Ko zna, da podgoricke "Vijesti" nijesu imale svog čovjeka na licu mjesta, možda bi planovi o osnivanju Savjeta za referendum još uvijek bili tajna. A možda je sve i zamišljeno tako: da novinari - tobože slučajno, a senzacionalno - otkriju referendumske planove crnogorske vlasti!?
Svejedno. Već najava da državni vrh okuplja intelektualce radi dogovora o crnogorskom referendumu bila je dovoljna da se proglasi stanje uzbune. Bulatovićeva Socijalistička narodna partija je zaključila da Đukanović namjerava da prekrši vlastiti potpis kojim je pečatirao Beogradski sporazum, a Šoćeva Narodna stranka je zaprijetila da će da krene u antireferendumsku kampanju... Čak je iz kolosjeka iskočila i Grupa za promjene. Njen lider, Nebojša Medojević, već je prognozirao neuspjeh referenduma iako i sam zna da referendum još nije ni zakazan.
Ustvari, svi su se odmah upecali u Đukanovićevu političku zamku - priča o referendumu ponovo je postala tema broj jedan. Tačno to i odgovara crnogorskom premijeru. Pošto je dobio bitku na lokalnom nivou protiv opozicije, crnogorski premijer sada igra na duže staze. Potezanje priče o referendumu istovremeno znači i utišavanje galame oko saveznih izbora.
Sada protivnici vlasti rade - za crnogorsku vlast. Obezglavljena crnogorska opozicija je van parlamenta i ne može inicirati raspravu i usvajanje zakona o saveznim izborima. U međuvremenu, vlast u Beogradu je zabavljena unutrašnjim trzavicama i međunarodnim ucjenama zbog neizručivanja optuženih za ratne zločine. Kockice su se, dakle, namjestile u korist zvanične Podgorice. Ukoliko u naredna tri-četiri mjeseca, do februara 2005. godine, ne budu izglasana pravila o saveznim izborima, Đukanović će dobiti najvažniju bitku: odgađanje roka za savezne izbore.
Ali, to je samo jedna ravan priče. Mora da se negdje iz prikrajka crnogorski premijer zadovoljno osmjehuje: vika i galama su u punom jeku a ništa se ne zna. Takozvani Savjet za referendum još nije ni osnovan, nije mu čak nadjenuto ni pravo ime, niti se zna puni sastav tima. I što je najvažnije, još nema jasnog odgovora: da li je crnogorska vlast, ovog puta, zaista spremna da ide do kraja ili je riječ o još jednoj manipulaciji?
Zato je formiranje Savjeta za referendum od dvostrukog značaja. Osnivanjem Savjeta za referendum Đukanović bi demonstrirao odlučnost da ide do kraja, čak i ako ne bude sa srpskom vladom dogovora o razdruživanju, pa čak i ako iz Brisela stignu nepovoljne preporuke. Stvari bi, dakle, bile potpuno ogoljene: zvanična Podgorica bi i zvanično krenula u pravcu referenduma.
Istovremeno, formiranjem ekipe istaknutih intelektualaca Đukanović bi stvorio jaku branu i od spoljnjeg uticaja, prije svega Brisela. Umjesto da pregovara i ucjenjuje samo Đukanovića, Solana bi morao da se bori sa čitavom ekipom.
Na kraju, formiranjem savjeta ili saveza za referendum, Đukanović bi ideju referenduma branio, ne samo od unionista i ne samo od međunarodne zajednice, već i od samog sebe. Tačnije: ne bi se mogla ponoviti ona neslavna promjena odluke tokom noći, kao što je to bilo u vrijeme Beogradskog sporazuma.
Dakle, umjesto da zazire, crnogorska javnost bi trebalo da objeručke podrži odluku o formiranju Savjeta za referendum. Protivnici nezavisnosti bi tako konačno znali na čemu su i kako da se, u skladu sa zakonima, bore protiv te ideje. Istovremeno, i zagovornici nezavisnosti bi ostali bez rezervnih opravdanja: ukoliko bi čak i Savjet za referendum podlegao pritiscima i ucjenama – onda bi stvari bile definitivno jasne: nije stvar u Đukanoviću ili pojedincima na vlasti već politička elita, ali i cjelokupna Crna Gora nije spremna da se izbori za svoju nezavisnost.
Možda bi za mnoge tako bilo bolnije nego da, kao do sada žive život u vječitom stanju mirovanja, ali bi barem bilo istinitio i politički poštenije.
Svejedno. Već najava da državni vrh okuplja intelektualce radi dogovora o crnogorskom referendumu bila je dovoljna da se proglasi stanje uzbune. Bulatovićeva Socijalistička narodna partija je zaključila da Đukanović namjerava da prekrši vlastiti potpis kojim je pečatirao Beogradski sporazum, a Šoćeva Narodna stranka je zaprijetila da će da krene u antireferendumsku kampanju... Čak je iz kolosjeka iskočila i Grupa za promjene. Njen lider, Nebojša Medojević, već je prognozirao neuspjeh referenduma iako i sam zna da referendum još nije ni zakazan.
Ustvari, svi su se odmah upecali u Đukanovićevu političku zamku - priča o referendumu ponovo je postala tema broj jedan. Tačno to i odgovara crnogorskom premijeru. Pošto je dobio bitku na lokalnom nivou protiv opozicije, crnogorski premijer sada igra na duže staze. Potezanje priče o referendumu istovremeno znači i utišavanje galame oko saveznih izbora.
Sada protivnici vlasti rade - za crnogorsku vlast. Obezglavljena crnogorska opozicija je van parlamenta i ne može inicirati raspravu i usvajanje zakona o saveznim izborima. U međuvremenu, vlast u Beogradu je zabavljena unutrašnjim trzavicama i međunarodnim ucjenama zbog neizručivanja optuženih za ratne zločine. Kockice su se, dakle, namjestile u korist zvanične Podgorice. Ukoliko u naredna tri-četiri mjeseca, do februara 2005. godine, ne budu izglasana pravila o saveznim izborima, Đukanović će dobiti najvažniju bitku: odgađanje roka za savezne izbore.
Ali, to je samo jedna ravan priče. Mora da se negdje iz prikrajka crnogorski premijer zadovoljno osmjehuje: vika i galama su u punom jeku a ništa se ne zna. Takozvani Savjet za referendum još nije ni osnovan, nije mu čak nadjenuto ni pravo ime, niti se zna puni sastav tima. I što je najvažnije, još nema jasnog odgovora: da li je crnogorska vlast, ovog puta, zaista spremna da ide do kraja ili je riječ o još jednoj manipulaciji?
Zato je formiranje Savjeta za referendum od dvostrukog značaja. Osnivanjem Savjeta za referendum Đukanović bi demonstrirao odlučnost da ide do kraja, čak i ako ne bude sa srpskom vladom dogovora o razdruživanju, pa čak i ako iz Brisela stignu nepovoljne preporuke. Stvari bi, dakle, bile potpuno ogoljene: zvanična Podgorica bi i zvanično krenula u pravcu referenduma.
Istovremeno, formiranjem ekipe istaknutih intelektualaca Đukanović bi stvorio jaku branu i od spoljnjeg uticaja, prije svega Brisela. Umjesto da pregovara i ucjenjuje samo Đukanovića, Solana bi morao da se bori sa čitavom ekipom.
Na kraju, formiranjem savjeta ili saveza za referendum, Đukanović bi ideju referenduma branio, ne samo od unionista i ne samo od međunarodne zajednice, već i od samog sebe. Tačnije: ne bi se mogla ponoviti ona neslavna promjena odluke tokom noći, kao što je to bilo u vrijeme Beogradskog sporazuma.
Dakle, umjesto da zazire, crnogorska javnost bi trebalo da objeručke podrži odluku o formiranju Savjeta za referendum. Protivnici nezavisnosti bi tako konačno znali na čemu su i kako da se, u skladu sa zakonima, bore protiv te ideje. Istovremeno, i zagovornici nezavisnosti bi ostali bez rezervnih opravdanja: ukoliko bi čak i Savjet za referendum podlegao pritiscima i ucjenama – onda bi stvari bile definitivno jasne: nije stvar u Đukanoviću ili pojedincima na vlasti već politička elita, ali i cjelokupna Crna Gora nije spremna da se izbori za svoju nezavisnost.
Možda bi za mnoge tako bilo bolnije nego da, kao do sada žive život u vječitom stanju mirovanja, ali bi barem bilo istinitio i politički poštenije.
