Da li će biti dogovora da se odustane od neposrednih izbora i za jednu godinu produži mandata poslanicima državne zajednice?
Potpredsjednik srpske Vlade Miroljub Labus tvrdi da je to najbolje kompromisno riješenje, da će se tako omogućiti miran nastavak srpsko-crnogorskog suživota sve do referenduma koji će definitivno odrediti budućnost. Iako je suprotan slovu Ustavne povelje, u realnom životu Labusov prijedlog mnoge bi oslobodio briga. Predsjednik crnogorske Vlade Đukanović ne bi morao da prijeti bojkotom izbora i tako gazi vlastiti potpis na Beogradskom sporazumu, srpski premijer Koštunica bi odgađanjem izbora izbjegao blamažu još jednog izbornog fijaska, a i predsjedniku Srbije Borisu Tadiću svakako bi odgovaralo da ne dovodi u pitanje vlastiti oreol pobjednika.
Ponovo, dakle, izranjaju nakaradno postavljeni temelji državne zajednice. Ispada da je Ustavna povelja najbolja onda kada se krše njene odredbe.
Ustvari, sad se jasno vidi: Solanina tvorevina nije napravljena da bi ojačala srpsko-crnogorske državne veze. Evropa je državnu zajednicu Srbija i Crna Gora sačinila prevashodno vođena idejom da se po svaku cijenu spriječi crnogorska samostalnost, makar dok se ne pronađe ili nasluti konačno riješenje za status Kosova. Zato je unutar konfederalnog ugovora, što jeste Ustavna povelja, naprasno umetnut element čistog federalizma, kao što je odredba o neposrednim izborima za savezni parlament i zato se, uostalom, poslanicima predviđa četvorogodišnji mandat, iako je država zvanično programirana na samo tri godine.
Ustvari, državna zajednica je stvorena po uzoru na mađioničarske trikove. Ono što se vidjelo i što je bilo očigledno poslužilo je samo kao maska da se sakrije istina. Međunarodna zabrinutost za bezbijednost na Balkanu bila je ona vidljiva ruka iluzioniste. Pravi razlog održanja državne zajednice nije u bezbijednosti regiona, već u želji da se prikrije nemoć Evrope da sredi stanje u sopstvenom balkanskom dvorištu. Zato je kao zec iz šešira izvučena Ustavna povelja državne zajednice. Problem je, međutim, posljedica koje ti politički trikovi proizvode. Odgađanje crnogorskog referenduma nije donijelo neke impozantne rezultate. Naprotiv. Nakon tri godine za Kosovo i dalje nema riješenja, u Crnoj Gori još uvijek dominantna većina je protiv zajedničke države, a u Srbiji ogromna većina podržava velikodržavni projekat. Treba samo skenirati postojeće stanje. Danas se za održanje zajednice najviše zalažu oni koji su protiv saradnje sa Hagom i koji direktno ili prikriveno štite optužene za ratne zločine. Tačnije, evropski projekat održanja srpsko-crnogorske zajednice danas u Srbiji i Crnoj Gori iskreno podržavaju uglavnom političke snage koje su izvorno protivne vrijednostima evropske civilizacije.
Kada je sve tako izokrenuto, onda ispada sasvim normalno da su za građane Srbije i Crne Gore najbolji oni politički prijedlozi koji su, poput Labusovog, upereni protiv ustavnih temelja državne zajednice. I da sve bude još gore takvi prijedlozi nemaju šansu da budu usvojeni, jer će protiv njih biti i evropske birokrate i domaće autokrate. To je, na žalost, srpsko-crnogorska normalnost. U ovako konstruisanoj državnoj zajednici najlakše se primaju one biljke koje proizvode otrovne plodove.
Potpredsjednik srpske Vlade Miroljub Labus tvrdi da je to najbolje kompromisno riješenje, da će se tako omogućiti miran nastavak srpsko-crnogorskog suživota sve do referenduma koji će definitivno odrediti budućnost. Iako je suprotan slovu Ustavne povelje, u realnom životu Labusov prijedlog mnoge bi oslobodio briga. Predsjednik crnogorske Vlade Đukanović ne bi morao da prijeti bojkotom izbora i tako gazi vlastiti potpis na Beogradskom sporazumu, srpski premijer Koštunica bi odgađanjem izbora izbjegao blamažu još jednog izbornog fijaska, a i predsjedniku Srbije Borisu Tadiću svakako bi odgovaralo da ne dovodi u pitanje vlastiti oreol pobjednika.
Ponovo, dakle, izranjaju nakaradno postavljeni temelji državne zajednice. Ispada da je Ustavna povelja najbolja onda kada se krše njene odredbe.
Ustvari, sad se jasno vidi: Solanina tvorevina nije napravljena da bi ojačala srpsko-crnogorske državne veze. Evropa je državnu zajednicu Srbija i Crna Gora sačinila prevashodno vođena idejom da se po svaku cijenu spriječi crnogorska samostalnost, makar dok se ne pronađe ili nasluti konačno riješenje za status Kosova. Zato je unutar konfederalnog ugovora, što jeste Ustavna povelja, naprasno umetnut element čistog federalizma, kao što je odredba o neposrednim izborima za savezni parlament i zato se, uostalom, poslanicima predviđa četvorogodišnji mandat, iako je država zvanično programirana na samo tri godine.
Ustvari, državna zajednica je stvorena po uzoru na mađioničarske trikove. Ono što se vidjelo i što je bilo očigledno poslužilo je samo kao maska da se sakrije istina. Međunarodna zabrinutost za bezbijednost na Balkanu bila je ona vidljiva ruka iluzioniste. Pravi razlog održanja državne zajednice nije u bezbijednosti regiona, već u želji da se prikrije nemoć Evrope da sredi stanje u sopstvenom balkanskom dvorištu. Zato je kao zec iz šešira izvučena Ustavna povelja državne zajednice. Problem je, međutim, posljedica koje ti politički trikovi proizvode. Odgađanje crnogorskog referenduma nije donijelo neke impozantne rezultate. Naprotiv. Nakon tri godine za Kosovo i dalje nema riješenja, u Crnoj Gori još uvijek dominantna većina je protiv zajedničke države, a u Srbiji ogromna većina podržava velikodržavni projekat. Treba samo skenirati postojeće stanje. Danas se za održanje zajednice najviše zalažu oni koji su protiv saradnje sa Hagom i koji direktno ili prikriveno štite optužene za ratne zločine. Tačnije, evropski projekat održanja srpsko-crnogorske zajednice danas u Srbiji i Crnoj Gori iskreno podržavaju uglavnom političke snage koje su izvorno protivne vrijednostima evropske civilizacije.
Kada je sve tako izokrenuto, onda ispada sasvim normalno da su za građane Srbije i Crne Gore najbolji oni politički prijedlozi koji su, poput Labusovog, upereni protiv ustavnih temelja državne zajednice. I da sve bude još gore takvi prijedlozi nemaju šansu da budu usvojeni, jer će protiv njih biti i evropske birokrate i domaće autokrate. To je, na žalost, srpsko-crnogorska normalnost. U ovako konstruisanoj državnoj zajednici najlakše se primaju one biljke koje proizvode otrovne plodove.
