Dostupni linkovi

Granični sporovi postjugoslovenskih država


Te države nisu jedine koje se danas spore o granicama. Slični problemi postoje u mnogim delovima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, brojni su primeri spornih ili neodređenih granica na gotovo svim kontinentima. Najpoznatiji je svakako primer sporne pokrajine Kašmir, zbog koje su proteklih godina nuklearni rivali – Indija i Pakistan na toj granici rasporedili više od milion vojnika.

Slovenija i Hrvatska spore se oko granice u slivu reke Dragonje, oko granice u Savudrijskoj vali / Piranskom zalivu i oko jednog objekta na Svetoj Geri. Hrvatska i Srbija spore se oko granice na Dunavu, a Bosna i Hercegovina i Srbija oko granice na Drini. Još nisu do kraja raščišćeni odnosi na granici Kosova (formalno Srbije) i Makedonije, hrvatsko-crnogorska granica kod Prevlake odnosno Rta Oštro, pod privremenim je režimom.

Granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine je izgleda sada jedina uglavnom nesporna, ne računajući manje probleme kod Bihaća, iako je i na ovoj granici proteklih godina bilo sporova koji su čak u jednom momentu rezultirali konfrontacijom manjih kontingenata oružanih snaga Hrvatske i međunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini.

Srbija odnosno Srbija i Crna Gora i Bosna i Hercegovina još nisu postigle sporazum o protezanju granične linije. Razlog je što Srbija insistira da se najpre razmene teritorije, pa da se onda potpiše sporazum, dok Bosna i Hercegovina insistira najpre na potpisivanju sporazuma, pa tek onda na eventualnim razgovorima o promeni granice. To je protekle sedmice u Sarajevu pojasnio član Predsedništva BiH Sulejman Tihić:

„Mi imamo komisiju koja je nadležna i ovlaštena da utvrdi jedino graničnu liniju, nemamo komisije koja je ovlaštena da razgovara o zamjeni teritorija, dok komisija državne zajednice Srbije i Crne Gore ima ovlaštenje da utvrdi graničnu liniju i da razgovara o zamjeni teritorija. Tako da mi nikada, ni na Vijeću ministara, ni na Predsjedništvu, nismo razgovarali o prijedlogu za zamjenu teritorija. Koliko je meni poznato, u tim razgovorima se nezvanično spominjala zamjena teritorija na dijelu gdje prolazi pruga Beograd-Bar, zatim kada je u pitanju jezero na Drini kod hidrocentrale. Dakle, koliko mi je poznato, oni imaju zahtjeve da se u tom pravcu prave korekcije. Ali za takvo razmatranje naša komisija nema mandat.“

Radoslav Stojanović, penzionisani profesor međunarodnog prava iz Beograda, kaže Radiju Slobodna Evropa da ove granične probleme vidi pre svega kao plod činjenice da je reč o mladim državama:

„Ove države treba malo da ostare, da izađu iz puberteta i da shvate da teritorijalna pitanja, razgraničenja i tako dalje, nisu sport za ozbiljne države.“

Nerešena pitanja granica i utisak da su one „nepravedno postavljene“ uzrokovali su mnoge incidente na svim stranama, posebno u vodama – u Piranskom zalivu i na Dunavu. Incidenti na su bili, međutim, ponegde toliko žestoki da su čak predstavljali uvod u ratove. Granica Makedonije i Srbije ustanovljena je, ali su 2001. godine upravo incidenti na kosovsko-makedonskoj granici kod Tanuševaca i Debelda predstavljali uvod u sukobe u Makedoniji.

Portparol Civilne misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) Džef Bili (Jeff Bieley) kaže Radiju Slobodna Evropa da je stav Ujedinjenih nacija jasan – postojeće granice moraju se poštovati:

„Savet bezbednosti je izdao marta 2001. godine predsedničko saopštenje u kojem ,poziva na poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije‘. U tom kontekstu ono ističe da svi moraju poštovati Sporazum o granici potpisan u Skoplju 23. februara 2001. godine i ratifikovan 1. marta u Sobranju. Time se Savet bezbednosti odredio o ovom slučaju.“

Svi sporovi do kojih dolazi plod su činjenice da neke od postjugoslovenskih zemalja jednostavno ne priznaju odluku Badenterove (francuski profesor Rober, Robert Badinter) Arbitražne komisije koja je još 1991. donela odluku da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da su granice nekadašnjih jugoslovenskih republika postale međunarodne granice odnosno granice nezavisnih država.

Nebojša Vučinić, profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Podgorici, i Hrvoje Kačić, penzionisani profesor pomorskog prava, bivši čelnik hrvatske vladine Komisije za granice iznose Radiju Slobodna Evropa mišljenja o posledicama stava te komisije.

Nebojša Vučinić:

„Po onim principa Badenterove komisije, opšte prihvaćenim načelom međunarodnog prava „uti possidetis“ (načelo primenjeno prvi put u razgraničenjima nekadašnjih kolonija u Centralnoj i Latinskoj Americi i kasnije Africi kojim su za državne granice uzimane upravne granice među dotadašnjim upravnim jedinicama. Međunarodni sud je to načelo postavio kao opšte načelo međunarodnog prava 22. decembra 1986. prilikom rešavanja graničnog spora Burkine Faso i Malija, prim S.K.), administrativne granice u momentu priznavanja nezavisnosti, odnosno ostvarenja nezavisnosti postaju međudržavne. Znači, mislim da tu nikakvog spora ne može da bude.“

Hrvoje Kačić:

„Poštujući ono što je temeljem te rezolucije utvrđeno, krajnji datum je bio 7. rujan 1991. godine, i to je datum kada su Hrvatska i Slovenija postigle svoj suverenitet. A zbog čega je to uvaženo? Zbog toga što argumenti sa srpske strane da se sve do diplomatskog priznanja da je na ovim prostorima bio građanski rat ili nasilje u okviru iste države, gube pravnu podlogu.“

Iz toga naravno proističu i granice nekadašnjih republika Jugoslavije, a danas država?

„Tako je.“

Profesor Radoslav Stojanović kaže međutim Radiju Slobodna Evropa da smatra da je Badenterova komisija, koju su i vlasti Srbije prihvatile, pogrešila:

„Ja mislim da je tu greška i Badenterove komisije. To nije dobro rešenje, jer republičke granice unutar jedne države ne moraju da budu po svim pravilima međunarodnog prava zacrtane. A kad se pravi granica između suverenih država, ona mora da ima neka pravila, koja su razrađena u međunarodnom pravu, da bi došlo do razgraničenja.“

Dok se države spore oko granica, pogledajmo kako teče život na jednoj granici koja bi, kako sada stvari stoje, u bliskoj budućnosti mogla da postane međunarodna. Sa granice Crne Gore i Srbije – Sead Sadiković:

Da se od granice, makar i administrativne, kako se ona obično naziva, između Srbije i Crne Gore može lijepo živjeti, potvrđuje primjer sela Konatari, desetak kilometara udaljenog od Bijelog Polja prema Srbiji. Velike i nove kuće su u njemu, luksuzni i vrijedni automobili su pred njima i bezmalo svi mještani uposleni, sa zaradama znatno većim od crnogorskog prosjeka. Punih dvanaest godina, sve do maja ove godine, u Konatarima je naime bio lociran carinsko-policijski kontrolni punkt. Ostavljene kućice i kiosci, zatvorene kafane i štandovi danas svjedoče o tome. A da je granica samo dobro donijela njenom selu svjedoči i Marina Konatar, mada je lično politički protiv te granice:

„Što se tiče ovog sela, sva su djeca uposlena u špedicijama. Iz svake kuće radi po jedno i to je plus. Što se tiče granice, protiv sam granice, ali donijela jeste ali ja sam mislila da to nije prava granica. Što se tiče tog graničnog prijelaza ovdje, stvarno samo mogu da budem zahvalna. Bile su tu špedicije i sad kad je to otišlo dole, vidite i sami da tu više nije ni živo, nema tih špedicija.“

Pravilo da bi se od granice moglo imati koristi potvrđuje, ali kao izuzetak, selo Dobrakovo, u kome je napravljen novi carinski punkt. Osim što je nekolicina mještana prodala opštini imanje pored puta, praktično nikakve koristi oni od tog punkta nemaju, kažu Esad i Ruždija Hasanović:

„Tražio sam da napravim jedan manji objekat, gdje bih zaposlio sebe i svoju familiju. Pet puta sam išao u Podgoricu, rekli su mi da pričekam. Nema od toga ništa.“

„Obećavali su da će se ovdje praviti neki mali objekti, neke radnje i tako dalje. Međutim, evo kako vidite, napravili su neku A, B i C zonu i nikakav objekt pored puta ne može da se pravi, ni na svome imanju, a kamoli šta drugo. Obećavali su nam brda i doline, da će najmanje petnaest ljudi naći posao i te priče. Od toga danas nema ništa. Danas u Dobrakovu niko živ ne radi.“

„Dok su nas mamili, šećerom su nas hranili. Obećali su nam da će se mnogi od nas zaposliti, da će nam kuće biti u fasadi i još puno nekih stvari su nam obećavali. Međutim, kad su oni svoje zauzeli, ništa od toga nije bilo, nego naprotiv, prokopali su kanale od trafo-stanice do carinskog punkta, sve na naš račun i preko naših imanja, a niko im ništa nije rekao.“

Kako u Crnoj Gori Dobrakovci od granice nemaju koristi, tako u Srbiji njihovi prekolimski susjedi, Vrbničani, imaju samo štetu. Iz godine u godinu je, kažu, sve teže i teže prenijeti i par kaca sira na njima najbližu bjelopoljsku pijacu. Brdima na konjima je jedino rješenje, kažu neki od njih:

„Ako hoćeš da prodaš jedno tele, moraš da platiš carinu. Najviše preko brda tjeraju.“

„I liječenje svi obavljamo u Bijalom Polju, jer je puno bliže. Imamo i porodicu u Bijelom Polju, neko oca, neko brata, neko sestru. Dosta naših ljudi radi u Bijelom Polju.“

Ipak je ovo meka granica, kaže Ruždija Hasanović, koji je dnevno pređe i nekoliko puta, što zbog šetnje, što zbog livade na drugoj strani, što zbog ribolova, na koji se prilično nedefinisani odnosi između Srbije i Crne Gore nisu bitnije odrazili:

„Ova naša granica je zapravo carinski punkt, nije prava granica. Crna Gora jeste država, ali ne u onom pravom smislu da je suverena država. Što se tiče granice, gotovo svaki dan je prelazim. Odemo u ribe, pecamo pod samim objektom i nikad nam nisu pravili probleme, uvijek nam požele sreću.“

Kad ode plovak onako niz Lim, u Srbiju, pa PDV. Ima li toga?

„Nema. Pustiš plovak, izvučeš, nikad nisu pravili probleme. Uvijek dođu da vide koliko smo ulovili, šta je ulovljeno, koja riba. Za ribe nema PDV-a.“

Za rešavanje problema svake granice potrebno je vreme, kažu naši sagovornici. Profesor Kačić kaže da je problem hrvatsko-srpske granice na Dunavu takav upravo zato što je ta granica počela poslednja da se rešava. Reintegracija istočne Slavonije završena je tek 1998. godine, usledila su dejstva NATO-a u Srbiji i Crnoj Gori, pa burne političke promene u Srbiji. Zato problem granice još nije rešen. Kada je reč o granici Kosova i Makedonije problem je to što, kako kaže Džef Bili, Soren Jesen Petersen insistira da granica bude utvrđena još pre početka pregovora o konačnom statusu Kosova. Izo Smaka, predsednik Saveza pravnika Kosova, kaže međutim Radiju Slobodna Evropa da prema Rezoluciji 1244 niko nema pravo da određuje granice Kosova:

„Da kažem na početku da ni UNMIK, čak ni zajedno sa privremenim institucijama Kosova, nema prava i ovlašćenja da izvrši promene granica Kosova. Savet bezbednosti UN-a je Rezolucijom 1244 fiksirao granice Kosova i nijedan međunarodni entitet, da ne govorimo o vlastima Makedonije i Srbije, nema pravo, ni ovlašćenje da vrše transakcije, kombinacije ili da potpisuju sporazume koji se odnose na teritoriju Kosova. Dokle god je na snazi ova Rezolucija, niko, pa ni UNMIK, nema pravo da menja granice.“

Jedan od malobrojnih pozitivnih primera je rešenje Prevlake odnosno Rta Oštro na granici Hrvatske i Crne Gore.

Nebojša Vučinić:

„To je jedan vrlo pozitivan primjer kako se i najteži teritorijalni sporovi, ako postoji dobra volja i dobrosusjedski duh, mogu riješiti.“

Naši sagovornici kažu da u rešavanju problema granica treba poštovati međunarodno pravo, ali i da bi trebalo sačekati da prođe vreme da političke elite zapravo smognu snage da svojim javnostima sada serviraju druge priče od onih serviranih tokom čitave protekle decenije.

Naši sagovornici na kraju kažu da pozitivnim vide i to što sve države o kojima je reč teže ulasku u Evropsku uniju. To je ključni faktor da sad sve žele da reše granične sporove.

Nebojša Vučinić:

„Ne bih rekao da ima nekih većih političkih problema, ali mislim da treba još malo da sazrije svijest o tome da i Hrvatska i Crna Gora zajednički treba da idu – Hrvatska vjerovatno prije, ali brzo potom i Crna Gora – u evropske integracije. Taj faktor pristupa evropskim integracijama je veoma, veoma bitan i on je možda odlučujući politički faktor koji utiče da se inače veoma teški sporovi mnogo blaže i mnogo lakše riješe nego što bi se inače riješili. Jer, u Evropskoj uniji, vi sami znate, granice su samo formalnopravno obilježje državnog suvereniteta.“

Radoslav Stojanović:

„Jedan od uslova ulaska u Evropsku uniju jeste da nemaš sporove sa drugim državama, osim ako ti sporovi nisu predati u nadležnost Međunarodnog suda pravde. Prema tome, to je, kako bih rekao, jedna vrsta pritiska na države da pre ulaska u Evropsku uniju što pre reše svoje sporove.“

Hrvoje Kačić:

„Kad svi budemo dio Evropske unije, onda granice i nisu važne. Granice će biti nevidljive. Ali da bi mogle biti nevidljive, one prethodno moraju biti usuglašene.“
XS
SM
MD
LG