Dostupni linkovi

Trnovit povratak iz pakla droge


Zvonila su zvona đakovačke katedrale kad je 19. rujna svoju prvu misu odslužio velečasni Ivan Filipović. On je bio prvi svećenik u Hrvatskoj koji se zaredio nakon što je prošao pakao droge. Bio je teški ovisnik o heroinu i nije se libio ničega da bi došao do droge. Na samom dnu, već gotovo posve izgubljen slučaj, 1994. godine nekako je smogao snage da se pokuša otrgnuti:

„Droga je u svakom slučaju jedna velika prevara. Na moment stvarno izgleda da je droga nekakvo zadovoljstvo i nešto što čovjek traži cijeli život, nekakvo ispunjenje. Ali to je jedna velika iluzija. Droga je samo jedan put da čovjek pobjegne od sebe, da pobjegne od realnosti. Ali onda kad nestane droge, kad se opet vratiš u realnost, opet se vratiš u probleme koji su u međuvremenu postali još veći. I droga stvarno dovede do toga da čovjek doživi pakao na zemlji.“

Velečasni Filipović od droge se izliječio zahvaljujući talijanskoj zajednici „Chenaccolo“, koja pomaže u odvikavanju od ovisnosti. U Hrvatskoj je nekoliko institucija koje se bave tim problemom, a jedna od njih je zajednica „Susret“, koja svoje kuće ima kraj Okučana, u Cisti Velikoj, na otoku Čiovu, i u Paučiju kraj Đakova. Upravo smo tu susreli i Franu Marendića, jednog od bivših ovisnika. On ističe kako je narkomanu najteže priznati da je ogrezao u drugu:

„Ja sam do zadnjeg dana uspio sakrivati od svoje obitelji. Dogodilo mi se da sam se overdozirao, došla je hitna pomoć i nakon toga više nisam mogao skrivati da se drogiram. Žena mi je rekla da ćemo se rastaviti ako ne prestanem. Mogu reći da sam bio prisiljen na dolazak ovdje.“

Je li vam danas drago da ste ovdje?

„Kako ne.“

Marendić je jedan od oko 18,5 tisuća ovisnika, koliko ih, prema službenim podacima, iznesenim na nedavnoj Konferenciji o ovisnosti u Puli, ima u Hrvatskoj, No to je, kažu upućeni, samo vrh ledenog brijega. Prošle godine se u Hrvatskoj od droge liječilo više od pet i pol tisuća osoba. U programu samopomoći ovisnici prolaze trnovit put iz pakla droge u povratak u normalan život, kaže Radovan Vrhar, terapeut u zajednici „Susret“ u Paučju:

„Svi ovi ljudi su pretežno, kroz problem droge, preskočili jedan dio svog života. Dio gdje su mogli naučiti kako čovjek funkcionira, kako preuzeti odgovornost za svoje postupke, kako se nositi sa problemima. Znači, taj dio života njima fali, koji mi njima tu, kroz program, pokušavamo nadomjestiti, koliko može i koliko ide, da bi nakon dvije godine, koliko traje naš program, bili spremni za život vani.“

Život u zajednici organiziran je gotovo kao vojnički, a svaki član ima strogo određene dužnosti, od rada na polju, brige o maloj farmi koza ili rada na pripremi hrane u kuhinji. Razgovaramo i sa Aleksandrom Nenadićem, još jednim bivšim ovisnikom o heroinu. Nakon što je u zajednici u Paočju proveo već godinu u pol, Aleksandar se prisjeća kako se upustio u život koji sada želi posve promijeniti:

„Počeo sam kao što i obično počinju mladi, prvo marihuana i tako, pa onda ekstazi, LSD i tako. Onda je došao heroin, došli su ti metadoni, heptanoni i kad je to krenulo, uzelo je maha. Zadnjih jedno tri godine su bile najžešće, konstantno sam se drogirao i to je bio već kraj.“

Takvih priča naslušao se i velečasni Ivica Jurić, koji u Osijeku, u sklopu talijanske zajednice „Chenaccolo“, pomaže ovisnicima. Razlog zbog kojeg se odlučio na taj čin, kaže, uzrokovan je tragičnim događajem koji ga je duboko potresao:

„Vrhunac je bio sprovod Marka Pilića, dakle to je jedan slučaj koji je pogodio cijelu Hrvatsku, gdje je jedna grupa maturanata išla u Španjolsku na izlet, gdje su se napušili marihuane i jedan od njih je zamislio da je ptica i skočio s litice. Predavao sam mu i vjeronauk, znam ga kao dečka otvorenog životu, dobrog dečka i njega sam sahranio. Pri tom sprovodu na neki način mogu reći da se za mene otvorilo nebo, kada sam vidio jad i nevolju tolike naše dobre mladeži, koja se nalazi na jednom krivom putu i živi krivim načinom života.“

Na kraju našeg posjeta zajednici „Susret“ pitamo Franu Marendića što bi nakon godinu dana liječenja o ovisnosti od droge, poručio mladima koji su, kao i on, krenuli pogrešnim putem:

„Poručio bih im da probaju doći u zajednicu. Znam samo da se ovo isplati. Čovjek kad dođe do dna i kad više nema gdje, neka samo proba.“

Marendićeve su riječi zvono na upozorenje, zvono na koje se ovisnici ne bi smjeli oglušiti. Jer, kako je rekao pjesnik, ne pitaj kome zvona zvone, ona zvone tebi.
XS
SM
MD
LG