RSE: Obraćajući se Vijeću sigurnosti, osnivaču Haaškog tribunala, Theodor Meron je ponovio najznačajnije tačke iz svoga prošlonedjeljnog izvještaja Generalnoj skupštini UN-a. Ističući da je za uspješnu strategiju okončanja mandata Tribunala neophodna puna saradnja Balkanskih država, Meron je upozorio da što se dvadesetak preostalih bjegunaca kasnije nađe u Haagu, to je manje vjerovatno da će Tribunal završiti sa svojim radom u predviđenom roku do 2010. godine. Predsjednik Tribunala je takođe istakao značaj podrške država-članica UN ovom sudu zbog značajnih finansijskih teškoća.
Strategiju za okončanje mandata Tribunala – kazala je Delponteova – najviše dovodi u pitanje izostanak saradnje balkanskih država sa Tribunalom, poglavito u pogledu hapšenja i izručenja optuženika.
DEL PONTE: Još uvijek je 20 takvih osoba na slobodi, a većini njih bi se trebalo suditi u Haagu. Među bjeguncima su i tri pojedinca koja su u više navrata spomenuta u rezolucijama Vijeća sigurnosti, što do sada nije pomoglo, a to su: Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante Gotovina. Pored te trojice optuženih, drugi bjegunci koji su bili nosioci najviših funkcija su Borovčanin, Pandurević, Popović i Nikolić, koje optužnica tereti za genocid u Srebrenici, ali i četiri generala Lukić, Lazarević, Pavković i Đorđević, koji su optuženi za neposrednu individualnu odgovornost, kao i komandnu odgovornost za zločine počinjene na Kosovu 1998. i 1999. godine. Ciljevi Tribunala koje je utvrdilo Vijeće sigurnosti neće biti ispunjeni sve dok se protiv ovih optuženih ne provede postupak u Hagu.
RSE: Direktno spominjući srbijanskog premijera Koštunicu, Carla Del Ponte je rekla da je vlada Srbije smišljeno odlučila da ignorira svoje zakonske obaveze prema međunarodnoj zajednici. Politika da se bjegunci ne hapse, nego da se samo pokušavaju nagovoriti na dobrovoljnu predaju, dosad nije dala nikakve rezultate, a i u suprotnosti je sa međunarodnim obavezama Srbije.
Za razliku od Srbije, koja sa Tribunalom praktično nikako ne sarađuje, primjetan je određen napredak u saradnji državne zajednice SiCG, kazala je Delponteova:
DEL PONTE: Zahvaljujući efikasnom radu Državnog vijeća za saradnju sa Tribunalom, riješeno je pitanje obaveze čuvanja državne tajne kod velikog broja svjedoka koji se trebaju pojaviti u Haagu. Također, postoji i želja da se riješe pitanja vezana za pristup dokumentima, ali mnoge poteškoće i dalje ostaju, uglavnom zbog toga što su traženi dokumenti u rukama vlasti koje blokiraju saradnju sa Tribunalom. U svemu, nesaradnja Beograda i dalje ostaje najznačajnija prepreka sa kojom se suočava Tribunal u provedbi strategije za okončanje rada.
Dok je većina bjegunaca pronašla sigurno utočište u Srbiji, još uvijek ima nekih koji se nalaze u Bosni i Hercegovini, ili koji redovno putuju u tu zemlju. Oni tamo i dalje uživaju zaštitu moćnih mreža. Devet godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, organi vlasti Republike Srpske nisu uhapsili niti jednog pojedinca optuženog od strane Haaškog tribunala. Ovo pokreće temeljna pitanja o spremnosti lidera RS da svoja obećanja o saradnji sa Tribunalom upotpune odlučnom akcijom. Prema svim racionalnim standardima, ne može se smatrati da su Ministarstva odbrane i unutrašnjih poslova Republike Srpske pomogla u ovom pogledu.
RSE: SFOR je godinama podržavao Tribunal i uskoro će završiti svoj mandat, koji bi trebao preuzeti EUFOR i NATO. Činjenica da SFOR treba da ode dok je Radovan Karadžić još uvijek na slobodi je frustrirajuća za mene, posebno stoga što su mi svi zapovjednici SFOR-a obećali da će ga uhapsiti tokom njihovog mandata, kazala je glavna tužiteljica. Ona nije propustila da spomene i jedini problem Hrvatske kad je u pitanju saradnja sa Tribunalom:
DEL PONTE: Dok se većina bjegunaca nalazi u Srbiji ili Bosni i Hercegovini, jedan od njih se stalno viđa u Hrvatskoj, zadnji put još ljetos. Ante Gotovina je nestao u junu 2001. godine upravo kada su ga hrvatske vlasti obavijestile o zapečačenoj optužnici protiv njega. Tokom proljeća Hrvatska je očito pojačala svoje napore da utvrdi mjesto gdje se Gotovina nalazi i da ga uhapsi. Međutim, može se izraziti sumnja u pogledu efikasnosti tih mjera, ili čak njihove ozbiljnosti budući da nisu polučile nikakav konkretan rezultat do sada, čak ni u vezi sa tim da li se on nalazi u ili izvan Hrvatske. S druge strane, postoje snažne indicije da je Gotovina imao i da i dalje ima podršku dobro organizirane mreže, uključujući i podršku unutar državnih struktura. Gotovina je jedina preostala prepreka u saradnji Hrvatske sa Haaškim tribunalom. Čim Gotovina bude u Haagu, biće moguće reći da Hrvatska odista u potpunosti sarađuje sa Tribunalom.
RSE: Del Ponteova je govorila i o prebacivanju nekih predmeta nacionalnim pravosuđima, gdje je Srbiji ponovo dala najniže mjesto, a prvi put je kritički govorila i o Kosovu:
DEL PONTE: Postoji opravdana zabrinutost da zemlja kao što je Srbija, koja nije voljna uhapsiti optužene, neće biti ni zainteresirana ni sposobna da sudi optuženima za ratne zločine pred domaćim sudovima. Mreže onih koje podržavaju optužene za ratne zločine su tamo toliko jake da se mogu umiješati u sudske postupke, uključujući i zastrašivanje svjedoka, politički pritisak na sudije i tužioce, ili čak prijetnju političkoj stabilnosti zemlje. I u samoj Srbiji i na Kosovu se koristi agresivna nacionalistička retorika u kampanjama ocrnjivanja Tribunala. Poruka je ista: ako vlasti surađuju sa Tribunalom, to će destabilizirati zemlju. Grupe koje orkestriraju takvu propagandu spretno upućuju prijetnje ili prouzrokuju nasilje, kriveći za to Tribunal oličen u njegovoj tužiteljici. Međunarodna zajednica i demokratski izabrane vlasti u regiji trebaju poduzeti daljnje odlučne mjere protiv ovih mreža.
RSE: Svoje obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a, Carla del Ponte je završila isticanjem sljedeće godine kao ključne za rad Tribunala:
DEL PONTE: 2005. godina će imati ključni značaj. Ukoliko neki od najznačajnijih optuženika, kao što su Karadžić, Mladić i Gotovina, ne budu uhapšeni i prebačeni u Hag tokom predstojećih mjeseci moguće je da će biti potrebno izvršiti reviziju rokova planiranih strategijom za okončanje aktivnosti. Takođe, 2005. godina će biti godina u kojoj se obilježava 10 godina od tri ključna događaja: genocida u Srebrenici, potpisivanja Daytonskog sporazuma i podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića. Ukoliko međunarodna zajednica nije mogla spriječiti genocid, onda bar ne bi trebala dozvoliti da ovaj i drugi najteži zločini ostanu nekažnjeni.
Strategiju za okončanje mandata Tribunala – kazala je Delponteova – najviše dovodi u pitanje izostanak saradnje balkanskih država sa Tribunalom, poglavito u pogledu hapšenja i izručenja optuženika.
DEL PONTE: Još uvijek je 20 takvih osoba na slobodi, a većini njih bi se trebalo suditi u Haagu. Među bjeguncima su i tri pojedinca koja su u više navrata spomenuta u rezolucijama Vijeća sigurnosti, što do sada nije pomoglo, a to su: Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante Gotovina. Pored te trojice optuženih, drugi bjegunci koji su bili nosioci najviših funkcija su Borovčanin, Pandurević, Popović i Nikolić, koje optužnica tereti za genocid u Srebrenici, ali i četiri generala Lukić, Lazarević, Pavković i Đorđević, koji su optuženi za neposrednu individualnu odgovornost, kao i komandnu odgovornost za zločine počinjene na Kosovu 1998. i 1999. godine. Ciljevi Tribunala koje je utvrdilo Vijeće sigurnosti neće biti ispunjeni sve dok se protiv ovih optuženih ne provede postupak u Hagu.
RSE: Direktno spominjući srbijanskog premijera Koštunicu, Carla Del Ponte je rekla da je vlada Srbije smišljeno odlučila da ignorira svoje zakonske obaveze prema međunarodnoj zajednici. Politika da se bjegunci ne hapse, nego da se samo pokušavaju nagovoriti na dobrovoljnu predaju, dosad nije dala nikakve rezultate, a i u suprotnosti je sa međunarodnim obavezama Srbije.
Za razliku od Srbije, koja sa Tribunalom praktično nikako ne sarađuje, primjetan je određen napredak u saradnji državne zajednice SiCG, kazala je Delponteova:
DEL PONTE: Zahvaljujući efikasnom radu Državnog vijeća za saradnju sa Tribunalom, riješeno je pitanje obaveze čuvanja državne tajne kod velikog broja svjedoka koji se trebaju pojaviti u Haagu. Također, postoji i želja da se riješe pitanja vezana za pristup dokumentima, ali mnoge poteškoće i dalje ostaju, uglavnom zbog toga što su traženi dokumenti u rukama vlasti koje blokiraju saradnju sa Tribunalom. U svemu, nesaradnja Beograda i dalje ostaje najznačajnija prepreka sa kojom se suočava Tribunal u provedbi strategije za okončanje rada.
Dok je većina bjegunaca pronašla sigurno utočište u Srbiji, još uvijek ima nekih koji se nalaze u Bosni i Hercegovini, ili koji redovno putuju u tu zemlju. Oni tamo i dalje uživaju zaštitu moćnih mreža. Devet godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, organi vlasti Republike Srpske nisu uhapsili niti jednog pojedinca optuženog od strane Haaškog tribunala. Ovo pokreće temeljna pitanja o spremnosti lidera RS da svoja obećanja o saradnji sa Tribunalom upotpune odlučnom akcijom. Prema svim racionalnim standardima, ne može se smatrati da su Ministarstva odbrane i unutrašnjih poslova Republike Srpske pomogla u ovom pogledu.
RSE: SFOR je godinama podržavao Tribunal i uskoro će završiti svoj mandat, koji bi trebao preuzeti EUFOR i NATO. Činjenica da SFOR treba da ode dok je Radovan Karadžić još uvijek na slobodi je frustrirajuća za mene, posebno stoga što su mi svi zapovjednici SFOR-a obećali da će ga uhapsiti tokom njihovog mandata, kazala je glavna tužiteljica. Ona nije propustila da spomene i jedini problem Hrvatske kad je u pitanju saradnja sa Tribunalom:
DEL PONTE: Dok se većina bjegunaca nalazi u Srbiji ili Bosni i Hercegovini, jedan od njih se stalno viđa u Hrvatskoj, zadnji put još ljetos. Ante Gotovina je nestao u junu 2001. godine upravo kada su ga hrvatske vlasti obavijestile o zapečačenoj optužnici protiv njega. Tokom proljeća Hrvatska je očito pojačala svoje napore da utvrdi mjesto gdje se Gotovina nalazi i da ga uhapsi. Međutim, može se izraziti sumnja u pogledu efikasnosti tih mjera, ili čak njihove ozbiljnosti budući da nisu polučile nikakav konkretan rezultat do sada, čak ni u vezi sa tim da li se on nalazi u ili izvan Hrvatske. S druge strane, postoje snažne indicije da je Gotovina imao i da i dalje ima podršku dobro organizirane mreže, uključujući i podršku unutar državnih struktura. Gotovina je jedina preostala prepreka u saradnji Hrvatske sa Haaškim tribunalom. Čim Gotovina bude u Haagu, biće moguće reći da Hrvatska odista u potpunosti sarađuje sa Tribunalom.
RSE: Del Ponteova je govorila i o prebacivanju nekih predmeta nacionalnim pravosuđima, gdje je Srbiji ponovo dala najniže mjesto, a prvi put je kritički govorila i o Kosovu:
DEL PONTE: Postoji opravdana zabrinutost da zemlja kao što je Srbija, koja nije voljna uhapsiti optužene, neće biti ni zainteresirana ni sposobna da sudi optuženima za ratne zločine pred domaćim sudovima. Mreže onih koje podržavaju optužene za ratne zločine su tamo toliko jake da se mogu umiješati u sudske postupke, uključujući i zastrašivanje svjedoka, politički pritisak na sudije i tužioce, ili čak prijetnju političkoj stabilnosti zemlje. I u samoj Srbiji i na Kosovu se koristi agresivna nacionalistička retorika u kampanjama ocrnjivanja Tribunala. Poruka je ista: ako vlasti surađuju sa Tribunalom, to će destabilizirati zemlju. Grupe koje orkestriraju takvu propagandu spretno upućuju prijetnje ili prouzrokuju nasilje, kriveći za to Tribunal oličen u njegovoj tužiteljici. Međunarodna zajednica i demokratski izabrane vlasti u regiji trebaju poduzeti daljnje odlučne mjere protiv ovih mreža.
RSE: Svoje obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a, Carla del Ponte je završila isticanjem sljedeće godine kao ključne za rad Tribunala:
DEL PONTE: 2005. godina će imati ključni značaj. Ukoliko neki od najznačajnijih optuženika, kao što su Karadžić, Mladić i Gotovina, ne budu uhapšeni i prebačeni u Hag tokom predstojećih mjeseci moguće je da će biti potrebno izvršiti reviziju rokova planiranih strategijom za okončanje aktivnosti. Takođe, 2005. godina će biti godina u kojoj se obilježava 10 godina od tri ključna događaja: genocida u Srebrenici, potpisivanja Daytonskog sporazuma i podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića. Ukoliko međunarodna zajednica nije mogla spriječiti genocid, onda bar ne bi trebala dozvoliti da ovaj i drugi najteži zločini ostanu nekažnjeni.
