Predsjedništvo BiH je imenovalo Komisiju za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba, koja bi trebala završiti posao nakon gašenja međunarodne Komisije – poznate pod skraćenicom CRPC. Još uvijek je ostalo neriješenih preko hiljadu zahtjeva, pa će tako njihovi podnosioci konačno biti u prilici da dobiju odluku za svoj „slučaj“.
Nakon sjednice Komisije za izbjegla i raseljena lica, koja je održana u Mostaru, predsjednik komisije Ivica Marinović je izjavio kako će kredit Razvojne banke Vijeća Evrope od 26 miliona konvertibilnih maraka, Bosni i Hercegovini biti odobren narednog mjeseca:
„Kredit će u potpunosti biti utrošen za razrješenje kolektivnog i alternativnog smještaja na prostoru Bosne i Hercegovine.“
Marinović najavio potpisivanje Memoranduma o razumijevanju, gdje su predviđene obaveze Ministarstva za ljudska prava na nivou države, entitetskih ministarstava, zatim Distrikta Brčko i Fonda za povratak:
„Ono što smo potpisali unutar Sporazuma o zajedničkom udruživanju sredstava – predvidjeli obaveze koje svi koji su uključeni u ovaj proces moraju preuzeti, također smo potvrdili i ovim Memorandumom o razumijevanju. Tako da se ni na koji način ne može dovesti u pitanje, po bilo kojem osnovu, realiziranje ovih projekata. Dakle, ovi projekti će biti realizirani.“
Ministar za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske, Jasmin Samardžić, ovih je dana podsjetio kako će od 1. novembra do 1. decembra biti obavljena ponovna registracija izbjeglih i raseljenih lica na teritoriji Republike Srpske:
„Neka naša očekivanja su da neće biti više od trideset hiljada porodica koje će se javiti na reregistraciju. Naime, po našim sadašnjim saznanjima, ostali neće imati pravo. Kompletan obrazac za reregistraciju popunjava nosilac domaćinstva za cijelu porodicu. Imaćemo uredovne dane u svim opštinama Republike Srpske.“
Nakon održavanja seminara „Budžet Ustavnog suda – odlučujući faktor njegove nezavisnosti“, generalni sekretar ovog suda, Dušan Kalember, izjavio je kako nezavisnost budžeta ustavnih sudova ne znači da oni budu izvan sistema. Oni trebaju u finansijskom smislu imati nezavisnost i samostalnost od izvršne i zakonodavne vlasti:
„Ali se radi o tome da imaju nezavisnost u tom smislu da idu direktno pred parlament, pred skupštinu, da prave svoj prijedlog budžeta i ono što se odobri da samostalno troše.“
Kalember je upozorio kako će se Ustavni sud BiH krajem godine suočiti s velikim problemom, jer Komisija za ljudska prava, kao pravni slijednik Doma za ljudska prava, završava svoj rad. Ustavnom sudu će biti tako prebačen veliki broj neriješenih predmeta:
„Ocjenjuje se da će tih neriješenih predmeta ostati šest hiljada. To će sve ići Ustavnom sudu i možemo doći u veoma kritičnu situaciju, ukoliko se ne iznađu sredstva da se plati pravni i drugi stručni kadar da rješava te zaostale slučajeve Doma za ljudska prava.“
Građani koji žele učestvovati u procesu privatizacije u Federaciji BiH, odnosno kupovati stanove na kojima postoji stanarsko pravo ili dionice ili imovinu preduzeća, potraživanjima ili popularno nazvanim „certifikatima“, na osnovu stare devizne štednje, trebaju potpisati neopozivu izjavu da u te svrhe žele koristiti ova potraživanja. Izjava se potpisuje u Federalnom ministarstvu finansija, a rok za davanje ove izjave ističe 22. novembra ove godine, saopštila je Agencija za privatizaciju Federacije BiH. Taj rok sadržan je u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja građana u postupku privatizacije, koji je stupio na snagu 22. avgusta ove godine. Njime je građanima dat rok od tri mjeseca da se izjasne hoće li potraživanja po osnovu stare devizne štednje koristiti za kupovinu stanova na kojima postoji stanarsko pravo ili kupovinu dionica preduzeća, imovine preduzeća ili druge imovine koja se bude prodavala u procesu privatizacije.
* * * * *
O odnosu države Bosne i Hercegovine prema njenim građanima koji se nalaze širom svijeta, a takvih je prema procjenama još uvijek više od milion, razgovaramo sa Rusmirom Tihić-Kadrić, pomoćnicom ministra za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara BiH:
RSE: Da krenemo od osnovnog pitanja, od Vaše baze podataka. Naime, postoje li precizni podaci o građanima Bosne i Hercegovine u svijetu?
TIHIĆ-KADRIĆ: Da, imamo te podatke. Ministarstvo naime ima zvanične podatke dobivene od nadležnih organa zemalja domaćina. Tako da te podatke imamo i prema njima izvan Bosne i Hercegovine živi preko milion naših građana. Iz nekih država imamo čak podatke prema starosnoj, kvalifikacionoj, obrazovnoj i drugim strukturama, dakle veoma detaljne podatke. Ali sigurno da se ta baza podataka može dalje upotpunjavati, na čemu mi stalno i radimo. Recimo radimo na bazi podataka o broju djece u iseljeništvu, o broju mladih koji studiraju na stranim univerzitetima, o broju viskokvalifikovanih, visokoobrazovanih ljudi u dijaspori i tako dalje. Raspolažemo dakle preciznim zvaničnim podacima o našim građanima u inozemstvu.
RSE: Kakav je odnos države prema dijaspori, odnosno kakva je saradnja Vašeg ministarstva s ljudima izvan Bosne i Hercegovine?
TIHIĆ-KADRIĆ: Moje je mišljenje da je saradnja ovog Ministarstva, koje je inače nadležno za pitanja iseljeništva, i građana BiH u dijaspori dobra. Imamo dobru saradnju uopšte sa dijasporom, kao i sa Svjetskim savezom dijaspore BiH koji je krovna organizacija dijaspore. Mogu reći da je ta saradnja od početka bila dobra. Ministarstvo za ljudska prava se uključilo u pripreme oko osnivanja Svjetskog saveza. Također smo bili pokrovitelj i sponzor Drugog kongresa dijaspore BiH, koji je održan ovdje u Sarajevu u junu ove godine. Aktivno smo se uključili u sve te pripreme. Također smo ministar Kebo i ja učestvovali u radu i na sjednicama Glavnog odbora Svjetskog saveza. Tako da mislim da je ta saradnja zadovoljavajuća. Ali naravno da se uvijek može raditi na poboljšanju te saradnje i sigurno da do sada nisu ostvareni svi oblici saradnje države i dijaspore.
RSE: Kako ocjenjujete rad Svjetskog saveza?
TIHIĆ-KADRIĆ: Svjetski savez je osnovan prije dvije godine i mislim da nije bilo realno očekivati da se uradi više od onoga što je urađeno, jer je to dakle relativno mlada organizacija. U tom periodu od dvije godine, koliko postoje, radili su uglavnom na poboljšanju svoje organizacije. Ono na čemu su najviše radili je ustvari uključivanje novih članica, odnosno novih udruženja u rad Svjetskog saveza i tu su postigli značajne rezultate. Međutim, mislim da tek sad u ovom periodu poslije Drugog kongresa Svjetski savez može i treba da dokaže da li je zaista organizacija koja je u stanju da zastupa interese tako brojne populacije od preko milion ljudi koji žive u dijaspori i da li je zaista jedan pravi partner države Bosne i Hercegovine po tom pitanju. Jer, do sada je dijaspora isticala samo zahtjeve, ali ne istovremeno i zadatke koje bi sama trebala preuzeti. Znači, Svjetski savez je postavio zahtjeve, insistira na rješavanju određenih pitanja, ali sama realizacija je u nadležnosti bosanskohercegovačkih institucija, kako državnih, tako entitetskih, s tim da mislim da bi Svjetski savez trebao da ima, što je sad ovim kongresom na kraju krajeva i utvrđeno, i svoje konkretne zadatke, dakle ono što će Svjetski savez realizirati, naravno u saradnji sa institucijama u Bosni i Hercegovini, ali prvenstveno u saradnji sa drugim organizacijama dijaspore. Tako da će se određene aktivnosti dijaspore odvijati preko Svjetskog saveza. Evo recimo konkretno ti ekonomski odnosi s Bosnom i Hercegovinom, ulaganje, gdje bi sve ustvari išlo preko Svjetskog saveza. Jedan od zaključaka na ovom kongresu je bilo i osnivanje biznis kluba. Tako da bi se sve te aktivnosti članica odvijale preko Svjetskog saveza.
RSE: Neki naši ljudi vani imaju osjećaj da su zapostavljeni pa tvrde ovako:
„Mi smo prihvaćeni kao nužno zlo. Vrlo je interesantno da u susjedstvu ima fantastičnih primjera rada sa dijasporom, ali niko to neće ni da pogleda, ni da pročita i da pokuša na taj način da djeluje prema našoj dijaspori. Jer, naši su ljudi čudo, nevjerovatno je kako se brzo prilagođavaju.“
Šta mislite o tezi „dijaspora - nužno zlo za Bosnu i Hercegovinu“?
TIHIĆ-KADRIĆ: Ne mislim da je tako. Mislim da je ova država itekako svjesna i značaja i moguće uloge iseljeništva. Iseljeništvo to možda procjenjuje na jedan drugi način, kažu da su zaboravljeni od države i tako dalje. Ali ja mislim da to nije slučaj. Upravo sam govorila o saradnji koja postoji. Sigurno se iseljeništvu nije posvetila dovoljna pažnja, adekvatna njihovoj brojnosti i s obzirom na to koji značaj zaslužuju, međutim u ovoj našoj državi su bili prioritetni neki drugi zadaci. Svi znamo da je Bosna izašla iz rata porušena, opustošena, s uništenom privredom, tako da je država imala druge prioritete, pažnja se posvećivala nekim ugroženijim kategorijama. Ali saradnja sa iseljeništvom je uvijek postojala, a zadnjih godina se zasigurno i unaprijedila, iseljeništvu se posvećuje veća pažnja, međutim ja smatram da to i dalje nije dovoljno, da je potrebno i moguće učiniti još više. Dijaspora zahtjeva osnivanje posebnog ministarstva za dijasporu. Mislim da je i taj zahtjev opravdan, s obzirom na brojnost dijaspore. Preko trećine stanovništva Bosne i Hercegovine živi izvan BiH, tako da mislim da je taj zahtjev zaista opravdan, ali da nije uslovljen samo svojom opravdanošću, nego je potrebno i ispunjenje drugih uslova, i političke saglasnosti u Bosni i Hercegovini i finansijskih mogućnosti. Ali sigurno će u narednom periodu doći do osnivanja jednog takvog ministarstva.
RSE: Ključni ili zahtjev koji se najčešće ponavlja je dvojno državljanstvo.
TIHIĆ-KADRIĆ: To je pitanje koje se rješava. Do sada su išle tri izmjene Zakona o državljanstvu koje su predlagale legalizaciju dvojnog državljanstva, znači ukidanje odredbe kojom se sticanje drugog državljanstva uslovljava odricanjem od bosanskohercegovačkog ili potpisivanjem sporazuma o dvojnom državljanstvu s tim državama. Znamo da većina država nije zainteresirana i ne poznaje institut dvojnog državljanstva. Rok za zaključivanje tih sporazuma je produžen do 2013. godine. Znači, do tog perioda niti jedan naš građanin neće zbog zakonodavstva ove države izgubiti bosanskohercegovačko državljanstvo. Sigurna sam da će u tom periodu doći do promjene zakona i da će se dvojno državljanstvo legalizirati, jer je i u interesu ove države da zadrži svoje građane. Do sada, kroz sve ove godine, niti jedan građanin Bosne i Hercegovine, prema službenim evidencijama kojima raspolaže Ministarstvo civilnih poslova, koje inače radi na tim poslovima, nije izgubio ili se nije odrekao državljanstva zbog zakona ove države, dakle zbog zakona Bosne i Hercegovine. Ukoliko je došlo do odricanja od bosanskohercegovačkog državljanstva, to je urađeno isključivo zbog zakonodavstva država čije državljanstvo naši građani primaju. Najveći broj osoba koje su se odrekle bosanskohercegovačkog državljanstva je iz Austrije, jer je to država koja zaista striktno zahtjeva, već kod podnošenja zahtjeva za sticanje njihovog državljanstva, dokaz o odricanju bosanskohercegovačkog državljanstva. Znači, do sada niko nije izgubio državljanstvo BiH zbog zakona Bosne i Hercegovine i sigurno je da će se ovo pitanje riješiti do 2013. godine. Ali mislim da to nije gorući problem, s tim da sigurno i dalje treba potencirati njegovo rješavanje i na tome se stalno i radi. Kažem, bile su tri izmjene Zakona o državljanstvu, ali na žalost to nije prošlo. Zadnje obrazloženje je bilo da to nije usklađeno s Ustavom BiH, što je stvarno i tačno, pa je uložen amandman izmjene Ustava BiH samo u tom dijelu koji se odnosi na legalizaciju dvojnog državljanstva.
RSE: Veliki broj djece zaboravlja maternji jezik, običaje i kulturu Bosne i Hercegovine, to jest svoje domovine. To što stručnjaci nazivaju gubljenjem identiteta, roditelji osjećaju ovako:
„Primjećuje se na jeziku, na kulturi… Djeca se stide da priznaju odakle dolaze. Roditelji su previše okupirani svakodnevnim problemima, učenjem jezika, traženjem posla, djeca provode veći dio dana u školi, druže se sa djecom iz zemlje u kojoj se nalaze i žele da liče na njih. I to dovodi do velikog problema gubljenja identiteta, nepoznavanja sopstvenog jezika, sopstvene kulture. Ako je njih sramota reći nekom odakle dolaze, sve nam je rečeno.“
Kako ostvariti zadatak – dopunske škole na maternjem jeziku u inozemstvu?
TIHIĆ-KADRIĆ: To j također jedan od zahtjeva dijaspore i po mom mišljenju to jeste zaista goruće pitanje koje treba što je moguće prije riješiti. Značajan broj djece u iseljeništvu se, ne samo integrirao, nego već i asimilirao. Značajan broj djece u iseljeništvu ne zna dobro bosanski jezik, dakle svoj maternji jezik. Značajno je opao broj djece koja idu u dopunske škole na maternjem jeziku, iako to većina država u kojima žive upravo podstiče i finansira, ali do sada to pitanje nije riješeno na adekvatan način. Niti sa jednom zemljom nije potpisan sporazum o dopunskom obrazovanju, iako je većina zemalja iskazala takav interes. Ono što je do sada urađeno po tom pitanju jeste da je prošle godine donesen Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, što je zakon na državnom nivou. To pitanje i nije prije bilo moguće rješavati, jer je obrazovanje bilo isključivo u nadležnosti entiteta. I sada je to pitanje u nadležnosti entiteta, ali je značajnim dijelom preneseno i u nadležnost Ministarstva civilnih poslova, znači u nadležnost države. Otkad je to pitanje djelomično preneseno u nadležnost države, donesen je taj okvirni zakon kojim su uređeni principi dopunskog obrazovanja i utvrđena je obaveza zaključivanja tih bilateralnih sporazuma sa svim zainteresovanim državama. Čak je utvrđen i način finansiranja tih škola. Ukoliko se ne budu fiansirale iz budžeta država prijema, onda će se finansirati iz budžeta države Bosne i Hercegovine. Ono što je potrebno uraditi nakon donošenja tog zakona, to je izrada jedinstvenog programa dopunskog obrazovanja za djecu u iseljeništvu. Mi znamo da Bosna i Hercegovina unatrag godinu dana nije imala jedinstven program, nego se učilo po programima čak i susjednih država. Tako da se ustvari tek sada stiču uslovi za rješavanje tih pitanja. Ali ipak se krenulo i donekle došlo u rješavanju tih pitanja, međutim to je naravno proces za koji je potrebno opet barem nekoliko godina.
RSE: A šta je sa priznavanjem diploma stečenih vani?
TIHIĆ-KADRIĆ: Priznavanje diploma je također pitanje koje se rješava u sklopu reforme visokog obrazovanja. Mi znamo da je Bosna i Hercegovina prošle godine potpisala Bolonjsku deklaraciju. Nakon provođenja te reforme visokog obrazovanja, priznavanje diploma neće ni biti potrebno, jer će biti jedinstvene diplome koje će važiti na cijelom području Evrope. Do tada će se osnovati jedna institucija, jedan centar za priznavanje diploma na državnom nivou, jer do sada je to priznavanje diploma išlo od fakulteta do fakulteta. Procedure u Bosni i Hercegovini se vrše po Zakonu iz 1988. godine, koji isto tako još uvijek važi i u susjednim državama, tako da ni one nisu puno otišle ispred BiH po tom pitanju. Međutim, u Bosni i Hercegovini bi došlo do osnivanja te jedne državne institucije preko koje bi išlo priznavanje diploma, što bi onda išlo znatno brže, cijena bi bila ujednačena, kao i postupak. Tu je potrebno pomenuti da su inače sve diplome stečene u inostranstvu priznate u Bosni i Hercegovini pod uslovom da postoji ekvivalentan fakultet u BiH. U slučaju nepostojanja ekvivalentnog fakulteta, osniva se jedna posebna komisija koja provodi taj postupak priznanja.
RSE: Šta možete reći o nekim drugim zahtjevima dijaspore?
TIHIĆ-KADRIĆ: Jedan od zahtjeva je uvođenje, odnosno ponovno emitiranje državnog satelitskog programa i taj zahtjev je i realiziran. Zatim, bilo je i drugih zahtjeva za čiju je realizaciju potrebno jedno duže vrijeme. Jedan od tih zahtjeva je konačna realizacija Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Znamo da se u ovoj državi već dugo radi na realizaciji Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, da je u tu realizaciju uključen niz institucija, počevši od državnog nivoa, entitetskog, kantonalnog do opštinskog, kao i niz međunarodnih organizacija, i tu su i ostvareni značajni rezultati. Provedba imovinskih propisa je ostvarena 99,2 procenta, znači može se reći da se povrat imovine i stanarskih prava skoro u potpunosti realizirao. Prema zvaničnim podacima se zna da se u Bosnu i Hercegovinu vratilo preko milion naših ljudi. Naravno, taj proces još uvijek nije završen. To je, znači, također proces koji traje i sigurno će trajati još narednih barem dvije godine.
* * * * *
Na pitanja naših slušalaca odgovara Branka Inić, šef Pravne službe Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini:
PITANJE: Slušalac iz Kanade piše kako nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana u Doboju, u kojem je živio prije rata. Na zahtjev koji je podnio naknadno, dobio je negativnu odluku, odnosno zahtjev je odbijen. Uložio je žalbu u predviđenom roku, na koju za sada nema nikakvog odgovora. Slušalac se poziva na naknadni rok koji je dat za povrat uništenih i oštećenih stanova.
ODGOVOR: Slušalac nije podnio zahtjev u prekluzivnom roku za vraćanje u posjed stana u Doboju. Koliko su utvrđeni prekluzivni rokovi ustavni, ovom prilikom ne bih željela isticati nikakve činjenice u odnosu na takvo stanje, s obzirom da ni jedan građanin Bosne i Hercegovine koji je tražio povrat svoje imovine, nije apelaciju Ustavnom sudu radi utvrđivanja ustavnosti tih rokova, kao i imajući u vidu da je Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH predvidio povratak svih na svoje, onda se zaista i ovi rokovi sukobljavaju sa cjelokupnom situacijom koja se odnosi na povrat stanova i imovine. Slušatelj je zahtjev za povrat stana podnio u roku koji je visoki predstavnik dodatno utvrdio i koji se odnosi samo na devastirane stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Iz tih razloga je doneseno odbijajuće rješenje, na koje je blagovremeno izjavljena žalba, ali koju žalbu drugostepeni organ nije razmatrao u rokovima koji su utvrđeni Zakonom o upravnom postupku, to jest trideset dana. Imajući u vidu da izjavljena žalba podrazumijeva zaštitu prava svakog žalitelja, višemjesečno nerazmatranje iste, u ovakvom postupku i u slučaju podnositelja prijave odnosno slušaoca, nosi dimenziju povrede Člana VI Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a samim tim i člana XIII, jer slušatelj nije u mogućnosti pokrenuti bilo kakav drugi postupak i koristiti pravo na djelotvorni pravni lijek. Stoga bih sugerisala da slušatelj podnese urgenciju Ministarstvu za raseljena lica i izbjeglice i da ukaže na ove rokove koji su utvrđeni Zakonom o upravnom postupku, iz razloga da mu se žalba razmotri i da se donese rješenje, kako bi nastavio koristiti djelotvorne pravne lijekove.
PITANJE: Drugo pitanje se odnosi na mogućnost vraćanja pokretnih stvari iz stana koje koristi osoba koja se u taj stan uselila još 1992. godine, te naknadu štete koja je učinjena u kući čiji je vlasnik, navodeći da se ne radi o ratnoj šteti nego o krađi učinjenoj nakon što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum.
ODGOVOR: U ovom pitanju imamo dva potpitanja. Prvo potpitanje se tiče povrata pokretnih stvari iz stana koje koristi osoba koja se u taj stan uselila još 1992. godine. Prema Zakonu o parničnom postupku, slušatelj ima pravo pokrenuti sudski postupak radi naknade štete i precizirati u tužbenom zahtjevu koju visinu štete ustvari traži, na šta se odnosi visina štete i samim tim se određuje vrijednost spora. U sudskom postupku, slušatelj koji se pojavljuje kao tužitelj će dokazati da je posjedovao stvari koje su se nalazile u stanu, kao i da je osoba koja koristi stan od 1992. godine do dana podnošenja tužbe i dalje u posjedu stana. Što se tiče njegovog drugog potpitanja, istakla bih sljedeće. Kuća kao nekretnina je vraćena, a po podnesenom zahtjevu slušatelja, rješenje je uspostavljeno, pri čemu je utvrđeno da je ista devastirana i iz tih razloga slušatelj je kao vlasnik imao pravo zatražiti donaciju radi osposobljavanja kuće u smislu korištenja, prema standardima Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Zahtjev za sanaciju nekretnina je mogao podnijeti nadležnoj općini, odnosno kantonalnom ministarstvu za rad i socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica, kao i federalnom ministarstvu, a imamo informaciju da se u posljednje vrijeme zahtjevi mogu podnositi i Ministarstvu za ljudska prava BiH. Stoga i preporučujemo slušatelju da na navedene adrese podnese zahtjeve, u kojima će istaći stepen devastiranosti kuće i dostaviti sve dokaze koji potvrđuju da je to njegovo vlasništvo.
Nakon sjednice Komisije za izbjegla i raseljena lica, koja je održana u Mostaru, predsjednik komisije Ivica Marinović je izjavio kako će kredit Razvojne banke Vijeća Evrope od 26 miliona konvertibilnih maraka, Bosni i Hercegovini biti odobren narednog mjeseca:
„Kredit će u potpunosti biti utrošen za razrješenje kolektivnog i alternativnog smještaja na prostoru Bosne i Hercegovine.“
Marinović najavio potpisivanje Memoranduma o razumijevanju, gdje su predviđene obaveze Ministarstva za ljudska prava na nivou države, entitetskih ministarstava, zatim Distrikta Brčko i Fonda za povratak:
„Ono što smo potpisali unutar Sporazuma o zajedničkom udruživanju sredstava – predvidjeli obaveze koje svi koji su uključeni u ovaj proces moraju preuzeti, također smo potvrdili i ovim Memorandumom o razumijevanju. Tako da se ni na koji način ne može dovesti u pitanje, po bilo kojem osnovu, realiziranje ovih projekata. Dakle, ovi projekti će biti realizirani.“
Ministar za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske, Jasmin Samardžić, ovih je dana podsjetio kako će od 1. novembra do 1. decembra biti obavljena ponovna registracija izbjeglih i raseljenih lica na teritoriji Republike Srpske:
„Neka naša očekivanja su da neće biti više od trideset hiljada porodica koje će se javiti na reregistraciju. Naime, po našim sadašnjim saznanjima, ostali neće imati pravo. Kompletan obrazac za reregistraciju popunjava nosilac domaćinstva za cijelu porodicu. Imaćemo uredovne dane u svim opštinama Republike Srpske.“
Nakon održavanja seminara „Budžet Ustavnog suda – odlučujući faktor njegove nezavisnosti“, generalni sekretar ovog suda, Dušan Kalember, izjavio je kako nezavisnost budžeta ustavnih sudova ne znači da oni budu izvan sistema. Oni trebaju u finansijskom smislu imati nezavisnost i samostalnost od izvršne i zakonodavne vlasti:
„Ali se radi o tome da imaju nezavisnost u tom smislu da idu direktno pred parlament, pred skupštinu, da prave svoj prijedlog budžeta i ono što se odobri da samostalno troše.“
Kalember je upozorio kako će se Ustavni sud BiH krajem godine suočiti s velikim problemom, jer Komisija za ljudska prava, kao pravni slijednik Doma za ljudska prava, završava svoj rad. Ustavnom sudu će biti tako prebačen veliki broj neriješenih predmeta:
„Ocjenjuje se da će tih neriješenih predmeta ostati šest hiljada. To će sve ići Ustavnom sudu i možemo doći u veoma kritičnu situaciju, ukoliko se ne iznađu sredstva da se plati pravni i drugi stručni kadar da rješava te zaostale slučajeve Doma za ljudska prava.“
Građani koji žele učestvovati u procesu privatizacije u Federaciji BiH, odnosno kupovati stanove na kojima postoji stanarsko pravo ili dionice ili imovinu preduzeća, potraživanjima ili popularno nazvanim „certifikatima“, na osnovu stare devizne štednje, trebaju potpisati neopozivu izjavu da u te svrhe žele koristiti ova potraživanja. Izjava se potpisuje u Federalnom ministarstvu finansija, a rok za davanje ove izjave ističe 22. novembra ove godine, saopštila je Agencija za privatizaciju Federacije BiH. Taj rok sadržan je u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja građana u postupku privatizacije, koji je stupio na snagu 22. avgusta ove godine. Njime je građanima dat rok od tri mjeseca da se izjasne hoće li potraživanja po osnovu stare devizne štednje koristiti za kupovinu stanova na kojima postoji stanarsko pravo ili kupovinu dionica preduzeća, imovine preduzeća ili druge imovine koja se bude prodavala u procesu privatizacije.
* * * * *
O odnosu države Bosne i Hercegovine prema njenim građanima koji se nalaze širom svijeta, a takvih je prema procjenama još uvijek više od milion, razgovaramo sa Rusmirom Tihić-Kadrić, pomoćnicom ministra za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara BiH:
RSE: Da krenemo od osnovnog pitanja, od Vaše baze podataka. Naime, postoje li precizni podaci o građanima Bosne i Hercegovine u svijetu?
TIHIĆ-KADRIĆ: Da, imamo te podatke. Ministarstvo naime ima zvanične podatke dobivene od nadležnih organa zemalja domaćina. Tako da te podatke imamo i prema njima izvan Bosne i Hercegovine živi preko milion naših građana. Iz nekih država imamo čak podatke prema starosnoj, kvalifikacionoj, obrazovnoj i drugim strukturama, dakle veoma detaljne podatke. Ali sigurno da se ta baza podataka može dalje upotpunjavati, na čemu mi stalno i radimo. Recimo radimo na bazi podataka o broju djece u iseljeništvu, o broju mladih koji studiraju na stranim univerzitetima, o broju viskokvalifikovanih, visokoobrazovanih ljudi u dijaspori i tako dalje. Raspolažemo dakle preciznim zvaničnim podacima o našim građanima u inozemstvu.
RSE: Kakav je odnos države prema dijaspori, odnosno kakva je saradnja Vašeg ministarstva s ljudima izvan Bosne i Hercegovine?
TIHIĆ-KADRIĆ: Moje je mišljenje da je saradnja ovog Ministarstva, koje je inače nadležno za pitanja iseljeništva, i građana BiH u dijaspori dobra. Imamo dobru saradnju uopšte sa dijasporom, kao i sa Svjetskim savezom dijaspore BiH koji je krovna organizacija dijaspore. Mogu reći da je ta saradnja od početka bila dobra. Ministarstvo za ljudska prava se uključilo u pripreme oko osnivanja Svjetskog saveza. Također smo bili pokrovitelj i sponzor Drugog kongresa dijaspore BiH, koji je održan ovdje u Sarajevu u junu ove godine. Aktivno smo se uključili u sve te pripreme. Također smo ministar Kebo i ja učestvovali u radu i na sjednicama Glavnog odbora Svjetskog saveza. Tako da mislim da je ta saradnja zadovoljavajuća. Ali naravno da se uvijek može raditi na poboljšanju te saradnje i sigurno da do sada nisu ostvareni svi oblici saradnje države i dijaspore.
RSE: Kako ocjenjujete rad Svjetskog saveza?
TIHIĆ-KADRIĆ: Svjetski savez je osnovan prije dvije godine i mislim da nije bilo realno očekivati da se uradi više od onoga što je urađeno, jer je to dakle relativno mlada organizacija. U tom periodu od dvije godine, koliko postoje, radili su uglavnom na poboljšanju svoje organizacije. Ono na čemu su najviše radili je ustvari uključivanje novih članica, odnosno novih udruženja u rad Svjetskog saveza i tu su postigli značajne rezultate. Međutim, mislim da tek sad u ovom periodu poslije Drugog kongresa Svjetski savez može i treba da dokaže da li je zaista organizacija koja je u stanju da zastupa interese tako brojne populacije od preko milion ljudi koji žive u dijaspori i da li je zaista jedan pravi partner države Bosne i Hercegovine po tom pitanju. Jer, do sada je dijaspora isticala samo zahtjeve, ali ne istovremeno i zadatke koje bi sama trebala preuzeti. Znači, Svjetski savez je postavio zahtjeve, insistira na rješavanju određenih pitanja, ali sama realizacija je u nadležnosti bosanskohercegovačkih institucija, kako državnih, tako entitetskih, s tim da mislim da bi Svjetski savez trebao da ima, što je sad ovim kongresom na kraju krajeva i utvrđeno, i svoje konkretne zadatke, dakle ono što će Svjetski savez realizirati, naravno u saradnji sa institucijama u Bosni i Hercegovini, ali prvenstveno u saradnji sa drugim organizacijama dijaspore. Tako da će se određene aktivnosti dijaspore odvijati preko Svjetskog saveza. Evo recimo konkretno ti ekonomski odnosi s Bosnom i Hercegovinom, ulaganje, gdje bi sve ustvari išlo preko Svjetskog saveza. Jedan od zaključaka na ovom kongresu je bilo i osnivanje biznis kluba. Tako da bi se sve te aktivnosti članica odvijale preko Svjetskog saveza.
RSE: Neki naši ljudi vani imaju osjećaj da su zapostavljeni pa tvrde ovako:
„Mi smo prihvaćeni kao nužno zlo. Vrlo je interesantno da u susjedstvu ima fantastičnih primjera rada sa dijasporom, ali niko to neće ni da pogleda, ni da pročita i da pokuša na taj način da djeluje prema našoj dijaspori. Jer, naši su ljudi čudo, nevjerovatno je kako se brzo prilagođavaju.“
Šta mislite o tezi „dijaspora - nužno zlo za Bosnu i Hercegovinu“?
TIHIĆ-KADRIĆ: Ne mislim da je tako. Mislim da je ova država itekako svjesna i značaja i moguće uloge iseljeništva. Iseljeništvo to možda procjenjuje na jedan drugi način, kažu da su zaboravljeni od države i tako dalje. Ali ja mislim da to nije slučaj. Upravo sam govorila o saradnji koja postoji. Sigurno se iseljeništvu nije posvetila dovoljna pažnja, adekvatna njihovoj brojnosti i s obzirom na to koji značaj zaslužuju, međutim u ovoj našoj državi su bili prioritetni neki drugi zadaci. Svi znamo da je Bosna izašla iz rata porušena, opustošena, s uništenom privredom, tako da je država imala druge prioritete, pažnja se posvećivala nekim ugroženijim kategorijama. Ali saradnja sa iseljeništvom je uvijek postojala, a zadnjih godina se zasigurno i unaprijedila, iseljeništvu se posvećuje veća pažnja, međutim ja smatram da to i dalje nije dovoljno, da je potrebno i moguće učiniti još više. Dijaspora zahtjeva osnivanje posebnog ministarstva za dijasporu. Mislim da je i taj zahtjev opravdan, s obzirom na brojnost dijaspore. Preko trećine stanovništva Bosne i Hercegovine živi izvan BiH, tako da mislim da je taj zahtjev zaista opravdan, ali da nije uslovljen samo svojom opravdanošću, nego je potrebno i ispunjenje drugih uslova, i političke saglasnosti u Bosni i Hercegovini i finansijskih mogućnosti. Ali sigurno će u narednom periodu doći do osnivanja jednog takvog ministarstva.
RSE: Ključni ili zahtjev koji se najčešće ponavlja je dvojno državljanstvo.
TIHIĆ-KADRIĆ: To je pitanje koje se rješava. Do sada su išle tri izmjene Zakona o državljanstvu koje su predlagale legalizaciju dvojnog državljanstva, znači ukidanje odredbe kojom se sticanje drugog državljanstva uslovljava odricanjem od bosanskohercegovačkog ili potpisivanjem sporazuma o dvojnom državljanstvu s tim državama. Znamo da većina država nije zainteresirana i ne poznaje institut dvojnog državljanstva. Rok za zaključivanje tih sporazuma je produžen do 2013. godine. Znači, do tog perioda niti jedan naš građanin neće zbog zakonodavstva ove države izgubiti bosanskohercegovačko državljanstvo. Sigurna sam da će u tom periodu doći do promjene zakona i da će se dvojno državljanstvo legalizirati, jer je i u interesu ove države da zadrži svoje građane. Do sada, kroz sve ove godine, niti jedan građanin Bosne i Hercegovine, prema službenim evidencijama kojima raspolaže Ministarstvo civilnih poslova, koje inače radi na tim poslovima, nije izgubio ili se nije odrekao državljanstva zbog zakona ove države, dakle zbog zakona Bosne i Hercegovine. Ukoliko je došlo do odricanja od bosanskohercegovačkog državljanstva, to je urađeno isključivo zbog zakonodavstva država čije državljanstvo naši građani primaju. Najveći broj osoba koje su se odrekle bosanskohercegovačkog državljanstva je iz Austrije, jer je to država koja zaista striktno zahtjeva, već kod podnošenja zahtjeva za sticanje njihovog državljanstva, dokaz o odricanju bosanskohercegovačkog državljanstva. Znači, do sada niko nije izgubio državljanstvo BiH zbog zakona Bosne i Hercegovine i sigurno je da će se ovo pitanje riješiti do 2013. godine. Ali mislim da to nije gorući problem, s tim da sigurno i dalje treba potencirati njegovo rješavanje i na tome se stalno i radi. Kažem, bile su tri izmjene Zakona o državljanstvu, ali na žalost to nije prošlo. Zadnje obrazloženje je bilo da to nije usklađeno s Ustavom BiH, što je stvarno i tačno, pa je uložen amandman izmjene Ustava BiH samo u tom dijelu koji se odnosi na legalizaciju dvojnog državljanstva.
RSE: Veliki broj djece zaboravlja maternji jezik, običaje i kulturu Bosne i Hercegovine, to jest svoje domovine. To što stručnjaci nazivaju gubljenjem identiteta, roditelji osjećaju ovako:
„Primjećuje se na jeziku, na kulturi… Djeca se stide da priznaju odakle dolaze. Roditelji su previše okupirani svakodnevnim problemima, učenjem jezika, traženjem posla, djeca provode veći dio dana u školi, druže se sa djecom iz zemlje u kojoj se nalaze i žele da liče na njih. I to dovodi do velikog problema gubljenja identiteta, nepoznavanja sopstvenog jezika, sopstvene kulture. Ako je njih sramota reći nekom odakle dolaze, sve nam je rečeno.“
Kako ostvariti zadatak – dopunske škole na maternjem jeziku u inozemstvu?
TIHIĆ-KADRIĆ: To j također jedan od zahtjeva dijaspore i po mom mišljenju to jeste zaista goruće pitanje koje treba što je moguće prije riješiti. Značajan broj djece u iseljeništvu se, ne samo integrirao, nego već i asimilirao. Značajan broj djece u iseljeništvu ne zna dobro bosanski jezik, dakle svoj maternji jezik. Značajno je opao broj djece koja idu u dopunske škole na maternjem jeziku, iako to većina država u kojima žive upravo podstiče i finansira, ali do sada to pitanje nije riješeno na adekvatan način. Niti sa jednom zemljom nije potpisan sporazum o dopunskom obrazovanju, iako je većina zemalja iskazala takav interes. Ono što je do sada urađeno po tom pitanju jeste da je prošle godine donesen Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, što je zakon na državnom nivou. To pitanje i nije prije bilo moguće rješavati, jer je obrazovanje bilo isključivo u nadležnosti entiteta. I sada je to pitanje u nadležnosti entiteta, ali je značajnim dijelom preneseno i u nadležnost Ministarstva civilnih poslova, znači u nadležnost države. Otkad je to pitanje djelomično preneseno u nadležnost države, donesen je taj okvirni zakon kojim su uređeni principi dopunskog obrazovanja i utvrđena je obaveza zaključivanja tih bilateralnih sporazuma sa svim zainteresovanim državama. Čak je utvrđen i način finansiranja tih škola. Ukoliko se ne budu fiansirale iz budžeta država prijema, onda će se finansirati iz budžeta države Bosne i Hercegovine. Ono što je potrebno uraditi nakon donošenja tog zakona, to je izrada jedinstvenog programa dopunskog obrazovanja za djecu u iseljeništvu. Mi znamo da Bosna i Hercegovina unatrag godinu dana nije imala jedinstven program, nego se učilo po programima čak i susjednih država. Tako da se ustvari tek sada stiču uslovi za rješavanje tih pitanja. Ali ipak se krenulo i donekle došlo u rješavanju tih pitanja, međutim to je naravno proces za koji je potrebno opet barem nekoliko godina.
RSE: A šta je sa priznavanjem diploma stečenih vani?
TIHIĆ-KADRIĆ: Priznavanje diploma je također pitanje koje se rješava u sklopu reforme visokog obrazovanja. Mi znamo da je Bosna i Hercegovina prošle godine potpisala Bolonjsku deklaraciju. Nakon provođenja te reforme visokog obrazovanja, priznavanje diploma neće ni biti potrebno, jer će biti jedinstvene diplome koje će važiti na cijelom području Evrope. Do tada će se osnovati jedna institucija, jedan centar za priznavanje diploma na državnom nivou, jer do sada je to priznavanje diploma išlo od fakulteta do fakulteta. Procedure u Bosni i Hercegovini se vrše po Zakonu iz 1988. godine, koji isto tako još uvijek važi i u susjednim državama, tako da ni one nisu puno otišle ispred BiH po tom pitanju. Međutim, u Bosni i Hercegovini bi došlo do osnivanja te jedne državne institucije preko koje bi išlo priznavanje diploma, što bi onda išlo znatno brže, cijena bi bila ujednačena, kao i postupak. Tu je potrebno pomenuti da su inače sve diplome stečene u inostranstvu priznate u Bosni i Hercegovini pod uslovom da postoji ekvivalentan fakultet u BiH. U slučaju nepostojanja ekvivalentnog fakulteta, osniva se jedna posebna komisija koja provodi taj postupak priznanja.
RSE: Šta možete reći o nekim drugim zahtjevima dijaspore?
TIHIĆ-KADRIĆ: Jedan od zahtjeva je uvođenje, odnosno ponovno emitiranje državnog satelitskog programa i taj zahtjev je i realiziran. Zatim, bilo je i drugih zahtjeva za čiju je realizaciju potrebno jedno duže vrijeme. Jedan od tih zahtjeva je konačna realizacija Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Znamo da se u ovoj državi već dugo radi na realizaciji Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, da je u tu realizaciju uključen niz institucija, počevši od državnog nivoa, entitetskog, kantonalnog do opštinskog, kao i niz međunarodnih organizacija, i tu su i ostvareni značajni rezultati. Provedba imovinskih propisa je ostvarena 99,2 procenta, znači može se reći da se povrat imovine i stanarskih prava skoro u potpunosti realizirao. Prema zvaničnim podacima se zna da se u Bosnu i Hercegovinu vratilo preko milion naših ljudi. Naravno, taj proces još uvijek nije završen. To je, znači, također proces koji traje i sigurno će trajati još narednih barem dvije godine.
* * * * *
Na pitanja naših slušalaca odgovara Branka Inić, šef Pravne službe Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini:
PITANJE: Slušalac iz Kanade piše kako nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana u Doboju, u kojem je živio prije rata. Na zahtjev koji je podnio naknadno, dobio je negativnu odluku, odnosno zahtjev je odbijen. Uložio je žalbu u predviđenom roku, na koju za sada nema nikakvog odgovora. Slušalac se poziva na naknadni rok koji je dat za povrat uništenih i oštećenih stanova.
ODGOVOR: Slušalac nije podnio zahtjev u prekluzivnom roku za vraćanje u posjed stana u Doboju. Koliko su utvrđeni prekluzivni rokovi ustavni, ovom prilikom ne bih željela isticati nikakve činjenice u odnosu na takvo stanje, s obzirom da ni jedan građanin Bosne i Hercegovine koji je tražio povrat svoje imovine, nije apelaciju Ustavnom sudu radi utvrđivanja ustavnosti tih rokova, kao i imajući u vidu da je Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH predvidio povratak svih na svoje, onda se zaista i ovi rokovi sukobljavaju sa cjelokupnom situacijom koja se odnosi na povrat stanova i imovine. Slušatelj je zahtjev za povrat stana podnio u roku koji je visoki predstavnik dodatno utvrdio i koji se odnosi samo na devastirane stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Iz tih razloga je doneseno odbijajuće rješenje, na koje je blagovremeno izjavljena žalba, ali koju žalbu drugostepeni organ nije razmatrao u rokovima koji su utvrđeni Zakonom o upravnom postupku, to jest trideset dana. Imajući u vidu da izjavljena žalba podrazumijeva zaštitu prava svakog žalitelja, višemjesečno nerazmatranje iste, u ovakvom postupku i u slučaju podnositelja prijave odnosno slušaoca, nosi dimenziju povrede Člana VI Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a samim tim i člana XIII, jer slušatelj nije u mogućnosti pokrenuti bilo kakav drugi postupak i koristiti pravo na djelotvorni pravni lijek. Stoga bih sugerisala da slušatelj podnese urgenciju Ministarstvu za raseljena lica i izbjeglice i da ukaže na ove rokove koji su utvrđeni Zakonom o upravnom postupku, iz razloga da mu se žalba razmotri i da se donese rješenje, kako bi nastavio koristiti djelotvorne pravne lijekove.
PITANJE: Drugo pitanje se odnosi na mogućnost vraćanja pokretnih stvari iz stana koje koristi osoba koja se u taj stan uselila još 1992. godine, te naknadu štete koja je učinjena u kući čiji je vlasnik, navodeći da se ne radi o ratnoj šteti nego o krađi učinjenoj nakon što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum.
ODGOVOR: U ovom pitanju imamo dva potpitanja. Prvo potpitanje se tiče povrata pokretnih stvari iz stana koje koristi osoba koja se u taj stan uselila još 1992. godine. Prema Zakonu o parničnom postupku, slušatelj ima pravo pokrenuti sudski postupak radi naknade štete i precizirati u tužbenom zahtjevu koju visinu štete ustvari traži, na šta se odnosi visina štete i samim tim se određuje vrijednost spora. U sudskom postupku, slušatelj koji se pojavljuje kao tužitelj će dokazati da je posjedovao stvari koje su se nalazile u stanu, kao i da je osoba koja koristi stan od 1992. godine do dana podnošenja tužbe i dalje u posjedu stana. Što se tiče njegovog drugog potpitanja, istakla bih sljedeće. Kuća kao nekretnina je vraćena, a po podnesenom zahtjevu slušatelja, rješenje je uspostavljeno, pri čemu je utvrđeno da je ista devastirana i iz tih razloga slušatelj je kao vlasnik imao pravo zatražiti donaciju radi osposobljavanja kuće u smislu korištenja, prema standardima Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Zahtjev za sanaciju nekretnina je mogao podnijeti nadležnoj općini, odnosno kantonalnom ministarstvu za rad i socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica, kao i federalnom ministarstvu, a imamo informaciju da se u posljednje vrijeme zahtjevi mogu podnositi i Ministarstvu za ljudska prava BiH. Stoga i preporučujemo slušatelju da na navedene adrese podnese zahtjeve, u kojima će istaći stepen devastiranosti kuće i dostaviti sve dokaze koji potvrđuju da je to njegovo vlasništvo.