Šef UNHCR Misije u Bosni i Hercegovini Udo Janz prije nekoliko dana je objavio:
„Drago mi je što mogu objaviti da se do kraja jula ove godine milion bivših izbjeglica i raseljenih lica vratilo svojim domovima u Bosnu i Hercegovinu. Ovo predstavlja ključni moment u dugom procesu obnove zemlje, pogođene ratom od 1992. do 1995. godine. Još uvijek postoji mnogo toga da se uradi. Predstojeći zadaci uključuju obnovu infrastrukture, stambenog fonda, otvaranje radnih mijesta i ulaganje u sektore zdravstvene zaštite i obrazovanja. Potrebno je puno vremena da bi se obnovila zemlja koja je tako teško oštećena kao što je ova, fizički, ekonomski i psihološki. UNHCR je u projekte u Bosni i Hercegovini uložio preko pet stotina miliona dolara od 1995. godine i nastaviće, zajedno sa bosanskohercegovačkim institucijama, da podržava povratak svih raseljenih lica koja žele da se vrate u naredne dvije godine.“
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, koji je ove sedmice održao dvodnevno zasjedanje, očitovao se o odredbi Zakona Federacije BiH o napuštenim vojnim stanovima, za koju je zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BiH Nikola Špirić, tražio da se proglasi neustavnom. Predsjednik Ustavnog suda, Mato Tadić:
„Sud je usvojio odluku u slučaju ustavnosti Člana 3a Zakona o napuštenim stanovima ili jednostavnije – vojni stanovi, i to tako da nije utvrdio povredu Ustava kroz osporene odredbe Zakona. Sud je stao na stajalište da se javna vlast mogla uplitati u stanarska prava, da je to bilo zakonito, to jest sukladno Zakonu koji je donesen, da je služilo legitimnom cilju i da je ostvaren test proporcionalnosti u odnosu na cilj kome se težilo. Dakle, time nije uvažen zahtjev za proglašavanje neustavnim Člana 3a Zakona o napuštenim stanovima, koji je podnio gospodin Nikola Špirić.“
Predsjednik Ustavnog suda BiH je odbacio optužbe da je ovakva odluka u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Obrazlažući tu tvrdnju, Tadić je objasnio:
„Mi smo prolazili kroz test Evropske konvencije, koja tretira upravo ovo pitanje, dakle pitanje uplitanja u stanarska prava. Ovdje se, dakle, radi o stanarskim pravima, a ne o imovini. Odmah da kažem da mi imamo drugi Špirićev predmet, koji je vezan upravo za imovinu. To je ovaj dio koji se odnosi na otkupljene stanove. To Ustavni sud nije riješio i to sad rješava kao poseban predmet, jer smo zaključili da je to drugi dio pitanja. Ako se sjećate, na javnoj raspravi je gospodin Špirić doveo dvoje osobe koje su rekle – evo, mi smo platili, a nismo se vratili. To, dakle, ovim nije riješeno. Ovim je riješeno samo uplitanje u stanarsko pravo. A da vas podsjetim i na nedavnu odluku Evropskog suda u Strasburu u slučaju Kristine Blečić protiv Hrvatske, gdje je Evropski sud zauzeo stav da se javna vlast može uplitati u stanarska prava, normalno pod određenim okolnostima. Zato smo i mi ovdje išli kroz sve testove.“
Sa svakim izborima sve je manje građana Bosne i Hercegovine koji žive izvan zemlje, a koji žele da u njima učestvuju. Za lokalne izbore, koji se održavaju 2. oktobra, prijavilo se oko 28 hiljada ljudi, za razliku, na primjer, od 2000. godine, kada je taj broj je iznosio skoro deset puta više. To znači da je dijaspora nezainteresovana, ali i nezadovoljna što se problemi koje je istakao Svjetski savez dijaspore ne rješavaju. Upravo o tome, razgovaramo sa Nihadom Filipovićem, Ključaninom koji danas živi u Londonu, članom Glavnog odbora Svjetskog saveza bosanskohercegovačke dijaspore:
RSE: Šta je glavna zamjerka dijaspore bosanskohercegovačkim organima vlasti?
FILIPOVIĆ: Osnovna zamjerka je da se ništa ne rješava. Međutim, na Osnivačkom kongresu u Vogošći kod Sarajeva u maju 2000. godine, mi smo usvojili Deklaraciju, gdje smo stavili svojih deset-jedanaest zahtjeva. Od tih zahtjeva je najvažnija ona inicijativa oko Dejtonskog ugovora, ustavnopravne konstrukcije Bosne i Hercegovine, vrlo je važna inicijativa oko dvojnog državljanstva, vrlo je važna inicijativa oko priznavanja u penzioni staž godina radnog staža izgubljenih uslijed rata i jednako tako godina provedenih u logorima i na takozvanim radnim obavezama. To su, dakle, te tri-četiri najvažnije inicijative. Međutim, od svih tih inicijativa, i ne samo ovih koje sam pobrojao, nego faktički svih onih koje smo stavili u Deklaraciju Osnivačkog kongresa, ništa nije ostvareno. Glavni odbor je odradio svoj posao, formulirao inicijative, uputio ih nadležnim organima vlasti u Bosni i Hercegovini, ali tu je stalo, problemi se ne rješavaju. Zašto? Naša je ocjena da je glavni uzrok, glavna kočnica i glavna smetnja – pored na jednoj stranu nebrige, rekao bih, onih koji obnašaju vlast – samo ustrojstvo Bosne i Hercegovine, sama ta dejtonska, ustavnopravna konstrukcija Bosne i Hercegovine, koja je zbilja unikatna, koja je zapravo paradržava, a ne država. I ako biste me upitali o odnosu države Bosne i Hercegovine i njene dijaspore, ja bih rekao da tog odnosa zapravo i nema. Tu postoji samo jedan prividan odnos, verbalan, koji se dakle svodi samo na verbalnu podršku i obećanja – učinićemo to, ali kada dođe moment da se realizira neki zahtjev dijaspore, onda se ide sa izvinjenjem – mi bi, ali ne možemo.
RSE: Šta mislite, da li je možda jedno od rješenja da za predstavnike dijaspore osiguraju mjesta u skupštinskim domovima?
FILIPOVIĆ: Ideja o prisustvu dijaspore u političkom životu Bosne i Hercegovine prisutna je već od samog početka. I na Osnivačkom kongresu u Vogošći 2000. godine naši prijatelji iz Hrvatske su naročito zagovarali tu ideju, međutim više onako kuloarski nego za govornicom, i na tome je to i ostalo. Sada pred ovaj Kongres koji smo održali u junu 2004. godine u Sarajevu, ta ideja se opet vrtjela po dijaspori i na ovom Kongresu je nešto i urađeno po tom pitanju – stavljeno je u zaključke Kongresa da se pred organe vlasti Bosne i Hercegovine ide sa inicijativom za osnivanje Ministarstva za dijasporu. Ja sam od početka oko te ideje bio skeptičan. Ne samo oko ideje osnivanja Ministarstva za dijasporu, nego uopće oko našeg uključivanja u parlamentarni život Bosne i Hercegovine u danim uvjetima. Ponavljam, u danim uvjetima. Ako bi postojale potrebne premise, dakle ako bi postojala ozbiljna država i u njoj ozbiljna vlast, koja ne samo da hoće nego i može, a ova sadašnja bosanskohercegovačka očito štošta ne može, pa ni onda kada želi i kada hoće. Dakle, u tim uvjetima bi itekako imalo smisla ići na neke interesne grupe, osnivati pri Parlamentu i nadležnim ministarstvima i na taj način osiguravati prisustvo dijaspore u političkom životu Bosne i Hercegovine, biti na izvoru, starati se da taj izvor ne presahne, držati aktualna pitanja stalno otvorenim i tako dalje. Ali u ovim uvjetima ja zapravo u samoj ideji ne vidim ništa. To mu dođe kao zubato sunce – sja, ali ne grije. Mi možemo osnivati koliko god hoćete i državnih i paradržavnih organa, ali ako nema rezultata, onda to nije to.
RSE: Ja bih se usudila reći da zapravo postoje dvije Bosne i Hercegovine. Jedna ovdje u našim granicama, u državnom okviru, i jedna vani. Nekako se to nedovoljno shvata i zapravo ne radi ništa da bi se one približile jedna drugoj i zajedno djelovale. Kako vi u tome vidite ulogu Svjetskog saveza?
FILIPOVIĆ: Moram reći da i ja slično mislim. Ja bih to sveo na pitanje odnosa Svjetskog saveza i države Bosne i Hercegovine. Nekako mi je najlakše ovo pitanje elaborirati kroz tu prizmu. Ako me pitate o tom odnosu, ja bih rekao da tog odnosa zapravo i nema. Naime, za svaki odnos su potrebna dva subjekta. U ovom slučaju bi na jednoj strani bila potrebna država, a drugoj strani dijaspora. Jedan subjekt u ovom odnosu u svakom slučaju postoji, a to je dijaspora, međutim ovog drugog subjekta faktički nema. De iure postoji nešto što se zove država Bosna i Hercegovina, o ima i svoju zastavu ispred Ujedinjenih naroda u Njujorku, ali faktički, kao učinkovita država – a samo se tako valjanost neke ustavnopravne konstrukcije može mjeriti – ona ne postoji. I u tim uvjetima je zaista teško očekivati neke rezultate i teško dijaspora bilo šta od Bosne i Hercegovine može da očekuje. Međutim, s druge strane, moj je utisak da ono što je moguće u danim uvjetima uraditi, to je da se pravi ljudi postave na prava mjesta. To je ipak koliko-toliko moguće. Ministarstvo za civilne poslove i ljudska prava je trenutno nadležno za dijasporu. Ja ne mogu reći da se oni ne trude, naročito u zadnje vrijeme. Predstavnici Ministarstva su prisutni na sjednicama Glavnog odbora. Pa evo, Ministarstvo je bilo i pokrovitelj ovog zadnjeg Kongresa u Sarajevu i to je zaista i prvi put da je bosanskohercegovačka vlast nešto konkretno odradila za dijasporu. A da smo mi doista čekali pomoć vlasti Bosne i Hercegovine, mi ne bi imali ni Svjetskog saveza. Naime, kad smo osnivali Svjetski savez, izašli smo sa idejom da eto neko ministarstvo, vanjskih poslova ili koje već, bude pokrovitelj Osnivačkog kongresa. Znate šta nam je odgovoreno iz kancelarije ministra, tada gospodina Zubka? Odgovoreno nam je da je ideja vrlo dobra, ali da još nisu sazreli uvjeti. I to je podržalo i Ministarsko vijeće i Predsjedništvo i tako dalje. Prema tome, uvjeti su takvi da na jednoj strani imamo takav sistem kakav imamo, a na drugoj strani ljude koji sjede na pozicijama moći, a prema dijaspori imaju odnos pun nerazumijevanja, debelog nerazumijevanja, rekao bih, i to je prisutno i danas. Recimo na ovom Kongresu u Sarajevu smo imali slučajeva da na neki način visoki političari u službenim susretima s nama govore: „Pa eto, doći ću ja na taj vaš Kongres“. Ili drugi slučaj kada je nadležni ministar za dijasporu u intervjuu rekao: „Dijaspora je dužna ulagati u Bosnu i Hercegovinu. Po čemu je dijaspora dužna ulagati? Potreban je valjda neki interes da bi se uložio kapital bilo gdje.“
RSE: Vi ste, uslovno kazano, u najužem rukovodstvu Svjetskog saveza dijaspore. Znam da ste bili od samog početka na tom zadatku. Kako vidite uopšte budućnost ovog Saveza, posebno s obzirom na neke primjedbe da ta organizacija još uvijek nije multietnička?
FILIPOVIĆ: Ne može se od Svjetskog saveza očekivati multietničnost, ako mi tu multietničnost ne postižemo ni u Bosni i Hercegovini. Ona se u Bosni i Hercegovini kao postiže, ali kako, to znamo. Znamo kako je došlo do ove sada multietničnosti koju u Bosni i Hercegovini imamo. Dijaspora je rubno, periferno područje, dijaspora je samo refleksija stanja u Bosni i Hercegovini, i kad se postigne i ostvari stvarna multietničnost u Bosni i Hercegovini, imaćemo je i u dijaspori. Kao što smo nekad imali jugoslavenske klubove, tako ćemo, ako bog da, imati i bosanskohercegovačke klubove, gdje ćemo imati i Srbe i Hrvate i Bošnjake. Do tada situacija je ovakva kakva jeste. To s jedne strane. S druge strane, ne može se reći da mi nemamo već nešto Srba ili Hrvata. Imamo. Naravno, oni služe kao ikebana, kao ukras, jer ih je vrlo malo, ali ih ima i ne može se reći da ih nema. Ali ono što je najvažnije, to je da mi statutarno nismo zatvorili vrata ni bosanskim Srbima, ni bosanskim Hrvatima. Hoće li oni ili neće, to je do njih, a ne do nas i to je ključno. Što se tiče same budućnosti Svjetskog saveza, rekao bih da je u postojećim uvjetima zapravo ne vidim. Ovo što imamo danas, dakle ova sadašnjost, zapravo je i budućnost Svjetskog saveza. Stvari se ne pomjeraju naprijed. Dostignut je jedan organizacioni nivo i na tome se stoji. To je ista ona situacija koju smo mi imali 2002. godine kad smo osnivali Svjetski savez. Da bi se stvari pomjerile dalje, potrebno je s jedne strane, ovo što smo govorili, da u Bosni i Hercegovini dođe do političkog zemljotresa, nazovimo to tako, dakle da se situacija dole politički izmijeni, naime to je ključno, bez toga nema dalje, bez toga se ne mogu odmotati one inicijative s kojima smo mi izašli pred vlasti u Bosni i Hercegovini. Ili s druge strane, što se tiče Svjetskog saveza, potrebno je pročešljati kadrove i potreban je novac. Ja sam pokušao oko ova dva pitanja, naročito oko pitanja novca, da nešto kažem sad na Kongresu u Sarajevu, međutim olako se prešlo peko toga, valjda da se fešta ne kvari ili što li, uopće se oko toga nije raspravljalo, a to je ključno pitanje. Kad kažem da su potrebni kadrovi, mislim na profesionalce za koje će se naći novac i koji će se finansirati da rade za Svjetski savez, u prvom redu da rade na iznalaženju fondova, dakle na iznalaženju novca. U protekle dvije godine potrošeno je svega 7 890 funti, dakle negdje oko 24 hiljade maraka, za finansiranje rada. Što je malo, premalo, ali nije ni realno, odnosno nije tačno, jer je potrošeno daleko više. Kako? Tako što smo mi u Velikoj Britaniji bili sposobni da nekako namaknemo ta sredstva i tako dalje. Međutim, potreban je neko ko raspolaže finansijskim sredstvima, ko je moćan, snažan i jak i ko može da povuče Svjetski savez. Ja recimo vidim one velike i moćne u Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švajcarskoj, ali njih nema, oni se ne pojavljuju sa željom da preuzmu vođenje Svjetskog saveza. Ima tu busanja u prsa – mi ćemo to preuzeti, kao što je bilo sad na Kongresu u Sarajevu, ali meni sve to izgleda adolescentski i nedoraslo. Svih ovih godina jedna grupa ljudi iz Velike Britanije zapravo vuče Svjetski savez, uz pomoć nekolicine prijatelja iz Norveške, iz Danske i iz Švedske. Dok se, dakle, ne nađu ti novi ljudi, koji će biti sposobni da daju jedan novi kvalitet, stvari će ostati ovakve kave jesu. Ovo je moje mišljenje, ne govorim ispred Svjetskog saveza, ali duboko sam uvjeren da ukoliko se ne iznađu potrebna sredstva za finansiranje Svjetskog saveza, daljih pomaka neće biti. Svjetski savez će ostati na ovom nivou i sljedeći Kongres za dvije godine ćemo dočekati sa istom situacijom.
RSE: I dalje neće biti iskorištena ta zaista ogromna snaga koju Bosna i Hercegovina ima izvan svojih granica.
FILIPOVIĆ: Snaga je ogromna, ali mi samo naslućujemo koja je to snaga. Jedan od zadataka Glavnog odbora – što je ušlo i u Deklaraciju – bio je da se sačini baza podataka o našoj dijaspori, koga mi to sve imamo u dijaspori, u profesionalnom smislu, koliko nas je uposleno, koliko neuposleno, pa čak se išlo tako daleko da se snimi odnos nataliteta i mortaliteta u dijaspori i tako dalje. Međutim, ispalo je da je to presložen zadatak za dijasporu, ma koliko se mi sami sebi činili veliki i snažni. Ali objektivno i jesmo: ako se maše cifrom od tri stotine hiljada ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama, to je ogromna cifra, ako se maše brojkom od pedeset-šezdeset hiljada u Švedskoj, to je velika cifra, isto tako u Njemačkoj. Međutim, potrebno je naći ljude koji će taj potencijal aktivirati, koji će privući kvalitetne ljude u rad Svjetskog saveza i onda će se zaista stvoriti i kvalitetne pretpostavke da imamo neki rezultat.
RSE: Ja bih vas na kraju još samo molila da kažete par riječi o vama. Uslovno kazano, kako ste se snašli u Velikoj Britaniji, radite li, kakvi su vam planovi za budućnost?
FILIPOVIĆ: Kao i većina naših, u početku sam bio na pomoći države, na tim „benefitima“, kako ovdje kažu. Onda smo polako, jedan po jedan, počeli da radimo, potpuno legalno, s papirima, što bi se reklo. Naravno, nisam mogao očekivati da ću raditi svoj posao. Ja sam diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom, ali ovdje se naša diploma ne priznaje. Da bih mogao raditi taj posao, bilo je potrebno da ponovo upišem fakultet, što ja u svojim kasnim četrdesetim nisam bio spreman. Tako da sada prisiljen raditi šta prije stignem. To nije nešto na šta sam ja baš posebno ponosan, međutim omogućava mi da preživim i nisam nezadovoljan, ne žalim se.
RSE: Planirate li povratak?
FILIPOVIĆ: O povratku razmišljam. O povratku razmišljam svakodnevno i ja mislim da ću se vratiti, ali teško mi se odlučiti na to, zbog porodice. Teško mi je ostaviti djecu. To je glavni razlog što se još ne vraćam.
Na vaša pitanja iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja danas odgovara Suada Salman , kontrolor Rješenja uz primjenu međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju:
PITANJE: Prvo pitanje stiže iz Kanade, a naš slušalac piše:
„Molim vas da mi odgovorite da li Bosna i Hercegovina (Sarajevo) ima potpisan sporazum sa Kanadom o priznavanju srazmjernog djela penzijskog staža? Ako nema, da li će meni Sarajevo priznati, kada donesem ovjeren prijevod, da imam recimo deset godina radnog staža sa plaćenim doprinosima u Kanadi i kumulirati sa mojih dvadeset i dvije godine bosanskog staža?
ODGOVOR: Bosna i Hercegovina još uvijek nema potpisan sporazum o socijalnom osiguranju sa Kanadom, te s tim u vezi staž osiguranja ostvaren u Kanadi se ne može zbrajati sa stažom osiguranja ostvarenim u Bosni i Hercegovini. Međutim, napominje se da se očekuju razgovori državnih delegacija u cilju započinjanja pregovora u vezi zaključivanja naprijed navedenog sporazuma, te nakon zaključivanja i stupanja na snagu sporazuma, moći će se zbrajati vremena osiguranja koja su ostvarena prema pravnim propisima obiju država ugovornica, uz napomenu da će se moći zbrajati ako se ne odnose na isto razdoblje, i zbrajaće se u postupku ostvarivanja prava na penziju.
PITANJE: Naša slušateljka piše odnosno pita: „Radila sam po nekoliko godina u nekoliko evropskih zemalja. Sada sam ponovo u Bosni i Hercegovini, u radnom sam odnosu. Imam pedeset i pet godina života i dvadeset godina staža ostvarenog u Bosni i Hercegovini. Zanima me da li se u ukupan staž – kako bih ostvarila penziju – mogu uračunati godine staža koje sam provela vani, a bila sam legalno zaposlena, sa uplatama doprinosa, u tim zemljama (izdvajam dvije – Češka i Savezna Republika Njemačka)? Koji je minimum staža ostvaren u drugim zemljama neophodan da bi se priznao u ukupan staž? Ja sam naime u jednoj zemlji radila samo dvije godine. Koja je dokumentacija potrebna iz tih zemalja, kome se ona dostavlja i kada? Da li tek kada ispunim uslove za penziju po bosanskohercegovačkim zakonima ili to treba uraditi ranije? Da li ću primati bosanskohercegovačku penziju ili djelomično i iz zemalja gdje sam radila?
ODGOVOR: Staž osiguranja ostvaren u Njemačkoj i Češkoj, državljanima država ugovornica se može, ako je potrebno, zbrajati sa stažem osiguranja ostvarenog u Bosni i Hercegovini. Pored staža osiguranja, za ostvarivanje prava na starosnu penziju potrebno je i ispunjenje određenih godina života, zavisno od zakonodavstva zemlje ugovornice. Tako da se može dogoditi da su u jednoj državi ugovornici ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na penziju, a da u drugoj nisu, odnosno da osiguranik u drugoj državi ugovornici ne ostvari pravo na penziju. Imenovana je u radnom odnosu u Bosni i Hercegovini, ima pedeset i pet godina života i dvadeset godina staža osiguranja u Bosni i Hercegovini, a radila je u Njemačkoj i u Češkoj, s tim, kako navodi, da je u jednoj zemlji radila dvije godine. Znači, u ovom konkretnom slučaju potrebno je da uradi sljedeće. Ako sa stažom osiguranja koji je ostvaren u Njemačkoj i Češkoj ima ukupno trideset godina penzijskog staža, treba da podnese zahtjev za ostvarivanje prava na takozvanu prijevremenu starosnu penziju, saglasno Članu 137, Stav II, Zakon o invalidskom i penzijskom osiguranju, a tu penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, saglasno Članu 103 naprijed navedenog Zakona. Ukoliko je imenovana u radnom odnosu na području Federacije BiH, zahtjev se podnosi nadležnoj poslovnici ovog zavoda, a prema sjedištu obveznika uplate doprinosa odnosno poslodavca. Prema ugovoru o socijalnom osiguranju i sa Njemačkom i sa Češkom, zahtjev podnesen kod jednog nosioca osiguranja smatra se da je podnesen i kod drugog nosioca osiguranja, o čemu se službenim putem, a na propisanim međudržavnim obrascima, obavještavaju nosioci osiguranja kod kojih je ostvaren staž osiguranja. Dakle, nosilac osiguranja BiH, a ne osiguranik, na osnovu dokaza priloženih uz zahtjev za penziju, a u potrebnoj dokumentaciji, prilikom podnošenja zahtjeva za penziju, obavještava nosioce osiguranja drugih država ugovornica o zahtjevu, koje će onda, saglasno svom zakonodavstvu, odlučiti da li podnosilac zahtjeva ispunjava uslove za penziju. U Njemačkoj staž osiguranja ispod dvanaest mjeseci, a u Češkoj ispod šest mjeseci, pada na teret drugog nosioca osiguranja, dakle nosioca osiguranja BiH, koji ga uzima, kako za ostvarivanje, tako i za određivanje visine penzije, kao da je ostvaren na području nosioca osiguranja BiH. Ukoliko podnosilac zahtjeva ostvari pravo na penziju u Bosni i Hercegovini, te i u Njemačkoj i u Češkoj, tada svaki nosilac osiguranja isplaćuje penziju korisniku prava, a u skladu sa svojim rješenjem priznavanja prava na penziju. Dakle, isplatu penzije vrši svaki nosilac osiguranja, a u ovom konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine, Njemačke i Češke. Napominje se da nije regulisan minimum staža osiguranja da bi se isti priznao u ukupan penzijski staž, nego je utvrđeno, kao što je naprijed i navedeno, da staž ispod dvanaest mjeseci odnosno šest mjeseci pada na teret drugog nosioca osiguranja. Odnosno, ako osiguranik ima više staža osiguranja od naprijed navedenog, te uz staž ostvaren na području Bosne i Hercegovine, kao i uz ispunjenje uslova koje se odnose na godine života, on može ostvariti pravo na penziju, bilo samostalnu, ili ako nema dovoljno staža, srazmjernu penziju, dakle uzimajući u obzir i staž osiguranja ostvaren na području BiH.
Odgovore na ostala pitanja, na koje je ljubazno odgovorila Suada Salman, objavićemo u narednoj emisiji.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
„Drago mi je što mogu objaviti da se do kraja jula ove godine milion bivših izbjeglica i raseljenih lica vratilo svojim domovima u Bosnu i Hercegovinu. Ovo predstavlja ključni moment u dugom procesu obnove zemlje, pogođene ratom od 1992. do 1995. godine. Još uvijek postoji mnogo toga da se uradi. Predstojeći zadaci uključuju obnovu infrastrukture, stambenog fonda, otvaranje radnih mijesta i ulaganje u sektore zdravstvene zaštite i obrazovanja. Potrebno je puno vremena da bi se obnovila zemlja koja je tako teško oštećena kao što je ova, fizički, ekonomski i psihološki. UNHCR je u projekte u Bosni i Hercegovini uložio preko pet stotina miliona dolara od 1995. godine i nastaviće, zajedno sa bosanskohercegovačkim institucijama, da podržava povratak svih raseljenih lica koja žele da se vrate u naredne dvije godine.“
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, koji je ove sedmice održao dvodnevno zasjedanje, očitovao se o odredbi Zakona Federacije BiH o napuštenim vojnim stanovima, za koju je zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BiH Nikola Špirić, tražio da se proglasi neustavnom. Predsjednik Ustavnog suda, Mato Tadić:
„Sud je usvojio odluku u slučaju ustavnosti Člana 3a Zakona o napuštenim stanovima ili jednostavnije – vojni stanovi, i to tako da nije utvrdio povredu Ustava kroz osporene odredbe Zakona. Sud je stao na stajalište da se javna vlast mogla uplitati u stanarska prava, da je to bilo zakonito, to jest sukladno Zakonu koji je donesen, da je služilo legitimnom cilju i da je ostvaren test proporcionalnosti u odnosu na cilj kome se težilo. Dakle, time nije uvažen zahtjev za proglašavanje neustavnim Člana 3a Zakona o napuštenim stanovima, koji je podnio gospodin Nikola Špirić.“
Predsjednik Ustavnog suda BiH je odbacio optužbe da je ovakva odluka u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Obrazlažući tu tvrdnju, Tadić je objasnio:
„Mi smo prolazili kroz test Evropske konvencije, koja tretira upravo ovo pitanje, dakle pitanje uplitanja u stanarska prava. Ovdje se, dakle, radi o stanarskim pravima, a ne o imovini. Odmah da kažem da mi imamo drugi Špirićev predmet, koji je vezan upravo za imovinu. To je ovaj dio koji se odnosi na otkupljene stanove. To Ustavni sud nije riješio i to sad rješava kao poseban predmet, jer smo zaključili da je to drugi dio pitanja. Ako se sjećate, na javnoj raspravi je gospodin Špirić doveo dvoje osobe koje su rekle – evo, mi smo platili, a nismo se vratili. To, dakle, ovim nije riješeno. Ovim je riješeno samo uplitanje u stanarsko pravo. A da vas podsjetim i na nedavnu odluku Evropskog suda u Strasburu u slučaju Kristine Blečić protiv Hrvatske, gdje je Evropski sud zauzeo stav da se javna vlast može uplitati u stanarska prava, normalno pod određenim okolnostima. Zato smo i mi ovdje išli kroz sve testove.“
Sa svakim izborima sve je manje građana Bosne i Hercegovine koji žive izvan zemlje, a koji žele da u njima učestvuju. Za lokalne izbore, koji se održavaju 2. oktobra, prijavilo se oko 28 hiljada ljudi, za razliku, na primjer, od 2000. godine, kada je taj broj je iznosio skoro deset puta više. To znači da je dijaspora nezainteresovana, ali i nezadovoljna što se problemi koje je istakao Svjetski savez dijaspore ne rješavaju. Upravo o tome, razgovaramo sa Nihadom Filipovićem, Ključaninom koji danas živi u Londonu, članom Glavnog odbora Svjetskog saveza bosanskohercegovačke dijaspore:
RSE: Šta je glavna zamjerka dijaspore bosanskohercegovačkim organima vlasti?
FILIPOVIĆ: Osnovna zamjerka je da se ništa ne rješava. Međutim, na Osnivačkom kongresu u Vogošći kod Sarajeva u maju 2000. godine, mi smo usvojili Deklaraciju, gdje smo stavili svojih deset-jedanaest zahtjeva. Od tih zahtjeva je najvažnija ona inicijativa oko Dejtonskog ugovora, ustavnopravne konstrukcije Bosne i Hercegovine, vrlo je važna inicijativa oko dvojnog državljanstva, vrlo je važna inicijativa oko priznavanja u penzioni staž godina radnog staža izgubljenih uslijed rata i jednako tako godina provedenih u logorima i na takozvanim radnim obavezama. To su, dakle, te tri-četiri najvažnije inicijative. Međutim, od svih tih inicijativa, i ne samo ovih koje sam pobrojao, nego faktički svih onih koje smo stavili u Deklaraciju Osnivačkog kongresa, ništa nije ostvareno. Glavni odbor je odradio svoj posao, formulirao inicijative, uputio ih nadležnim organima vlasti u Bosni i Hercegovini, ali tu je stalo, problemi se ne rješavaju. Zašto? Naša je ocjena da je glavni uzrok, glavna kočnica i glavna smetnja – pored na jednoj stranu nebrige, rekao bih, onih koji obnašaju vlast – samo ustrojstvo Bosne i Hercegovine, sama ta dejtonska, ustavnopravna konstrukcija Bosne i Hercegovine, koja je zbilja unikatna, koja je zapravo paradržava, a ne država. I ako biste me upitali o odnosu države Bosne i Hercegovine i njene dijaspore, ja bih rekao da tog odnosa zapravo i nema. Tu postoji samo jedan prividan odnos, verbalan, koji se dakle svodi samo na verbalnu podršku i obećanja – učinićemo to, ali kada dođe moment da se realizira neki zahtjev dijaspore, onda se ide sa izvinjenjem – mi bi, ali ne možemo.
RSE: Šta mislite, da li je možda jedno od rješenja da za predstavnike dijaspore osiguraju mjesta u skupštinskim domovima?
FILIPOVIĆ: Ideja o prisustvu dijaspore u političkom životu Bosne i Hercegovine prisutna je već od samog početka. I na Osnivačkom kongresu u Vogošći 2000. godine naši prijatelji iz Hrvatske su naročito zagovarali tu ideju, međutim više onako kuloarski nego za govornicom, i na tome je to i ostalo. Sada pred ovaj Kongres koji smo održali u junu 2004. godine u Sarajevu, ta ideja se opet vrtjela po dijaspori i na ovom Kongresu je nešto i urađeno po tom pitanju – stavljeno je u zaključke Kongresa da se pred organe vlasti Bosne i Hercegovine ide sa inicijativom za osnivanje Ministarstva za dijasporu. Ja sam od početka oko te ideje bio skeptičan. Ne samo oko ideje osnivanja Ministarstva za dijasporu, nego uopće oko našeg uključivanja u parlamentarni život Bosne i Hercegovine u danim uvjetima. Ponavljam, u danim uvjetima. Ako bi postojale potrebne premise, dakle ako bi postojala ozbiljna država i u njoj ozbiljna vlast, koja ne samo da hoće nego i može, a ova sadašnja bosanskohercegovačka očito štošta ne može, pa ni onda kada želi i kada hoće. Dakle, u tim uvjetima bi itekako imalo smisla ići na neke interesne grupe, osnivati pri Parlamentu i nadležnim ministarstvima i na taj način osiguravati prisustvo dijaspore u političkom životu Bosne i Hercegovine, biti na izvoru, starati se da taj izvor ne presahne, držati aktualna pitanja stalno otvorenim i tako dalje. Ali u ovim uvjetima ja zapravo u samoj ideji ne vidim ništa. To mu dođe kao zubato sunce – sja, ali ne grije. Mi možemo osnivati koliko god hoćete i državnih i paradržavnih organa, ali ako nema rezultata, onda to nije to.
RSE: Ja bih se usudila reći da zapravo postoje dvije Bosne i Hercegovine. Jedna ovdje u našim granicama, u državnom okviru, i jedna vani. Nekako se to nedovoljno shvata i zapravo ne radi ništa da bi se one približile jedna drugoj i zajedno djelovale. Kako vi u tome vidite ulogu Svjetskog saveza?
FILIPOVIĆ: Moram reći da i ja slično mislim. Ja bih to sveo na pitanje odnosa Svjetskog saveza i države Bosne i Hercegovine. Nekako mi je najlakše ovo pitanje elaborirati kroz tu prizmu. Ako me pitate o tom odnosu, ja bih rekao da tog odnosa zapravo i nema. Naime, za svaki odnos su potrebna dva subjekta. U ovom slučaju bi na jednoj strani bila potrebna država, a drugoj strani dijaspora. Jedan subjekt u ovom odnosu u svakom slučaju postoji, a to je dijaspora, međutim ovog drugog subjekta faktički nema. De iure postoji nešto što se zove država Bosna i Hercegovina, o ima i svoju zastavu ispred Ujedinjenih naroda u Njujorku, ali faktički, kao učinkovita država – a samo se tako valjanost neke ustavnopravne konstrukcije može mjeriti – ona ne postoji. I u tim uvjetima je zaista teško očekivati neke rezultate i teško dijaspora bilo šta od Bosne i Hercegovine može da očekuje. Međutim, s druge strane, moj je utisak da ono što je moguće u danim uvjetima uraditi, to je da se pravi ljudi postave na prava mjesta. To je ipak koliko-toliko moguće. Ministarstvo za civilne poslove i ljudska prava je trenutno nadležno za dijasporu. Ja ne mogu reći da se oni ne trude, naročito u zadnje vrijeme. Predstavnici Ministarstva su prisutni na sjednicama Glavnog odbora. Pa evo, Ministarstvo je bilo i pokrovitelj ovog zadnjeg Kongresa u Sarajevu i to je zaista i prvi put da je bosanskohercegovačka vlast nešto konkretno odradila za dijasporu. A da smo mi doista čekali pomoć vlasti Bosne i Hercegovine, mi ne bi imali ni Svjetskog saveza. Naime, kad smo osnivali Svjetski savez, izašli smo sa idejom da eto neko ministarstvo, vanjskih poslova ili koje već, bude pokrovitelj Osnivačkog kongresa. Znate šta nam je odgovoreno iz kancelarije ministra, tada gospodina Zubka? Odgovoreno nam je da je ideja vrlo dobra, ali da još nisu sazreli uvjeti. I to je podržalo i Ministarsko vijeće i Predsjedništvo i tako dalje. Prema tome, uvjeti su takvi da na jednoj strani imamo takav sistem kakav imamo, a na drugoj strani ljude koji sjede na pozicijama moći, a prema dijaspori imaju odnos pun nerazumijevanja, debelog nerazumijevanja, rekao bih, i to je prisutno i danas. Recimo na ovom Kongresu u Sarajevu smo imali slučajeva da na neki način visoki političari u službenim susretima s nama govore: „Pa eto, doći ću ja na taj vaš Kongres“. Ili drugi slučaj kada je nadležni ministar za dijasporu u intervjuu rekao: „Dijaspora je dužna ulagati u Bosnu i Hercegovinu. Po čemu je dijaspora dužna ulagati? Potreban je valjda neki interes da bi se uložio kapital bilo gdje.“
RSE: Vi ste, uslovno kazano, u najužem rukovodstvu Svjetskog saveza dijaspore. Znam da ste bili od samog početka na tom zadatku. Kako vidite uopšte budućnost ovog Saveza, posebno s obzirom na neke primjedbe da ta organizacija još uvijek nije multietnička?
FILIPOVIĆ: Ne može se od Svjetskog saveza očekivati multietničnost, ako mi tu multietničnost ne postižemo ni u Bosni i Hercegovini. Ona se u Bosni i Hercegovini kao postiže, ali kako, to znamo. Znamo kako je došlo do ove sada multietničnosti koju u Bosni i Hercegovini imamo. Dijaspora je rubno, periferno područje, dijaspora je samo refleksija stanja u Bosni i Hercegovini, i kad se postigne i ostvari stvarna multietničnost u Bosni i Hercegovini, imaćemo je i u dijaspori. Kao što smo nekad imali jugoslavenske klubove, tako ćemo, ako bog da, imati i bosanskohercegovačke klubove, gdje ćemo imati i Srbe i Hrvate i Bošnjake. Do tada situacija je ovakva kakva jeste. To s jedne strane. S druge strane, ne može se reći da mi nemamo već nešto Srba ili Hrvata. Imamo. Naravno, oni služe kao ikebana, kao ukras, jer ih je vrlo malo, ali ih ima i ne može se reći da ih nema. Ali ono što je najvažnije, to je da mi statutarno nismo zatvorili vrata ni bosanskim Srbima, ni bosanskim Hrvatima. Hoće li oni ili neće, to je do njih, a ne do nas i to je ključno. Što se tiče same budućnosti Svjetskog saveza, rekao bih da je u postojećim uvjetima zapravo ne vidim. Ovo što imamo danas, dakle ova sadašnjost, zapravo je i budućnost Svjetskog saveza. Stvari se ne pomjeraju naprijed. Dostignut je jedan organizacioni nivo i na tome se stoji. To je ista ona situacija koju smo mi imali 2002. godine kad smo osnivali Svjetski savez. Da bi se stvari pomjerile dalje, potrebno je s jedne strane, ovo što smo govorili, da u Bosni i Hercegovini dođe do političkog zemljotresa, nazovimo to tako, dakle da se situacija dole politički izmijeni, naime to je ključno, bez toga nema dalje, bez toga se ne mogu odmotati one inicijative s kojima smo mi izašli pred vlasti u Bosni i Hercegovini. Ili s druge strane, što se tiče Svjetskog saveza, potrebno je pročešljati kadrove i potreban je novac. Ja sam pokušao oko ova dva pitanja, naročito oko pitanja novca, da nešto kažem sad na Kongresu u Sarajevu, međutim olako se prešlo peko toga, valjda da se fešta ne kvari ili što li, uopće se oko toga nije raspravljalo, a to je ključno pitanje. Kad kažem da su potrebni kadrovi, mislim na profesionalce za koje će se naći novac i koji će se finansirati da rade za Svjetski savez, u prvom redu da rade na iznalaženju fondova, dakle na iznalaženju novca. U protekle dvije godine potrošeno je svega 7 890 funti, dakle negdje oko 24 hiljade maraka, za finansiranje rada. Što je malo, premalo, ali nije ni realno, odnosno nije tačno, jer je potrošeno daleko više. Kako? Tako što smo mi u Velikoj Britaniji bili sposobni da nekako namaknemo ta sredstva i tako dalje. Međutim, potreban je neko ko raspolaže finansijskim sredstvima, ko je moćan, snažan i jak i ko može da povuče Svjetski savez. Ja recimo vidim one velike i moćne u Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švajcarskoj, ali njih nema, oni se ne pojavljuju sa željom da preuzmu vođenje Svjetskog saveza. Ima tu busanja u prsa – mi ćemo to preuzeti, kao što je bilo sad na Kongresu u Sarajevu, ali meni sve to izgleda adolescentski i nedoraslo. Svih ovih godina jedna grupa ljudi iz Velike Britanije zapravo vuče Svjetski savez, uz pomoć nekolicine prijatelja iz Norveške, iz Danske i iz Švedske. Dok se, dakle, ne nađu ti novi ljudi, koji će biti sposobni da daju jedan novi kvalitet, stvari će ostati ovakve kave jesu. Ovo je moje mišljenje, ne govorim ispred Svjetskog saveza, ali duboko sam uvjeren da ukoliko se ne iznađu potrebna sredstva za finansiranje Svjetskog saveza, daljih pomaka neće biti. Svjetski savez će ostati na ovom nivou i sljedeći Kongres za dvije godine ćemo dočekati sa istom situacijom.
RSE: I dalje neće biti iskorištena ta zaista ogromna snaga koju Bosna i Hercegovina ima izvan svojih granica.
FILIPOVIĆ: Snaga je ogromna, ali mi samo naslućujemo koja je to snaga. Jedan od zadataka Glavnog odbora – što je ušlo i u Deklaraciju – bio je da se sačini baza podataka o našoj dijaspori, koga mi to sve imamo u dijaspori, u profesionalnom smislu, koliko nas je uposleno, koliko neuposleno, pa čak se išlo tako daleko da se snimi odnos nataliteta i mortaliteta u dijaspori i tako dalje. Međutim, ispalo je da je to presložen zadatak za dijasporu, ma koliko se mi sami sebi činili veliki i snažni. Ali objektivno i jesmo: ako se maše cifrom od tri stotine hiljada ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama, to je ogromna cifra, ako se maše brojkom od pedeset-šezdeset hiljada u Švedskoj, to je velika cifra, isto tako u Njemačkoj. Međutim, potrebno je naći ljude koji će taj potencijal aktivirati, koji će privući kvalitetne ljude u rad Svjetskog saveza i onda će se zaista stvoriti i kvalitetne pretpostavke da imamo neki rezultat.
RSE: Ja bih vas na kraju još samo molila da kažete par riječi o vama. Uslovno kazano, kako ste se snašli u Velikoj Britaniji, radite li, kakvi su vam planovi za budućnost?
FILIPOVIĆ: Kao i većina naših, u početku sam bio na pomoći države, na tim „benefitima“, kako ovdje kažu. Onda smo polako, jedan po jedan, počeli da radimo, potpuno legalno, s papirima, što bi se reklo. Naravno, nisam mogao očekivati da ću raditi svoj posao. Ja sam diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom, ali ovdje se naša diploma ne priznaje. Da bih mogao raditi taj posao, bilo je potrebno da ponovo upišem fakultet, što ja u svojim kasnim četrdesetim nisam bio spreman. Tako da sada prisiljen raditi šta prije stignem. To nije nešto na šta sam ja baš posebno ponosan, međutim omogućava mi da preživim i nisam nezadovoljan, ne žalim se.
RSE: Planirate li povratak?
FILIPOVIĆ: O povratku razmišljam. O povratku razmišljam svakodnevno i ja mislim da ću se vratiti, ali teško mi se odlučiti na to, zbog porodice. Teško mi je ostaviti djecu. To je glavni razlog što se još ne vraćam.
Na vaša pitanja iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja danas odgovara Suada Salman , kontrolor Rješenja uz primjenu međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju:
PITANJE: Prvo pitanje stiže iz Kanade, a naš slušalac piše:
„Molim vas da mi odgovorite da li Bosna i Hercegovina (Sarajevo) ima potpisan sporazum sa Kanadom o priznavanju srazmjernog djela penzijskog staža? Ako nema, da li će meni Sarajevo priznati, kada donesem ovjeren prijevod, da imam recimo deset godina radnog staža sa plaćenim doprinosima u Kanadi i kumulirati sa mojih dvadeset i dvije godine bosanskog staža?
ODGOVOR: Bosna i Hercegovina još uvijek nema potpisan sporazum o socijalnom osiguranju sa Kanadom, te s tim u vezi staž osiguranja ostvaren u Kanadi se ne može zbrajati sa stažom osiguranja ostvarenim u Bosni i Hercegovini. Međutim, napominje se da se očekuju razgovori državnih delegacija u cilju započinjanja pregovora u vezi zaključivanja naprijed navedenog sporazuma, te nakon zaključivanja i stupanja na snagu sporazuma, moći će se zbrajati vremena osiguranja koja su ostvarena prema pravnim propisima obiju država ugovornica, uz napomenu da će se moći zbrajati ako se ne odnose na isto razdoblje, i zbrajaće se u postupku ostvarivanja prava na penziju.
PITANJE: Naša slušateljka piše odnosno pita: „Radila sam po nekoliko godina u nekoliko evropskih zemalja. Sada sam ponovo u Bosni i Hercegovini, u radnom sam odnosu. Imam pedeset i pet godina života i dvadeset godina staža ostvarenog u Bosni i Hercegovini. Zanima me da li se u ukupan staž – kako bih ostvarila penziju – mogu uračunati godine staža koje sam provela vani, a bila sam legalno zaposlena, sa uplatama doprinosa, u tim zemljama (izdvajam dvije – Češka i Savezna Republika Njemačka)? Koji je minimum staža ostvaren u drugim zemljama neophodan da bi se priznao u ukupan staž? Ja sam naime u jednoj zemlji radila samo dvije godine. Koja je dokumentacija potrebna iz tih zemalja, kome se ona dostavlja i kada? Da li tek kada ispunim uslove za penziju po bosanskohercegovačkim zakonima ili to treba uraditi ranije? Da li ću primati bosanskohercegovačku penziju ili djelomično i iz zemalja gdje sam radila?
ODGOVOR: Staž osiguranja ostvaren u Njemačkoj i Češkoj, državljanima država ugovornica se može, ako je potrebno, zbrajati sa stažem osiguranja ostvarenog u Bosni i Hercegovini. Pored staža osiguranja, za ostvarivanje prava na starosnu penziju potrebno je i ispunjenje određenih godina života, zavisno od zakonodavstva zemlje ugovornice. Tako da se može dogoditi da su u jednoj državi ugovornici ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na penziju, a da u drugoj nisu, odnosno da osiguranik u drugoj državi ugovornici ne ostvari pravo na penziju. Imenovana je u radnom odnosu u Bosni i Hercegovini, ima pedeset i pet godina života i dvadeset godina staža osiguranja u Bosni i Hercegovini, a radila je u Njemačkoj i u Češkoj, s tim, kako navodi, da je u jednoj zemlji radila dvije godine. Znači, u ovom konkretnom slučaju potrebno je da uradi sljedeće. Ako sa stažom osiguranja koji je ostvaren u Njemačkoj i Češkoj ima ukupno trideset godina penzijskog staža, treba da podnese zahtjev za ostvarivanje prava na takozvanu prijevremenu starosnu penziju, saglasno Članu 137, Stav II, Zakon o invalidskom i penzijskom osiguranju, a tu penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, saglasno Članu 103 naprijed navedenog Zakona. Ukoliko je imenovana u radnom odnosu na području Federacije BiH, zahtjev se podnosi nadležnoj poslovnici ovog zavoda, a prema sjedištu obveznika uplate doprinosa odnosno poslodavca. Prema ugovoru o socijalnom osiguranju i sa Njemačkom i sa Češkom, zahtjev podnesen kod jednog nosioca osiguranja smatra se da je podnesen i kod drugog nosioca osiguranja, o čemu se službenim putem, a na propisanim međudržavnim obrascima, obavještavaju nosioci osiguranja kod kojih je ostvaren staž osiguranja. Dakle, nosilac osiguranja BiH, a ne osiguranik, na osnovu dokaza priloženih uz zahtjev za penziju, a u potrebnoj dokumentaciji, prilikom podnošenja zahtjeva za penziju, obavještava nosioce osiguranja drugih država ugovornica o zahtjevu, koje će onda, saglasno svom zakonodavstvu, odlučiti da li podnosilac zahtjeva ispunjava uslove za penziju. U Njemačkoj staž osiguranja ispod dvanaest mjeseci, a u Češkoj ispod šest mjeseci, pada na teret drugog nosioca osiguranja, dakle nosioca osiguranja BiH, koji ga uzima, kako za ostvarivanje, tako i za određivanje visine penzije, kao da je ostvaren na području nosioca osiguranja BiH. Ukoliko podnosilac zahtjeva ostvari pravo na penziju u Bosni i Hercegovini, te i u Njemačkoj i u Češkoj, tada svaki nosilac osiguranja isplaćuje penziju korisniku prava, a u skladu sa svojim rješenjem priznavanja prava na penziju. Dakle, isplatu penzije vrši svaki nosilac osiguranja, a u ovom konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine, Njemačke i Češke. Napominje se da nije regulisan minimum staža osiguranja da bi se isti priznao u ukupan penzijski staž, nego je utvrđeno, kao što je naprijed i navedeno, da staž ispod dvanaest mjeseci odnosno šest mjeseci pada na teret drugog nosioca osiguranja. Odnosno, ako osiguranik ima više staža osiguranja od naprijed navedenog, te uz staž ostvaren na području Bosne i Hercegovine, kao i uz ispunjenje uslova koje se odnose na godine života, on može ostvariti pravo na penziju, bilo samostalnu, ili ako nema dovoljno staža, srazmjernu penziju, dakle uzimajući u obzir i staž osiguranja ostvaren na području BiH.
Odgovore na ostala pitanja, na koje je ljubazno odgovorila Suada Salman, objavićemo u narednoj emisiji.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba