strane, šta mogu izgubiti? Mogu sigurno izgubiti puno, jer ne reregistrovanjem, odnosno ne provođenjem upravnog postupka, gube status, dakle i prava. Naša je želja da utvrdimo jedno pravo stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine i da, u skladu sa mogućnostima kojima raspolažu ministarstva, rješavamo njihova statusna pitanja. Tako da ćemo ovaj proces reregistracije produžiti do kraja marta 2005. godine, s tim da ćemo u tom periodu riješiti mnoge operativne probleme ili dileme oko kojih i danas razgovaramo.
RSE: Koji će biti razlozi da neko izgubi status?
MUŠIĆ: Nikome neće nasilno biti oduzet status. Postoji Zakon o raseljenim osobama i izbjeglicama na federalnom nivou, i jedino u skladu s tim zakonom se mogu oduzeti ili dodijeliti statusna prava, definisati status raseljene osobe, odnosno povratnika koji se vratio i koji također, po novom zakonu, ne gubi određena prava na rekonstrukciju i na određene zahtjeve za održivim povratkom. Suštinsko pitanje u ovoj zemlji, po meni, nije samo pitanje ovog odnosa naspram povratnika, odnosno naspram raseljenih osoba. Jednostavno, u ovoj zemlji, pored svih tih ratnih stradanja, dešavaju se još dvije vrlo krupne stvari – tranzicija vlasništva, znači društveno, kasnije državno vlasništvo prelazi privatizacijom u privatno, to je jedan mučan proces. I druga stvar je promjena karaktera ekonomije. U Bosni i Hercegovini je prije rata bila dogovorna ekonomija, sad je tržišna, u uslovima kada još mnoge državne institucije nisu zaživjele u punom kapacitetu i sve to direktno ima posljedicu i na građane koji su u statusu raseljenih osoba.
RSE: Ima li posebnih problema koje biste naveli, a koji se javljaju u postupku evidentiranja i koliko se do sada izbjeglih i raseljenih lica odazvalo pozivu federalnog Ministarstva?
MUŠIĆ: Pa nema nekih posebnih problema. Mnoge općine su to vrlo kvalitetno organizovale. Kantoni su maksimalno mobilni. Mi imamo jedan federalni tim ispred federalnog Ministarstva koji koordinira sve te aktivnosti. Uglavnom, nemamo nekih posebnih problema, osim toga što građani trebaju da dođu, oni koji još nisu došli, da se u ovome produženom periodu reregistruju i da na taj način zadrže svoja statusna prava koja imaju po zakonu. Ono što me pomalo i raduje, to je da je na jednom broju općina u ovom periodu u Federaciji došlo do većeg broja registrovanih porodica, od onih koje mi po statističkim podacima imamo, ali je otprilike negdje do sada reregistrovano oko 35 do 37 posto. Sad je različito od kantona do kantona i mislim da tri kantona, na kojima je najveći broj raseljenih osoba, Tuzlanski, Zeničko-dobojski i Sarajevski kanton, dosta kvalitetno rade ovu problematiku i mislim da ćemo ipak na kraju imati kvalitetne rezultate.
RSE: Kad mislite da bi se mogao završiti proces povratka izbjeglih i raseljenih u Bosni i Hercegovini?
MUŠIĆ: Moja procjena je da sigurno neće biti do kraja 2006. godine, do kada se strategijom to na neki način predviđa, iz razloga što su, čini mi se, ipak nedovoljna novčana i financijska sredstva koja prate ovu problematiku. Kad će to biti okončano, nisam siguran, ali deset godina nakon Dejtona, pitanje povratka se ipak pomalo potiskuje – na žalost ili na sreću, jer se ipak dosta uradilo – u jednu drugu ravan, i Bosna i Hercegovina ide u pravcu reformi u drugim oblastima, ekonomskim i tako dalje, koje će sigurno imati jedan pozitivan odnos naspram raseljenih lica, od kojih sigurno mnoga rade i stiču nekakva svoja druga prava i druge životne sadržaje tamo gdje su raseljeni.
* * * * *
Na vaša pitanja, poštovani slušaoci, u ovoj emisiji odgovara Branka Inić, Pravna služba Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, koji je jučer obilježio 10 godina uspješnog rada i djelovanja:
RSE: Više građana je zamolilo da objasnite kakva su njihova prava vezano za, uslovno kazano, potraživanja po osnovu radno-pravnog statusa. Vi ste pravili analizu o tome, pa Vas molim da podsjetite koje su to obaveze iz radnog odnosa i kako se one mogu riješiti.
INIĆ: S obzirom na veći broj prijava koje se vode kod Helsinškog komiteta ovakve vrste, Stručna služba je i sačinila svoje mišljenje u odnosu na potraživanja iz radno-pravnog statusa, a koje bi bilo: Članom 45 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH, kojim je Član 103 izmijenjen, iznađeno je realno rješenje koje utvrđuje da u vremenskom periodu od jedne godine od dana odluke ili pak saznanja za povredu prava, zaposlenik može podnijeti tužbu sudu s ciljem zaštite svoga prava. Međutim, Članom 106 ovog Zakona, kojim je utvrđeno da apsolutna zastara potraživanja iz radno-pravnog odnosa nastupa tri godine od dana potraživanja, ako zakonom nije drugačije riješeno, zaposlenik je stavljen u nepovoljan položaj, jer je utvrđen veoma kratak rok, imajući u vidu da zaposlenik u ovom roku ne sazna za povredu svojih prava ili ne pokrene njihovu zaštitu. U tom slučaju i u takvoj situaciji zaposlenik gubi svoja prava, iako se radi o potraživanjima iz radno-pravnog odnosa, koja mogu nastati po raznim osnovama, kao što su neizvršene isplate plaća, zatim otpremnine prilikom penzionisanja, regres za godišnji odmor i drugih naknada koje su zakonom predviđene, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. U pravilu se radi o potraživanjima iz radno-pravnog odnosa koja su novčane prirode. Istina, zakonodavac je utvrdio u ovakvoj situaciji primjeran rok apsolutne zastare. Rok od tri godine je apsolutni rok, strogi rok. Izostavio je utvrđivanje roka za nastupanje relativne zastare. Ovo posebno iz razloga što je Zakonom o obligacionim odnosima utvrđen opšti rok zastare, odnosno Članom 371 istog zakona je regulisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Stoga proizlazi jedno pitanje – zašto da potraživanje iz radno-pravnog statusa, gdje se već restriktivno djelovalo prema zaposleniku, ako mu je određen subjektivan rok za podnošenje tužbe, iznosi rok od tri godine a ne pet.
RSE: Jedna naša slušateljka piše: „Tek nedavno sam dobila rješenje Komisije za implementaciju Člana 143 u Kantonu Sarajevo, kojim se uvažava žalba upućena na adresu moje prijeratne firme – Bolnica Koševo, radi uspostave radno-pravnog statusa. U tom rješenju stoji da moj poslodavac treba da reguliše stanje na čekanju do maja 2000. godine i sa mnom potpiše sporazum o otpremnini. Meni se čini da ovim praktično nisam ništa riješila, pa me zanima da čujem stav stručnjaka.“
INIĆ: To su veoma interesantne situacije koje se inače kod Helsinškog komiteta, u vidu prijava, vode u ogromnom broju. Kad postavimo pitanje šta je konkretno slušateljica prilikom dobivanja rješenja drugostepene Komisije uspjela da ostvari, mogu istaći kao pravnik, i to je moje individualno mišljenje, da ustvari ona nije ostvarila ništa. Njoj je takvim rješenjem uspostavljen radno-pravni status od dana podnošenja žalbe Komisiji za implementaciju Člana 143 Zakona o radu, do 5. maja 2000. godine, kada prestaje status čekanja. Postavlja se pitanje koji je to rok 5. maj 2000. godine? Ko je utvrdio taj rok da tada prestaje status čekanja, kada imamo situaciju da je prestanak statusa čekanja određen s danom 23. decembra 1996. godine, odnosno kada prestaje neposredna ratna opasnost? Ja sam inače, s obzirom na ogroman broj prijava, formirala mišljenja vezana za ovakve situacije i smatrala sam da zaposlenik koji po Članu 143 Zakona o radu kumulativno ispunjava uslove, a koji su – da je na dan 31. decembra 1991. godine bio u radno-pravnom statusu, da je u utvrđenom roku Zakona o radu podnio zahtjev kod poslodavca za uspostavljanje radno-pravnog statusa, da mu poslodavac nije odgovorio ili je donio negativnu odluku, zatim da je iskoristio svoje pravo i podnio žalbu u utvrđenom roku Komisiji za implementaciju Člana 143, kao i da nigdje drugdje nije zasnovao radno-pravni status.
RSE: Šta ustvari precizira Zakon o radu, o takozvanom čekanju?
INIĆ: Član 143 Zakona o radu je preciziran i on kaže da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na statusu čekanja, ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako ga poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove na rad. Šta je i u ovom slučaju, kao i u istim situacijama, bitno? Bitno je to da je i kod slušateljice poslodavac, kada je podnijela zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa, trebao uspostaviti status čekanja. Bez obzira na situaciju kako i na koji način je zaposlenica ostala bez radno-pravnog statusa, to jeste da li je poslodavac donio odluku zbog izostanka sa rada pet dana ili je donio odluku o neplaćenom odsustvu ili je na neki drugi način utvrdio ovaj prestanak radnog odnosa. Inače ovaj radno-pravni institut upućivanja radnika na čekanje, bliže je bio određen tada uredbom, sa zakonskom snagom, o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, odnosno konkretno Članom VII ovog zakona. Prema toj zakonskoj odredbi, na čekanje su trebali biti upućivani zaposlenici za čijim je radom prestala potreba, zbog smanjena obima posla, za vrijeme trajanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Radilo se o zakonskoj odredbi, koja je imala jedan svoj karakter, hajde da uzmemo da je u tom vremenu taj njen karakter bio i zakonski. Smatram da je rješenje koje je dobila slušateljica, po mom mišljenju, nezakonito. Komisija za implementacija Člana 143 rješava samo statusna pitanja. Ona nije u situaciji i poziciji da nalaže poslodavcu da on isplati naknadu, odnosno otpremninu, na način kako je to utvrđeno odredbama Zakona o radu, imajući u vidu da je ta faktička odredba imperativne naravi i da se nalaže poslodavcu da on takvu obavezu izvrši.
RSE: Naša slušateljka također pita da li s rješenjem koje je dobila treba upoznati i svoju bivšu firmu?
INIĆ: Poslodavac je zasigurno upoznat s ovim rješenjem i postoji vjerovatnoća da će on pokrenuti sudski spor, s obzirom da u gro slučajeva, prilikom donošenja i ovakvih pozitivnih rješenja, mnogi poslodavci pokreću sudske postupke građanskom parnicom pred nadležnim sudom.
RSE: Šta možete savjetovati?
INIĆ: Ja bih u ovoj situaciji slušateljici savjetovala da ona pokrene sudski spor. Da utvrdi da je protiv rješenja, smatrajući da je rješenje nezakonito i da traži da se uspostavi radno-pravni status od dana 31. decembra 1991. godine, jer ko bi toliki vremenski period čekao na rješenje Komisije da uspostavi radno-pravni status od dana podnošenja žalbe Komisiji do 5. maja 2000. godine. To je negdje oko četiri i po mjeseca.
RSE: Kakav je inače ishod sličnih slučajeva, odnosno kakvo je ponašanje poslodavaca?
INIĆ: Veoma je mali broj slučajeva, možda bi mogli izdvojiti par, da je poslodavac odmah poslije donošenja prvostepene Komisije postupio po tom rješenju. Obično je poslodavac izjavljivao žalbe drugostepenoj Komisiji, to jest federalnoj, na rješenje prvostepene Komisije, i onda se postupak pred drugostepenom Komisijom odvijao duži vremenski period. Mi smo imali situacije gdje smo i utvrđivali povredu Člana 6 Evropske konvencije, s obzirom na dužinu trajanja razmatranja zahtjeva, s jedne strane, imajući u vidu da Zakonom o radu nije utvrđen rok u kojem se razmatraju žalbe podnesene kod prvostepene, odnosno kod drugostepene Komisije. Tada smo mi ispred Helsinškog komiteta zapazili da ponosilac žalbe, odnosno naša stranka, ni u kom slučaju nije uticala, niti je ona bila krivac, da se u takvoj situaciji, toliki vremenski period, žalba razmatra, na način kako se razmatra s jedne strane. A s druge strane, imajući u vidu da se radi o uspostavljanju radno-pravnog statusa na način kako je to utvrđeno normom zakona, smatrali smo da rješavanje takvih situacija podrazumijeva jednu hitnost. Na žalost, informacije koje smo dobivali od komisija, i prvostepene i drugostepene, jeste da se takve žalbe hronološkim redom razmatraju. Međutim, sama ta hronologija u mnogim situacijama nije bila zadovoljena, zbog čega smo i došli u ovu situaciju u kojoj se nalazimo. Najviše ispaštaju zaposlenici koji traže ispunjenje rješenja s jedne strane, a opet s druge strane dolaze u vrlo tešku situaciju, jer nemaju nikakav radno-pravni status, a niti mogu ostvariti odlazak u penziju na način da zadovoljili svoje egzistencijalne potrebe. Tako da i veći broj žena koje bi mogle ostvariti pravo na odlazak u penziju prije vremena, to ne mogu ostvariti jer ne ispunjavaju uslove.
* * * * *
Emin Bektić se prije pet godina sa šestočlanom porodicom vratio u Jasenovu, nadomak Srebrenice, gdje je bio prvi povratnik. O situaciji tada i danas te o porukama onim koji još uvijek imaju dilemu da li se vratiti ili ne, Emin kaže:
„Nije bilo nigdje nikoga. Pusto, tužno, spaljeno, srušeno, nigdje nikoga. Sad je sasvim drugačije. U svakom selu ima povratnika, desetak-petnaest kuća, zavisi kako koje selo. Ko hoće da radi, ima posla. Ali najgore je što su uvukli minđuše, mobilni u ruci, adidas na nogama i neće niko da radi. Poručio bih im da se vrate. Očevina, djedovina im je tu. Bio sam u metropolama i znam šta je asfalt. Ja sam se asfalta nasitio, zato sam se i vratio. Više volim svoje ognjište nego čitavu kuglu zemaljsku. Kad bi mi neko rek’o – evo ti kugla zemaljska samo ne možeš doći u Jasenovu, u Srebrenicu, u čaršiju, ja bih rekao – halal vam bilo sve.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba